Nenad Stekić, evropski rekorder u skoku u dalj - i naša najveća olimpijska nada! (1976)



Nikada do sada nisam davao povoda za zabrinutost zbog mojeg pristupa sportu i prihvaćanja obaveza, ali ne prihvaćam želju ljubitelja sporta, preraslu gotovo u zapovijest, da moram osvojiti baš zlatnu medalju, da će sve osim pobjede biti neuspjeh. Sport je kao život - danas pobijediš, sutra gubiš

Ploče mu se vrte u najslušanijim emisijama. A nije pjevač. Slike mu dopiru i do najskrovitijih kutaka djevojačkih sobičaka. A nije "profesionalni ljepotan" - filmski ili televizijski glumac. Mladi su s odobravanjem slušali njegove riječi na Kongresu SSOJ-a, a nije vičan govorima i sastancima. Profesori na Ekonomskom fakultetu ocjenjuju ga visokim ocjenama, a nije "štreber"...


Nenad Stekić (foto: Davor Šiftar)

Je l’ dosta nabrajanja vrlina?

Ne.

Sad tek počinje ono pravo.

Sport.

Ušao je u povijest, ne samo jugoslavenskog, već i svjetskog sporta.

Na naslovne stranice novina s najvećim nakladama. Za sva vremena. Sa 25 godina...

Sad vam je već previše hvale. Golica vas znatiželja? Ta, tko je taj genije, "čudo od momka"?

Nenad Stekić.

Evropski rekorder u skoku u dalj, viceprvak Starog kontinenta, naš najveći (zapravo - jedini) kandidat za najvredniju olimpijsku pobjedu u elitnoj disciplini atletike.


Skroman, pristupačan



Vjerujte, nisam pretjerao u uzdizanju najboljeg jugoslavenskog sportaša.

Neosporna je, premda za nas i neuobičajena, Stekićeva sportska veličina.

Pokušajte i sami. U dvorištu. Izmjerite 845 centimetara. Naravno, predaleko je to i za prave atletičare, koji vježbaju beskrajne sate, svakog dana u desetak godina karijere.

Za sve osim za legendarnog Boba Beamona i našeg Stekića.

Nekoga od vas možda zovu Ćosićem ili Džajićem, po vještini baratanja košarkaškom ili nogometnom loptom.

Drugi možda igraju rukomet ili plivaju gotovo kao prvaci i rekorderi.

A Stekić je samo jedan. 

Drugi skakač u povijesti svjetske atletike, prvi momak koji je za Beamonom skočio prema 21. stoljeću.

Nenad je istinski as. Idol mladih, pogotovo djevojaka. Crnokos, skladno građen, slavan. A jednostavan. Skroman, pristupačan. Posve običan. Ni traga hirovima zvijezda.

Kao da ga se sva ta slava nimalo ne tiče:

- Priznajem, godi mi kad me ljudi prepoznaju na ulici, kad djevojke stidljivo šapuću ili mladenački otvoreno pokazuju prijateljicama "tog Stekića". Ali, pretjerana popularnost zna postati težak teret.

Izgubiš svoju slobodu, pravo na samoću, prijatelje, život kao nekad.

Kad slava i popularnost pređu granice (a mi smo Jugoslaveni majstori u uzdizanju, još više u srozavanju bivših stvarnih ili izmišljenih veličina), izgubiš pravo na normalan život.

Svaka se riječ i postupak važu posebnim mjerilima, pa kad nekim uobičajenim potezom pokažeš da si posve običan smrtnik koji može pogriješiti i izgubiti, rušiš tuđe idole, postaješ za druge gori nego što stvarno jesi.

Mnoge je slava digla do oblaka, pa je "prizemljavanje" bilo okrutno i bolno.

Popularnost i slava najnestalnije su stvari u ljudskoj prolaznosti.

- Kažete da ponekad zažalite za prošlim danima, da se zaželite samoće, anonimnosti, "normalnog" života. Da bi tada htjeli biti jedan od tisuća nepoznatih momaka, oko kojih se ne vrte djevojke, koji ne mogu pričati o ljepotama Rio de Janeira, Rima, Montreala, koji jedva smognu za drugu "kavicu" za izabranicu?

- Ne bih zavidio uspješnijima od mene. Bar ne puno. Divio bih se i pokušao pronaći neku svoju posebnu sklonost.

Ne mogu mirovati, ostati bezbojan i nezapažen dok dani i godine lete.

Samo jednom se živi, pa treba iskoristiti svaki trenutak. Ne samo za rad, već i za veselje i zabavu.

- Koliko je danas život vrhunskog sportaša veselje, a koliko mukotrpno treniranje, povezano s bezbrojnim odricanjima, gotovo asketizmom?

- Nikad se nisam žalio da sam rob svog opredjeljenja za sport, da sam atletici dao najljepše godine. Uostalom, sam sam odabrao. I nisam požalio. Više sam dobio nego dao.

Šta sam izgubio?

Premalo da bi bilo vrijedno spomena.

Sa 25 godina stigao sam do četvrte godine Ekonomskog fakulteta. Mogao sam možda i diplomirati, stignem to i poslije Olimpijade u Montrealu.

Imam manje vremena za razonodu, moram živjeti strožim režimom, odreći se ponekog užitka dostupnog mojim vršnjacima.

A dobio sam neusporedivo više.

Nezaboravne uspomene, nove prijatelje. I životnu školu.

Sport uči, bolje od knjiga, da za uspjeh u životu treba raditi, boriti se, ne klonuti ni kad tonu sve lađe. 

Upornost i zalaganje se kad-tad nagrađuju.

Superzvezde domaće i svetske atletike: Stekić i
Jelica Pavličić (foto: Tempo) 


Skači, skači dalje



- Koliko je vaš skok do evropskog rekorda 8,45 i čitava serija rezultata preko 8 metara plod urođenih sposobnosti, a koliko rada i treninga?

- U današnjem sportu nema više ni slučaja, ni urođene nadarenosti. Doduše, netko se rađa spretnijim za sport, drugi već od malih nogu odskaču, recimo u glazbi ili matematici.

No, sam talent danas više nije dovoljan za praćenje rezultata koji često sežu i preko granica dojučerašnjih ljudskih mogućnosti.

Mislim da sam prilično nadaren za sport. Ne samo za skok udalj.

Uostalom, trčim u reprezentativnoj jugoslavenskoj štafeti 4 x 100 metara, započeo sam kao skakač uvis, svojevremeno bio čak i omladinski rekorder.

Dobro igram i nogomet, košarku i stolni tenis, ali je ta moja uređenost dovoljna tek za pariranje nekom osrednjem, ali treniranom 16-godišnjaku.

Čvrste su granice nadarenosti, preko njih se može samo upornim treningom.

- Priroda vas je obdarila i izgledom, glasom i sluhom, i sposobnostima kojima se ističete i u omladinskoj organizaciji. Ili vam i tu samo pomaže sportska slava?

- Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Ne žalim se na svoj izgled, ali vidim oko sebe bezbroj zgodnijih mladića. Da Tine bolje otvore oči i one bi ih vidjele.

Glazba je nešto drugo. Gitara mi je oduvijek najdraža razbibriga.

Pozvaše me jednom pred kamere da pjevam. Rekoše - nisi loš.

I pozvaše me da snimim ploču. Uskoro će i druga.

Čeka se samo omotnica za pjesme "Skači, skači dalje" i "Gdje je kraj snovima mojim?"

- Ne čeka li se možda Olimpijada da glas "sigurnog" olimpijskog pobjednika primami kupce?

- Ja sam svoje otpjevao. I ne brinem više o ploči. Možda ima istine u tvrdnjama da se koristi moja sportska popularnost. Nije to ni prvi ni posljednji slučaj.

Nisam neskroman, a ipak tvrdim da i među "pravim" pjevačima, a ne samo među gostima pred mikrofonom, ima i slabijih od mene.

- Uloga i dužnost sportskih rekordera u omladinskim organizacijama?

- Sportaši moraju imati veće, a ne manje obaveze među omladinom. Sport danas prodire sve dublje u sve pore društva i života, sportaši su dužni da vlastitim primjerom povuku ostale.

Jedan je Kićanović ili Šurjak idol tisuća, pa o tom treba voditi računa; nedostatak slobodnog vremena preslab je izgovor. 

Mi imamo i veće mogućnosti: uočena je npr. moja prisutnost na Kongresu SSOJ-a, a bilo je bezbroj važnijih delegata.

Stoga mi je dužnost da pokušam pomoći i radom i sposobnostima.

Danas u omladinskoj i sportskoj, sutra u nekoj drugoj organizaciji našeg društva.

- Što su vam priroda i život uskratili za višak sposobnosti, upornosti i marljivosti?

- Iskreno da kažem obdariše me preko mjere. Dobio sam dosta toga. Ne tužim se. Život mi je stvarno lijep.

Što još nisam dobio?

Možda samo priliku da iskušam svoje mogućnosti na razrijeđenom zraku na 2400 metara nadmorske visine Ciudad de Mexica, u kojem je Bob Beamon 1968. poletio do fenomenalnog svjetskog rekorda na 8,90. 

Umalo da zaboravim - lani mi liječnici pronađoše urođenu manu trbušnih mišića.

Sprečava me to ponekad u vrhunskim naporima, a prekasno je otkriveno da bih stigao na operaciju prije Montreala.

I to su svi manjkovi.

Nenad Stekić: Jedina mana - urođena mana
trbušnih mišića (foto: Tempo)


Psihoza iščekivanja i strepnji 



- Možete li nam obećati zlatnu medalju, prvu olimpijsku pobjedu naših sportaša u najvažnijem i najcjenjenijem od svih sportova, u atletici?

- Naravno, očekujem medalju. Bio bih prezadovoljan bilo kojom kolajnom. Zar nije životni uspjeh i treće mjesto na svijetu, kad udalj skaču tisuće momaka?

Lani su svi, nakon mog rekorda na predolimpijskom natjecanju u Montrealu, tvrdili da sam osigurao zlatnu medalju; još krajem svibnja su "dobronamjerno" upozoravali na "čudne skokove" ispod osam metara, dokazivali da se pripremam samo za izjave u novinama i snimanje ploča.

A sad, nakon skoka od 8,39 u Torinu, opet nema dvojbe da je pobjeda sigurna.

Normalno je da računam i sa zlatnom medaljom.

Ali, Olimpijske su igre razočarale i veće šampione od mene.

Treba skočiti baš određenog dana i sata. Nije to svakodnevno natjecanje, pa psihoza iščekivanja i strepnji mora ostaviti trag na svakome.

Obećavam samo da ću biti posve spreman, pa što bude.

Nikad do sada nisam davao povoda za zabrinutost zbog mojeg pristupa sportu i prihvaćanja obveza, ali ne prihvaćam želju ljubitelja sporta, preraslu gotovo u zapovijed, da moram osvojiti baš zlatnu medalju, da će sve osim pobjede biti neuspjeh.

Sport je kao život - danas pobijediš, sutra gubiš...

Razgovarao: Vladimir Sučić, obrada: Yugopapir (Tina, jun 1976.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)