Mali razgovor: Helga Vlahović, TV voditeljica i Lado Leskovar, pjevač-pomorac! (1968)




Pitali su me da li znam plesati tango. Potvrdio sam. Zatim su me pitali znam li voziti auto. Potvrdio sam i to, što sam i dokazao jednom burnom vožnjom do hotela. To isto poslijepodne potražio sam prijateljicu balerinu. Ona me je do večeri naučila izvoditi neke figure koje sam "prikazao" na pokusnom snimanju. I bili su zadovoljni

Lado Leskovar i Helga Vlahović. Svi misle da su uspjeli. Oni kažu da nisu. "Zar to što sam dosad uradila znači uspjeti?" - pita se Helga Vlahović, spikerica i voditeljica TV emisija. Izbjegava neke općenite podatke koji bi je predstavili čitaocima (mora da je zbog nečega savjest grize). Pjevač-pomorac Lado Leskovar neko je vrijeme studirao pravo, a sad namjerava upisati školu za vanjsku trgovinu. Kad nije ovako intenzivno akademski građanin, on je glumac a uskoro i otac, što je, kako kaže, jedna od najvećih i najtežih uloga u njegovu životu.

Helga i Lado (foto: Čedo Komljenović)
Helga: Snimao si u Opatiji film "Isadora Duncan" s Vanessom Redgrave u naslovnoj ulozi.

Lado: Božanstvena glumica, divna žena i brižljiva majka.

H: To se zna. Reci mi nešto što se ne zna.

L: Bolje sam je upoznao kao Isidoru, jer je, da bi mogla intenzivnije doživjeti ulogu, živijela i privatno kao slavna balerina.

H: Nakon povratka iz Londona s neobičnim si oduševljenjem pričao da su Londončanke najljepše žene na svijetu.

L: Nikad nisam na jednome mjestu vidio toliko zgodnih djevojaka!

Svaka je zanimljiva na svoj način, s tim da nemaju glavu samo za dekoraciju već njome i misle.

H: Da li je to najupečatljivija londonska impresija?

L: Ne, već samo jedna. Mislim da je London trenutno najzanimljiviji grad na svijetu.


Da sam žena, nosio bih maksi-suknju



Helga Vlahović
H: Kako si došao do filmske uloge?

L: Preko direkcije opatijskog festivala bio sam pozvan na pokusno snimanje. Pitali su me da li znam plesati tango. Potvrdio sam. Zatim su me pitali znam li voziti auto. Potvrdio sam i to, što sam i dokazao jednom burnom vožnjom do hotela.

To isto poslijepodne potražio sam prijateljicu balerinu. Ona me je do večeri naučila izvoditi neke figure koje sam "prikazao" na pokusnom snimanju. I bili su zadovoljni...

H: Čujem da si raskinuo ugovor s "Philipsom".

L: Bio sam nezadovoljan. Potpisao sam s "Polydorom" pod boljim uvjetima.

H: Nove snimke?

L: Snimit ću za Jugoton "Congratulations" i novu kompoziciju Alfija Kabilja "Neću te nikada zaboraviti".

H: Je li duga kosa kakvu nosiš uvjet da se čovjek kreće u svijetu u kojem se pojavljuje?

L: Tako volim, a uvijek radim ono što volim.

H: Ja obično to manifestiram na posve drugi način, ne vanjskim znacima. Radim tiše. Ne bi mi palo na pamet da se pojavim u maksi-suknji.

L: A da li ti se sviđa?

H: Ne.

L: Ali meni se sviđa ovako. Ne radim to iz poze. Da sam žena, nosio bih maksi-suknju, jer mi se sviđa.

H: Volim ih samo na onima kojima pristaju. Čovjek sam koji se nekako priklanja umjerenoj struji i svemu što ne izaziva osobite komentare. Možda zato što sam tome uvijek izložena pa je to reakcija? Ne prihvaćajući krajnosti, čovjek može nositi dostojanstvenije sve što nosi u sebi.

L: Imam drugi stav. Protiv toga sam da se prkosi, ali ako je to odraz slobode koju jedna ličnost uzima ne vrijeđajući toleranciju, ne brinem se za ono što tko misli. I ti si prije pet godina nosila duže suknje nego danas, a sad si ih skratila. Bilo je djevojaka koje su prve skratile suknje. Odbijam malograđanske principe.

H: Volim biti dobro odjevena, ali u standardni kostim s modnom notom, koji nosim na svoj način. Volim da svim stvarima dam svoj lični ton. Ne volim kod se pamti model, a ne osoba koja ga nosi.

L: Ne zalazim u to tako daleko kao ti. Polazim od sebe: prije svega biti slobodan prema sebi. Sve drugo mi je svejedno. Ako sam se tada dobro osjećao, onda je to dobro. Dugu kosu sam počeo nositi još u pomorskoj školi. Ne zato što sam gledao filmove o Tarzanu.

U vojsci sam se dva puta ošišao do glave. Nije mi se svidjelo: sunce me opeče, a i ne pristaje mi dobro. Ovako idem kod brijača svaka tri do četiri mjeseca. Uostalom, to je moja kosa i moja glava i nikome ne smeta.


Još nemam bračni krevet



Lado Leskovar
H: Nećemo doći do pojma slobode. Filozofi su stoljećima razbijali glavu o tome.

L: Kad se ozbiljno budem počeo baviti porodicom, borit ću se što duže. Htio sam ići na vjenčanje u trapericama. Zašto ne? Zašto u smokingu koji ću obući jednom godišnje? Ili ona u haljini koju će obući jednom u životu? Ali ipak nisam. Često mi se čude kako mogu? Mogu i sviđa mi se tako. Nego... Voliš li djecu?

H: Vrlo.

L: Zašto onda nemaš djece?

H: Svatko u životu mora odabrati nekoga s kim može imati djecu. Odabrala sam. Treba sačekati vrijeme za to.

L: Simpatične su mi žene koje imaju djecu, ne vežu se i bore se... Mi smo ratna djeca. Moj otac je poginuo u ratu. Isto kao da i nisam imao oca. Mnogo je ljudi koji su bez oca odrasli, a ipak su odrasli.

H: Smatram da treba ostvariti normalnu porodicu. Dijete bogatije raste uz oba roditelja. Imam tek dvadeset tri godine, gradim egzistenciju i moram znati kako će izgledati zajednica koju bez oca nikako ne zamišljam.

L: Zabrinjava me i pomisao na bilo kakvu patrijarhalnu porodičnu zajednicu, iako sam tako odgojen. Ali, na kraju krajeva, čovjek ipak zavisi od okoline.

H: Takva borba mi se čini besmislenom.

L: To je užitak, često nešto radim samo zato da bih se borio.

H: Naći ću neke svoje zakone po kojima ću se snaći i po njima živjeti u društvu. Primjer su mi roditelji koji su čitav život bili dovoljni sami sebi i živjeli s velikom dozom humora. Ne živim s okolinom, ali ne osjećam potrebu da se borim protiv nje.

L: Bit ću s osobom u koju sam siguran. Ja još nemam bračni krevet, ali recimo da se želim vjenčati, vjenčao bih se, ako želim dijete imat ću ga.

H: I za vrijeme takvog braka ćeš stvoriti materijalne mogućnosti? To je neozbiljno!

L: Što su sređene prilike? Auto i frižider?

H: Ne... ipak, potrebno je imati svoja četiri zida!

L: Danas "svoja četiri zida" staje osamnaest milijuna. Zavisi o čovjeku. Redovito donosim kući cvijeće, jer znam da će se moja žena radovati.

H: Cvijeće sam uglavnom dobijala od ljudi koji mi ništa ne znače, ali od čovjeka koji mi beskrajno mnogo znači nisam ga nikada dobila, što opet ništa ne znači. Volim ljudima priređivati iznenađenja i poklone. To je sebičnost u nama. Zbog svog užitka volim radovati druge.

L: Što još voliš?

H: Toliko toga odjednom!

L: Ja svoju ženu i auto. Najviše. Bilo šta, bilo gdje, bilo kada voljeti, najljepše je što se može zbiti čovjeku.

zabeležila: Radojka Vnuk, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, jun 1968.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)