Ivan i Boris Buzančić: "Veliki i mali" gosti u Splitu - sreću ih Dean i Dino Dvornik! (1970)



Nisam znao što bih sa sobom u ono doba poslije rata, pa sam bio koješta. Malo učitelj, malo činovnik. Vrtio sam se amo-tamo. Jedan prijatelj, poznavajući me bolje nego što sam se sam poznavao, rekao mi je da je upravo otvorena Kazališna akademija i da bi najbolje za mene bilo da odem tamo. Otišao sam iz čiste radoznalosti i ostao
Boris Buzančić snimao je u Zagrebu, njegov sinčić Ivan već je ljetovao u Rovinju, a poziv da dođu u goste poslala je obitelj Udiljak iz Splita. Pomogao je naš avion. Ali kad sam stigao u Rovinj, mali Ivan nije bio nimalo oduševljen prijedlogom da pođe sa mnom. Pristao je tek nakon što sam mu obećao da ćemo najprije u Zagreb po njegovu jedrilicu i podmornicu. Tada mi je stisnuo ruku u znak pogodbe.


Nije bilo teško ispuniti obećanje, jer sam ionako morao otići po tatu Buzančića u Zagreb. Režiser Mario Fanelli također nije bio oduševljen. Boris Buzančić igra mu glavnu ulogu u filmu prema scenariju Miroslava Krleže - "Put u raj".

- Čuj, ne bi bilo zgodno da mi sada Boris nekim prečacem ode u raj u vašoj režiji. Bolje da to on završi u mojoj režiji - odbio je u prvi čas Fanelli. Kasnije je pristao pod uvjetom da mu vratim glumca živog i zdravog, a još važnije od toga: svježeg i odmorenog.

Pogodba je sklopljena. Bez stiska ruke.

I tako smo se nas trojica našla u Splitu pred obitelji Udiljak - otac Ivan, majka Franciska, kćeri Dubravka (20) i Ivanka (18), sin Mario (9). Što srdačnost domaćina, što Borisova neposrednost, i razgovor je od prvog trenutka planuo bez potpirivanja.

- Hoćete li nastaviti serijom "Veliki i mali"? - još na vratima je pitao Ivan Udiljak.

- Predviđeno je da se snimanje nastavi. Ali, mali će na jesen u školu. Bude li mu smetalo učenju, prekinut ćemo. U svakom slučaju pokušat ćemo s dvije-tri pokusne emisije.

Poput munje proširila se čitavim stambenim blokom vijest da je stigao mali Ivan. Djeca koja su dolepršala sa svih strana, sada ga u jatu zovu iz dvorišta. Ali Ivan se boji te bučne gomile. Nepovjerljiv je i prema domaćinima.

- A što ste vi, po zanimanju? - ispituje Boris domaćina.

- Vozač, od trideset šeste ... Pa jedan milijonček kilometara sam napravio. A do penzije imam još prevaliti oko sto hiljada kilometara... Nadam se da će mi penzija biti preko sto...

- Odakle ste vi, Udiljaci?

- Iz Imotske krajine. Selo Studenci. Sve sami Udiljaci. A priča se da su nam preci iz Bugarske došli. Ali tko će ga znati... Nego, odakle su Buzančići? I u Splitu ih ima?

- Po ocu sam Zadranin. Ali rođen sam u Bjelovaru... 

- Ja sam iz Zagreba - javlja se mali Ivan. Sasvim se oslobodio. Smije se. Prijateljstvo s Mariom već je sklopljeno.


Unakrsno ispitivanje



U razgovoru je napravljen mali predah. Toliko da se u miru uzmu tek s vatre skinute školjke "kućice". Kasnije, Borisu je pružena mogućnost da ispituje sve što ga zanima. Saznao je da je Dubravka polaznica Više turističke škole u Dubrovniku. Ina je maturantica. I tu je zastao prepuštajući sugovornicima riječ.


Na moje veliko zadovoljstvo, trenutak kasnije podvrgnut je unakrsnom ispitivanju. Prvo ispituje Ivan Udiljak:

- Koliko djece imate?

- Dvoje. Osim Ivana imam i kćerku. Ana je upravo navršila trinaest godina. 

- Što vam je supruga?

- Balerina u Hrvatskom narodnom kazalištu.

- Vjerojatno mlađa od vas, dok se bavi baletom?

- Jest. Šest godina. Ali ima dulji radni staž od mene... Rodom je iz Sinja. Tamo mi se rodila i kći Ana.

- Još jedno pitanje. Imate li stan? To je važno.

- Imamo. Po prilici kao ovaj vaš. Dvo i po sobni. Također u novogradnji.

- Imate kola?

- Da. Bez njih ne bih stigao obaviti ni pola posla.

(Buzančić nije rekao da vozi na liniji: kazalište - film - radio - televizija).


- Vaša su primanja prilično velika.

- Kako to mislite?

- Pa s obzirom na vaš položaj i ugled kao glumca.

- U svakom slučaju moji su prihodi veći od vaših. Ali, sve u svemu nije tako ružičasto. Kad ne bi bilo filma i televizije, slabo bih se proveo. U kazalištu mi je sve donedavno plaća bila oko sto četrdeset. Poslije mnogih borbi, gotovo je i do štrajka došlo, povisili su nam plaće za pedeset posto.

- Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta sada mora vrlo lijepo izgledati. Ja obožavam kazalište. Ne mogu prežaliti što je požar opustošio naše splitsko kazalište... Vi sad imate dobre uvjete za rad.

- Imali smo velikih borbi da dobijemo novac za nastavak našeg rada. Uz najbolju volju grada i drugih, sredstava nije bilo. Naša se kultura, odnosno kazalište, na žalost, hrani od poreza na alkoholna pića... Dakle, treba što više piti da bi bilo što više poreza i da bi kazališta mogla dobiti svoje.

Uz pretpostavku da taj novac ide stvarno samo za kulturu, nazdravimo našoj kulturi. Živjeli!

- Koliko je mali Ivan zaradio svojim nastupom na televiziji?

- Upola manje od mene, iako je njegova uloga bila važnija od moje. Dobio je sto pedeset tisuća po epizodi. Na televiziji postoji termin "novo lice". Novajlije upola manje plaćaju. I na taj način se štedi.

- Da li je vaša supruga ljubomorna na vas? Recimo, kad odlazite i nema vas dugo kući? Da li vodi kakvu kontrolu nad vama? Sumnja li u vas?

Domaćin ispituje nekako simpatično. Boris se smije, ali ne uskraćuje odgovor:

- To je zgodno pitanje. I normalno je da vi tako mislite. I mislim da je normalno da se ona tako i ponaša. Međutim, čovjek mora raditi svoj posao. Ljubomora bi nas u tome sprečavala. Mi smo navikli na to i ne smatramo nikakvim bračnim prijestupom, ako se čovjek zagrli s nekim i poljubi na filmu ili u kazalištu.

To je kod nas normalna pojava. Bez obzira što od nas traže puno uživljavanje s partnerom - smijući se zaključuje Boris. 

Ali Ivan Udiljak dočekuje ga novim pitanjem:

- Kako se vi osjećate kad vidite svoju suprugu na sceni u tuđem zagrljaju? Kako vam je pri duši? Je li se znojite?

- Kad bih se od toga znojio, ja bih već odavno umro od znojenja.

Moram priznati i sam sam se umješao s jednim pitanjem:

- Boris, a koja ti je bila najdraža partnerica do sada?

- To je pitanje na koje se ne bi smjelo odgovoriti.....Ali, slušaj, to je već čista provokacija! - smije se Boris, očito dobro raspoložen, a onda objašnjava domaćinu:

- Nije tako kao što vi zamišljate. To su profesionalne stvari. To je isto kao kad bi vama žena zaviđala što vozite auto, a vozite ga jer ga morate voziiti. Tako isto moja žena zna da ja to moram napraviti i da što bolje napravim, to bolje za mene i za nju. Ako bolje zagrlim svoiju partnericu na sceni ili filmu, imat ću veći uspjeh kod publike i dobit ću bolju kritiku.

Ali, poslije tog objašnjenja opet je nastala zavrzlama oko toga što je bolje: grliti glumicu ili voziti auto. Boris je zaključio:

- U svakom slučaju, bolje je voziti dobar auto, nego grliti lošu partnericu!


Curu je ljubija...



A sada samo na trenutak jedna usporedna slika. Budući da smo tog dana posjetili i Borisa Dvornika, evo dijela razgovora što su ga prilikom tog susreta vodili mali glumci "Našeg malog mista" Dean (7) i Dino (5) Dvornik s Ivanom Buzančićem.


DEAN: Znan ga ja. On je igra u "Veliki i mali"... Curu je ljubija...

IVAN: Nisam je ljubio.

DINO: Puštio je da ga poljubi. Nastavio je obraz. Da je meni to učinila, ja bi vika: "Stop, snimanje!"

DEAN: A ja bi je istuka, evo vako...

IVAN: Ja je ne bih ni za što poljubio.

Vratimo se kući Udiljaka, gdje Dubravka upravo nudi prekrasnu ribu. Po volji: lešo ili pržena? Samo
bokun uzmite. Boris ne odolijeva čarima, pa uzdiše:

- Dubravka, loše mi činite. Dobit ću najmanje kilogram danas. A da vi znate kroz kakav sam pakao prošao da bih mogao igrati u filmu "Put u raj". U petnaest dana smršavio sam devet kila. Nemojte se ništa čuditi. To nije ništa u našem pozivu.

- Ali kako ste za petnaest dana uspjeli smršaviti čak devet kila?

- Muka božja. Samo tvrdo kuhana jaja i salata začinjena limunom... A onda, sad radim po četrnaest sati dnevno...


Bolje sportaš nego glumac



Kakvo mišljenje imaju o očevoj profesiji njihova djeca. Evo još jednog trenutka iz Dvornikova stana:

IVAN: Glumac nije teško biti. Ali nije ni lako. Ja nikad neću biti glumac. Ja ću biti nogometaš. Mnogo para dobivaš, a čitav život se igraš... Nikako neću biti glumac.

DEAN: Ne bih htio biti glumac. To je dosadno. Ja ću biti tenisač. I oni dobro zarađuju, a niko ih ne udara po nogama.

DINO: Ja ću biti nogometaš. Ne, ne, ne glumac. Zato jer je sve onako. Ne možeš snimat, jer Belina mora poć’ spavat. Odvezala mi se pertla, pa oni viču "stop". I sve ispočetka. Stop... stop... stop...

- Kako vam je palo na pamet da postanete glumac? - zanima Dubravku.


- Palo je na pamet jednom mom prijatelju. Ja nisam znao što bih sa sobom u ono doba poslije rata, pa sam bio koješta. Malo učitelj, malo činovnik. Malo sam studirao ovo-ono. Vrtio sam se amo-tamo. Jedan prijatelj, poznavajući me bolje nego što sam se sam poznavao, rekao mi je da je upravo otvorena Kazališna akademija i da bi najbolje za mene bilo da odem tamo. Otišao sam iz čiste radoznalosti i ostao.

Dva mališana došla su da vide svog televizijskog ljubimca, ali Ivana nigdje ni od korova. Boris se već zabrinuo kamo je mali nestao, kad li je otkriven pod stolom.

Spoznavši da su ga obožavatelji pronašli, zaplakao je kao ljuta godina. Težak je teret popularnosti.

- Boris, da li možete birati svoje uloge?

- Sada više nisam prinuđen da prihvaćam baš sve. Ali nisam u stanju da odbijem veće poslove, s većim honorarom, bez obzira na to imam li vremena, da li je to noćni rad, da li je to moj godišnji odmor... "Put u raj" je nešto drugo. To je i posao zbog honorara. Normalna stvar.

Ali je to i jedan posao koji je ovog trenutka izuzetan. Naime, to je prva filmska ekranizacija Krleže. I nije mala stvar sudjelovati u takvom projektu, jer su dosad prevladavala mišljenja da je Krleža nepodesan za film i da je uspjeh njegove literature nedostižan filmskom izrazu.

Ja sam se na taj posao odlučio, jer sam vidio hrabrost drugih. Prije svega režisera Fanellija, a naravno i samog Miroslava Krleže. Dosad je uvijek uskraćivao pristanak za ekranizaciju svojih tekstova. Sad kad se odlučio, sigurno se nada uspjehu.

Razgovarao sam s njim na probama i vjerujem da će iz toga nastati sasvim izuzetan film.


Val golotinje



Dječji glasovi na dvorištu su utihnuli. Ivan se toliko oslobodio da se i igrao s djecom. Nije nimalo razmažen. Pridružili su se i susjedi, čije su kuhinje oteretile domaćicu. Ivan im priča - viceve.

A onda je iznenada utonuo u san.


Poslužena je torta. Uz to Dubravka postavlja pitanje:

- Što mislite o ovom novom valu golotinje u kazalištu?

- Po mom mišljenju to je normalan razvoj teatra, koji samo odražava život... Film je već odavno u to ušao... Čujte, od antike, u slikarstvu i kiparstvu postoji nago ljudsko tijelo. I nitko se ne zgražava kad stoji pred nekim majstorskim djelom. Dakle, isto tako kad je umjetničko djelo na pozornici, onda to ne može smetati.

Istina, golotinja se često koristi zbog pukog efekta da bi se ispunilo gledalište. Ali sve to, čini mi se, spada u normalan tok teatra...

Nisam mogao odoljeti, a da ne upitam da li bi Boris Buzančić pristao da glumi gol na sceni?

- A zašto ne? Uz pretpostavku da predstavu režira Kosta Spaić... Ili ako je tekst napisao Miroslav Krleža.

I još jednom detalj razgovora malih:

IVAN: Ne znam što je to ljubav.

DEAN: To ti je kad se dvoje skinu goli...

DINO: I onda se ljubu.

DEAN: Činidu ljubav. Vidili smo mi to na televiziji.

A Ivu Udiljaka zanima:

- Da li vi kao glumac branite tu golotinju? A da ste običan čovjek, kakvo biste mišljenje imali o tome?

- Što znači da jesam? Ja sam običan građanin kao i svi drugi.

Zaista, Boris Buzančić vrlo je jednostavan. O svemu je govorio iskreno i bez sustezanja. Ali njegov sin ga je nadmašio, kad su ga pitali za koga navija.

- Za "Dinamo". Fuj "Hajduk"!

- Ne smiješ tako govoriti ovdje, u Splitu.

- "Hajduk" ništa ne valja!

Domaćin se blaženo smješkao. Jedini je "dinamovac" u cijeloj kući. Tako smo se rastali u miru i prijateljstvu.

zabeležio: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Studio, rubrika "Kruh i sol", avgust 1970.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)