EKV - Bojan Pečar, junaci moje mladosti: Njegova i Mirina priča zvala se Talas, iza njih je ostala jedna ploča


Ne mogu da ti opišem taj osećaj kad potvrdu nekog svog mišljenja nađeš kod nekog afirmisanog čoveka, nekog velikog čoveka. Pa, ispada da je on, maltene, od mene uzeo ili prepisao neke misli. Onda se oduševim što je takav čovek upotrebio moje misli, ej!


Neke vibracije


Bojan. 

Violinu koju je nekada svirao više nema.

Ali, nije zaboravio da svira.

Gimnazijske dane pamti i po nekim grupama koje su svirale na školskim žurkama. Bilo je to vreme kada se slušao ska.

Njegova i Mirina priča zvala se Talas.




Iz tog vremena ostala je jedna ploča.

Onda je krenula Ekatarina i... dalje se zna.

Bojan voli da slika, voli Kandinskog i želeo bi da njegov drug Nemanja Zarubica jednog dana postane poznat i priznat slikar, jer je zaista dobar.

Junaka je, kao i svi, imao puno.

O njima i svom trenutnom shvatanju junaka ima svoj monolog:

- Iskustvo me je dovelo do jednog mišljenja koje je dosta onako... kako bih rekao surovo. Surovo je prema pojmu junaštva uopšte i prema mitovima o junacima. Sve je to neko prepuštanje, neko sanjarenje u pravom smislu te reči.

Deca, uslovno rečeno, nezreli ili infantilni duhovi, su ti koji realni život potisnu u neki drugi plan, veruju i uživaju u svemu što je vezano za idole ili junake mladosti.

Kad si mlad i kad si klinac i kad imaš svog junaka velika je verovatnoća da ako te neko pita da li bi hteo da budeš takav, kao tvoj junak - bez daljnjeg je da.

Znači, tu je već poistovećivanje, prisvajanje osobina.

Međutim, to ne treba tako.

Treba biti svoj u svakom slučaju.


Nihilista neki žešći



A to opet dolazi kasnije, sa godinama. Tako da ja, koji sam imao strašno puno junaka, nemam nijednog primarnog koga bih mogao da izdvojim iznad svih.

Imao sam ih strašno puno u zavisnosti od toga šta mi se dešavalo, šta sam saznavao u životu.

Uglavnom su mi - dok sam bio klinac, sportisti bili junaci. To je nešto normalno, pošto sam strašno voleo da se bavim sportom, da igram fudbal, najviše.

Želeo sam da postanem fudbaler.

Uf, voleo sam fudbal najviše... A i fudbal je tad bio mnogo bolji. Strašno sam se palio na Brazilce. I dan-danas ih volim. Francisko Marinjo! Brazilac koji je igrao u staroj reprezentaciji pre jedno desetak godina.

Imao je dugu plavu kosu, zlatnoplavu, ravnu. Igrao je pravi fudbal, ali specifično po meni je bilo to što dok je trčao njegova se kosa tako vijorila da je to bio pravi umetnički doživljaj.

Estetika.

Kad on dobije loptu, skakao sam dva metra iznad fotelje.

Onda su došli junaci iz knjiga.

Sećam se, dobio sam, ne znam u kom razredu gimnazije, knjigu "Um caruje".

Debela, filozofska knjiga, izvodi raznih filozofa.

Tu sam naišao prvi put na Šopenhauera. Nihilista neki žešći.

Ne znam da li me je osvojila bit njegovih misli, njihova poruka ili način na koji je on te misli pokušavao da prenese na čitaoce.

Sećam se samo da je imao tako očite, suptilne argumente kojima je dokazivao te svoje nihilističke stavove da sam ja otkidao na to ma koliko je nihilizam negativan.

To je period dečaštva kroz koji svako prođe, to je neki međuperiod kada je čovek sklon filozofiranju, kada mu je svemir ogroman, ali i tu, na dlanu.

Ne mogu da ti opišem taj osećaj kad potvrdu nekog svog mišljenja nađeš kod nekog afirmisanog čoveka, nekog velikog čoveka. Pa, ispada da je on, maltene, od mene uzeo ili prepisao neke misli. Onda se oduševim što je takav čovek upotrebio moje misli, ej!

I onda smo bliski.

Isti.

Posebna je i velika priča o profesoru violine koji me je osam godina učio. Njemu sam mogao da se poveravam više nego rođenom ocu. Postojale su neke stvari o kojima sam sa svojim profesorom mogao da pričam, a moj otac nije ni znao da o tome uopšte razmišljam!

Jednom sam ga pitao: profesore, koju vi muziku najviše volite?

I čovek je odgovorio: ozbiljnu. 

Pa, kako? Meni je to bilo strašno čudno, jer sam ga voleo.

Kažem: a nikakvu drugu muziku ne slušate, ovu moderniju ili šta ja znam...

Kaže: ne.

Jao, ja sam bio razočaran.

I šta sam uradio?

Sledećeg časa sam doneo ploče: Deep Purple... neki jazz rock... Sećam se da sam doneo onaj live album Deep Purple, "Made In Japan" i molio sam ga da odemo u biblioteku.

Pustio sam mu, ne znam, "Lazy", recimo, i kad su ovi počeli da vriskaju stajao sam ushićen tom muzikom; i, gledajući u njega, očekivao sam da reaguje kao ja - čekao sam neke vibracije.

Nasmejao se. 

Šta da mi kaže kad vidi da sam napaljen neverovatno i sve što može da mi kaže protiv, bilo bi rušenje mog sveta. I razočarenje u njega.

Da, eto, to je bio divan čovek.

Ja sam mu zadavao žešćih problema. Ono, igram klikere, pa dođem na čas sa prljavim noktima, rukama...

On me tera da perem ruke, a ja ne mogu da operem ruke iz tri puta - zavuklo se, ona prljavština.

Onda sam bežao sa časova. Ne dođem na čas, on krene kući i vidi me pored nekog drveta. Igram klikere. Violina, maltene, u bari. I on neće da mi priđe, neće da me prekine, nego me pusti, pa mi sutra kaže.

Baš je bio divan. A i strašno me je voleo. Bio sam i svetla tačka cele njegove klase. Profesor Bobić, Vladislav Bobić.

Jednog trenutka sam shvatio da bi muzička škola dalje mogla samo da sputava moje umetničke slobode i htenja. Kada sam napustio muzičku školu, moji su smatrali da sam napustio muziku. Umešao se rock'n'roll i sve je počelo potpuno drugačije da se dešava.


Jedno malo junaštvo



Prvo moje iskustvo sa rock'n'rollom bilo je u osnovnoj školi i to sa T. Rex, Slade, Sweet - to su bile tri grupe koje su mi bile žešće.

Onda su došli Zeppelini i Deep Purple - s tim što sam uvek više voleo Deep Purple.

Mogao bih da nabrojim još hiljadu junaka koji su vezani za deliće moga života, međutim, više bih voleo da pričam o nekom svom stavu prema junacima uopšte.

Sada, sa dvadeset šestogodišnjim iskustvom osećam da jedino sam sebi mogu đa budem junak. Samo to što još toliko imam da poradim na samom sebi i kroz toliko situacija još moram da prođem jeste jedno malo junaštvo. 

U meni postoji sukob između racionalnog pristupa stvarima i onog što osećam. A kad bih uspeo da osećanjima radim ono što mi glava kaže, to bi bilo divno.

Gledam danas mnoge ljude koji počinju da se bave muzikom, nove grupe i vidim, osećam, znam da početni motiv zbog koga oni sve to rade nije ni ljubav prema muzici, nisu ni pravi umetnički porivi, nego želja za novcem, za slavom.

Nisam takav.

Primarno mi je da se bavim muzikom, da radim ono što volim, snimam ploče, reprodukujem muziku, pružam je drugima, a oni je slušaju i doživljavaju.

Sve ostalo što se posle događa: popularnost, i to da sam ja nekim klincima junak, za mene je samo posledica, nešto što je normalno i ide uz ovaj posao kojim se bavim.

Kada je popularnost samo propratna pojava, kada ono što radiš, radiš bez obzira na to što si slavan i kad to radiš isto tako kako bi radio i da nisi poznat, onda je to pravo.

Onda si ti čovek čiji su duh i razum na visini zadatka i kroz sve to prolaziš onakav kakav jesi, neokrnjen, neoštećen, i shvataš da si danas slavan, da će danas devojke da se okreću za tobom, da će da ti zvrckaju telefonom, da će to proći i da, u principu, to ništa ne znači.

Ja od svega toga hoću samo sebe, sebe u muzici i svoju muziku.

Vreme sadašnje. Live album koji je snimljen na prva dva koncerta od pet oktobarskih u "Kulušiću" trebalo bi da se pojavi sledećeg meseca.

Biće to, kako Magi kaže "jako, jako živa ploča".

Ne sumnjam.

Jedva čekam da ponovo čujem živu verziju pesme "Jesen".

Onu, iz Pivare.

Onu, od koje srce zaigra.

Zabeležila: Snežana Golubović, obrada: Yugopapir (Rock, novembar 1986.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)

http://www.facebook.com/yugopapir

https://twitter.com/Yugopapir