Abas Arslanagić, najbolji rukometni vratar na svijetu: "Ovako se brane sedmerci!" (1972)



Promatrao sam sebe među vratnicama i ustanovio da mi nikada nisu pucali visoko. Tako sam "izbacio" gornju trećinu gola. Do svog stila - podignute ruke i izlaženje sa crte naprijed 1,5 do 2 metra - došao sam razmišljajući, jer sam tako donekle zatvorio vrata svakom izvođaču sedmerca. Ali, to nije bilo dovoljno, jer su preostale još dvije trećine gola. Tako sam došao do spoznaje da moram u tom dijelu, zbog svoje visine, brzo reagirati

Abas Arslanagić, odmila zvan Ako, po ocjeni mnogih, evo, već je dvije godine najbolji rukometni vratar na svijetu. Protivnici njegove momčadi se namršte kad im sudac dosudi sedmerac, jer je to najčešće prilika da izvođač najstrože kazne dođe u nepriliku, odnosno da naš sugovornik bljesne. Taj orijaš među vratnicama, visok 189 cm, dobroćudan je i osjetljiv. Zbog sitnice zna biti neraspoložen dane i dane. Emotivno doživljava propuste drugih, ne samo prema sebi nego prema svojim suigračima koji su kao i on, osvojili zlatne olimpijske medalje. 

Abasa u akciji snimio R. Mladenović
Izbor najboljih bosansko-hercegovačkih sportaša, na kojem je i on proglašen najboljim donio mu je još jedno nezadovoljstvo.

- Malo je nedostajalo da odem sa svečanosti kad sam vidio da među izabranicima nema Popovića i Karalića, koji su morali tamo dobiti mjesto. Kakvi su to čudni kriteriji kad nije dovoljno olimpijsko zlato i naslov pobjednika Kupa? - pita se Arslanagić.

Prvi put su ovog "krotitelja sedmeraca" stručnjaci iz rukometnog svijeta proglasili najboljim na Svjetskom prvenstvu održanom u Parizu (1970), a drugi put na nedavnim Olimpijskim igrama u Münchenu.

- Gdje je bilo teže? - pitamo, jer držimo da je zanimljiva ocjena ovog rukometnog diva.

- Pa, bilo je teže u Parizu, mislim, ovoj našoj sadašnjoj zlatnoj generaciji, koja se počela stvarati prije 4-5 godina.

To je bilo za nas prvo veće iskušenje.

To neiskustvo smo platili brončanom medaljom, iako je po stvarnoj vrijednosti trebalo da zauzmemo neko bolje mjesto.

Nismo bili neiskusni samo mi igrači nego i rukovodstvo. To su nam i priznali. Imali smo preforsirane treninge, a forma nije bila ispravno tempirana. U Münchenu je sve bolje "štimalo". Zvuči pomalo čudno, ali zbog toga nam je na Olimpijadi bilo lakše.

Osim toga, uz bolje iskustvo u svakom od nas je živjela golema želja da afirmiramo i proslavimo jugoslavenski rukomet.


Za naše zlato nije bilo oduševljenja



- Gdje se igrao bolji rukomet?

- U Münchenu! Za dvije godine rukomet je i te kako napredovao, a osim toga kad se ide na Olimpijadu ide se sa željom da se pokaže najbolje, jer bolje smotre sporta u svijetu nema.

Uzmite samo Amerikance. U Parizu smo ih glatko "posjekli" sa 36:8, u Münchenu tek sa 10 zgoditaka prednosti (25:15). Ti isti Amerikanci izgubili su samo s jednim zgoditkom razlike od četvrtoplasiranih Danaca. To već nešto kazuje.
Abas i naši rukometaši u Olimpijskom selu u Minhenu 1972. godine

- Što je za vas olimpijsko zlato?

- Olimpijsko zlato je kruna svih mojih napora i stremljenja.

Najdraži trofej uz dar predsjednika Tita, ručni sat - zlatni "schafhausen".

Oba čuvam u vitrini.

Vjerujte, to je bilo dovoljno za brisanje svih tragova neugodnosti što sam ih doživljavao na putu do naslova olimpijskog pobjednika. Ta dva trofeja "izbrisala su sve te tragove".

Po općem sudu banjolučki zlatni momci u usporedbi s vlasnicima olimpijskih medalja nisu dobili velike darove u znak priznanja. Možda i zbog toga što ni oni ni klub nisu "mahali" zlatnim kolajnama.

- Naša reprezentacija je iznad svega homogen kolektiv. Tvrdim da čak 90 posto klubova u kojoj god hoćete saveznoj ligi i u kojem god hoćete sportu nije tako homogeno.

No iako smo tako kompaktni i znači međusobno ravnopravni, ne može biti ni govora o jednakom tretmanu u našim mjestima prebivanja. Razlike su neshvatljive.

Mi iz bosanskih klubova doživjeli smo razočaranje jer smo zamijetili da kod naših sugrađana olimpijsko zlato nije bilo jednako cijenjeno kao u drugim mjestima u zemlji.

Već sam spomenuo izbor najboljih sportaša Bosne i Hercegovine. S te priredbe sam htio demonstrativno otići, rekao sam i zbog čega, ne zbog sebe. Osjetio sam da za naše zlato nije bilo oduševljenja. 

No kako netko ne bi najboljeg rukometnog vratara svijeta pogrešno shvatio, da odmah kažemo kako nitko od banjolučkih zlatnih momaka (Arslanagić, Karalić, Popović i Selec) nije tugovao što nisu dobili skupocjene darove, ali su se rastužili što nije bilo oduševljenja, ili što im je na svečanosti u gradu na najvišem mjestu poklonjena, recimo, košulja.

Pitao sam Arslanagića koje su najvrednije nagrade dobili u Banjoj Luci.

Na stranu je stavio novčane nagrade, ostavio je po strani i nagrade koje je dobio u rodnoj Derventi, i zatim rekao:

- Stilski zidni sat koji su nam darovali nogometni klub "Borac" i akvareli kojima su nas darovali košarkaši banjolučkog "Borca".

Tako smo došli na glavnu temu razgovora: na sedmerce.

Zapravo, pažljivo sam slušao kompletnu teoriju kako treba braniti sedmerce.

Govorio mi je o profilu vratara, o starom i novom stilu postavljanja, o tome kakve sve osobine mora imati dobar vratar, da bi napokon spomenuo i "filozofiju" izvođenja sedmeraca.

Zapravo, bila je to njegova filozofija branjenja sedmeraca.

- Promatrao sam sebe među vratnicama i ustanovio da mi nikada nisu pucali visoko, tako sam "izbacio" gornju trećinu gola. Do svog stila - podignute ruke i izlaženje sa crte naprijed 1,5 do 2 metra - došao sam razmišljajući, jer sam tako donekle zatvorio vrata svakom izvođaču sedmerca.

Ali, to nije bilo dovoljno, jer su preostale još dvije trećine gola.

Tako sam došao do spoznaje da moram u tom dijelu, zbog svoje visine, brzo reagirati. I to sam postigao.

Tako je nastao moj stil, koji su u svijetu zapazili i prihvatili.

Nakon toga počeli su me proučavati i sada su izvođači sedmeraca počeli razmišljati kako da doskoče jadu. I u prvo vrijeme su imali uspjeha. Nisam branio lopte, jer su počeli pucati "kroz glavu".


Igra malih Dervenčana



Na posteru enigmatskog časopisa Eureka 
- Kakav ste protulijek pronašli?

- Sad ne izlazim onako daleko iz gola, a ruke sam počeo spuštati niže. Osim toga, pojačao sam koncentraciju i, eto, opet branim dobar broj sedmeraca.

- Ipak, to nije bit vašeg izvrsnog branjenja?

- Pa, i nije. Zaboravio sam reći da ja gledam u loptu, a ne u tijelo egzekutora, jer ne smije se zaboraviti: ima igrača koji izvrsno znaju fintirati.

I tako Arslanagić nadmudri jednog po jednog igrača. Posljednji koji je ostao pokunjen, to su vidjeli gledaoci pred malim ekranima diljem zemlje, bio je Pančevac Lekić - tri mu je lopte uzeo moj sugovornik.

Od neugodnih "penaldžija" izvan zemlje spomenuo je Rumunja Grujua, Mađara Vargu i zapadnonjemačkog bombardera Schmita. 

Od naših još "ratuje" s Lavrnićem, Žagmeštrom, Horvatom i Lazarevićem, ali odmah nakon tog redoslijeda dodaje:

- Ima ih više dobrih, vrijednih poštovanja. Uglavnom su to vanjski igrači, više oni nego oni iz prednje linije.

Zamolio sam ga da mi ispriča kakvu zgodu svježijeg datuma. Spomenuo je zgodu vezanu sa male Dervenčane, njegove zemljake (rođen je u Derventi, 2. listopada 1944). Oni su poslije Olimpijade izmislili novu igru "Igrajmo se Abasa!".

Ta igra malih Dervenčana sastoji se u tome što jedan od njih oponaša najboljeg vratara svijeta, a drugi pucaju iz svih pozicija, dakako loptom, unedogled.

- Kad smo spomenuli najmlađe poklonike rukometne lopte, pitali smo ga, kada bi, po njegovu mišljenju najmlađi morali startati da bi bili približno dobri vratari kao on.

- Kao i u svakom sportu, najkasnije u dobi između 13 i 14 godina. Od tada treba sistematski početi trenirati. Do dvadesete godine s takvim radom, i uz dobre psihofizičke osobine, sigurno će svaki od njih ući u red zapaženijih igrača, jer će u tom razdoblju svladati sve elemente taktike i tehnike i stjecati iskustvo.

Abas Arslanagić je trenutačno instruktor rukometa u Banjoj Luci. U osnovnim školama "Braća Pavlić", "Ranko Šipka", "Mirko Višnjić" i "Esad Midžić" trenira buduće rukometaše.

Zbog njega je zanimanje mališana za rukomet golemo, pa nije nikakvo čudo što u školama "Braća Pavlić" i "Ranko Šipka" petnaestak dječaka želi da budu vratari i Arslanagić tvrdi da imaju za to smisla.

Budući da su i u "Borcu" napokon shvatili da igrače treba iz godine u godinu sistematski uzdizati, Arslanagić ovako ocjenjuje tu praksu:

- Pero Janjić, profesor i rukometaš, okupio je juniore i pionire, prvih petnaestak, a drugih dvadesetak. Radi stručno, predano i zanesenjački.

Napredak kod djece je očit. Iz ove generacije najmlađih članova siguran sam da će za 4-5 godina uskočiti u prvu momčad njih 7-8 i to će sve biti kvalitetni igrači.

Promatram kako napreduju i uživam. Zahvaljujući takvu radu "Borac" ne treba da se brine za budućnost!

Da, umalo ga zaboravih pitati koliko ima istine o njegovu odlasku iz "Borca".

- To je čista istina. Kad završi prvenstvo - idem. Ali razlozi nisu materijalne naravi. I ranije sam dobivao izvrsne ponude, ali sam evo već osam godina u "Borcu". Ako me pitate kamo ću, možda ću i u inozemstvo. Vjerujte, imam izvrsnih ponuda.

Ali, ponavljam, one nisu uzrok mojeg odlaska.

Još nam je ostalo da spomenemo da će najbolji rukometni vratar svijeta najkasnije u veljači obraniti svoj diplomski rad na Visokoj školi za fizičku kulturu u Sarajevu.

Profesor Jovan Jankelić, nekadašnji sastavljač državne rukometne reprezentacije, odobrio je našem krotitelju sedmeraca da obrani temu "Obrana sedmeraca".

I to je dobro, jer to je prilika da vratari "popiju vodu s izvora".

razgovarao: Aleksandar Ravlić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, decembar 1972.)




Najnovija knjiga Abasa Arslanagića 
"Rukometni golman, najvažnija karika uspjeha"



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)