Aco Petrović: Najbolji košarkaški bek već se vidi kao trener Cibone! (1986)

Jul 1986: U Šibeniku počeo 26. Festival djeteta, uz koji se već dve decenije spominje i ime njegovog direktora i promotera Drage Putnikovića. "Djeca su iskrena, neposredna i neće pljeskati ako im se nešto ne svidi, bez obzira da li su to odrasli ili njihovi vršnjaci", primećuje Putniković... Na šibenskoj "Poljani", u centru grada, festivalski nastup namenjen deci imali su i pesnici Branko Hribar, Stevan Tontić, Ljubivoje Ršumović i Enes Kišević... Zapažen nastup imalo je i beogradsko Malo pozorište "Duško Radović", koje je predstavilo komad "Nesrećna Kafina", tačno 103 godine nakon što ga je u "Nevenu" objavio slavni Jovan Jovanović Zmaj... Na festivalu "Split '86" - "ništa nova, ništa nova": Tereza prva, Magazin drugi, Oliver treći... Mimo letnjih festivala, najveći radijski hitovi su "Sanja" grupe Alisa, "Amsterdam" Riblje čorbe i "Momo, zašto plačeš" Novih fosila... Zagrebačka revija Svijet za "Novo lice" bira 19-godišnju Banjalučanku Valentinu Blesić, koja je svojom lepotom već očarala čitaoce stranih revija u Zapadnoj Evropi... U Kučevu je održana devetnaesta manifestacija narodnog stvaralaštva na kojoj se okuplja cela severoistočna Srbija, Pomoravlje i Podunavlje... U "Programu Plus" traje zabavno-muzički serijal "Po ure s Borisom Dvornikom", a muzički magazin "Stereovizija" ponedeljkom uveče na 2. programu donosi izveštaj sa koncerta Azre u Utrechtu i nastupe demo-bendova White Rabbit Band iz Beograda, Ajd' pomozi iz Tuzle, te Gustav i njegovi dobri duhovi iz Vodnjana... U Španiji je u toku 10. svetsko košarkaško prvenstvo - savezni trener Krešimir Ćosić je optimista, veruje u svoje izabranike, kombinaciju iskustva (Dalipagić, Radovanović) i mladosti (D. Petrović, Cvjetičanin, Arapović), a Studio je pre odlaska na takmičenje razgovarao sa 27-godišnjim članom košarkaške reprezentacije Aleksandrom Petrovićem...

"Kad sam ja u igri, Dražen možda, vizualno, ne izgleda tako velik, ali on igra s neusporedivo manje snage. Igra čistog drugog beka, kojemu ja 'pakiram' lopte. Takva je sad situacija u reprezentaciji: Dražen se kreće, relativno rijetko ima loptu u rukama, ali kad je dobije, onda je to najčešće čista situacija, u kojoj on neumoljivo poentira"

Aco Petrović (snimio: Stanko Szabo)
Završilo je jednogodišnje izbivanje Aleksandra Petrovića s košarkaške scene. Cibona i reprezentacija ponovo nastupaju s najboljim bekom u povijesti jugoslavenske košarke. U ovom kontekstu pod pojmom "bek" treba shvaćati u prvome redu graditelja i organizatora igre, čovjeka koji svoj osjećaj za tempo prenosi na ekipu i suprostavlja ga tempu protivnika. 

Na drugoj strani, ako pojam "bek" podrazumijeva napadačke i realizatorske zadatke, onda je Aleksandrov brat Dražen u jugoslavenskoj i evropskoj košarci nedostižan.

Čini se, ipak, da Aco Petrović ni u napadu, ili individualnoj igri, ne bi imao mnogo problema da se kojim slučajem opredjelio za varijantu košarke koja je proslavila njegova brata. To se najbolje vidi u trenucima kad je pobjeda osigurana i kad njih dvojica zajednički krenu u ekshibicije.

Između njihovih tehnika nema bitne razlike, razlika je u tjelesnoj građi (Dražen je nešto jači i, shodno tome, prodorniji) i psihološkom poimanju vlastite uloge u ekipi.

Aleksandar Petrović predodređeni je vođa. On suigrače motivira i pobuđuje na igru, najčešće snagom vlastitog primjera, ali, kad zatreba, i povicima, provokacijama. U trenutku kad osjeti da je ekipi potrebno rasterećenje, on će povući neki potez izvan konteksta: preskočiti će stolice, baciti se u publiku, tek toliko da pokaže kako cijelu tu dramu, rezultatsku neizvjesnost i tako dalje, i ne treba doživljavati tako ozbiljno.

Borba i sukob na trenutak su ustupili mjesto jednostavnom veselju zbog postignutog koša!

Zanimljivo je, koliko i paradoksalno, da većina nasmrt ozbiljnih protagonista jugoslavenske košarke Aci ne može oprostiti upravo te trenutke neobavezanosti. Ne mogu razumjeti kako njemu uspijeva da bude najbolji unatoč tome što je opušten.

Aco je i najbolji možda upravo zato što je opušten, ali tu ćemo formaciju zasada ostaviti po strani. U presudnoj sezoni Cibone nije bio u ekipi, utakmice je promatrao s "objektivne" udaljenosti, i dio razgovora posvetili smo analizi Ciboninih uspjeha i neuspjeha.

Općepoznato je da se Aco Petrović priprema za trenera, da namjerava između ostaloga, i zbog izraženije tjelesne osjetljivosti relativno rano završiti igračku karijeru, i stoga su njegove ocjene igre jos zanimljivije.

- U posljednje doba imate problema sa zdravljem. Kakva je sad situacija s vašim okom?

- Napravio sam sve pretrage: krvnu sliku, sinuse, pluća, jetrene probe, reumatske pretrage (da vidimo nije li neki recidiv iz prošlosti, pošto sam prebolio reumatsku groznicu), i pokazalo se da je sve u redu. Onda smo došli do zaključka da bi se moglo raditi o nekom vanjskom infektu.

Kad smo se vraćali autobusom iz Italije, možda me uhvatio propuh, ili sam pokupio neki infekt kad sam zaspao na stražnja četiri sjedala.

Sve je počelo konjunktivitisom, koji je ubrzo uzeo takvog maha da se nije mogao suzbiti sredstvima koja daju u vojsci. U Zagrebu su mi postavili dijagnozu kompletne duboke upale oka.

Svakih nekoliko sati morao sam ukapavati atropin i neke njemačke kapi da bih zjenicu držao maksimalno otvorenom. I sad se to postupno smirilo. Očito je bio posrijedi vanjski infekt, a pošto sad treniram i igram normalno, još uzimam neke lijekove radi preventive.

Ali moram reći da sam, u odnosu prema većini drugih sportaša, izuzetno sklon bolestima, prebolio sam mnogo bolesti, od loma prstiju do upale jetre. Riječ je sigurno o prirodnom naslijeđu. A kad se baviš sportom, ne možeš biti pod staklenim zvonom.


Neprežaljeni poraz od Zadra



- Usporedite igru Cibone s vama i bez vas. Postoji li strukturalna razlika?

- Ako vam je na pameti utakmica protiv Zadra, mogu vam jamčiti da je, sa mnom u ekipi, ne bismo izgubili. Kad je Cibona imala jedanaest razlike, primirio bih igru i držao rezultat. Ne bih dopustio da se igrači ponesu i da nas Zadar tako brzo stigne.

Kod jedanaest razlike u Ciboni je došlo do neorganizirane, stihijske igre, igre koju bih ja spriječio, pošto je i moja osnovna uloga u ekipi da takav tip igre sprečava. A što se tiče igre Cibone uopće, čini mi se da je u ovoj sezoni, bez mene, moj dio odgovornosti preuzeo Dražen.

On je vukao i kontre i dodavanja i, zahvaljujući tome, ostavljao je čak znatno kvalitetniji dojam nego lani. Ali o čemu je riječ? Riječ je o nečemu iznimno opasnom. Vizualno je ostavljao znatno kvalitetniji dojam, ali se i znatno više trošio.

Kad godišnje igraš stotinu utakmica, moraš pažljivo kalkulirati sa snagom i čini mi se da se kod Dražena, napokon, osjetilo zasićenje. Kad sam ja u igri, Dražen možda, vizualno, ne izgleda tako velik, ali on igra s neusporedivo manje snage.

Igra čistog drugog beka, kojemu ja "pakiram" lopte. Takva je sad situacija u reprezentaciji: Dražen se kreće, relativno rijetko ima loptu u rukama, ali kad je dobije, onda je to najčešće čista situacija, u kojoj on neumoljivo poentira.

A kad mene nema, on loptu vodi od početka, prelazi jednog protivnika, drugog, trećeg, sam stvara položaj za šut ili koš. Sa mnom u igri on s manje truda postiže isti ili veći učinak.

- Dražen je, dakle preuzeo cio organizacijski dio igre, zadržavši istodobno svoje individualne osobitosti, bez kojih je njegov tip košarke nezamisliv.

- Tako je, besmisleno je da se on odriče onoga po čemu je uglavnom poznat, makar mu to igranje na dva plana stvaralo prevelik napor. No, kad govorimo o Ciboni sa mnom i bez mene, spomenuo bih da Cibona sa mnom ima i neusporedivo kvalitetniju kontru, s obzirom na moje dobre dugačke pasove.

Ovako, koševi su se češće postizali iz postavljenog napada ili iz Draženovih, Dankovih, Svenovih šuteva sa osam metara.

Mislim da je to iznimno bitna razlika u načinu igranja, postižete li brzo koševe, ili ih postižete uglavnom iz postavljene i organizirane igre.

- Poznato je da je Cibona uvijek igrala jednu konstantnu, u prosjeku jaku igru, bez oscilacija. Većina klubova uspijevala je koliko-toliko držati rezultat do kraja prvog poluvremena, ali u drugome uglavnom su psihički padali i ubrzo je bilo dvadeset razlike. Kad je protiv Zadra bilo jedanaest razlike, igrači Cibone su to, čini se, protumačili kao početak psihičkog pada Zadra i očekivali, po logici stvari, da će uskoro biti dvadeset ili trideset razlike. I upravo u tim trenucima pokazalo se da su se preračunali.

- Gledajući kroz prizmu te završne utakmice, uvijek sam tvrdio da ju je Zadar zasluženo dobio, upravo zato što se na čudesan način vraćao iz ponora. A i u pozadini svega nekontrolirani su potezi igrača Cibone.

Kod te razlike trebalo je samo odigrati napad od trideset sekundi, smiriti vlastite živce, a provocirati živce Zadra i sve bi bilo u redu.

No oni su krenuli u brzu kontru i promašili, Popović je u protunapadu pogodio tricu i, umjesto trinaest razlike, sad je samo osam. Slijedeći napad - pet.

- Čini mi se da sad govorimo o posljedicama, a ne o uzrocima. Sve do te utakmice, početna razlika u korist Cibone uvijek je postajala sve veća i veća, a na ovoj se smanjivala i nestala. Zašto?

- Istina je, to je atipična utakmica. Meni je to čudesno vraćanje Zadra bilo nepojmljivo. Je li to koncentracija? Je li to bio dan kad su se poklopili svi mogući bioritmi u korist Zadra, pa su, ako im treba, mogli i šest puta za redom pogoditi sa šest i pol metara?

Pogledajte Popovića: cijele sezone bio je manje ili više loš, a sad odjednom u drugom poluvremenu serija trica. Indikator koliko je Zadar dobro igrao je i Draženovih šest trica u drugom poluvremenu, a i nekoliko dvica. Kad je Dražen tako igrao, Cibona je obvezatno pravila dvadeset razlike. Ali ovaj put ne.


Vilfan je igrao kao nikad



- Postavio sam svojedobno tezu da je poraz u toj utakmici posljedica psihičkog prilagođavanja na poraze u prethodnim utakmicama. Možete ii to komentirati?

- Smatram da igrači Cibone psihološki nisu bili pripremljeni na tu treću utakmicu sa Zadrom. Odigrali su je rutinski, ali sa psihologijom djeteta. Mislim da najveću odgovornost za to snosi trener. On igrače nije psihološki pripremio ni na provokacije gledališta u Zadru, ni na spoznaju da je to odlučujuća utakmica.

Je li kod nas važnije biti prvak Evrope ili prvak Jugoslavije? Igrači će se ponajčešće odlučiti za prvaka Jugoslavije, jer možeš ti biti prvak Evrope, ali kod nas je mentalitet takav da će te ljudi ako nisi i prvak Jugoslavije, omalovažavati! 

Naći će se oni koji će te osporavati: imaš kvalitetu, istina je, ali ti nisi prvak Jugoslavije!

Ja ne mogu sad konkretno govoriti zašto igrači nisu bili psihološki pripremljeni, ja sam u to doba bio u Bugarskoj, ali činjenica je da stvari nisu funkcionirale.

Je li na to utjecala nekorektna atmosfera u Zadru? Je li ona provocirala igrače, posebno Dražena, na "rat" umjesto na igru? Ni u jednoj utakmici do te nije Dražen ispao zbog pet penala, a u najvažnijoj utakmici sezone on ispada!

Arapović pravi u desetoj minuti prekršaj zbog kojeg izlazi! Zašto? Jer nisu bili psihološki pripremljeni. Sad, vi ste spomenuli poraze protiv Crvene zvezde i Partizana u doigravanju kao mogući razlog psihološkoj nestabilnosti. Što je bilo sa Zvezdom? Mislim da je skliski parket u Beogradu (na kojemu su prethodno bile strunjače džudaškog kluba) Cibonu uistinu hendikepirao.

Cibona je izgubila s tri razlike na parketu na kojem ni jedan igrač nije htio sprintati da se ne bi ozlijedio prije odlučujuće utakmice u Kupu prvaka.

U utakmici s Partizanom, opet, Vilfan je igrao kao nikad, pogađao kad je htio. I tamo postoji jedan mali indikator: Čutura, poznat kao čovjek koji ne iskazuje emocije, kad je u posljednjoj sekundi pogodio tricu, poskočio je od veselja i zamahnuo šakom...

- Bila je to reminiscencija na Žalgiris u Kaunasu. Ista situacija, isto vrijeme (posljednja sekunda), tamo je promašio, a ovdje pogodio.

- Tako je, može i to biti. Ali, bitno što hoću reći, jest to da nikakvog namještanja trećih utakmica nije bilo. Kategorički odbijam svaku takvu pomisao.

- Ne, ne govorimo o namještanju. Govorimo o jednoj psihologiji unutar koje su porazi i pobjede postali ravnopravni činioci u igri.

- Znam, govorimo o navikavanju na poraze. Doigravanje vam je upravo zbog toga i problematično što se igrači privikavaju na komoditet treće utakmice, znaju da imaju priliku za popravak.

Ja sam na nekoliko mjesta čuo da Cibona namjerno pušta druge utakmice ne bi li se domogla više para, ali to su besmislice, kakav novac nama može nadomjestiti Kup prvaka?

Mislim da je riječ o nesvjesnom kalkuliranju igrača. Znaju da imaju treću utakmicu kod kuće kao priliku koju teško mogu propustiti, pa u drugoj utakmici ne daju sve od sebe. Apsolutno dopuštam tu mogućnost.

No, da je Dražen igrao na drugoj utakmici u Zadru, pitanje je kakav bi bio rezultat. Postojala je, ipak, opasnost da mu zbog nekog krivog pogleda dosude tehničku grešku zbog koje ne bi smio igrati u Zagrebu.

To dovoljno govori o "favoriziranosti" Cibone kod naših sudaca.

Mnogi ljudi sad osporavaju načelo doigravanja kao nepravedno. Čemu to? Cibona je svoje prvo doigravanje osvojila na isti način kao i ove sezone Zadar. U Beogradu tukli smo Partizana nakon tri produžetka i nakon toga ga dobili u Zagrebu, a u prvenstvu bili smo drugi.

- Jedino što je razlika između Cibone i Zadra danas mnogo veća negoli je onda bila između Cibone i Partizana.

- To je istina, ali mislim da to ne dovodi u pitanje vrijednost doigravanja. Pazite, sezona bez doigravanja trajala bi košarkašima četiri i pol mjeseca. A vi ne možete trenirati osam mjeseci da biste igrali četiri mjeseca, to je izuzetno dugo razdoblje pnprema za izuzetno kratko razdoblje dokazivanja.

I vi morate produljiti sezonu, u protivnom, igrači če stagnirati. Mislim da je to najvažniji činilac. U svakom slučaju, Cibona nema pravo da se žali na doigravanje. Prvo smo, kao drugi u ligi, dobili, ovo smo izgubili, i sad smo egal.


Naredno prvenstvo je 95% naše



- Premda ostaje jedna mučna spoznaja: vjerojatno se nikad više neće ponoviti ovakva mogućnost da jedan naš klub tri puta zaredom osvoji Kup prvaka. Tim više što to još nikome dosad nije uspjelo.

- Cibona je na nevjerojatan, rekao bih čak glup način, sama sebi uskratila mogućnost da u godišnjicama bude zabilježena kao najbolji evropski klub svih vremena. 

Ali ispadanje Cibone bit će pogubnije za jugoslavensku košarku negoli za klub.

Jugoslavenska košarka kotira vani relativno dobro baš preko Cibone, a sljedeće sezone neće više biti tih dramatičnih, vrhunskih utakmica Kupa prvaka, kad je deset milijuna ljudi sjedilo uz televizore znajući da pisustvuju sportskom susretu na najvišoj razini, iako je na utakmicama Cibona - Zadar od tih hipotetičkih deset milijuna, možda devet milijuna navijalo za Zadar.

Sad, ako reprezentacija Jugoslavije bude kadra da osvoji medalju na Svjetskom prvenstvu, košarku ćemo izliječiti. Ali, što ako s reprezentacijom propadnemo? I ako slijedeće sezone Zadar ispadne u prednatjecanju? Tada naša košarka ide na dno.

- Cibona je ipak u Kupu kupova, za koji smatram da je psihološki teži od Kupa prvaka, baš zato što je niži rang.

- S tog će polazišta psihološki možda biti nešto teže, ali smatram da će nam igrački biti kudikamo lakše. U Kupu prvaka, recimo, uđeš u finalnu grupu od šest klubova i od studenog do travnja praktički svakih tjedan ili dva igraš izuzetno tešku utakmicu.

U Kupu kupova postoji prednatjecanje, zatim igra u grupi, i tek na kraju nađu se četiri vrlo jaka kluba.

I sa ta četiri kluba ti sve rješavaš u dva tjedna. Drugo je kad igraš ligu od šest mjeseci, a drugo kad sve rješavaš u mjesec ili manje. Osim toga, ja i u sebi i kod svojih suigrača osjećam želju da naredne sezone osvojimo prvenstvo Jugoslavije na superioran način, da konkurentima ovaj put pružimo zaista minimum šansi, a igrački će nam to biti lakše uz Kup kupova negoli uz Kup prvaka.

Kup kupova zahtijeva manji kontinuirani napor i moći ćemo se temeljito koncentrirati na prvenstvo. Mislim da na godinu nitko nema teoretske šanse, pet posto šansi, da Ciboni ugrozi prvenstvo.

- S obzirom na koncentraciju kvalitete u Ciboni, posebno na jaku konkurenciju na bekovskim položajima, kako se, po vašem mišljenju, najbolje može organizirati igra?

- Uzmemo li kao mjerilo vrhunske evropske kriterije, onda u Ciboni imamo Knegu, Nakića, Čuturu, Ušića, Cvjetičanina, Dražena i mene. Znači, sedam vrhunskih evropskih igrača, uz Branka i Belog, koji su u jugoslavenskom vrhu.

Prošle godine bilo je šest takvih igrača, ove godine sedam, i ja to gledam tako da ćemo ove oodine moći bolje rasporediti snage!

Dražen će, na primjer, protiv Sloge iz Kraljeva čuvati snagu ako za četiri dana ima Zadar u Zadru. To je jedini način. Ali, Dražen je nedostižan, on od svih nas odskače i unutar ekipe mora imati ono što sam od igre zahtijeva.

Mi, ostali, mi ćemo se oko njega rotirati, petorka će biti fleksibilna, netko će početi utakmicu, a netko će ulaziti u sedmoj, osmoj minuti. Jedini konstantan član petorke je Dražen.

I još nešto: mislim da, kao klub imamo interno iznimnu sreću što u ekipi igra sedam vrhunskih evropskih igrača. S tim se malo tko u svijetu može pohvaliti.

- Kako komentirate odlazak Ive Nakića, možda najperspektivnijeg mladog igrača u Jugoslaviji?

- Ja ga sasvim shvaćam, on je u godinama kad je čovjek nestrpljiv. Na njegovu mjestu ja bih možda jednako postupio, samo bih vjerojatno izabrao drugi klub. Svaka godina koju u tom životnom razdoblju ne igraš poslije se može negativno odraziti.

On slijedeće sezone nema teoretske šanse da igra u prvoj petorki Cibone, a upravo sada treba pokazati je li igrač za velike domete ili nije.

- Opišite, molim vas, osobne planove u odnosu na Cibonu.

- Mirko i ja vrlo blisko surađujemo i između nas postoje određeni dogovori. Aktualan dogovor je ovakav: slijedeću sezonu igrat ću za klub, a nakon toga, pošto je konkurencija bekova ionako velika, otići ću u inozemstvo.

U inozemstvu bih ostao godinu ili dvije i tamo bih završio svoju igračku karijeru. Dakle, sa trideset godina, što je možda malo prerano, ali to bi bio moj ustupak trenerskom pozivu, jer nakon toga postao bih trener Cibone.

Osim toga, ni moja tjelesna konstitucija ne dopušta mi da igram do trideset pete, u sebi nemam tu prirodnu jakost. Za nekoliko godina bit ću prvi trener Cibone, tako sada stoje stvari.

Vjerojatno ću tada ponovo morati da stvaram šampionsku ekipu. Cibona je sada postala div koji uvijek mora biti u vrhu jugoslavenske i evropske košarke, više ne postoji mogućnost vraćanja Cibone u prosječnost.


Veliki igrači nastaju u siromašnijim krajevima



- U širem krugu navijača osjeća se latentan strah da se s Clbonom ne ponovi slučaj Dinama '82, kad se igrački najjači klub u Jugoslaviji preko noći sunovratio na dno.

- Ne vjerujem da se to može dogoditi zato što mi o tome razmišljamo sada, dok imamo jaku ekipu, sad razmišljamo o našoj perspektivi. Od odgajanja mladih igrača do svega ostaloga.

- Smatra se da je vaš osobni doprinos oblikovanju Cibone, kakva je danas, bio iznimno velik, i to ne samo kao igrača.

- Kod mene je ljubav prema Ciboni možda posebno izražena zato što sam ja rastao s tim klubom. Došao sam 1976, u trenutku kad se klub prozvao Cibona, i, kako se on razvijao, tako sam se razvijao i ja.

S klubom sam proživljavao uspjehe i padove od početka i normalno je da ga sad volim na neki poseban način. Imao sam raznih poziva, i da se vratim u Šibenik, i da promijenim sredinu, ali uvijek sam to kategorički odbijao, to mi je bilo nezamislivo.

Otići ću godinu-dvije van da donekle materijaliziram svoje znanje košarke. Pazite, ja bih teoretski mogao i pet godina igrati vani, ali to ne želim, želim se što prije vratiti u Cibonu.

Zatim, tražeći način kako bih nekako najljepše, najsretnije proživio taj svoj život, vidio sam da najveći dio mene pripada sportu, i tome sam se onda potpuno predao, tako da nisam razmišljao isključivo igrački kako najbolje pogoditi koš, nego sam se uklopio i u druge sportske i klupske tokove. Nastojao sam i na druge načine pomoći svom klubu, i mislim da mu mnogo i pomažem.

- Imate li neki specifičan, osobni pogled na vođenje ekipe i trenerski posao uopće?

- Moram priznati da na trenerski posao gledam malo drukčije nego što se to danas najčešće radi. Nisu to neke posebne novosti, košarka je poznata igra, ali imam nekih zamisli koje bi se mogle dobro odraziti na igru ekipe, i za koje mislim da će za tri-četiri godine dobro prolaziti. 

Hoću li imati primjerene igrače za ostvarenje tih zamisli, to je drugo, ali mislim da imam tih idejnih kvaliteta, za uobličavanje i prenošenje svojih izvornih zamisli o igri. Ako govorimo o trenerskom poslu uopće, mislim da je teže biti trener u klubu negoli u reprezentaciji.

Klupski trener mora istodobno pripremati, podučavati i odgajati igrače da provedu njegovu zamisao igre, a reprezentativni trener može odabrati dvanaest gotovih igrača koji najbolje odgovaraju njegovoj zamisli košarke, i mora im naprosto omogućiti da u optimalnim uvjetima usavrše ono što već znaju.

Klupski trener, kad dobije igrače od šesnaest-sedamnaest godina, mora ih svemu naučiti: ponašanju, igranju, življenju, mora ih oblikovati kao osobe. 

On, dakle, mora biti veliki radnik, veliki pedagog i, posebno, veliki psiholog. I to zahtijeva dugogodišnji rad. A kad je riječ o Mirku Novoselu, on je na sve to morao, i još organizacijski oblikovati klub, a to je bio možda najteži zadatak.

On je svim budućim trenerima Cibone omogućio da se bave isključivo igračima i igrom.

- Organizacijskim utemeljenjem kluba riješeno je i dugoročno pitanje podmlatka.

- Znate, ja mislim da će, bez obzira na klupsku organizaciju, u velikim gradovima uvijek biti aktualan problem podmlatka. Mislim da veliki igrači nastaju u siromašnijim krajevima pre nego u velikim gradovima. 

Ovaj ovdje, koji živi uz roditelje, sa šesnaest godina već zna ljepote Zagreba, izlazi sa svojim društvom i zabavlja se, a onome koji dođe u tom prvom, bitnom razdoblju, najvažnije je kako da se dokaže i da izbori svoje mjesto pod suncem.

I kad ti njemu od petnaeste do devetnaeste godine usadiš određene navike, on će ih zadržati za cijelu karijeru, i peći će ga savjest ako ih se ne bude pridržavao. A kod mnogih mladih i nadarenih igrača iz velikog grada često se javlja pitanje: pa zašto bih se ja pridržavao sportske discipline, kad ionako već imam sve što bi mi sport mogao pružiti! Tako da sam malo skeptičan prema tim podmlacima.

Razgovarao: Srećko Jurdana (Studio, jul 1986.)




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)