"Ja, Ivica Šerfezi" (2. deo): Njujork suzama ne veruje! (1968)

"Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice Šerfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: Javite se svom vojnom odsjeku... U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan." Ovako se na blogu završio prvi od dva dela sećanja Ivice Šerfezija, koje je zagrebački Plavi vjesnik originalno objavljivao u četiri nastavka tokom proleća 1968. godine. Bilo je to vreme Šerfezijeve najveće popularnosti, pre svega zahvaljujući velikom hitu "Marija Elena", koji ga je proslavio i u dalekom Sovjetskom Savezu, o čemu će biti više reči u ovom drugom delu...

"Uvijek sam morao probijati led, nikad mi nitko nije pomagao, a redovito su iza mene komentirali: Pustite ga, Šerfa bu se već snašel! Imali su pravo, jer inat još u meni postoji kao glavni stimulator i kao vodič prema stepenici više na koju se treba popeti" 

Kao vojnik, Ivica Šerfezi pjevao je na festivalu "Zagreb 63". To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjevač u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.

- "Kanarinac tetke Sofije", "Pokopali smo ritam", "Cipele nove, cipele stare", "Cvrček i mrav", to su naslovi melodija koje sam dobivao na festivalima i koje još i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam prihvaćati ono što su mi nudili. Bio sam željan afirmacije, sjeća se Šerfezi i još uvijek s dozom gorčine govori o tim danima. 


Prva ploča uz malu pomoć Crvenih koralja
- Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: "Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!"

Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa. 

Kad su mi odgovorili da ništa ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat. 

Morao sam dokazati da nisam nametljivac i "grebator", već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban.

Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.

U jednom razgovoru Nikica Kalogjera skrenuo je pažnju Ivici Šerfeziju na "električare" koji su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje.

- Nikica mi je tada predložio jednu nježnu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog.

Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se "Crveni koralji".


Prodali smo besplatno "Ruže"



- Počeli smo vježbati. Radili smo temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje što možemo, otišao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu: "Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja. Snimit ćemo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas tražimo samo to da nam osigurate studio." 

Naravno, nitko normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo. Trud je bio naš, izgubljeno vrijeme naše, rizik naš, jedino je uspjeh mogao biti zajednički. Ipak, i takva podjela nam je odgovarala. Tražili smo svoju šansu i izborili je, makar i po tu cijenu.

Poza za omot jedne od brojnih singlica Ivice Šerfezija

Tako je snimljena prva zlatna ploča Ivice Šerfezija "Ruže su crvene". Poslije nje snimio je zaredom još četiri koje su premašile nakladu od 100.000 primjeraka i dvije koje su prodane u nakladi većoj od 50.000. 

Bile su to kompozicije što se i danas izvode: "Ksimeroni", "Želja", "Vrati mi srce", "Suze liju plave oči", "Neću plakati" i "Marija Elena". Pjesma Ivice Šerfezija "Ne mogu gledati suze u tvojim očima" također se izvrsno prodaje. 

Ukupan broj svih njegovih prodanih ploča iznosi oko 900.000. Prije nekoliko dana Šerfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova pjevača zabavne muzike za "Zlatnu pticu" - trofej koji će se ubuduće dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.

- Imao sam potrebu da nabrojim sve te uspjehe, da bih još jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom disko-fenomenu, već zbog toga što su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjevačkom poslu: "Treba pjevati za publiku onako kako ona traži i očekuje." 

Nije mi svrha da snimim ploču kojoj ćemo se zatim diviti samo nas šestoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja.


Pjevam za prosječnog Jugoslavena



- Moj je cilj i najsretniji sam kad onaj moj susjed mesar ili radnik iz treće smjene dođe kući, pa onako umoran zaželi da čuje, na primjer, "Ruže su crvene". Ja pjevam za njih, a ne zato da mi prođe vrijeme! Nikada se nisam razmetao svojom intelektualnošću, svojim specijalnim stilom u zabavnoj muzici, specijalnim izrazom.

Ivica i njegova ćerkica Sanja
Nastojim uvijek u svoj repertoar uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim ljudskim sadržajem. Mojim pjesmama nije potrebna specijalna atmosfera da bi se mogle doživjeti. Svatko i na svakom mjestu može ih slušati, odmoriti se kraj toga, a ako je raspoložen, naći i dio sebe u njima. 

Govore mi s dozom potcjenjivanja da pjevam "srcedrapateljne" stvari. To mi ne smeta, jer kompliment mi je da ono što radim ima bar neke veze sa srcem, a to znači s ljudima. Cijenim i one koji drugačije rade. 

Međutim, ne bih mogao naći opravdanje za sebe kad bih stvarao i snimao za izabrane grupe ljudi. 

Postoji nekoliko pravila koja poštujem uvijek kad odlučim da snimim novu ploču. Prvo, na ploču nikad ne stavljam melodiju za koju nisam posve siguran da je odlična.

Za razliku od koncerata, na kojima pjevam sve, na ploču stavljam samo one melodije koje su "hit". Na nekim pločama koje sam vidio, na primjer, jedna pjesma je "bum", a ostale kao da su dodane samo zato da se popuni snimka. 

Drugo o čemu vodim računa, to je komercijalna strana. Ploča je roba i treba je prodati. Moje profesionalno poštenje mi nalaže da ne razočaram kupca, stoga radim najkorektnije što mogu, nastojim pružiti svoj maksimum onima koji me vole.

Iako je Šerfeziju jasno da ne može računati sa simpatijama svih, on ne želi razočarati onu većinu koja mu je naklonjena.

- Sve ovo govorim samo zato da bih potvrdio još jednu istinu o svojoj karijeri. Punih jedanaest godina, koliko ona traje, nalazim se u situaciji da moram nekoga uvjeravati. Mnogi još i danas za mene govore: "Šerfezi se probija!" 

A vjerujte, u mnogo čemu je tako, iako to ne mogu objasniti. Uvijek sam morao probijati led, nikad mi nitko nije pomagao, a redovito su iza mene komentirali: "Pustite ga, Šerfa bu se već snašel!" Imali su pravo, jer inat još u meni postoji kao glavni stimulator i kao vodič prema stepenici više na koju se treba popeti. 

To je dobro, jer onog časa kad stupim na posljednju stepenicu mogu ići samo nadolje. To je jedino čega se svi plašimo, samo s tom razlikom što neki o tome šute, a neki se usuđuju priznati.

Ima još jedna pripovijetka o meni. To je moj financijski uspjeh. Zaista, sada imam sve što mi treba i što mogu poželjeti. Ali i kad nije bilo tako, znao sam se pokriti onoliko koliko mi je pokrivač bio dugačak! 

No o tim danima već sam govorio. Svi mi podjednako zarađujemo, samo je razlika u tome kako novac trošimo. Ne bih se nikome usudio davati lekciju, ali se isto tako nikada ne bih odlučio da zagledam u tuđu štednu knjižicu i da javno o njoj komentiram. 

Bilo bi bolje da prekinemo s tim mračnim temama. Vratimo se čistoj i lijepoj zabavnoj muzici bez svih onih "igara istine" oko nje. Ne bih želio da ponovo probijam led. Neka to ovaj put učini netko drugi. Ipak, nadam se da sam uspio objasniti zašto se ova priča o meni zove "Teško se kalilo zlato".


Amo-tamo po bijelom svijetu



Poznata je ona narodna: šećer uvijek dolazi na kraju! Dakle ispričat ću u ovom posljednjem dijelu priče o sebi svoja putovanja, jer to je onaj najvredniji dio mog uspjeha. Proputovao sam Evropu, tri puta sam bio u Americi (Kanada i SAD) i četiri puta u SSSR-u.

Možda ne biste vjerovali koliku promjenu pjevač na sebi mora izvršiti da bi imao uspjeha pred publikama tako antagonističkih zemalja kao što su Amerika i SSSR. Ne radi se toliko o izboru repertoara koliko o načinu interpretacije.

Rado slušan u SSSR-u
Zanimljiva je publika u Moskvi, Lenjingradu, Kijevu, Vltavi, Krimu... Kad pjevač izvodi veselu kompoziciju, svi se smiju i raduju, kad plače, plaču i oni, kad kuka, oni kukaju još jače. 

A u Americi? Sasvim obratno! Ako pjevač plače, oni se smiju. Njima je to smiješno. Žvaču svoje "bubble gum", zavaljeni u stolicama primaju taj sentiment kao privatnu stvar interpretatora, koja se njih baš nimalo ne tiče. 

Tamo je svakome jasno da je to biznis. Ne zanima ih koliko pjevač vrijedi, već koliko ima. Većina Amerikanaca koji posjećuju naše koncerte ne čita kritike, već eventualno nastoji saznati odakle je interpretator i u kojim se kolima vozi. 

Ako su ona prosječnom biznismenu nedostižna, znači da je dotični bolji od prosjeka i da se isplati ići na njegov koncert. U SSSR-u, kad odsjednete u hotelu ili još na aerodromu, izrazit će vam sve počasti koje se priređuju dragom gostu, dobit ćete cvijeće, vodiča, pozdravljat će vas i tako će ostati sve do povratka. 

U Americi, ako ste zaista očekivani, menadžer će odmah pristupiti, izdeklamirati vam visinu honorara i eventualno druge mogućnosti zarade. Amerikanac dolazi na koncert i o njemu počinje razmišljati tek onog trenutka kad se podiže zastor i stoga je on bez ikakvih predrasuda. Njemu je sve dobro.

Teško će se odlučiti da isfućka izvođača, ali će se isto tako teško i oduševiti. Ta razlika među ljudima osjeća se i na drugi način. Na primjer, već na prvom gostovanju u SSSR-u upoznao sam jednog radnika u Moskvi - Kolju. Dakle, o tom poznanstvu bih mogao mnogo pričati. 

Kolja i njegovo društvo obilaze sve moje koncerte diljem SSSR-a. Za vrijeme velike poplave u Zagrebu Kolja me je nazvao telefonom iz Moskve pitajući: Ivice, da li ti što treba, da li si poplavljen? Za razliku od SSSR-a, u Americi nisam stekao prijateljstva koja bi trajala duže od mojih gostovanja.


Poznanstvo s velikanima



S (Domenico) Modugnom sam se upoznao 1960. za vrijeme njegova gostovanja u Zagrebu i odmah se našao u nebranu grožđu, ali o tome se već dosta pisalo. Nekoliko godina kasnije upoznao sam Deana Martina, koji mi je omogućio da vidim njegovu probu u Hollywoodu u NBC studiju. 

To je bio doživljaj! Silna tehnika, gužva u studiju, ekipe stručnjaka ne osvrću se jedni na druge, sve vrvi i zuji do onog poznatog znaka pazi, snima se! Tada nastupa Dean Martin. To mora uspjeti otprve! Sve je proračunato, do najsitnijeg detalja.

Ivica u društvu hokejaša Franka Mahovlicha
Čovjek ne može odoljeti a da ne uspoređuje njihove studije s našima. Oni rade mnogo manje, jer je sve unaprijed spremljeno, predviđeno, tu nema improvizacije.

No kad je snimka gotova, u usporedbi s našim snimljenim stvarima - ta se razlika u organizaciji ne vidi.

Samo, mi dobar dio posla rješavamo na licu mjesta, što je u Americi nedopustivo.

Šarmantnu Talijanku Minu sreo sam 1965. godine na Šalati. O njoj neću mnogo govoriti, jer ona je manje-više poznata našoj publici. Iduće godine u Bostonu najjači je dojam na mene ostavio George Čuvalo (Chuvalo), koji je jedini boksao sa Clayem 15 rundi. 

To je bio uspjeh, jer nitko sa svjetskim prvakom nije mogao toliko izdržati. George je porijeklom iz Herceg-Novog. Razveselio se mom posjetu i uopće gostovanju Jugoslavena u Bostonu. U istom gradu sreo sam i sestre McGuire, kojima popularnost neprekidno raste. Moram se nasmijati kad se sjetim razgovora s njima. 

Već nakon prvih riječi upoznavanja razgovarali smo kao dugogodišnji prijatelji. Ostali smo zajedno jedan sat, a zatim se srdačno rastali. Ipak, ne mogu se oteti jednom dojmu: da smo se npr. sreli idućeg dana na ulici, ne bi me ni prepoznale. Takve su poslovne Amerikanke. Ali tko zna, možda i nemam pravo?

Najveće je ime u albumu mojih poznanstava Valerij Voronjin (Valery Voronin), prvi nogometaš SSSR-a. To je najsimpatičnija osoba koju sam sreo među onima čija su imena poznata čitavu svijetu. Drugi velikan sporta je Frank Mahovlić (Mahovlich), također porijeklom Jugoslaven, koji je prije dvije godine dobivao od čikaškog hokej-kluba milijun dolara za potpis i nije pristao!

Nabrojio sam ova poznanstva zbog toga da bih mogao izreći jednu misao o slavnim ljudima: među anonimusima sam sreo mnoge komplicirane, važne i naduvene ljude - od ovih koje sam spomenuo nijedan nije takav, iako je njihova slava svjetska.


Najveća predstava



Često me pitaju: Ivice, koliko te je ljudi gledalo na najvećem koncertu što si ga imao? Odgovor glasi: 20.000 posjetilaca u Lenjinovu dvorcu sportova 1966. u Moskvi. Kad pjevač nastupi na takvoj priredbi, ima osjećaj da su svi stanovnici jednoga grada okupljeni u gledalištu. 


Što se mene tiče, nisam imao ništa veću tremu nego obično, iako ta impozantna brojka znatno utječe na raspoloženje pjevača pred nastup. Tek danas shvaćam što znači takav nastup za pjevača zabavne muzike, međutim, onih dana to me uopće nije šokiralo. Tako je to. Kad se događaju važne stvari, čovjek o njima manje misli nego onda kad već prođu.

Još značajniji nastup po broju gledalaca i slušalaca bio je svakako u septembru 1964. na sovjetskoj televiziji. Nastupio sam u njihovoj najgledanijoj emisiji "Aganjok" koju, prema statistikama, gleda četrdeset milijuna sovjetskih građana. Poznati zagrebački novinar kasnije je o tom nastupu napisao:

"Voditelj Aganjoka prišao je Ivici Šerfeziju, obuhvatio ga oko ramena i sovjetskim gledaocima predstavio dragog gosta iz Jugoslavije.
Ivica Šerfezi, nekadašnji puki siromašak iz predgrađa Zagreba, dug i mršav dječarac, nalik na trsku, malo poguren, u iznošenoj kožnatoj vjetrovki i crnom puloveru koji je nosio i kad je bilo hladno i kad je bilo vruće, poderanih cipela i brižno zakrpanih čarapa, momčić koji je sobom stalno vukao reket olinjalih žica, počeo je ovog trenutka najveću predstavu u životu. Predstavu za četrdeset milijuna gledalaca."

I dok pripremamo posljednji nastavak životne priče Ivice Šerfezija, stigla je u našu redakciju razglednica iz Moskve s pozdravima za čitaoce "Plavog vjesnika". Ivica Šerfezi se, naime, upravo nalazi na svojoj četvrtoj turneji po SSSR-u.

(Plavi vjesnik, april 1968)


Ivica Šerfezi u pratnji Novih fosila (SSSR, 1970)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)