Gorana Stepanić ("Smogovci", "Lažeš, Melita"): Klinci u školi skupe se oko mene kad sam dežurna

Jun 1984: Stopama Miroslava Cerara ide mladi gimnastičar iz Ljubljane Aleš Janežić - prvi je jugoslovenski sportista koji je napravio trostruki salto pri doskoku. Najbolji je u višeboju, preskoku, na parteru i vratilu - a tek mu je 13 godina! Mediji uveliko pričaju i o Stefanu Milenkoviću, koji od svoje treće godine svira violinu, a upravo je, kao sedmogodišnjak, postao apsolutni pobednik takmičenja mladih violinista Evrope u Čehoslovačkoj. A na malim ekranima ne prestaje da šarmira 10-godišnja Zagrepčanka Gorana Stepanić, koju TV publika posle "Smogovaca" gleda i u najnovijoj dečijoj seriji TV Zagreb - "Lažeš, Melita"...

"U tek prikazanoj televizijskoj seriji za djecu 'Lažeš, Melita', u glavnoj ulozi nastupila je 10-godišnja zagrebačka učenica Gorana Stepanić; nova mala zvijezda, iako ne i debitantica u seriji, kad odraste željela bi postati zubarica"

Proteklih pet nedjeljnih prijepodneva na televizijskim je ekranima dominiralo lice 10-godišnje glumice Gorane Stepanić. U priči o maloj lažljivici Meliti, koja "jedva pročita ono što mora pročitati za školu, a mozak joj uvijek radi kao elektronski stroj", Gorana glumi Melitu, glavni lik u seriji »Lažeš Melita«. Snimljena je prema istoimenoj knjizi Ivana Kušana, a režirao ju je Milivoj Puhlovski.

Melitu smatraju lažljivicom, a »ona samo vidi svijet drugim očima«. Njezine nevolje počinju kad mama ode selo u posjet teti, a dvanaestogodišnja Melita postaje domaćica. Uz mnoštvo teškoća koje joj stvaraju na maminu komandu naviknuti tata, debeli brat-svežder Nenad, kanarinac Finki i pas Sultan - Melita se sve više zapetljava u vlastite izmišljotine.

Gorana Stepanić, junakinja dečijih TV serija (1984)

- Hoćemo li se voziti biciklom? - tiho je upitala Verica Melitu.

- Ne mogu, odgovorila je Melita, mama je otputovala u Pariz, pa moram kuhati. Tata je u bolnici. Jučer se sudario na okuci. I s Nenadom je loše. Pojeo je maminu kutiju s puderom, znaš... Izbile su mu kraste po tijelu, otišao je danas u ambulantu, na polukliniku...

- A zar ti ne može pomoći onaj slikar iz vaše kuće?

- Stric Sjekira? Pa njemu je jučer Sultan gotovo odgrizao nogu... U krevetu je, dobio je injekcije.

Protiv takvih Melitinih brzopoteznih izmišljotina, njezina okolina počela je organiziranu akciju. Sve se dakako, sretno završava, a poantu serije Kušan je stavio u usta kućnim ljubimcima: 

- Baš su smiješni ti ljudi, kaže Sultan kanarincu Finkiju, nema ni jednog koji ne izmišlja, a svatko se ljuti kad drugi izvali neku izmišljotinu.

- Tako je Sultane«, odvrati Finki,  a onda kažu: ’Lažeš kao pas'. Sram ih bilo! 

Satus zvjezdice Gorana Stepanić nije stekla samo kao Melita. Prije nešto više od dvije godine, ekipa zagrebačke televizije krenula je u uobičajen pohod u osnovne škole da pronađe mlade glumce. U širem izboru od dvije stotine djece, a zatim u užem od dvadesetak klinaca koji su posle bili angažirani u dječjoj seriji Puhlovskog i Hitreca »Smogovci« našla se i Gorana. 

Ulogu Marine, prvu ljubav glavnog junaka Dade, tada osmogodišnja Gorana dobro je odglumila. Kad je ista TV-ekipa, na zahtjev i želju mladih i starijih gledalaca, odlučila snimiti »Smogovce II«, Hitrec je imao nešto lakši posao pri raspoređivanju uloga - boljim glumcima dao je veće uloge, a lošije je spretno zaobišao.

Gorana je bila u prvoj skupini, pa se u drugoj seriji »Smogovaca« lik Marine provlači kroz svih pet epizoda. 

Ubrzo nakon »Smogovaca«, ta ekipa počela je snimati seriju »Lažeš, Melita«. Režiser Puhlovski kaže da bi »volio da je postojala neka druga mlada glumica, ali Gorana je bila kao nacrtana Melita, pa je uloga morala biti upravo njoj dodijeljena, bez obzira na malu smetnju što se pojavljuje i u "Smogovcima".

Za razliku od loše učenice Melite, Gorana je odlikašica; ovih dana završava četvrti razred osnovne škole »August Šenoa«. Kao tipično gradsko dijete, ustaje u šest ujutro, jer roditelji, inženjeri kemije zaposleni u OKI-ju prije posla mladu kćer vode u vrtić, a Goranu k baki na Trešnjevku. 

Otamo ide u školu, a uvečer se vraća u Novi Zagreb, Aleju Viktora Bubnja. U betonskoj aleji, na trinaestome katu nebodera obilježenog brojem 31, stanuju Stepanićevi. Vrata nam otvara mama.

Mala zvijezda, očito još nenavikla na popularnost, sakrila se iza fotelje. Prišla nam je sramežljivo žmirkajući, hihotala se i obarala pogled.

Ipak je ubrzo prevladalo iskustvo stečeno pred kamerama. Smirila se i samo se ponekad zbunjeno smješkala i treptala očima Na njih nisu padale šiške, Melitin zaštitni znak. Plava duga kosa bila je skupljena u konjski repić. Nemirnim rukama isprva je natezala jaknu od jeansa i pamučnu majicu, zatim je prešla na traperice, a na kraju zaustavila se na tenisicama. Tipičan je sportski tip curetka. Gorana priča veselo, brzo, suvislo i prilično gestikulira:

Gorana kao Dadina simpatija Marina u "Smogovcima" 
- Režiser me već poznavao iz "Smogovaca", pa mi je telefonirao da dođem, u... ne sjećam se više koje to prostorije. Onda smo se sve dogovorili - dobila sam knjigu snimanja i scenarij. Vrlo mi je zanimljivo kad dobijem scenarij; tada moram učiti ulogu. Na probama mi je pri tom prilično pomagao režiser. Snimalo se za nastave, a kako baš nisam ljubitelj škole, bilo mi je veoma dobro.

Iako je zbog snimanja »Smogovaca« i »Melite« Gorana izostala iz škole više od mjesec dana,  teškoća u školi nije bilo. »Nije mi bilo teško nadoknaditi gradivo«, kaže Gorana,  »i drugarica mi je malo opraštala.«

- "Melitu" smo snimali na Pantovčaku i negdje uz Savu. Bilo je prilično naporno. Nekoliko puta snimali smo noćne scene, pa smo ostajali i do četiri sata ujutro. Uglavnom mi se nije spavalo, mnogo je ljudi, rasvjeta... i naviknula sam se. 

Jednom sam zaspala, pa su me morali odvesti kući. Najviše mi se sviđa posao snimatelja. Mi klinci dobro smo se slagali s ekipom, a osobito s ljudima od rasvjete. Režiser je bio jako dobar. Katkad je galamio na nas, ali ne ozbiljno. Jedino se kostimograf uvijek ljutio jer smo se isprljali i poderali štrample.

Na pitanje što joj je bilo najzanimljivije na snimanju, Gorana je bez razmišljanja odgovorila: pauze! 

- Tada stariji iz ekipe odu u neku gostionicu, a ostanemo mi klinci. Tamo gdje smo snimali bilo je trešanja - opustošili smo cijelo stablo! Kad nismo bili na sceni igrali smo nogomet i frizbi.

Poput odrasle glumice, Gorana priča o televizijskoj seriji: 

- Kad je gledam na TV, prilično mi se sviđa. Katkad mi se učini da sam nešto blesavo rekla i da to treba popraviti. Suze? To su me našminkali. Ne mogu plakati, to mi je nekako smiješno. Dok smo snimali, činilo mi se da je nešto trebalo izmijeniti. Osjećam, naprosto, da bih ja to nekako drukčije rekla. Katkad sam to rekla režiseru, a nekad sam izdržala.

Gorana kaže da joj se često događa da je ljudi prepoznaju i nazovu je Melitom, ali na to se ime ne odaziva:

- Klinci u školi skupe se oko mene kad sam dežurna. Onda prije zvonim, ili zovem čistačice da ih otjeraju - one su stroge. Jednom se pred bakinom kućom okupilo mnoštvo djece i vikalo: Melita, Melita! Neki dječak čak je bacio kamen, a ja se nisam htjela pokazati... 

Ma ne smeta me kad me ljudi prepoznaju, nego kad svi bulje u mene. Kad sam nastupila s ritmičkom grupom na Cvjetnom trgu, došle su neke dvije i buuljee... Meni je nekako i neugodno, i onda me zezaju, a ne shvaćaju kako se ja onda osjećam! I autograme sam već davala, prilično nespretno, jer nisam vježbala.

Ne nalikujem na Melitu, malo pomažem mami, igram se s hrčkom, prilično mnogo čitam, a dva puta na tjedan idem na ritmiku. Tata je politički čovac, pa bi htio da više čitam novine... Zvali su me iz Zagrebačkog kazališta mladih da igram dvadeset predstava na godinu. Tamo bih bila svaku večer dva sata. A k tome još i probe!... Mislim da bi mi to bilo naporno.

Kad su joj ponudili ulogu Melite, Gorani je prvo palo na um da neće ići u školu dok traje snimanje.

- A i tata mi je rekao da mi je to prilika da zaradim koju paru. To njegova teorija! Novac što sam dobila od televizije mama je stavila u banku. Da mi ih da, kupila bih poni-bicikl i papigu.

O planovima Gorana kaže:

- Mama kaže da trebam biti glumac. Ja ne bih! Nekako me je sram. Htjela bih biti zubarica. Prije sam mrzila zubare, a sad idem k njemu svaki mjesec, zbog aparata, i nekako sam to zavoljela. Ili bih bila veterinar. Kad bih bila glumica, voljela bih raditi u kazalištu. Tata kaže da već sad treba misliti kamo ću se upisati. Ali, to još ima vremena!

Iako bi uloga Melite mogla Gorani biti odskočna daska u ostvarenju glumačkih pretenzija, ona ih zasad nema. Kao za većinu djece naturščika, izlet na TV-ekran za nju je predstavljao igru, priliku da se afirmira među vršnjacima. Igrati se ozbiljno, drukčije od druge djece, pokretački je moto malih glumaca. Stoga ne čudi što ponajčešće sve ostaje samo na razini malo bolje organizirane dječje igre.

Nije slučajnost što je Gorana, poput mnogih mladih glumaca, otkrivena među naturščicima. Za to  (reditelj) Puhlovski ima posebno objašnjenje:

- Nastojim djecu ne pronalaziti u dječjim kazalištima i Ansamblu dječje drame na radiju. Mislim da su ona iskvarena; ne sviđaju mi s nekakvi klasični načini rada s tom djecom u Kazalištu mladih, osobito na primjer, bolećive, sladunjave, poluplesne, hopa-cupa koreografije Zvjezdane Ladike. Smatram da to može biti vrlo loša usluga djeci koji žele biti glumci.

Drukčija iskustva ima Branko Bauer, režiser koji je snimio filmove i serije o djeci i za djecu: »Boško Buha«, »Salaš u Malom Ritu«, »Zimovanje u Jakobsfeldu«... Bauer je angažirao djecu naturščike, ali  i one koji već imaju neka iskustva iz dječjih dramskih radio-grupa.

- Bila je to dobra kombinacija, kaže Bauer. - Kad smo imali probe (što s odraslim glumcima ne radim), djeca su se dobro prilagođavala. Tako su oni iz grupa gubili krutost u interpretiranju, poprimili jednostavnost malih naturščika, koji su pak od djece iz grupe poprimali određenu dikciju, neke elemente gradskog života, žargona.

Koliko je god to bilo moguće, nastojao sam se prilagoditi njima, a ne njih sebi. Znate, pitanje etike u radu s djecom veoma je važno. Oni koji angažiraju djecu moraju biti dobri pedagozi, pripremiti ih da ne stvaraju iluzije da će ostati u tom poslu.

Vrlo je lako izbrojati jugoslavenske filmske i televizijske glumce koji su karijeru počeli u filmovima i serijama za djecu i o djeci.

Puhlovski smatra:

- Djeca-glumci vrlo su loši glumci poslije. Čini mi se da je to za njih neko opterećenje. Stanovito razdoblje u djetinjstvu imaju potrebu za afirmacijom koja sazrijevanjem blijedi. To je teško argumentirati, ali praksa to dokazuje. Naravno, postoje i iznimke. 

Karijeru je tako počela i Dušica Žegarac; na jugoslavenskom malom i velikom ekranu taj put slijedi i Slavko Štimac. U posljednje doba sve se više pojavljuje ime Svetislava Goncića, koji je sa Štimcem igrao u Bauerovu »Jakobsfeldu«. Uz njih, iz svijeta dječjeg filma u film odraslih zakoračilo je još nekoliko mladih glumaca i glumica: malo ih je uspjelo odigrati zapaženije uloge.

Iako je već dvadesetčetverogodišnjak sa desetak filmskih i nekoliko TV-uloga u trinaest godina dugoj karijeri, Slavko Štimac, sve do pojave nekog "novog Štimca", bit će u javnosti eksponiran kao dijete jugoslavenskog filma ih dječji glumac. 

Neće mu trebati previše truda i napora da ostane dosljedan, što stečenom, a što dodijeljenom imageu. U jugoslavenskoj kinematografiji, naime, lani nije proizveden ni jedan film za djecu. Snimi li se ove godine film te vrste, neće drastično izmijeniti situaciju.

- Čini mi se, kaže Bauer, da se rad s djecom i za djecu, u literaturi i na filmu, smatra manje vrijednim. Svi autori, osobito mlađi, žele raditi filmove većih pretenzija. Smatraju da se neće afirmirati radeći fimove za djecu i o djeci.

Takve bojazni ne bi trebalo biti; gotovo svi takvi filmovi, proizvedeni kod nas, dobro se plasiraju u inozemstvu, jer ni tamo se ne snima mnogo dječjih filmova.

- Opet bih volio raditi s djecom, kaže Bauer, ali nema tekstova. Sve je teže snimiti film, jer obično ostvarenje s vrlo malo glumaca (dakle i s manje dnevnica) nije moguće napraviti bez dvije i pol milijarde. Planiram za iduću godinu film o zagrebačkim građanima koji su za rata prihvatili djecu s Kozare. Scenarij piše Štivičić. E, sad, pošto još ništa nije gotovo, ne znam hoće li išta biti od toga.

Očito je da u jugoslavenskoj kinematografiji nije baš uputno u ovim stabilizacijskim vremenima ionako mala financijska sredstva dijeliti i na dječje filmove. Situaciju donekle spasavaju televizijske redakcije dječjih programa, ako se spasom može nazvati prosječno jedna snimljena serija na godinu.

Pajo Kanižaj, urednik dječjeg programa zagrebačke televizije, tvrdi da se "odrasli često djetinjasto odnose prema tom programu, premda nisu zanemarivi rezultati koje postižu dječje emisije."

U serijama za djecu najčešći su glavni junaci djeca i životinje. To su prilično nemirni i nepouzdani glumci, pa se to često odražava na veće troškove filmskog materijala. U pravilu, glavni uvjet da snimanje projekta za klince dobije zeleno svjetlo jest to da serija bude što jeftinija. 

Iako bi mali i veliki gledaoci vrlo rado vidjeli ekranizirana djela najpopularnijih dječjih pisaca, neka od njih nikada neće vidjeti. U obzir dolaze samo vrlo jeftine scenografije, a sve imalo skuplje odmah se skidaju s dnevnog reda.

Ipak, ekipe dječjih programa uspijevaju snimiti serije koje zadovoljavaju čak i inozemne standarde - tako se pretprošle godine serija Jelenko, zagrebačke televizije, vratila s međunarodnog festivala u Madridu s prvom nagradom. Smogovci su prodani čak u Austriji i Švedskoj. Tako plasirane serije donose televizijskim kućama stanovitu dobit, ali prema politici financiranja - redakciji dječjeg programa ne pripada ništa.

To je i jedan od razloga što će se na programu zagrebačke televizije uskoro opet emitirati Jelenko. Kanižaj kaže: 

- Reprizom starih serija uštedimo dosta novca, koji poslije koristimo za snimanje novih serija.

Na inozemnim smotrama nagrađena je dječja serija »Poletarac« (Munchen, prvo mjesto); to je snimala beogradska televizija u režiji Timothyja Byforda, iz londonskog BBC-ja. Byford je iz obiteljskog razloga došao u Beograd i tamo ostao 12 godina.

Za to je vrijeme realizirao mnoge kvalitetne dječje serije - već spomenuti Poletarac, Babino unuče, Neven, Stočiću, postavi se, Nedeljni zabavnik, Osvajanje sreće. Nezadovoljan svojim statusom "stranog turista privremeno nastanjenog u Jugoslaviji 12 godina", Byford se lani vratio u BBC. Tada je izjavio: 

- U Engleskoj ili Americi dobri programi prikazuju se godinama. Ovdje, pak, svake godine moraš snimiti nešto sasma novo i fantastično: to je odlično, ali daj još nešto bolje. To je da dobiješ infarkt!

I tko da se u takvom kaosu bavi još mladim glumcima. Kad počne snimanje nekog novog filma ili nove serije, već će se naći neki novi klinci.

Napisala: Dubravka Tomeković (Start, jun 1984), snimio: Darko Vukov-Colić


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)