Špiro Guberina: U Šibeniku je uživanje, a u Zagrebu životarenje (1968)

Jul 1968: Reditelj Boro Drašković (33) u Pločama snima svoj prvi igrani film radnog naslova "Ravnodušno sunce" ("Horoskop") prema scenariju Zuke Džumhura. Petar Kralj i Kole Angelovski skidaju vojničku uniformu (nakon dugotrajnog snimanja "Bitke na Neretvi"), te Kralj odmah juri u Dubrovnik, gde će na Letnjim igrama glumiti Hamleta, a Angelovski hita u Pariz, da bi prvi put u životu video svoju ćerkicu Elenu Konstancu Aleksandru, koja se tamo rodila u maju. Daliborka Stojšić takođe je u avionu - i to za Miami Beach, gde Jugoslaviju predstavlja na izboru za "Miss sveta". Bata Živojinović u tajnosti priprema film koji bi trebalo da lansira njegovu rediteljsku karijeru. Popularno lice TV Zagreb Željka Marković postala Fattorini. A na TV Zagreb uveliko se priprema snimanje TV serije "Dnevnik Očenašeka", prema romanu Vjekoslava Majera. Glavna uloga rezervisana je za Špiru Guberinu, koji je tih dana aktivan i u snimanju dečjih emisija - mada će svoje najpopularnije role ostvariti tek za desetak godina. Evo ga u jednom neobaveznom ćaskanju sa novinarem Plavog vjesnika...

"Loše improviziram, ako slučajno zaboravim tekst. Možda imam malo tu nervozu govora, pa se pri improvizaciji odmah osjeti taj moj govor iz privatnog života, koji je sasvim drugačiji od onog scenskog. To se događa kad nisam dobro naučio tekst"

Špiro Guberina snimao je toga dana jednu dječju TV-emisiju u kojoj mu je partner bio tigar. Mislio sam da nisam dobro razumio, ali Špiro je ponovio:

- Da, pravi tigar iz zoološkog vrta. U novoj seriji dječjih emisija igram čuvara životinja Florijana.

I još neka netko kaže da glumačko zanimanje nije opasno. Pitam ga kako je smogao hrabrosti da snima s tigrom.

Špiro Guberina, ljubitelj 60's gadgeta (1968)
- Ne, mislim ... tigar je bio u kavezu, a ja vani... Nego, što ćete popiti?

U njegovoj sobi na polici do radija je mala zbirka boca whiskyja.

- Sada ćete steći dojam da sam pijanica. Uvjeravam vas, to bi bila kriva predodžba... Vidite, ovu bocu »Balkantinesa« dobio sam nakon jedne premijere. 

Ali, s napomenom da je to za moj automobil. U boci je benzin. Naime, nekako u to vrijeme baš sam dobio automobil.

Otišli smo u kuhinju da uzmemo leda.

- Ili možda hoćete ovog crnog vina. Donio sam ga iz Dalmacije. Sad sam bio u Šibeniku. Išao sam vidjeti tatu... jer tata je bio jako bolestan. Sad mu je bolje... Pripremio mi je ribe na gradeli...

Pogledao je svoje dugačke i uske ruke, kad sam mu rekao do ga je sunce dobro »uhvatilo«.

- Samo dva dana ... Dva dana sam se kupao. Dolje sam se drugačije osjećao. Nekako zdravije. I boljeg sam raspoloženja. Sunce, more. Svi su ljudi tako, čim se pojavi sunce. U Zagrebu je životarenje. Dolje je život... Volim se kupati. Volim biti u društvu svojih prijatelja. Imam dosta dobrih prijatelja. Evociramo uspomene iz djetinjstva, kako je to već kad dođete u rodno mjesto.

Ušutio je. Njegove krupne crne oči ispod visokog čela odavale su trenutak odsutnosti. Zatim su mu se krupne usnice razvukle u zbunjen osmijeh.

- Pa, dosta rano sam izgubio mamu. Imao sam dvanaest godina. To je bio taj, mislim... Sigurno je čovjek malo hendikepiran kod rano izgubi mamu. A inače imam dvije sestre, starije, koje su udate.

Govori tiho i rečenice završava jedva čujnim glasom. Uznemiren je što o sebi govori i očito nerado daje odgovore.

- To sam opazio da sam bio dosta zatvoren, da sam teško sklapao poznanstva. A sada sam dosta brbljiv. Ne znam kako vama djelujem, ali meni se čini da sam postao razgovorljiviji, iako i sada teže sklapam nova poznanstva. 

Prije bih obično mudro šutio, pa bi me smatrali jako mudrim. Možda sam i zbog dojma bio odlikaš. Jednom me je jedan profesor matematike načeo i dao mi je nedovoljan... 

Unatoč tome namjeravao je studirati matematiku.

- U srednjoj školi sam bio dobar matematičar. Onda sam mislio: jedanput kad to naučiš, onda više nemaš što učiti. Kao profesor imao bih ferije. Isto ima u tome dalmatinske logike... A sada sam već došao do toga da zapnem kod dijeljenja.


Ne  djeluje nimalo ambiciozno, premda je ta osobina pratilja glumačke profesije.

- Tko me pozna, kaže da jesam... A čujte, svaki čovjek želi da svoj posao radi korektno. Ako je korektnost ambicija, onda sam ambiciozan. Imam dobre namjere, ali ne uspijem sve ostvariti. Svi smo manje-više takvi. 

Ja, recimo, loše improviziram, ako slučajno zaboravim tekst. Možda imam malo tu nervozu govora, pa se pri improvizaciji odmah osjeti taj moj govor iz privatnog života, koji je sasvim drugačiji od onog scenskog. To se događa kad nisam dobro naučio tekst. A onda se opet desi da ne naučim. Više puta prevlada to ljudska lijenost.

Ne puši, ali njegovu unutarnju nervozu otkriva jedna druga igra. Za čitavo vrijeme razgovora premješta iz ruke u ruku kovani novac i njime zvecka.

Špiro u TV seriji "Dnevnik Očenašeka" (1969)
- Osjetljiv sam... Sad, mislim, ja jako brzo mijenjam raspoloženje. Neko bez veze nešto kaže, a mene zbog toga pola sata drži neraspoloženje. To sam primijetio. Koji puta me neka sitnica raspoloži. I svakog čovjeka. Mislim da su svi takvi...

Vrlo osjetljivi ljudi često se teško uklapaju u društvo, često doživljavaju razočaranja u prijateljima, u ljubavi...

- To su provokativna pitanja.

Izgleda da je to bila jedna od »sitnica« koje ga mogu oneraspoložiti.

- Privatno nisam nezadovoljan sa samim sobom. Možda će me život za par godina poklopiti. Možda ću se zamisliti nad sobom. Sada imam dosta iskrenih prijatelja. Družim se s krugom ljudi koji su mi skloni. Možda me život još nije očešao. Možda mi je sve dosad lako išlo. A tko zna kako bih se ponio kad bi mi teško pošlo, kad bih se morao zamisliti, kad bi mi se nešto ozbiljnije desilo...

Njegovo lice završava mekom linijom brode. Kažu da je to karakteristika ljudi koji baš nisu skloni čvrstim odlukama. Nasmijao se:

- Imam osjećaj da nisam sposoban, što ja znam, za neke velike odluke. Ili možda nisam dolazio u situaciju da bih morao neke velike stvari odlučivati... Znate li talijanski? Poslušajte ovu pjesmu. Divna je...

Iz radija je dopirala jedna sjetna melodija.

- Volim muziku... Nemam nikakvu muzičku naobrazbu. U Šibeniku su uglavnom sve obitelji davale svoju djecu u muzičku školu. Evo kakav je moj slučaj bio. Moji su možda malo kasnije odlučili da me daju na poduku. 

Onda kad su već svi bolji instrumenti, šta ja znam, harmonika, truba ... bili zauzeti. I ja sam morao učiti violončelo. Profesor mi je bio neki Talijan. Nakon tri mjeseca me savjetovao da se ostavim toga. Mislim da nisam potpuno bez sluha i dobru muziku, klasičnu i zabavnu, volim slušati.

Opet je ušutio. A onda me je iznenada zapitao:

- Čini li vam se da ima smisla ovakav razgovor? Meni se to činilo malo neozbiljno, šta ja znam. O čemu bih volio govoriti? Ne znam. Naravno, ne bih htio slati nikakve poruke naciji... Znate, kad tako o sebi govorim, uopće imam osjećaj da nisam skroman. 

Nedavno sam pročitao jedan svoj intervju i ispalo je kao da nemam mana. A to nije tačno... Kakve mane? Bolje da to drugi otkrivaju, nego ja sam ... Dobro. Dosta sam egocentričan ..

Da li je to možda razlog što je još uvijek momak?

- I opet postavljate provokativna pitanja...

Napisao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, jul 1968)