Ena Begović '85: Dalmatinka sam koja je prilično konzervativno odgojena

Oktobar 1985: Zagrepčani hrle u bioskop da pogledaju dugometražni dokumentarac "Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere?"

U Los Anđelesu - američka premijera još jednog YU filma sa upitnikom: "Sjećaš li se Dolly Bell?"

Neizbežni Slavko Štimac i na domaćem terenu: nedeljom uveče pratila se TV serija "Varljivo leto".

Istovremeno, jedna filmska zvezda se polako ali sigurno pretvarala u pozorišnu heroinu: 25-godišnja Ena Begović zablistala je u čak tri naslovne uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu.

O tome, o filmskim ulogama, o sebi - Ena je govorila za Studio.


"Ena Begović, mlada zagrebačka glumica, s osamnaest je godina iskusila sjaj i bijedu filmske popularnosti zbog slobodnijih uloga, a sada, posvetivši se kazalištu, tvrdi kako više ne želi biti "mračni predmet želja", nego čeka filmsku ulogu po svojoj mjeri"

... Protekla sezona u zagrebačkom HNK bila je u znaku mlade glumice Ene Begović. Odigrala je tri glavne uloge u veoma kratkom razdoblju, te ponovo na sebe svratila pozornost - kao kad je igrala na filmu. Sada je mnogo zadovoljnija nego u vrijeme kad je »šetala« domaćim filmom i slobodnijim ulogama podjednako oduševljavala i zaprepašćivala. 

Za razliku od filmskih uloga, gdje je bila uglavnom svedena »na mračni predmet želja«, u kazalištu su uloge mnogo složenije, i pravi su glumački izazov. Već u Otelu, kao Desdemona, opovrgla je mišljenja nekih svojih profesora s Akademije da neće nikada biti kazališna glumica. Zatim je došla Antigona, pa Margarita u Bulgakovljevu Majstoru i Margariti - sve velike uloge kojima je najavila svoje mjesto u kazalištu. 

Filmski repovi još se vuku, i to osobito kod onog dijela publike koji rijetko svraća u kazalište. Taj, veći dio publike još Enu gleda kao zgodnu i privlačnu djevojku kakva je bila u Padu Italije, Hoću živjeti, Pikniku u Topoli itd. Teško da će Enu ponovno vidjeti u takvim i sličnim ulogama, jer njezine ambicije sasvim su drukčije - više ne želi biti na filmu samo ukras koji se skida.

- Rad u kazalištu znači da čovjek mora imati stanovitu dozu samozatajnosti, odnosno već unaprijed pristati na to da neće biti tako popularan kao na filmu ili televiziji, kaže Ena Begović. 

Pitanje popularnosti često je relativna, a katkad i neozbiljna stvar. Danas je Suzana Mančić, koja svaki tjedan izvlači loto, mnogo popularnija nego ja. Za Valtera Dešpalja mnogo je manje ljudi čulo nego za Lepu Brenu. Popularnost nije istodobno i pitanje kvalitete. Kad bi to bilo tako, onda bi to i meni mnogo više značilo. Ovako ne - pa i ne razmišljam mnogo o tome.

Dobro zna što znači biti popularna, jer je i sama, kako kaže, već dugo godina popularna - još od osamnaeste godine. Filmom Lordana Zafranovića Pad Italije krenula je među zvijezde, zapravo, šali sa, među meteore, jer je poslije toga pala na zemlju. 

I to je dobro, otrijeznila se, pa sada drukčije gleda na to svoje filmsko razdoblje. Mnogo je pažljivija u izboru filmskih uloga, toliko da je već pet godina nema na filmu. Žali li zbog toga?

- Svaki put kad idem u kino da pogledam domaći film vrlo mi ja žao što u njemu ne igram. Ali kad izađem iz dvorane, drago mi je što nisam igrala u tom filmu. Ne volim gledati silovanja na filmu, blato i prljavštinu, jer ja to nisam, niti bih to željela igrati. Postoji i neki drukčiji način življenja i razmišljanja, te neke drukčije uloge za žene. Svojim posljednjim filmom Ljubavna pisma s predumišljajem režiser Berković najavio je drugačije viđenje žene u filmu. U takvim filmovima vidim svoje mjesto.
- Takvih je uloga ipak manje. Najviše filmova, na žalost, još tretira ženu, kao što to vi kažete, kao »mračni predmet želja«.

- Još je vrlo moderno skidati ženske u domaćem filmu, pa je malo filmova u kojima se naše glumice ne razodijevaju. Postalo je gotovo pravilo da većina režisera ne zna, ili ne želi dati glumici pravu ulogu. Nekoliko je prvih scena dobro, ali nakon toga mora je skinuti. Ja znam da to privlači publiku, puni kino-blagajne. Privatno nemam ništa protiv skidanja, nisam puritanka, isto kao što po svojoj prirodi nisam ni nudistkinja. Ja sam ipak Dalmatinka koja je prilično konzervativno odgojena.

- Tim više čude uloge koje ste igrali u filmovima i koje su uzvitlale mnogo prašine. Danas, kako rekoste, klonite se takvih uloga.

- Ne želim više tumačiti ženske koje su uglavnom svedene na lijepe predmete ili ukrase koji vode ljubav, da se ovako blago izrazim. Za takve uloge, režiseri moraju tražiti druge glumice, jer ja to više neću raditi. Zbog takvih uloga doživjela sam mnogo ružnih i neugodnih situacija. Nedavno sam ponovno odbila takvu ulogu. 

Trebala sam odigrati ženu koja u filmu tri puta namigne, a u četiri scene - koliko ih ima - u jednoj je gola! Bilo je još takvih ponuda, ali sve sam ih odbila. Takvi filmovi podržavaju lažnu sliku o ženi. Danas većina žena radi, misli svojom glavom, i ti filmovi ne odgovaraju istini. Zbog toga i ne žalim za tim filmovima. Valjda će doći vrijeme kad će i u našem filmu žena igrati prave uloge. 

Nadam se takvoj ulozi gdje će žena sama odlučivati o svojoj sudbini, a ne uvijek biti muški privjesak. I danas ovisimo o muškarcima, jer su oni pisci i režiseri, ali ipak manje nego prije. Strpljiva sam, pa ću valjda dočekati i to vrijeme,  a od kazališne plaće još mogu kako-tako preživjeti!

Premda, kako kaže, već dvije godine živi samo u kazalištu i za kazalište, još se nije potpuno oslobodila imagea koji su joj donijeli njezini filmovi. Kako ona kaže, film je prati uvijek kao njena sjena. Doduše, takav image nikad joj se nije sviđao, no bila je nemoćna, i nije znala kako se od svega toga obraniti. Zbog toga joj je dobro došla ta pauza na filmu i rad u kazalištu.

- Oduvijek mi je bila želja da igram u pravom kazalištu, a to je ovo kazalište u kojem sada radim. O meni još postoje dva potpuno suprotna mišljenja, iako mnogo manje nego prije. Jedno imaju oni koji me nikada nisu vidjeli u kazalištu, a drugo oni koji me gledaju u kazališnim predstavama. Kao da je riječ o dvjema različitim osobama. 

No, ja sam danas sasvim drukčija osoba. Baš to moje nezadovoljstvo s filmskim ulogama prisililo me da se mijenjam i da se stalno pitam što želim u životu. Dugo sam sebi time razbijala glavu, proživljavala depresije... ali sada znam što hoću. Za razliku od onih vremena kad su mi se događaji jednostavno nametali, danas već mogu njima upravljati, kontrolirati ih.
- Znači li to da su vas nakon prvih kazališnih uloga ljudi počeli drukčije gledati?

- Velika prekretnica u svemu tome bila je uloga Desdemone u Otelu. Otad su me ljudi počeli drukčije gledati i ozbiljnije doživljavati kao glumicu. Postala sam i sama sigurnija, jer mi je uvijek bilo na pameti da su neki profesori na Akademiji smatrali kako nikad neću postati kazališna glumica. Takvo je uvjerenje bilo stvoreno nakon mojih filmskih uloga. 

Ali, imala sam sreće! Mene film nije ponio, niti izludio, nego okrenuo prema kazalištu. Nakon Desdemone, mnogo se toga počelo mijenjati u mojem glumačkom životu.

- Došle su i druge uloge - posebno Antigone, koja je i u vašem kazalištu dobro primljena. To je uloga u kojoj ste se, prema mišljenju mnogih, veoma dobro snašli. Postoje li neki posebni razlozi koji vas privlače toj ulozi?

- Kao igram Antigonu, često imam na umu rečenicu iz Majstora i Margarite "da je najstrašniji gnjev - gnjev od nemoći". I sama sam katkad »gnjevno-nemoćna«, konkretno sada, kada pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Od četrnaeste sam godine podstanarka, prirodno je da želim riješiti i neke svoje egzistencijalne potrebe... 

Pa, kad se sjetim svih tih problema sa kojima se susrećem u životu, sve to smjestim u svoju Antigonu, koja također pokušava obraniti neki svoj svijet. Tu imamo nešto zajedničko, no ja ne bih izabrala njezin kraj.

- Za razliku od Desdemone i Antigone, koje ste pripremali u mirnijoj atmosferi, u posljednju ulogu Margarite u predstavi Majstor i Margarita uskočili ste nepredviđeno: zamijenili ste Miru Furlan koja je odustala. Kako ste se tada osjećali?

- U toj predstavi pripremala sam se za sasvim drugu ulogu, a onda je iznenada došla Margarita. Mnogo sam se namučila jer je sve to trebalo svladati u veoma kratkom roku. Vrlo sam dugo osjećala da ta uloga nije moja. Tek poslije desetak izvedaba, ta je uloga postala moja, sjela mi je i rado je igram. 

Užitak je igrati u toj velikoj predstavi koja privlači publiku, zbog toga nestrpljivo očekujem da je ponovno zaigramo. Veliki je ansambl, a i tehnički je predstava teška, pa je ne možemo tako često igrati, kao što bismo željeli. 

U međuvremenu, dok ponovno ne »postavimo« tu predstavu, pripremam se za novu ulogu. Ovaj ću put tumačiti lik poznate zagrebačke glumice Ljerke Šram u novom tekstu Čede Price Ostavka, koji režira Georgij Paro. U toj je drami riječ o našem prvom intendantu Stjepanu Miletiću, a predstavu ćemo davati u povodu 125 obljetnice kazališnog života u Zagrebu. 

Ta drama postavlja pitanje koliko je kazalište uopće bilo potrebno u tom trenutku, i vrlo asocira na današnje vrijeme, kad se glumci bore za veće plaće, stanove itd. Ma koliko da mi to smeta, ja ipak volim svoj poziv i ovaj teatar, jer sada radim ono sto sam oduvijek voljela.

Razgovarao: Aleksandar Veljić, snimio: Marko Čolić (Studio, oktobar 1985.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate