Ena Begović, glumačka zvijezda: "Nisam samo ukras koji se skida!" (1985)


Oktobar 1985: Zagrepčani hrle u bioskop da pogledaju dugometražni dokumentarac "Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere?" U Los Anđelesu - američka premijera još jednog YU filma sa upitnikom: "Sjećaš li se Dolly Bell?" Neizbežni Slavko Štimac i na domaćem terenu: nedeljom uveče pratila se TV serija "Varljivo leto". Istovremeno, jedna filmska zvezda se polako ali sigurno pretvarala u pozorišnu heroinu: 25-godišnja Ena Begović zablistala je u čak tri naslovne uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu. O tome, o filmskim ulogama, o sebi - Ena je govorila za Studio. A isti TV magazin je dve godine kasnije napravio malo drugačiju priču o njoj: ovaj put u formi izveštaja "Od jutra do mraka" - i gle, baš tada je Ena snimala jedan od svojih najboljih filmova: "Glembajevi"...    

"Ena Begović, mlada zagrebačka glumica, s osamnaest je godina iskusila sjaj i bijedu filmske popularnosti zbog slobodnijih uloga, a sada, posvetivši se kazalištu, tvrdi kako više ne želi biti "mračni predmet želja", nego čeka filmsku ulogu po svojoj mjeri"
Protekla sezona u zagrebačkom HNK bila je u znaku mlade glumice Ene Begović. Odigrala je tri glavne uloge u veoma kratkom razdoblju, te ponovo na sebe svratila pozornost - kao kad je igrala na filmu. Sada je mnogo zadovoljnija nego u vrijeme kad je »šetala« domaćim filmom i slobodnijim ulogama podjednako oduševljavala i zaprepašćivala. 

Za razliku od filmskih uloga, gdje je bila uglavnom svedena »na mračni predmet želja«, u kazalištu su uloge mnogo složenije, i pravi su glumački izazov. Već u Otelu, kao Desdemona, opovrgla je mišljenja nekih svojih profesora s Akademije da neće nikada biti kazališna glumica. Zatim je došla Antigona, pa Margarita u Bulgakovljevu Majstoru i Margariti - sve velike uloge kojima je najavila svoje mjesto u kazalištu. 

Filmski repovi još se vuku, i to osobito kod onog dijela publike koji rijetko svraća u kazalište. Taj, veći dio publike još Enu gleda kao zgodnu i privlačnu djevojku kakva je bila u Padu Italije, Hoću živjeti, Pikniku u Topoli itd. Teško da će Enu ponovno vidjeti u takvim i sličnim ulogama, jer njezine ambicije sasvim su drukčije - više ne želi biti na filmu samo ukras koji se skida.

- Rad u kazalištu znači da čovjek mora imati stanovitu dozu samozatajnosti, odnosno već unaprijed pristati na to da neće biti tako popularan kao na filmu ili televiziji, kaže Ena Begović. 

Pitanje popularnosti često je relativna, a katkad i neozbiljna stvar. Danas je Suzana Mančić, koja svaki tjedan izvlači loto, mnogo popularnija nego ja. Za Valtera Dešpalja mnogo je manje ljudi čulo nego za Lepu Brenu. Popularnost nije istodobno i pitanje kvalitete. Kad bi to bilo tako, onda bi to i meni mnogo više značilo. Ovako ne - pa i ne razmišljam mnogo o tome.

Dobro zna što znači biti popularna, jer je i sama, kako kaže, već dugo godina popularna - još od osamnaeste godine. Filmom Lordana Zafranovića Pad Italije krenula je među zvijezde, zapravo, šali sa, među meteore, jer je poslije toga pala na zemlju. 

I to je dobro, otrijeznila se, pa sada drukčije gleda na to svoje filmsko razdoblje. Mnogo je pažljivija u izboru filmskih uloga, toliko da je već pet godina nema na filmu. Žali li zbog toga?

- Svaki put kad idem u kino da pogledam domaći film vrlo mi ja žao što u njemu ne igram. Ali kad izađem iz dvorane, drago mi je što nisam igrala u tom filmu. Ne volim gledati silovanja na filmu, blato i prljavštinu, jer ja to nisam, niti bih to željela igrati. Postoji i neki drukčiji način življenja i razmišljanja, te neke drukčije uloge za žene. Svojim posljednjim filmom Ljubavna pisma s predumišljajem režiser Berković najavio je drugačije viđenje žene u filmu. U takvim filmovima vidim svoje mjesto.
- Takvih je uloga ipak manje. Najviše filmova, na žalost, još tretira ženu, kao što to vi kažete, kao »mračni predmet želja«.

- Još je vrlo moderno skidati ženske u domaćem filmu, pa je malo filmova u kojima se naše glumice ne razodijevaju. Postalo je gotovo pravilo da većina režisera ne zna, ili ne želi dati glumici pravu ulogu. Nekoliko je prvih scena dobro, ali nakon toga mora je skinuti. Ja znam da to privlači publiku, puni kino-blagajne. Privatno nemam ništa protiv skidanja, nisam puritanka, isto kao što po svojoj prirodi nisam ni nudistkinja. Ja sam ipak Dalmatinka koja je prilično konzervativno odgojena.

- Tim više čude uloge koje ste igrali u filmovima i koje su uzvitlale mnogo prašine. Danas, kako rekoste, klonite se takvih uloga.

- Ne želim više tumačiti ženske koje su uglavnom svedene na lijepe predmete ili ukrase koji vode ljubav, da se ovako blago izrazim. Za takve uloge, režiseri moraju tražiti druge glumice, jer ja to više neću raditi. Zbog takvih uloga doživjela sam mnogo ružnih i neugodnih situacija. Nedavno sam ponovno odbila takvu ulogu. 

Trebala sam odigrati ženu koja u filmu tri puta namigne, a u četiri scene - koliko ih ima - u jednoj je gola! Bilo je još takvih ponuda, ali sve sam ih odbila. Takvi filmovi podržavaju lažnu sliku o ženi. Danas većina žena radi, misli svojom glavom, i ti filmovi ne odgovaraju istini. Zbog toga i ne žalim za tim filmovima. Valjda će doći vrijeme kad će i u našem filmu žena igrati prave uloge. 

Nadam se takvoj ulozi gdje će žena sama odlučivati o svojoj sudbini, a ne uvijek biti muški privjesak. I danas ovisimo o muškarcima, jer su oni pisci i režiseri, ali ipak manje nego prije. Strpljiva sam, pa ću valjda dočekati i to vrijeme,  a od kazališne plaće još mogu kako-tako preživjeti!

Premda, kako kaže, već dvije godine živi samo u kazalištu i za kazalište, još se nije potpuno oslobodila imagea koji su joj donijeli njezini filmovi. Kako ona kaže, film je prati uvijek kao njena sjena. Doduše, takav image nikad joj se nije sviđao, no bila je nemoćna, i nije znala kako se od svega toga obraniti. Zbog toga joj je dobro došla ta pauza na filmu i rad u kazalištu.

- Oduvijek mi je bila želja da igram u pravom kazalištu, a to je ovo kazalište u kojem sada radim. O meni još postoje dva potpuno suprotna mišljenja, iako mnogo manje nego prije. Jedno imaju oni koji me nikada nisu vidjeli u kazalištu, a drugo oni koji me gledaju u kazališnim predstavama. Kao da je riječ o dvjema različitim osobama. 

No, ja sam danas sasvim drukčija osoba. Baš to moje nezadovoljstvo s filmskim ulogama prisililo me da se mijenjam i da se stalno pitam što želim u životu. Dugo sam sebi time razbijala glavu, proživljavala depresije... ali sada znam što hoću. Za razliku od onih vremena kad su mi se događaji jednostavno nametali, danas već mogu njima upravljati, kontrolirati ih.
- Znači li to da su vas nakon prvih kazališnih uloga ljudi počeli drukčije gledati?

- Velika prekretnica u svemu tome bila je uloga Desdemone u Otelu. Otad su me ljudi počeli drukčije gledati i ozbiljnije doživljavati kao glumicu. Postala sam i sama sigurnija, jer mi je uvijek bilo na pameti da su neki profesori na Akademiji smatrali kako nikad neću postati kazališna glumica. Takvo je uvjerenje bilo stvoreno nakon mojih filmskih uloga. 

Ali, imala sam sreće! Mene film nije ponio, niti izludio, nego okrenuo prema kazalištu. Nakon Desdemone, mnogo se toga počelo mijenjati u mojem glumačkom životu.

- Došle su i druge uloge - posebno Antigone, koja je i u vašem kazalištu dobro primljena. To je uloga u kojoj ste se, prema mišljenju mnogih, veoma dobro snašli. Postoje li neki posebni razlozi koji vas privlače toj ulozi?

- Kao igram Antigonu, često imam na umu rečenicu iz Majstora i Margarite "da je najstrašniji gnjev - gnjev od nemoći". I sama sam katkad »gnjevno-nemoćna«, konkretno sada, kada pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Od četrnaeste sam godine podstanarka, prirodno je da želim riješiti i neke svoje egzistencijalne potrebe... 

Pa, kad se sjetim svih tih problema sa kojima se susrećem u životu, sve to smjestim u svoju Antigonu, koja također pokušava obraniti neki svoj svijet. Tu imamo nešto zajedničko, no ja ne bih izabrala njezin kraj.

- Za razliku od Desdemone i Antigone, koje ste pripremali u mirnijoj atmosferi, u posljednju ulogu Margarite u predstavi Majstor i Margarita uskočili ste nepredviđeno: zamijenili ste Miru Furlan koja je odustala. Kako ste se tada osjećali?

- U toj predstavi pripremala sam se za sasvim drugu ulogu, a onda je iznenada došla Margarita. Mnogo sam se namučila jer je sve to trebalo svladati u veoma kratkom roku. Vrlo sam dugo osjećala da ta uloga nije moja. Tek poslije desetak izvedaba, ta je uloga postala moja, sjela mi je i rado je igram. 

Užitak je igrati u toj velikoj predstavi koja privlači publiku, zbog toga nestrpljivo očekujem da je ponovno zaigramo. Veliki je ansambl, a i tehnički je predstava teška, pa je ne možemo tako često igrati, kao što bismo željeli. 

U međuvremenu, dok ponovno ne »postavimo« tu predstavu, pripremam se za novu ulogu. Ovaj ću put tumačiti lik poznate zagrebačke glumice Ljerke Šram u novom tekstu Čede Price Ostavka, koji režira Georgij Paro. U toj je drami riječ o našem prvom intendantu Stjepanu Miletiću, a predstavu ćemo davati u povodu 125 obljetnice kazališnog života u Zagrebu. 

Ta drama postavlja pitanje koliko je kazalište uopće bilo potrebno u tom trenutku, i vrlo asocira na današnje vrijeme, kad se glumci bore za veće plaće, stanove itd. Ma koliko da mi to smeta, ja ipak volim svoj poziv i ovaj teatar, jer sada radim ono sto sam oduvijek voljela.

razgovarao: Aleksandar Veljić (Studio, oktobar 1985)
05:45... Ustajanje i doručak u hotelu Turist u Varaždinu. Ena je stigla dan ranije i snimila završnu scenu filma i TV-serije Glembajevi, u kojoj Leone (glumi ga Mustafa Nadarević) ubija barunicu Castelli, koju ona glumi. Umorna od puta i cjelodnevnog snimanja, pošla je ranije u hotelsku sobu. Bila je napeta, san nikako da je svlada. Probudila se rano ujutro, ne baš odmorna i s blagim podočnjacima. Ali, podočnjaci ne smetaju. Naime, predviđeni su scenarijem.

Ena Begović (snimio Marko Čolić)
06:30... Vožnja kombijem do dvadesetak kilometara udaljenog dvorca Maruševec, gdje se snimanje nastavlja. Rano je, u kombiju vlada muk. Pola sata kasnije, kombi se zaustavlja pred lijepim dvorcem.

07:15... Ena izlazi iz kombija i kreće na »pomlađivanje«. Snimat će se scene iz baruničine mladosti. To i neće biti tako težak zadatak za poznatu maskerku Bertu Meglič, zaduženu da Eninih dvadeset i sedam godina prikaže kao, recimo, osamnaest-devetnaest godina. Za razliku od Krležine barunice Castelli, Vrdoljakova je barunica (Antun Vrdoljak je scenarist i redatelj filma i serije) žena u najboljim godinama, Ena kaže: »Zrela i pametna, koja zrači intelektualnom erotikom.«

09:00... Šminkanje je gotovo, i sada su na redu frizerke. »Danas sve ide mnogo brže«, kaže Ena. Za njezinu masku i frizuru najčešće treba dva, do dva i pol sata. Tek je tada spremna za snimanje. Dakle, danas je priprema trajala nešto kraće. Ali, za razliku od prijašnjih dana, danas će Ena nekoliko puta mijenjati frizuru, šminku i haljine. U današnjem planu snimanja navode se tri baruničina razdoblja: djevojaštvo, vrijeme udaje i vrijeme u kojem se događa glavnina onog o čemu je u Krležinom djelu riječ.

10.00... Na scenu stupa »pomlađena« barunica Castelli. Tu je i glumica Eta Bartolazzi. Za kamerom je Veljko Vrdoljak, sin režisera Antuna. Ta je scena snimljena vrlo brzo.

10:30... Mijenja se frizura i šminka. Nova haljina, jedna od uspješnih kreacija poznate kostimografkinje Ike Škomrlj, čeka na Enu. Sve ide po planu, veseli se Ena. U ekipi vlada dobra atmosfera, a Ena smatra da je to zasluga režisera Vrdoljaka, koji je i sam bio uspješan glumac. On zna s glumcima. »Sve u svemu, Glembajevi se bolje slažu izvan scene nego na sceni«, šali se Ena.

11.30... Ena je ponovno pred kamerom. Berta Meglič ju je »postarila« — vrijeme je njezine udaje za starog Glembaja kojega glumi Tonko Lonza. To je barunici Castelli drugi brak, i Berta joj je dodala malo »zrelosti« i tračak umora. Ena je u haljini za svečani bal, a partner joj je glumac Nedim Prohić.

14:30... Pauza za ručak. Ena odabire vegetarijanski ručak u menzi koju drže adventisti, a u dvorcu imaju i svoju školu. Dok traje rad na terenu, Ena se uglavnom hrani sendvičima i pije osježavajuće napitke. Nema baš dobar apetit, a i ni vremena da pripremi nešto za jelo. Kući stiže kasno uvečer, i jedino što je tada zanima — to je tuš i krevet. No, još je daleko toliko priželjkivani odmor.

15:00... Ena je ponovno pred Bertom Meglič. Očekuje je scena uz Glembajev odar. U crnini je, postarana. Sada do izražaja dolaze podočnjaci koje Berta još pojačava. Ena je tužna i zabrinuta. S njom je Žarko Potočnjak koji glumi Pubu Fabriczija-Glembaja.

16:00... Za Enu Begović snimanje je završeno. Kombijem kreće prema Zagrebu. U 18 sati počinje u Hrvatskom narodnom kazalištu pokus Seviljskog zavodnika, predstave koju režira Georgij Paro.

17:50... Ena stiže u pokusnu dvoranu HNK. Redatelj Paro i njegovi suradnici, Milko Šparemblek, Miro Šegrt, Stane Leben, Igor Savin, već su na okupu. Stižu i ostali glumci: Dragan Despot, Ivo Gregurević, Ana Marija Fabris, Ivica Katić, Danko Ljuština...

18:15... Počinje pokus. Prvi probaju Dragan Despot, koji glumi Don Huana, i Ivo Gregurević, koji tumači ljubomornog supruga Ene Begović. Svi su dobre volje, glumci se šale, a »gledalište« se smije njihovim vrckavim dijalozima. Iako je premijera pred vratima (zakazana je za 27. prosinca), atmosfera je ugodna, bez napetosti. Osnovni ton svemu daje Paro, koji, po Eninom mišljenju, radi smireno i inspirativno. To je Eni već treća predstava s Parom. Prije ove glumila je u Ostavci i Ujakovom snu.

18:40... Na redu je nova scena. Probaju svi glumci osim Ene.

19:00... Na red dolazi Enina scena. Susret između Ene i Dragana Despota. Don Huan izjavljuje ljubav Aminti, koju glumi Ena. Nižu se ljubavne scene, ali prikazane u plesu. Zbog toga je tu koreograf Šparemblek. Na glazbu Igora Savina, inspiriranu Španjolskom, gdje se sve to i zbiva, dvoje mladih glumaca pleše svoj ljubavni ples.

19:45... Gotova je proba. Paro i glumci su zadovoljni. Dogovaraju se za sutrašnju probu. Bila je to jedna od kraćih. Ena kaže da kazališni pokusi obično traju pet-šest sati. No, to je još manje negoli rad na filmu, koji traje ponekad i do dvanaest sati. Prema Eninom mišljenju, rad na filmu mnogo je teži i naporniji. Treba zadržati koncentraciju, kontinuitet uloge, ne propustiti nijedan kadar, u svakome biti prvi. »No, to je privlačno«, kaže Ena.

20:15... Ena stiže kući. Nakon 48 sati, napokon u svom, točnije — iznajmljenom stanu. Tu je već godinu dana, zajedno sa sestrom Mijom. Mlađa sestra, također glumica, iako u slobodnom statusu, često je u predstavama s Enom, sada su u Seviljskom zavodniku.

20:30... Telefoni zvone. Traže je iz Sarajeva. Trebala bi glumiti jednu ulogu u filmu i seriji. U očekivanju je premijere Kraljeve završnice, filma redatelja Živorada Tomića. U tom filmu tumači lik supruge (suprug Irfan Mensur), a Vladica Milosavljević glumi njezinu suparnicu, Mensurovu ljubavnicu. Kad je riječ o tom filmu, nestrpljiva je i stoga što joj je to bio prvi film nakon petogodišnje pauze.

21:20... Nakon tuširanja i kraćeg odmora, Ena je spremna za svoju »treću ulogu«. Da odigra samu sebe i da se sebi posveti. Gladna je kao vuk, a u kući nema ništa za jelo. Ostavlja poruku sestri Miji (kaže: »Što smo starije, sve se bolje slažemo!«), zaključava vrata. Večerat će i, onda, u krevet. I spavat će. Sutra ima slobodan dan, sve do podne.

zabeležio: Aleksandar Veljić (Studio, decembar 1987)

snimke: Marko Čolić



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)