Branko Bauer, legenda YU kinematografije: Priznanja dolaze kasno (1986)


1. jul 1986: "Radnički savjet OOUR Nedjeljna i revijalna štampa NIŠRO Oslobođenje, na predlog Kolegija odgovornih urednika, predložio je prošlog četvrtka Skupštini radnika da donese odluku o gašenju FILMA. Razlozi: tiraž je sve manji, prodaja pada, a troškovi rastu i gubici se povećavaju." Ovim je izveštajem, nakon samo 21 broja, ukinuta sarajevska nedeljna revija Film, koja je u poslednjem broju donela ekskluzivni intervju sa Lajzom Mineli (razgovarala: Mirjana Van Blaricom), priču o Tarzanu, poster nastavka "Odiseje u svemiru", kao i intervju sa slavnim rediteljem Brankom Bauerom, koji sledi u nastavku, jer je to poželela posetiteljka bloga Vesna Perović...

"Pošto je samo u administrativnoj mirovini, Branko Bauer ne prestaje da radi i radiće. Kako sam kaže, sve dok osjeća da ima fizičke i duhovne snage. A sigurno će mu je trebati dosta, jer se upravo uhvatio ukoštac sa velikim televizijskim projektom — ekranizacijom romana Marije Jurić Zagorke Grička vještica"

Branko Bauer je čovjek čije je ime već odavno krupnim slovima zapisano u povijesti jugoslavenske kinematografije. Kao i većina naših prvih filmadžija, startao je odmah nakon rata kao dokumentarista, da bi nakon par izuzetnih dokumentaraca (pomenućemo »San male balerine«, izuzetan umjetnički domet, koji je svoju premijeru doživio davne 1954. na prvoj smotri domaćeg filma u Puli) počeo režirati cjelovečernje igrane filmove.

Branko Bauer u nedeljnoj reviji Film (1986)

Gotovo svaki Bauerov film je otkrivao nove horizonte, što je poslužilo za otvaranje novih tematskih opredjeljenja u jugoslavenskom filmu: »Prekobrojna« — kulturni i socijalni sudar sela i grada u novim društvenim uvjetima, »Licem u lice« — prva oštra kritika nekih nepravilnosti našeg društvenog razvitka. »Doći i ostati« — problemi naših gastarbajtera. 

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Bauer ne uspijeva da se uklopi u pomodan trend autorskog filma i prelazi na televiziju, gdje realizuje par rado gledanih televizijskih serija - »Salaš u malom ritu« i »Zimovanje u Jakobsfeldu«.

Bauerov posljednji film »Boško Buha« zaokružuje njegov ciklus dječijih filmova s ratnom tematikom, kojom se kontinuirano bavi od 1963. godine i filma »Ne okreći se, sine!«

- U mojim dječijim filmovima djeca nose tu dramsku konstrukciju filma. Ona su, ono što bi se reklo, nosioci fabule, ali nisam nikako želio od njih stvarati nekakve supermenske junake, heroje — nadljude, već sam njihova zaista herojska djela pokušao opisivati kroz dječiju ličnost — skup nestašluka, podviga, iskrenosti, osjećajnosti, objašnjava nam režiser koji je u svojim filmovima promovisao mnoga, danas već poznata i priznata glumačka imena. 

Ljubiša Samardžić i Milena Dravić ("Prekobrojna")
Osim djece — glumaca, koja su nakon debija u nekom od Bauerovih filmova odlučila da se bave glumom, i većina profesionalnih glumaca, stubova našeg današnjeg filma, prvi put se na filmu pojavila upravo u projektima Branka Bauera. Sjetimo se samo Milene Dravić i Ljubiše Samardžića, koji su ulogama u Bauerovoj »Prekobrojnoj« promovisani u glumački par. 

U njegovom filmu »Milijuni na otoku«, zagrebački glumac Relja Bašić se po prvi put pojavljuje na filmskom ekranu. Prva karakterna uloga Borisa Dvornika, uloga Dalmatinca, bila je također kreirana majstorskom palicom Branka Bauera.

- Kakav je Vaš odnos prema glumcima?

- Puno je glumaca počelo u mojim filmovima i mnogi od njih su u vezi sa mojim radom. Nikad prema glumcu nisam imao aprioran, autoritativan stav. Takav stav je postao nekako moderan kod mlađih režisera. Osobno smatram da to nije nikakvo dobro, jer režiser mora neizmjerno da cijeni glumca. 

Poštovanje i međusobno uvažavanje je od izuzetne važnosti zbog toga što je glumčeva igra ono što se vidi na ekranu, a ona ne može biti dobra, ako odnos između režisera i glumca nije ljudski. Čak smatram i uvredom kad mi netko nakon nekog mog filma kaže: »Joj, ovaj (glumac) ti je izvrstan«. To ne volim jer u toku snimanja moja pažnja biva jednako usmjerena i na onaj tkz. drugi glumački plan, na glumce sporednih uloga, pa čak i na statiste, tako da su svi dobri ili nitko.

Pošto je samo u administrativnoj penziji, Bauer ne prestaje da radi. Trenutno režira reklamu za zagrebački »Interkontinental«, a u pripremi je veliki projekt zagrebačke Televizije »Grička vještica«, televizijska serija po istoimenom romanu Marije Jurić — Zagorke.

"Boško Buha" (1978)
- Kako napreduje rad na pomenutoj seriji?

- Scenario je već odavna napisan, a trenutno se nalazimo u fazi prevođenja scenarija na njemački i čehoslovački jezik. To radimo zbog koproducenata, jer je čitava financijska konstrukcija tog projekta preglomazna da bi je Televizija Zagreb sama izdržala. 

Osim toga, i tematika serije je takva da bi mogla zainteresirati gledaoce evropskih zemalja, recimo Austrije, jer je dio radnje smješten u Beču. Serija je poprilično studiozno zamišljena. Scenarij smo napisali Ivanec, Zagota, prof. Cindrić i ja. 

Ivanec je literarno, a ja dramaturški obradio temu. Profesor Cindrić je naš priznati historičar tog doba, tako da je on bio zadužen za povjesnu autentičnost scenarija. Zagota je scenograf serije i njega smo morali angažirati još za vrijeme pisanja scenarija, pošto takvi projekti ne mogu biti ni zamišljeni ako se ne znaju lokacije budućeg snimanja. Roman opisuje razdoblje baroka, tako da sve treba poprilično raskošno da izgleda.

- Kako izgleda proizvodnja jednog filma danas u poređenju sa radom odmah iza rata?

- Globalno uspoređujući poslijeratnu svjetsku kinematografiju i ondašnje uvjete proizvodnje filmova u Jugoslaviji moglo bi se reći da je to kameno doba jugoslavenskog filma, ali kad to poredimo sa današnjim standardom filma u Jugoslaviji, dobiva se sasvim druga slika. 

Sjećam se da sam ja u svom prvom filmu imao bek-projekciju, koje danas praktično više nema, i to ne zato što je ljudi ne bi znali koristiti, nego zato jer je kvaliteta vrlo loša. Začuđujuće je da su kod nas, unatoč razvoju tehnologije, filmski standard, perfekcija i kvaliteta filmske produkcije pali.

- Zašto je to tako? Zašto je naš film izgubio materijalnu podršku?

Slobodan Cica Perović i Slavko Štimac ("Zimovanje u Jakobsfeldu", 1975)
- Istina je da je onda čovjek imao veće mogućnosti. Razlozi za to su mnogostruki. Film je onda i publici, a i onima koji su odlučivali o proizvodnji filmova, drugim rječima, onima koji su davali pare za film, predstavljao jedan strašno zanimljiv i značajan medij. Ondašnji raznorazni rukovodioci su se slikali u filmskom žurnalu, informativnom filmu koji je išao prije svake projekcije. Problem financiranja filmova se pojavio s televizijom.

S puno pohvalnih riječi Bauer govori o srednjoj generaciji jugoslavenskog filma:

- Autori srednje generacije našeg filma s velikom čašću i ponosom nose »štafetnu palicu jugoslavenske kinematografije« koju su preuzeli od nas starijih autora. Na kraju krajeva, ta generacija je zaslužna i za uspjeh jugoslavenskog filma u svijetu koji doživljavamo posljednjih godina. 

"Ne okreći se, sine" (1956)
Boburska retrospektiva pokazuje da interes za nas postoji. Tamo se nalaze moja tri filma »Prekobrojna«, »Licem u lice« i »Ne okreći se, sine«. Bio sam tamo i, iskreno govoreći, osjetio sam veliko unutarnje zadovoljstvo. Bio sam sretan, uvjeren da sve nije bilo uzalud. Od Manakija, preko moje generacije, pa sve do Kusturice, živi i raste naš film.

- Nedavno je u izdanju zagrebačkog CKD-a izdata monografija o Branku Baueru. To je svojevrsno ispravljanje nepravde prema jednom doista značajnom autoru?

- Uvijek čovjek povodom nekakvih značajnijih godišnjica, ili određenih nagrada, pravi neku bilansu kojom se da zaključiti da li je taj rad bio plodan ili ne, društvu koristan, ili ne. Možda mi je pomalo krivo da priznanja dolaze sad, ali to obično tako biva. U jednoj blic-rekapitulaciji svoga rada mogu samo reći da sam ponosan na ljudski odnos kolega, javnosti, ljudi u cjelini.

To je, ujedno i moj odnos prema njima, koji sam uspio izgraditi i sačuvati unatoč svemu — završio je Branko Bauer.

Razgovarao: Vidmar Raić (Film, jul 1986.)