Ko je sve igrao Josipa Broza Tita u filmovima i TV serijama: Izuzetna sličnost Marka Todorovića

Dan Republike, 29. novembar 1987: Televizija Sarajevo je povodom obeležavanja 50-godišnjice dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ i novembarskih praznika pripremila specijalnu emisiju "Tito na filmu i TV".

Uoči emitovanja tog programa, Studio je zamolio filmsku kritičarku Miru Boglić da napiše priču o autorima i glumcima koji su tumačili lik predsednika SFRJ.

U istom broju: najava TV drame Televizije Beograd "Pogrešna procena", koja će listi glumaca koji su igrali Tita dodati još jedno ime - Zlatka Viteza...

... Sudbina je velikih ljudi, onih koji bilježe epohe u životu naroda i društava, da su na dvojak način shvaćeni i prihvaćeni u vremenu. Oni izlaze iz mase, i kao anonimni pojedinci na počecima vlastitih biografija bivaju prihvaćeni zajedno sa svojim idejama od istomišljenika, simpatizera i suputnika - ako je riječ o politici i ideologiji, da bi ih upravo ti ljudi podigli na razinu i veće odgovornosti i većeg utjecaja i veće popularnosti. 

U naše, današnje doba, u doba obilježeno politikom možda više nego ijedno drugo, u trenucima svjetskih kriza i revolucionarnih gibanja — Marxova teorija o ulozi vodećih ličnosti sasvim je sigurno doživjela stanovitu revalorizaciju. Pokazalo se na mnogim primjerima da je pojedinac i te kako kadar obilježiti čitave pokrete i čitave ratove, kao i da kult ličnosti ostavlja teške i krvave tragove u povijesti naroda i država. Danas, svijet je, u razdoblju od završetka rata do ovog trenutka, bogat snažnim pojedincima koji, nošeni na krilima oslobodilačkih ratova i socijalnih revolucija, manje ili više lijevih, ili potpuno lijevih, formiraju ideje i pokrete, te postaju dobri ili loši modeli povijesnih oluja. 

Drugi svjetski rat izbacio je na površinu neke snažne individue koje su u borbi s nacizmom i zlom totalitarizma pokrenule demokratske i revolucionarne tokove svijesti čitavih naroda. Tu je ime Josipa Broza Tita među najznačajnijima u novoj povijesti svijeta.

Tito je uistinu pojam i simbol ne samo naše revolucije, nego pozitivnih kretanja u svijetu, u međunarodnoj politici, u koju je unio duh nesvrstanosti i mirne koegzistencije. Tito je više od četrdeset godina bio središnja ličnost naše historije i jedan od onih ideologa i političara u svijetu čija je riječ imala specifičnu težinu i smisao. Ponavljajući te dobro poznate činjenice, želim prije svega reći da su i Tita, kao i sve velike ljude svakog vremena, njegovi suvremenici shvaćali i doživljavali najmanje na dva načina. 

Bio je mit i simbol, a bio je običan, živi čovjek sa svojom intimom, svojim dobrim i lošim danima i radostima. Veselio se unucima, imao intimne probleme i traume, brige i besane noći, bolesti te, naposljetku, fizičke i psihičke patnje. Taj drugi i takav drugi Tito, koji nakon smrti također pripada povijesti, još je malo poznat, iako je napisano mnogo knjiga o njemu, iako je izišlo nekoliko fotografskih monografija u kojima su se pojavile i Titove slike u pidžami... 

Oni mediji koji su o Titu govorili stalno, tako reći svakodnevno, televizija i film, ostvarili su najviše dokumenata i svjedočanstava o Titu. Kakva su ta svjedočanstva, kakvi su ti dokumenti? Različiti, iako možemo reći da je devedeset posto vrlo velikog arhivskog, filmskog i TV-materijala, tako reći, službenog karaktera. 

A to znači da je Tito sniman u svim službenim djelatnostima, uspjesima, poznatim govorima, brojnim putovanjima, na kongresima i drugim važnim sastancima, da je sniman prije svega kao državnik, kao predsjednik republike. Znači, zabilježen je u golemom dijelu njegov mitski simbol, njegov monumentalni format. Danas se pitamo zašto je to tako bilo i zašto imamo tako malo snimaka iz Titova intimnog života? Teško je odgovoriti na to pitanje, može se samo pokušati.

Onaj tko jednom uđe u legendu, a Tito je u nju usao još u doba revolucije i oslobodilačkog rata, jer ga je u nju smjestio narod vec u svojim pjesmama, postaje imaginarno lice, nalazeći se samo jedan korak od mita. Da nismo željeli mit, pokazalo je sve ono neraspoloženje kada smo na jednom od zadnjih sletova za Dan mladosti ugledali na beogradskom stadionu onu visoku, bijelu priliku od stiropora, koja je dominirala jednom stranom amfiteatra i trebala predstavljati Tita.
Ne, takvo što nismo htjeli. Takvo što Titu nije bilo dolično, nije mu moglo pripadati. Jer, Tito je prije svega bio čovjek, prisan i neposredan, čovjek koji je volio život, veselje, zadovoljstvo, ljepotu prirode i stvari... 

Ako je dokumentarni film uspio, iako gotovo stidljivo, zabilježiti ponešto od Titove intime, u igranom filmu događalo se sasvim nešto drugo. I televizija je otišla dalje od filma, film je ponajviše ostao dužan Titovu liku. Sudbina Titove legende u filmu bila je toliko dogmatski petrificirana, da ga danas u filmovima imamo jedino kao ratnika.

U jugoslavenskom filmu, Tito se vrlo mnogo spominjao, ali se njegov lik pojavio samo nekoliko puta. Vjekoslav Afrić je prvi glumio Tita u filmu Živjet će ovaj narod. Glavni problem koji je imao Stipe Delić režirajući Sutjesku, bio je Richard Burton, odabran da ovdje tumači Titov lik. Tako se Tito prvi put na našem filmu (u sovjetskom filmu U planinama Jugoslavije, 1945, lik Tita tumačio je Rus Ivan Bersenjev), kao lice s mnogo kadrova i sekvenci, pojavljuje u interpretaciji stranca. 

I, dakako, taj stranac, pa makar da je bio i Richard Burton, nije znao dati pravi Titov lik... Očito je to osjećao i sam glumac, nije mogao ući u kožu tog Zagorca koji je revoluciju okusio u tajgama Rusije. Taj bivši velški rudar, iako radnik, odviše je bio daleko od svega toga. I dok se Veljko Bulajić zadovoljava da u filmu Bitka na Neretvi dovodi na ekran Titovu pismenu naredbu o osvajanju Prozora u odsudnoj noći bitke, drugi će pokušaj učiniti Žika Mitrović, i to s mnogo više sreće. 

U Užičkoj republici gumački je otkriven jedan sasvim prihvatljiv Titov lik. Iako je Marko Todorović tu imao dvije ili tri sekvence bez riječi, gotovo dokumentarne, pokazalo se da taj glumac ispunjava neke uvjete za barem relativnu uvjerljivost u interpretaciji Tita. Kao najuspješniji u tom pothvatu, Todorović će dobiti priliku da Tita interpretira još četiri puta, ali na televiziji i kazališnoj sceni.

Manje je uspješno to činio Lazar Ristovski u Igmanskom maršu, uvjetno prihvatljiv bio je Miša Janketić u TV-izvedbi Tito-Churchill, strogo povjerljivo. Rade Šerbedžija susreće se s Titovim likom u TV-drami Bombaški proces i glumi ga s mnogo kreativnog saživljavanja i imaginacije. No, bio je to lik mladog Tita i svakako lakši za uobličavanje.

Sudbina je svake legende da se ne može osloboditi svog nimbusa i apstrakcije. A to je bilo vidljivo u jednom dijelu tih interpretacija. No, njima ćemo se još vratiti.
Moglo bi se na prvi pogled činiti da upravo dokumentarni film ima najmanje veza s mitom. Ali, to nije tako, iako je u dokumentarnom filmu upravo ponajviše moguće mitologiju preokrenuti u životnu istinitost. 

Nebrojeno je mnogo dokumentarnog filma snimljeno o Titu. Golem broj tih zapisa ostaje samo na površini i slika sav državnički sjaj i pompu, ili konvencionalno bilježi Titovu aktivnost na razini žurnalskih priloga. Pa, iako taj filmski i TV-materijal ne zalazi iza leđa mita, on je ipak prvorazredan dokument i ne treba ga minimalizirati. 

Tek danas, kad Tita više nema, žalimo što nema više onog drugog, intimnog materijala. Jer, koliko je taj drukčiji film jednako, možda i jače, značajan za očitavanje Tita čovjeka, pokazala je, naprimjer, sjajna TV-serija Tito izbliza, Aleksandra Jevđevića. To je pokazala i TV-serija Veljka Bulajića Iz Titovih memoara (koja, nažalost, nije završena), jer tu je Tito sam svjedočio o svom životu i svom djelu.

Zauvijek će ostati izuzetne snimke Titova radnog jutra, njegove jutarnje kave, umivanja, pranja zuba, češljanja, zatim scena s njegovim psima, za metalskim strugom, na pecanju, na plaži, među mandarinama na Brionima, zamišljene i tihe šetnje po vrtu vile na Dedinju, scene iz lova i svi oni detalji razgovora i susreta s ljudima, gdje smo Tita vidjeli izbliza, gdje smo mogli uočiti sve ono ljudsko i uistinu izuzetno u njemu. 

Jer sve to drugo, sve to intimno, manje poznato, bilo je vrlo odlučujuće i za ono javno, državničko, političko, ideološko, pa i monumentalno. Jer čovjek je uvijek u svojoj intimi onaj pravi, onaj osnovni i temeljiti, iz kojeg niče sve ostalo. Stoga danas i žalimo što Tito nije više bio sniman u svom formatu čovjeka; u svom okviru intimne.

No, da se od klasičnog dokumentarnog materijala mogu načiniti oplemenjeni filmovi o Titu, filmovi koji su metafore i o dobu koje je obilježio, dokazuje dugometražni film Tito i također TV-serija Tito -  riječ i slika jedne epohe. To su filmovi koji se bave Titom kao povijesnom ličnošću i fenomenom dvadesetog stoljeća. 

I Krsto Škanata, koji je uradio prvi film, i Mario Fanelli, koji je uradio drugi,  autori su velikog iskustva, a filmove su napravili s pretenzijama da budu izuzetni dokumenti o Titu, o titoizmu, o Titovoj hrabrosti 1941. i 1948. godine. Naš dokumentarni film i dokumentarna televizija učinili su uistinu mnogo, i to ne samo u stvaranju i čuvanju dokumenata o Titovu radu i životu, nego su sačuvali i neposredne izvore za proučavanje Tita i njegova doba.
Od nekolicine glumaca koji su tumačili Titov lik, dvojicu treba posebno spomenuti. Jer njihove interpretacije barem donekle odgovaraju na pitanje: kako glumiti Tita?

Glumci, pred kojima stoji taj veliki dokumentarni materijal i iz rata i iz mira, brojne fotografije i vlastiti dojmovi iz živih susreta s Predsjednikom, nalaze se u vrlo teškim situacijama. Kako ih je rješavao Marko Todorović, a kako Rade Šerbedžija? Oni su satima presjedili pred ekranom promatrajući brojne dokumentarne storije o Titu. Ponešto su i usvajali, pa unosili u gradnju lika, koju gestu, položaj glave, osmijeh... 

A nakon Burtonove interpretacije, koja nije zadovoljila nikoga, očito je trebalo učiniti velik zaokret. To je postigao glumac Marko Todorović koji se u Užičkoj republici u toj ulozi javlja prvi put. Osnovni je problem, čini se, bilo u sličnosti s likom, jer se smatralo da je to najvažnije. Marko Todorović bio je tu lišen dijaloga, ali je sličnost bila izuzetna, pa je interpretacija ostavila dojam. Tito je, zapravo, bio nađen. Jer nijedan se glumac nije uspio toliko približiti identitetu Tita.

Marko Todorović glumio je poslije Tita u tri TV-serije i u kazalištu. U TV-serijama Dani AVNOJ-a i Misija majora Atertona, Titov lik doživljava sve bolju interpretaciju. Glumac se oslobađao naslaga mašte koja je uvijek prisutna prilikom rada na takvim ulogama. Više nije najvažnija sličnost, nego sadržaj lika. A to je posebno bilo uočljivo u seriji Odlazak ratnika, povratak maršala, Save Mrmka, gdje je Todorović bio najležerniji, najprirodniji i najbliži onom intimnom Titu. 

Na kazališnoj sceni, Todorović glumi Tita i u drami Tito - Churchill, strogo povjerljivo. U TV-ekranizaciji iste drame, Tita je korektno glumio Miša Janketić. No, tu nije bilo Todorovićeve topline.

Rade Šerbedžija, koji je glumio Tita u TV-filmu Bombaški proces, režisera Branka Ivande, našao je stanovit kompromis. Glumac je istraživao lik i usvojio neke prepoznatljive detalje, ali je svakako bila važnija unutarnja vizura. Minimalnost maske omogućila je glumcu slobodu. Iako je tu, prije svega, bila riječ o Titu partijskom strategu, ideologu i borcu — Šerbedžija je tu i tamo postizao životnost, temperamenat, pa i uvjetnu sličnost.

Tih problema bila je lišena vrlo uspjela dokumentarno-igrana TV-serija za djecu Dječak sa Sutle, jer tu nije trebalo tražiti ni sličnost, a ni povijesni i intimni sadržaj. Poetika je bila najvažnija, a Titovo djetinjstvo uronjeno je u nju još više i dokraja. Tu su legendi davana krila, i to s pravom. 
Svakako, distanca je značajna. To dokazuje i razvoj što ga je doživio Titov lik u interpretaciji Marka Todorovića. No, distanca može biti i opasna. Jer slika zadržava svoju realnost nepromijenjenu sve dok platno ne istruli i boje ne propadnu, kipovi ostaju, tako reći, vječni, a sjećanja i impresije ipak blijede. 

Dokumentarni je materijal uvijek tu da bude i informacija i izvor i nadahnuće. U doba kada se počinju Titu dizati spomenici, oživljavaju mnoga pitanja oko uobličavanja njegova lika. Ne treba sumnjati da će biti još mnogo diskusija, kao što ih ima i oko Krležina lika u spomenicima Marije Ujević. Bit će raznih mišljenja, dojmova i procjena.

Ako je distanca uistinu potrebna da bi se povijesni likovi postavili u pravi kontekst i prave omjere svoga doba, možda se bližimo trenutku kada će se filmski moći uobličiti i čitava Titova biografija. TV-biografska serija se, navodno, priprema. Ali, ona može biti i dokumentarna. Taj dug morala bi ipak odužiti kinematografija. 

Tito je volio film. Cijenio je i domaći film. U danima bolesti vraćao se nekim domaćim filmovima. Poznat je njegov odnos prema festivalu u Puli, kojemu je prisustvovao jedanaest puta. Film o Titovu životu svakako je zadatak koji čeka svog autora. No, možda ipak treba pričekati da distanca bude još veća?

Napisala: Mira Boglić (Studio, novembar 1987)


Pogrešna procjena, TV-drama Beogradske televizije, ekranizirana je rekonstrukcija povijesnih događaja iz 1937. na Beogradskom univerzitetu, kad na čelo KPJ dolazi Josip Broz.

Beogradski univerzitet u godinama prije rata bio je žarište revolucionarnog pokreta. To je razdoblje sudbonosno za događaje koji su uslijedili i ušli u povijest. A i sam je dio povijesti, i to one najslavnije, iako ne baš uvijek dovoljno razjašnjene. Barem ne dosad, iako svjedočanstva postoje. Ali, i ta obimna dokumentacija još nije sasvim dostupna. 

Sve zajedno prilično mistificira razdoblje u kojem se KPJ, nakon višegodišnjeg lutanja kroz frakcionaške konfrontacije, počela konsolidirati. Josip Broz dolazi 1937. na njeno čelo. I stiže u Beograd upravo u doba kad na Tehničkom fakultetu izbijaju nemiri.

To su glavni smjerovi kretanja Pogrešne procjene, za koju su scenarij zajedno pripremili Bojana Andrić i Miroslav Aleksić, ujedno i redatelj.

- Po svemu, u prvom redu po postupku, razmišljanju i radu, to je TV-film, a ne TV-drama, ističe Aleksić. - Točno je da smo koristili elektroniku, ali to je ipak bliže filmu. Razumije se, gledalištu ta tehnologija ne mora biti značajna ni presudna.

Aleksić zatim precizira:

- Film traži promjene, selidbe s mjesta na mjesto, iz jednog u drugi objekt, a to smo ovom prilikom postigli. Na drugoj strani, televizija, odnosno televizijska drama, malo je inertnija tvorevina, pa ne trpi tolike promjene.

- Kad ste kod objekata i tih elemenata koji Pogrešnu procjenu čine filmskim projektom, što je tu važno izdvojiti?

- Imali smo čak šezdeset i dvije sekvence, a promijenili smo tridesetak lokacija: Tehnički fakultet, Kapetan Mišino zdanje, Skadarlija, trg oko Vukova spomenika, Željeznički kolodvor, Knez Mihailova, zatim četiri stana... Osim toga, snimali smo u Budvi i Kotoru.

- Koliko je sve to stajalo?

- Za takve projekte, novac nije važan, mora se pronaći. Naš TV-film stoji oko sedam milijardi starih dinara. 

Snimili smo materijal za više od dva sata, ali ću se truditi, u montaži, da ne traje duže od sedamdeset minuta. 

Htio bih istaći: za takav projekt najvažnije su pripreme, a mi nismo imali mnogo vremena, pa smo bili suočeni s teškoćama. Naprimjer, imamo dopuštenje za snimanje demonstracija u toj i toj ulici, ali problem iskrsne kad treba ukloniti automobile. 

Ljudi su ih parkirali ondje gdje to obično čine, većina ih na našu molbu ukloni, ali što s onima koji nisu tu? Ako dođe »pauk« da ih prebaci samo pedesetak metara dalje, to je već prekršaj, nemamo prava na to i tako dalje.

U Pogrešnoj procjeni angažirana je golema glumačka ekipa, na čelu sa Zlatkom Vitezom, koji tumači lik Josipa Broza. Ima mnogo autentičnih likova, mladih revolucionara, intelektualaca, simpatizera KPJ, političkih radnika, ilegalaca, koji su poslije nekoliko godina bili pokretači ustanka.

Naprimjer, Rifat Burdžović (1915 - 1942) jedan je od najistaknutijih boraca i rukovodilaca u naprednom srednjoškolskom i studentskom pokretu i partijskoj organizaciji na Beogradskom univerzitetu, koji je organizirao mnoge studentske manifestacije i demonstracije, i to osobito one od 14. prosinca 1939, koje je režim brutalno rastjerivao. 

Pa Mahmut Bušatlija (1919 - 1942), također narodni heroj. Zanimljiva će biti prisutnost dvojice izuzetno važnih ljudi za to doba i te događaje.

Prvi je Veselin Masleša (1906 - 1943), novinar, publicist duboke marksističke orijentacije, zbog čega je protjeran iz Pariza, a u zemlji gotovo neprestano proganjan i hapšen. Drugi ie Vojislav Vučković (1910 - 1942), kompozitor, muzikolog, dirigent, koji je organizirao studentske i radničke zborove. Poginuo je kao žrtva specijalne policije u Beogradu. Autor je kapitalnog djela Herojskog oratorija i baleta Čovek koji je ukrao sunce.

Zabeležio: Slobodan Šterić (Studio, novembar 1987.)

Snimio: Nenad Stojanović


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)