Stanislava Pešić i Ibrica Jusić: Susret Staše i samostalnog trubadura (1968)




Prolećni dan pre 45 godina - Plavi vjesnik organizovao je druženje između dve nadolazeće zvezde jugoslovenske muzike i filma: Ibrice Jusića, koji se još "otimao" od etikete "brata Đele Jusića, slavnog Dubrovačkog trubadura" i Stanislave Pešić, koja je tog aprila u Zagrebu (u društvu Dragana Nikolića) snimala film "Tri sata za ljubav", reditelja Fadila Hadžića...




Netko neupućen mogao bi pomisliti (nakon invazije braće Jusić) da je Dubrovnik kolijevka trubadura. 

Ali, da ne bi sva slava pripala njima, još od XII stoljeća kolijevkom trubadura znana je Provansa.

Trubadurska lirika ubrzo je prešla njene granice osvojivši Francusku, Italiju, Njemačku, Španiju, Portugal i, dakako, Dubrovnik.

Možda trubadurska poezija doživljava renesansu, jer evo, upravo prerasta dubrovačke okvire u svom pohodu na London.

Ili na Zagreb, koji upravo osvaja Ibrica Jusić, »samostalni dubrovački trubadur« (kako mi je naročito naglasio).

Zašto samostalni, pitala sam.

- Bolje nego sedmi, odgovorio mi je.

Nije moja dužnost da pitam - zašto? Za to se već unaprijed pobrinula Stanislava Pešić, popularna Staša, koja je Ibrici spremila ravno -  hiljadu zašto. U Zagrebu se našla na snimanju filma »Tri sata za ljubav« u režiji Fadila Hadžića. Rekavši da nema namjeru ispričati sadržaj filma, ipak nam nije sve prešutjela:

- Igram kućnu pomoćnicu koja malo radi (što mi nije teško), šarmantnu (što mi nije teško) i malo kao trapavu (što mi nije teško).

Staši se uloga do te mjere dopada da sve svoje slobodno vrijeme provodi sa scenarijem, jer tako poznati tip osobe valja što originalnije odglumiti. Iako nije gotovo ništa kazala o svojoj ulozi, nije propustila a da se ne pohvali kako je najskuplje odjevena glumica u jugoslavenskom filmu: nosi kostim od milijun i osam stotina tisuća dinara! I to u sceni od samo dva kadra! Naime, riječ je o »božanstvenoj bundi koju smo uzeli iz jedne zagrebačke krznarije« - zadovoljno komentira.

Najdraža Stašina zabava je kupovanje. Bilo što da kupuje, ali da kupuje. Ibrica, naprotiv, dok ne pjeva - spava. Nije lako pjevati o ljubavi u ovo prozaično doba. U njegovu slučaju san možemo usporediti s punjenjem akumulatora: sutradan se budi s novom pjesmom o novoj djevojci. A da danas mladići sanjaju više od djevojaka, potvrđuje i ovaj događaj koji nam je Staša ispričala:

- Trebali smo snimati scenu na »plesnjaku«. U pozadini su se morali videti mladić i devojka kako se ljube. Režiser je odabrao dvoje, devojka se već naslonila na zid očekujući poljubac, kad je mladić, zbunjen, kazao: »Oprostite, molim vas, ali mene takva scena kompromituje!«.

O tempora, o mores! - uzviknuli bi naši stari (i poneko od nas, uvjerena sam).


Staša i Ibrica otprije se već malo poznaju.

- Što si mislila kada si me prvi put vidjela u Klubu književnika u Beogradu?

- Kad je, nakon nekog vremena, napokon ušao jedan mladić s gitarom, duge kose, mršav, bled i tužan, rekoh - ovo je pravi pravcati trubadur. Ali gde je tvoja gitara? Zašto je nisi poneo da mi sviraš?

- Odmara se kod kuće. Večeras je čeka naporan koncert. No, da se iskupim doći ću da ti pjevam ispod prozora.

- Ma nemoj! Stanujem na 11. spratu.

- Ne smeta, pjevao sam ja i za dvadeseti!

Dosta je teško pokolebati pravog trubadura. Za ljubav, »najveću od svih kreposti«, valja žrtvovati sve: romansu ispod balkona - ili na stepenicama.

- Mogu li se nadati da ću te naći na svojim stepenicama u Dubrovniku kada budem pjevao?

Ibrica je očito moderniji trubadur, jer "naručuje" damu.

- Ako nisu suviše strme, da ne pešačim!

Staša nastoji da ne zaboravimo kako je strahovito »lena«! Nastavlja:

- Čula sam da su te stepenice tvoja mala pozornica? Kako se osećaš kada tamo prođe neka poznata ličnost iz muzičkog sveta?

- Gledam je s visine! (Čitaj: sa stepenica!)

Nakon pobjede na večeri šansona »Zagreb 68« sa »Celuloidnim pajacom«, Ibrica Jusić se još nije počeo praviti važan. Ostao je vjeran tradiciji: koncertu na stepenicama, gitari i samoći. Njegovi uspjesi nisu tako brojni kao Stašini. Ona je već veteran.

- S nekih deset filmova, predstavama u Narodnom pozorištu, TV dramama, serijom »Endendinus« i onom koja me proslavila, »Hiljadu zašto«. Za mojih "devetnaest godina" sasvim dovoljno!

- Kako, čudi se Ibrica, sve to u tako kratkom vremenu?

- Ah, nije to sve, pridodaj još šest godina braka i jedno dete.

Ibrici je ovo sasvim nejasno. Ni meni nije jasno. I Staši je nejasno. I vama bi bilo nejasno, da je vidite: sićušna, (tvrdi da nije, 162 cm je - mnogo!), kratko ošišana, u crnom odijelu s bijelim zatvaračima i crno-bijelim bedžom (»Kameleoni«!) na pojasu. Beat! Na vrhu nosa stoje joj male okrugle naočari, za koje tvrdi da ih nose samo polu-ružne osobe.


- Zašto vječno nosiš crno?

- Zato što žalim za svim dobrim filmovima i predstavama u kojima nisam igrala, kaže Staša i nadovezuje: Ti i tvoja porodica ste sretni.

Koliko još braće imaš, hoće li svi propevati?

- Imam još tri brata: jedan je otpjevao svoje, jedan pjeva, a treći je počeo.

Žao mi je što nas nema više, jer bi Jugoslavija dobila pjevačku elitu.

- Jesi li ikada čuo da neko peva na javnom mestu, a da uopšte nema sluha, pita Staša.

- Pa ... gledao sam te u komadu »Čaj za gospođu Kugu«.

Na ovu stranicu nije stalo svih Stašinih »Hiljadu zašto«. Zato ih ona negdje dobro čuva, i - jao Ibrici!

- Čovjek ne može doći do pitanja od tvojih »zašto«.

- Sada čitav minut neću postaviti nijedno. Ibrice, izvoli.

Po isteku te minute, Ibrica je pogledao na sat i rekao:

- Ljudi, odoh ja.

- Kuda? - Staša je razočarana.

- U život i među ljude!

Pa neka je sa srećom!


Zabeležila: Radojka Vnuk 

Snimio: Marko Čolić