Koreni jugoslovenskog rocka (3) - Sticanje punoletstva

Od njih je sve počelo: davnih šezdesetih, devojke i momci koji su postavili temelje Yugo rocka nisu se čak ni smatrali "rockerima", već "električarima", a drugo ime za muziku koja ih je očarala bilo je - "beat". O tom periodu govori i specijalni prilog koji su sredinom osamdesetih za magazin Rock pripremili Predrag Kovačević i Ljubo Trifunović. Ovom prilikom, "Koreni YU rocka" upotpunjeni su originalnim člancima i fotografijama iz domaće 60's štampe...



Prva postava Robota - Ivica Čokalj (solo-gitara), Ivica Percl (ritam-gitara), Mario Anžek (bas-gitara), Viktor Hromin (bubnjevi), Toni Studen (vokal) - bila je jedna od retkih domaćih grupa koja je od samih početaka bila okrenuta ka rhythm i bluesu. Doduše, bilo je očito i da u samim Robotima postoje dve struje: jedna, koja je vukla ka r&b muzici i druga, koja je bila više okrenuta ka aktuelnijim pop trendovima. 

No, krajnji rezultat je bio jedna prilično dopadljiva fuzija koja je bez problema svoje mesto nalazila i na podijumima šlagerskih festivala i u plesnim dvoranama. Jedan od prvih velikih diskografskih hitova domaćeg rocka bio je singl Robota ,,Mramor, kamen i željezo", dok se njihovo učešće na beat festivalu u Beču 1965. godine (gde su u međunarodnoj konkurenciji 152 rock sastava osvojili prvo mesto) i nastup u tada čuvenom rimskom ,,Piper" klubu, ocenjuju kao značajna afirmacija na internacionalnom planu.

Roboti
We are the... Roboti
Ivica Percl-Perica napustio je grupu septembra 1966. godine („bili su previše bučni") i posvetio se solo-karijeri folk pevača, dok je bend ponesen uspesima u Beču i Rimu pokušao da napravi karijeru u Italiji. Okolnost da su u Italiji tada postojale već dve, prilično poznate grupe s imenom Roboti, dovela je do toga da Zagrepčani menjaju svoje ime u The Five Up i pod novim imenom nastupaju drugog dana međunarodnog pop festivala u Rimu 1968. godine.

Podatak da su The Five Up bili ravnopravni učesnici uz takve zvezde kao što su Pink Floyd, Move, Ten Years After i Traffic, može dovoljno govoriti sam po sebi da nije i jedina povoljna konsekvenca koju su naši Roboti izvukli. Pokušali su zatim sa dve mini-turneje po Nemačkoj, predstavivši se pod imenom Wheels Of Fire, ali bez ikakvog uspeha.

Zapustivši u međuvremenu domaću publiku, negdašnji Roboti su potom nestali iz fokusa ugoslovenske rock javnosti; a samo tri godine ranije, 1966. godine, prema izboru čitalaca prve domaće revije za pop i rock muziku „Džuboksa", Roboti su bili najpopularnija domaća grupa! Neko je ironično zabeležio nakon povratka trija Wheels Of Fire sa prve nemačke turneje da su najveći uspeh doživeli fotografišući se zajeđno sa Džimijem Hendriksom i Litl Ričardom!

Roboti
Roboti putuju u Rim
Zagrebački Zlatni akordi datiraju iz 1963. godine, kada su svirali na igrankama u klubu na Tuškancu. Na lokalnim smotrama „beat" grupa redovno su osvajali prva mesta, penjući se tako lagano ka afirmaciji na jugoslovenskom nivou. Tokom svog postojanja, koje se proteže punu deceniju, Zlatni akordi su zenit dosegli u postavi Zlatko Miksić-Fuma (bas-gitara), Ivica Miksić (ritam-gitara), Vlado Delač (gitara i vokal), Željko Marinc (bubnjevi) i Davor Štern (klavijature i vokal), kada su snimili i prve ploče („cover" verzije numera Rolling Stonesa i Who), a potom se integrisali sa grupom O'Hara, u kojoj je pevačica bila Josipa Lisac.

grupa split delfini
Splitski Delfini
Kada je nakon prvog velikog uspeha grupe na nacionalnom planu (nastup na festivalu „Opatija 67") Josipa Lisac krenula stazama solo-karijere, kroz Zlatne akorde su kao vokalni solisti prošli Alenka Pintarič i Zlatko Pejaković. No, vreme ove grupe kao da je naglo isteklo Josipinim odlaskom. Zlatko Pejaković ih je na čas ponovo uzdigao na lokalnoj sceni, da bi nedugo zatim sve nade potonule Zlatkovim prelaskom u Korni grupu.

Od dve velike domaće grupe iz sredine šezdesetih godina, a sa istim imenom, čini se da je u dubljem pamćenju ostala ona kojoj je, po poreklu, samo ime prikladnije stajalo: splitski Delfini. Dva izvrsna muzičara započela su svoje instrumentalističke karijere u ovom bendu - Ante Cetinić (bas-gitara) i Peco Petej (bubnjevi) - a ne treba zaboraviti ni druga dva člana, Sašu Lukića (klavijature) i Željka Soletića (vokal), koji su ravnopravno pridoneli prvim uspesima splitskih Delfina na lokalnoj sceni.

U početku su se pojavljivali kao plesni ansambl i prateća grupa poznatih pop pevača, da bi svoj prvi samostalni koncert održali u Splitu 1965. godine. Kuriozitet svoje vrste je podatak da su Delfini relativno brzo snimili prvu ploču (,,More i ljeto", koja je postala hit) i to za PGP RTB, diskografsku kuću koja je tada, reklo bi se, bila otvorenija za nove muzičke tendencije nego deceniju kasnije.

Zagrebački Delfini
Zagrebački Delfini
Zagrebački Delfini (Velimir Neidhart - klavijature, Nikola Sarapa - ritam-gitara, Zdenko Jurin - bas-gitara, Branimir Baković - solo-gitara i Rajmond Rujić - vokal), oformljeni su iste godine kao i njihovi splitski imenjaci. Prvi put su se predstavili odabranoj publici na koncertu grupa Mladi i Roboti u Dramskom kazalištu Zagreba, da bi zatim nastupali na mnogobrojnim gitarijadama i plesnim večerima, stičući afirmaciju pouzdanih instrumentalista neodređenog stilskog usmerenja.

Tako im se na prvoj ploči objavljenoj 1967. godine nalaze numere „Noćas kad si otišla" Branimira Bakovića, blues obrada narodne teme „Kaleš bre Anđo" (!?) i „cover" velikog hita grupe Them „Gloria", dok su na drugom singlu otisnute dve festivalske kompozicije - „Najljepši dan" Nikice Kalođere i „Bebel" Ivice Krajača od kojih je poslednja bila pravi hit. Festivalske večeri zagrebačkih Delfina označavaju i njihov nestanak sa jugoslovenskih rock podijuma.

Beogradski Smeli počinju takođe 1963. godine, ali njihovi dometi ostaju vezani isključivo za lokalnu sredinu. Posle tri godine postojanja, realizuju nekoliko (izgubljenih) snimaka za Radio Beograd, a pojavljuju se i na televiziji u emisiji „Omladinski kviz".

sarajevo indexi
Indexi
Od dva razloga zbog kojih ih pominjemo, jedan je nesumnjiv: Smeli su prvi koristili elemente makedonskog muzičkog folklora u sopstvenim numerama urađenim za potrebe emisije „Muzički automat" Drugog programa Radio Beograda, dok je drugi razlog njihovog pominjanja pod znakom pitanja. Naime, tvrdi se da su Smeli bili prva jugoslovenska rock grupa koja je nastupila u jednoj pozorišnoj predstavi, pri čemu se pominje nekoliko mogućnih naslova tog komada. Proverom kompletnih repertoara svih beogradskih pozorišta u periodu od 1944. do 1974. godine, nismo pronašli nijedno delo makar sličnog naslova pominjanim, tako da ovo pitanje ostaje i dalje otvoreno.

„Večiti studenti", sarajevski Indexi, pojavljuju se u rodnom gradu u vreme prvih uspeha Zlatnih dečaka i Crvenih koralja. Kroz ovu legendarnu sarajevsku grupu, prošlo je mnogo muzičara koji su potom čitavu deceniju, praktično sve do euforije koju je izazvalo Bijelo dugme, posredno i direktno žarili i palili u jugoslovenskom popu, a potom sve više i šlagerskom scenom: Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Ismet Arnautalić, Đorđe Uzelac, Milić Vukašinović, Fadil Redžić...

Ipak, zaštitni znak Indexa bili su i ostali pevač Davorin Popović i solo-gitarista Slobodan A. Kovačević, koji su od prvog do poslednjeg dana u grupi. Indexi svoju postojanost na jugoslovenskoj sceni mogu da zahvale ponajviše autentičnim pristupom popularnoj muzici, koji se ogleda u izgrađenoj stilskoj celovitosti. Bez obzira na to da li su nastupali na lokalnim igrankama, na solističkim koncertima ili u festivalskim programima, Indexi su uvek uspevali da održe standardni nivo, stilski prepoznatljiv i mahom baziran na kompozicijama domaćih autora. 

sarajevo indexi
Od hipika - do japija: Indexi
Za razliku od većine svojih savremenika, Indexi su i za svoje prvo snimanje za Radio Sarajevo 1965. godine odabrali sopstvenu, preciznije Kovačevićevu numeru „Zašto je prazan čitav svijet". Prvu ploču, EP sa nalepnicom PGP RTB, snimili su 1967. godine (pesme „Oko malih stvari svađamo se mi", „Svejedno kad", „Lidija" i „Pozajmica"), da bi u narednih pet godina izdali čak petnaest EP i SP ploča, što je po ondašnjim kriterijumima bila zavidna brojka.

sanjalice beograd
Sanjalice (BG)
Učestvovali su i na festivalima, konkursima za Evroviziju, proglašavani za grupu godine, a na proslavi desete godišnjice svog postojanja, privukli su na koncert u Sarajevu 13.000 ljudi, što je bio rekord sve do čuvene „Hajdučke česme" Bijelog dugmeta.

Posle Indexa, iz Sarajeva je izvirilo još par grupa na jugoslovensku rock scenu (Kodeksi, Čičci...), a iz Tuzle se pojavljuju Terusi. Grupa je imala nekoliko uspešnih nastupa na gitarijadama u Beogradu i Sarajevu, no pominjemo je prvenstveno kao polazište jednog vrsnog gitariste - Miodraga Bate Kostića.

Grupa je oformljena još daleke 1964. godine, svirala je po letovalištima na moru i igrankama u Tuzli narednih par godina, lagano se uspinjući lestvicama popularnosti. Odlazak Bate Kostića ponovo ih gura u anonimnost iz koje se nisu izvukli, bez obzira na dugogodišnje životarenje, čiji je maksimalni domet bio snimanje singla „Vrati se" za tada marginalnu diskografsku kuću „Diskoton".

lutke zagreb
Lutke (ZG)
Sredinom šezdesetih godina, rasprostranjenost rock'n'rolla u Jugoslaviji već je takva da pokriva ne samo dva najveća grada, već i varošice, pa i sela. Osnivaju se i prvi isključivo ženski sastavi, Lutke i Šigele u Zagrebu, a Sanjalice u Beogradu, dok površan pogled samo na spisak imena novih grupa ukazuje i na čvršće uobličavanje onoga što se obično podrazumeva pod pojmom rocka:

Crno-bijeli (Varaždin), Zlatni akordi (Novi Sad), Orfeji (Subotica), Kristalni dečaci (Novi Travnik), L'Amour (Vrbas), Aveti (Inđija), Plamteće zvezde (Topola), Vršnjaci (Kraljevo), Meteori i Smak sveta (Užice), Dečaci sa Morave (Čačak), Beat Stones (Pula), Stranci (Subotica), Apoloni (Zaječar), Razmaženi (Ruma), Sanjari (Breza), Če Gevara (Mostar), Komete (Vlasotinci), Senke (Knjaževac), Egzodusi (Herceg Novi), Semafori (Nova Crnja), Slomljena srca (Sivac), Kamikaze (Gajdobra), Novi horizonti (Kragujevac), Mladi (Novska), Bravo (Tuzla), Spoks (Smederevo), Pauci (Prizren), Pećinari (Drvar), Trols (Strumica), 2 + 2 (Varaždin), Ljubavna pisma (Zrenjanin)... uz nebrojene zagrebačke i beogradske grupe koje su u najboljem slučaju bile prolazne stanice za neke kasnije afirmisane muzičare, kao Beduini, Best Nothing, Hej, Minimax, Lordovi, Mladi lavovi, Merkur, Beštije, Desperadosi, Prijatelji, Plavi dečaci... 

grupa kameleoni kopar
Kameleoni
No, najveća jugoslovenska atrakcija sredine šezdesetih godina došla je iz Kopra - bili su to Kameleoni. Kameleone su 1965. godine osnovali Jadran Ogrin (bas-gitara i vokal), Tulio Furlančić (bubnjevi i vokal), Marjan Maliković (solo-gitara i vokal), Vanja Valić (klavijature) i Danilo Kocijanćić (ritam-gitara); prvi zapaženiji nastup grupa je imala na zatvaranju manifestacije ,,Hokej 66" u pulskoj areni, da bi odmah zatim sjajnom serijom koncerata, plesnih večeri i neviđenih (do tada) predstava na gitarijadama, osvojila jugoslovensku rock publiku naprečac.

Izvodili su mahom sopstveni materijal, koji je stalno bio u toku aktuelnih svetskih trendova, kako muzički, tako i u pogledu svetskih nastupa i praćenja mode. Svirali su i na rock smotrama u Italiji i Austriji, što im je donelo reputaciju najcenjenije domaće grupe u inostranstvu. Blagodareći najboljoj opremi koju su imali (Trst im je bio pod nosom!), bili su strah i trepet za sve ostale jugoslovenske grupe na zajedničkim koncertima.

Dakako, sve to ne bi bilo dovoljno da Kameleoni zbilja nisu bili odličan bend, grupa koja je pored nekoliko velikih onovremenskih jugoslovenskih hitova („Sen izgubljene ljubezni", „Nina gubi nadu", ,,U mom gradu"), kreirala celovit pristup rock'n'rollu. O kvalitetima muzike Kameleona, mlađi diskofili se mogu informisati iz prve ruke na albumu „Kameleoni", koji je koparska grupa izdala 1982. godine - sakupivši se ponovo posle deceniju i po, Kameleoni su sa istim entuzijazmom i poletom iznova snimili svoje stare hitove, stvorivši od njih evergreen.

grupa kameleoni kopar
YU beat superstars: Kameleoni
Smatra se da je Ljubljana dobila svoj prvi sastav Svetinki 1965. godine. Bili su veoma popularni u Sloveniji, a dve numere u njihovoj izvedbi ostale su zabeležene na Televiziji Ljubljana: „Hava nagila" i „Povej na Dežaju".

Iste godine i Skopje dobija svoj prvi „beat" sastav koji se pročuo i izvan Makedonije, Bis bez. Zabeleženo je da su postigli veliki uspeh na gitarijadama u Beogradu, da su gostovali u inostranstvu, ali je nepoznanica da li je nešto od mnoštva snimaka koje su napravili za Radio Skopje preživelo do danas.

Konačno, sliku o sazrevanju rock grupa u Jugoslaviji upotpunjuju mariborski Rdeči dečki i čačanske Bele višnje, bendovi koji su sredinom šezdesetih godina nekoliko puta zabljesnuli na rock manifestacijama jugoslovenskog značaja, ali nisu ostavili jasnog traga za sobom.



Bonus


Ovaj put u našoj već tradicionalnoj rubrici predstavljamo vam jednu malu simpatičnu »porodicu«. Pet mladića - četiri učenika i jedan student — sačinjavaju sastav »Zlatni akordi«. Žive i uče u Zagrebu, nastupaju po mnogim gradovima naše zemlje, a nedavno su gostovali u inozemstvu.

Vaš reporter zatekao ih je na okupu kod jednog od članova sastava. U Vlaškoj ulici 53, kamo im pristiže sva pošta. Iznenadio ih je u malo neobičnoj zabavi: sjedili su na podu u prostranoj sobi i zabavljali se malim električnim automobilima, dok je jedan po strani čitao upravo prispjelu poštu.

Zlatni akordi
Foto-reportera je, dakako, više zanimala uzbudljiva trka malim automobilima. Poslije je posvjedočio da je u tim trkama najveći majstor Ivica Miksić, koji svira ritam-gitaru a pohađa zubotehničku školu. Zlobno je primijetio da zujanje automobila veoma podsjeća na zujanje zubarske bušilice. Solo-gitara (Vlado Delač) zadužen je, kažu sami, za popravke. On se, istina, priprema za građevinsku struku, pa s »mehaničarskim« poslovima ima malo veze. Bas-gitara (Zlatko Miksić) i vokalni solist (Zlatko Slobodženski) zasad su podjednaki, mada prvi polazi ekonomsku a drugi tehničku školu.

Jedini student među »Akordima« je Željko Marinac. Zato je kao najstariji bio zadužen za čitanje pisama. Iskoristili smo priliku da zavirimo u jednu kovertu sa splitskim žigom. Naty D. piše dugačko pismo, a između ostalog i to da je gledala »Akorde« na televiziji i da su bili izvrsni. Dalje kaže: »Svagdje ste dobri zato što ste »Zlatni akordi«, koje ja ludo obožavam.«

A sada dajemo riječ petorici mladića, koje bolje poznajemo pod nazivom VIS »Zlatni akordi«:

- Naš sastav postoji pune četiri godine. Od onog prvog dana kad smo nabavili instrumente i počeli svirati do danas zbile su se mnoge promjene. Ne samo u repertoaru i kvaliteti sviranja već i u sastavu. 'Zlatni akordi’ počeli su nastupati u ovom sastavu: braća Miksić, Željko Marinac i solo-gitarist Vaso Sapara, a dugo je s nama pjevao vokalni solist Žarko Soričić.

O onim prvim danima, prvim nastupima, možemo govoriti kao o nekadašnjim 'Akordima'. Vlado i Zlatko II došli su kasnije. Počeli smo kao i svi slični sastavi koji su se rađali po svim gradovima naše zemije. Okupili smo se, nabavili instrumente i počeli vježbati. Iz dana u dan, po dva, tri, četiri sata dok nismo već svu okolinu počeli nervirati. Susjedi su zatvarali prozore, jer smo im parali uši. Bilo je i vike, svađa. Ustrajali smo. 

I kad smo mislili da smo dovoljno uvježbani za javni nastup, prva nam je briga bila gdje i kako doći do angažmana. Imali smo sreće: u to je vrijeme u kavani Nebodera održavana brucošijada studenata medicine. To je bilo kao stvoreno za nas. Sada možemo otkriti da smo do prvog nastupa došli 'preko veze’.

Zlatni akordi josipa lisac
U jednoj od postava Zlatnih akorda pevala je i Josipa Lisac
Međutim, tek kad smo dobili angažman da sviramo na brucošijadi, osjetili smo tremu. Po tko zna koji put preslušavali smo sami sebe, znali smo da o prvom nastupu ovisi sve. Ako uspijemo, to će za nas biti velik poticaj. Znali smo i to da je studentska publika vrlo izbirljiva i da bi nam se vrlo lako moglo dogoditi da nas izviždi ako pogriješimo. Ipak, sve je dobro prošlo, čak bolje nego što smo se nadali. Studenti su bili zadovoljni.

Sada je već bilo mnogo lakše. Slijedili su nastupi u 'Varijeteu', u najpoznatijim plesnim dvoranama u Zagrebu i napokon prvi angažman izvan Zagreba, čak u Dubrovniku. Kako je do toga došlo?

Roditelji jednog od nas imaju na Lapadu svoju vikend-kuću s velikom terasom. Za vrijeme ljetnih praznika mi smo se svi zajedno uputili u Dubrovnik i, dakako, ponijeli instrumente. Željeli smo iskoristiti svaki slobodni trenutak za uvježbavanje novih kompozicija. Navečer, kad bismo se vratili s kupanja, znali smo do kasne noći svirati na terasi. 

Kuća u kojoj smo stanovali nalazi se po strani, nasuprot baru 'Splendid', na drugoj strani zaljeva. U to vrijeme u baru je svirao neki orkestar od četrdeset članova. Čini se da to publici nije bilo najzabavnije, pa se tako jedne večeri dogodilo da je sva publika napustila bar i pošla preko zaljeva, misleći da se tu nalazi neki drugi lokal. Željeli su brzi ritam.

Zlatni akordi josipa lisac
Odgovorni u ’Splendidu' nisu imali kud: otkazali su velikom orkestru i došli k nama s ponudom da astavimo tamo gdje su oni stali. Tako smo neplanirano došli do prvog gostovanja izvan Zagreba. Ipak, osjećali smo da je sve to najobičnija predigra, da pravi uspjesi moraju tek kasnije doći. I zaista ...

Svoje najveće uspjehe postigli smo na festivalima VIS-ova u Zagrebu, gdje smo na prvom festivalu osvojili 'Zlatnu gitaru' redakcije 'Studio', kao najbolji sastav. Nije trebalo dugo čekati na još veći uspjeh: na šampionatu Jugoslavije vokalno-instrumentalnih sastava dobili smo titulu šampiona Jugoslavije.

Poslije toga dolazi prvi poziv za gostovanje u inozemstvu. Pošli smo u Libanon, gdje smo najavljeni kao ’Beatlesi Jugoslavije' . Na prvom koncertu postigli smo velik uspjeh. Naši vršnjaci bili su oduševljeni, a prije samog nastupa nekoliko djevojaka bilo je odvezeno bolničkim kolima... Poslije toga nastupili smo i na tamošnjoj televiziji. S tih nastupa ponijeli smo mnogo lijepih uspomena. 

Rado se sjećamo posjeta našoj ambasadi i susreta s našim nekad vrlo popularnim pjevačem Draganom Tokovićem. Jednog dana dobili smo poziv da prisustvujemo otvorenju novog supermodernog restorana u Bejrutu. Na programu je bio domaći specijalitet — sušeno majmunsko meso.

Po povratku u zemlju snimili smo svoju prvu ploču, koja je nedavno puštena u prodaju. Na njoj je i obrađena narodna pjesma 'Marice divojko'.

Zasad toliko. Drugom zgodom možda malo više...

U. Šoškić (Plavi vjesnik, 1967)

u nastavku...






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)