Kako je nastao crtani film o Kojotu i Ptici trkačici: Sve zbog nepodnošljivog Appetitusa Giganticusa!


Septembar 1989: Pustinja na jugoistoku Kalifornije. Na nepreglednoj ravnici, koju presjeca autocesta - stjenoviti kanjon. Nad pijeskom ispod stijene uzdiže se oblak prašine. Što je narušilo nepomičnost toga krajolika: velik odron ili iznenadni nalet vjetra?

Ništa slično! Oblačić prašine dokazuje da je Kojot, po tko zna koji put, promašio. Njegov neuspjeh naglašava dramatična i glasna glazba. I poslije te nedaće, Kojot ustaje i pokušava ponovo - njegova je sudbina da pokušava nadmudriti silu težu! Pokušava sve ne bi li uhvatio lukavu i brzu pticu, čije ga prodorno i podrugljivo glasanje, taj nepodnošljivi »bip-bip« dovodi do ludila!


»Otac« Kojota i Ptice trkačice proslavljeni je američki animator Chuck Jones. Kad je zamišljao seriju o nadmudrivanju to dvoje pustinjskih stanovnika, Jones je imao jasne zahtjeve: »Dajte mi jedanaest gegova i napravit ću film o Kojotu

Jones, koji je od 1938. radio kao redatelj u tvrtki »Warner«, od 1949. do 1968. režirao je 22 filma o ptici i kojotu, cijelu seriju uzbudljivih dogodovština, koje su proslavile svoje junake širom svijeta. Oni su najzabavniji likovi u povijesti crtanog filma. Osmišljajući Kojota, Jones je napravio značajan pomak od, naprimjer, realizma prvih filmova o Bugs Bunny-ju: kojot je stiliziran, ali tako da je sačuvana maksimalna izražajnost.

Serija crtića koji istodobno zabavljaju i zastrašuju, osmišljena je prema točno određenim pravilima. Tako ptica-trkačica nikad neće nauditi kojotu. Štoviše, ona mu se nikad ne približuje dovoljno da bi uspostavili fizički dodir. U njihovu je nadigravanju kojot uvijek žrtva vlastitih umotvorina.

Brzonoga ptica napakosti kojotu tako što mu pokraj uha ispusti svoj nepodnošljivi krik - bip-bip. Nadalje, najveći neprijatelj kojota zapravo je sila teža. Što god poduzimao, kojot na kraju mora osvojiti simpatije svih gledalaca. On je jedini i pravi junak, a ptica je uvijek u drugom planu. Dvoje junaka nikad ne razgovara. Peto i posljednje pravilo serije glasi: kojot nikada neće uhvatiti Pticu trkačicu!

Zanimljivo je što je Jones svoje junake zamislio potpuno nijemima. Nadahnuće je pronašao u izražajnosti glumaca i nijemim filmovima. On to ovako objašnjava:

»Mnogo sam naučio od Keatona. Naprimjer, kako valja koristiti oči! Kad Kojot priprema nešto osobito opako, uvijek napravi karakterističnu grimasu, nalik onima kakve se mogu vidjeti u prvim filmovima Toma Mixa kad igra poker. A izražajnost je postignuta malom promjenom u izražaju očiju.«

Osim gegova, crtići o nadigravanju Kojota i Ptice trkačice nude bezbroj dosjetki. Sjetimo se samo kvaziznanstvenih naziva junaka dobivenih latiniziranjem nekih engleskih riječi.

Tako je Ptica nekada Speedus Demonicus (Brzi demon), a Kojot - Appetitus Giganticus (Golem apetit) ili Road Runner Digestus (Probavljač ptice trkačice).

Nepodnošljiva glad Kojota neprestano ga dovodi gotovo do samouništenja. Sve zamke i složeni izumi (osobito su dojmljivi savršeni dijagrami načina kako će neko ubojito oružje usmjeriti prema cilju), sve pakosti koje priprema s mnogo zadovoljstva i strpljivosti ne bi li konačno uhvatio pticu - uvijek se obijaju samo njemu o glavu.

Pažljivi će promatrač primijetiti da je uvijek korišten jedan te isti geg, ali savršeno variran na bezbroj načina. Glavni junak potpuno zaokuplja našu pažnju - ptica je u drugom planu, u nekim je crtićima gotovo i ne vidimo.

Na ekranu su samo Kojot i tajanstveni ACME. Dugo je bila tajna što se krije iza ta četiri slova, točnije — sve do filma o Zecu Rogeru, u kojem je otkriveno da je Marvin Acme vlasnik tvornice za proizvodnju petardi, opruga, kočnica, nakovnja, žica i drugih prijeko potrebnih trica za konstruiranje ubojitih oružja.

Inspiraciju za Kojota Chuk Jones je našao u jednoj priči Marka Twaina:

»Ondje Twain opisuje pustinjskog kojota kao mršavu i veliku životinju, prije ružnu no lijepu, ali koja ima osobit, očajnički pogled, mutne oči i izduženu njušku. Taj me kojot osvojio!«

Da bi oživio svoga Kojota, Jones se okružio vrsnim stručnjacima: scenaristom Michaelom Malteseom, scenografom Mauriceom Nobleom i glazbenim tehničarom Tregom Brownom. Godišnje su proizvodili desetak filmova, osim Kojota, još Duška Dugouška, Pepea, Patka Dače, Brzog Gonzalesa ...

Kojot se u svom zlatnom razdoblju borio na tri strane, sukobljavajući se u nekim epizodana i s Duškom Dugouškom i Semom, pastirovim psom. Proživljavajući svoje pustolovine, Kojot Chucka Jonesa doživio je najveći uspjeh u doba kad je ekonomska kriza slabila odjel za proizvodnju crtanih filmova kuće Warner.

Od 1964, seriju preuzima studio "DePatie-Freleng". Nove su epizode nadopunjene Jonesovim originalima. Od 36 filmova o Kojotu i Ptici trkačici, proizvedenih od 1949. do 1968. godine, nastalo je još mnogo podvarijanti, u kojima se vješto koriste originali i nove epizode. Sve te godine Kojot uvijek osvaja nove naraštaje gledalaca - taj neuspješni izumitelj koji je inventivniji što je frustriraniji, gladnica koja se nikad neće omrsiti svojim plijenom...

Napisao: Federico Fiecconi (Studio, 1989.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)