Kako je nastao crtani film o Kojotu i Ptici trkačici: Sve zbog nepodnošljivog Appetitusa Giganticusa!

Prve avanture hiperaktivnog pustinjskog dvojca nacrtao je još daleke 1949. godine slavni američki animator Chuck Jones. Časopis Studio je krajem osamdesetih preneo članak italijanskog novinara Federica Fiecconija, koji je ukratko opisao istorijat Road Runnera...



"Kojot i Ptica trkačica" već četiri desetljeća oduševljavaju djecu i odrasle



Pustinja na jugoistoku Kalifornije. Na nepreglednoj ravnici, koju presjeca autocesta - stjenoviti kanjon. Nad pijeskom ispod stijene uzdiže se oblak prašine. Što je narušilo nepomičnost toga krajolika: velik odron ili iznenadni nalet vjetra?

Ništa slično! Oblačić prašine dokazuje da je Kojot, po tko zna koji put, promašio. Njegov neuspjeh naglašava dramatična i glasna glazba. I poslije te nedaće, Kojot ustaje i pokušava ponovo - njegova je sudbina da pokušava nadmudriti silu težu! Pokušava sve ne bi li uhvatio lukavu i brzu pticu, čije ga prodorno i podrugljivo glasanje, taj nepodnošljivi »bip-bip« dovodi do ludila!


Chuck Jones
»Otac« Kojota i Ptice trkačice proslavljeni je američki animator Chuck Jones. Kad je zamišljao seriju o nadmudrivanju to dvoje pustinjskih stanovnika, Jones je imao jasne zahtjeve: »Dajte mi jedanaest gegova i napravit ću film o Kojotu

Jones, koji je od 1938. radio kao redatelj u tvrtki »Warner«, od 1949. do 1968. režirao je 22 filma o ptici i kojotu, cijelu seriju uzbudljivih dogodovština, koje su proslavile svoje junake širom svijeta. Oni su najzabavniji likovi u povijesti crtanog filma. Osmišljajući Kojota, Jones je napravio značajan pomak od, naprimjer, realizma prvih filmova o Bugs Bunny-ju: kojot je stiliziran, ali tako da je sačuvana maksimalna izražajnost.

Serija crtića koji istodobno zabavljaju i zastrašuju, osmišljena je prema točno određenim pravilima. Tako ptica-trkačica nikad neće nauditi kojotu. Štoviše, ona mu se nikad ne približuje dovoljno da bi uspostavili fizički dodir. U njihovu je nadigravanju kojot uvijek žrtva vlastitih umotvorina.

Brzonoga ptica napakosti kojotu tako što mu pokraj uha ispusti svoj nepodnošljivi krik - bip-bip. Nadalje, najveći neprijatelj kojota zapravo je sila teža. Što god poduzimao, kojot na kraju mora osvojiti simpatije svih gledalaca. On je jedini i pravi junak, a ptica je uvijek u drugom planu. Dvoje junaka nikad ne razgovara. Peto i posljednje pravilo serije glasi: kojot nikada neće uhvatiti Pticu trkačicu!

Zanimljivo je što je Jones svoje junake zamislio potpuno nijemima. Nadahnuće je pronašao u izražajnosti glumaca i nijemim filmovima. On to ovako objašnjava:

»Mnogo sam naučio od Keatona. Naprimjer, kako valja koristiti oči! Kad Kojot priprema nešto osobito opako, uvijek napravi karakterističnu grimasu, nalik onima kakve se mogu vidjeti u prvim filmovima Toma Mixa kad igra poker. A izražajnost je postignuta malom promjenom u izražaju očiju.«

Osim gegova, crtići o nadigravanju Kojota i Ptice trkačice nude bezbroj dosjetki. Sjetimo se samo kvaziznanstvenih naziva junaka dobivenih latiniziranjem nekih engleskih riječi.

Tako je Ptica nekada Speedus Demonicus (Brzi demon), a Kojot - Appetitus Giganticus (Golem apetit) ili Road Runner Digestus (Probavljač ptice trkačice).

Nepodnošljiva glad Kojota neprestano ga dovodi gotovo do samouništenja. Sve zamke i složeni izumi (osobito su dojmljivi savršeni dijagrami načina kako će neko ubojito oružje usmjeriti prema cilju), sve pakosti koje priprema s mnogo zadovoljstva i strpljivosti ne bi li konačno uhvatio pticu - uvijek se obijaju samo njemu o glavu.

Pažljivi će promatrač primijetiti da je uvijek korišten jedan te isti geg, ali savršeno variran na bezbroj načina. Glavni junak potpuno zaokuplja našu pažnju - ptica je u drugom planu, u nekim je crtićima gotovo i ne vidimo.

Na ekranu su samo Kojot i tajanstveni ACME. Dugo je bila tajna što se krije iza ta četiri slova, točnije — sve do filma o Zecu Rogeru, u kojem je otkriveno da je Marvin Acme vlasnik tvornice za proizvodnju petardi, opruga, kočnica, nakovnja, žica i drugih prijeko potrebnih trica za konstruiranje ubojitih oružja.

Ptica trkačica zaista postoji,
a najslađi obrok su joj zmije!
Inspiraciju za Kojota Chuk Jones je našao u jednoj priči Marka Twaina:

»Ondje Twain opisuje pustinjskog kojota kao mršavu i veliku životinju, prije ružnu no lijepu, ali koja ima osobit, očajnički pogled, mutne oči i izduženu njušku. Taj me kojot osvojio!«

Da bi oživio svoga Kojota, Jones se okružio vrsnim stručnjacima: scenaristom Michaelom Malteseom, scenografom Mauriceom Nobleom i glazbenim tehničarom Tregom Brownom. Godišnje su proizvodili desetak filmova, osim Kojota, još Duška Dugouška, Pepea, Patka Dače, Brzog Gonzalesa ...

Kojot se u svom zlatnom razdoblju borio na tri strane, sukobljavajući se u nekim epizodana i s Duškom Dugouškom i Semom, pastirovim psom. Proživljavajući svoje pustolovine, Kojot Chucka Jonesa doživio je najveći uspjeh u doba kad je ekonomska kriza slabila odjel za proizvodnju crtanih filmova kuće Warner.

Od 1964, seriju preuzima studio "DePatie-Freleng". Nove su epizode nadopunjene Jonesovim originalima. Od 36 filmova o Kojotu i Ptici trkačici, proizvedenih od 1949. do 1968. godine, nastalo je još mnogo podvarijanti, u kojima se vješto koriste originali i nove epizode.

Sve te godine Kojot uvijek osvaja nove naraštaje gledalaca - taj neuspješni izumitelj koji je inventivniji što je frustriraniji, gladnica koja se nikad neće omrsiti svojim plijenom...

Napisao: Federico Fiecconi




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)