Vlado Levak '76: "Kad smo vidjeli pilot-emisiju, mislili smo da će 'Nedjeljno popodne' propasti"

Decembar 1976: Tamnokos, tamnook, vitak, živahan, brzog ritma govora, potpuno ležeran. To je Vlado Levak, voditelj popularne emisije »Nedjeljom popodne«, opušten u svom domu u Ulici 8. maja. 

U jednoj ruci cigareta, u drugoj šalica kave, pogled otvoreno uprt u sugovornika, osmijeh namijenjen supruzi, spikerici radija. 

Razgovoru silom želi prisustvovati i nestašni 4-mjesečni vučjak, koji već sam zna otvoriti vrata. 

Odsutna su ujedno i djeca 17-godišnji sin i 7-godišnja kćerkica. 

Odsutna je i TV-rasvjeta, kablovi, kamermani, atmosfera studija. Nije odsutan radio, koji Levak i danas vjerojatno više voli od televizije.

Proveo je u njemu 18 godina — svojevrsnu punoljetnost, a i danas mu se rado vraća.

— Mislio sam, prije pet godina da bi se pod stare dane trebalo malo odmoriti — na televiziji. Bio sam već umoran od termina u cik zore, kad se na ulicama zgrada susreću jedino kondukteri, milijunari i spikeri radija — u tri i trideset ujutro! Prevario sam se. Uz spikerski posao, došao je voditeljski, pa pripreme drugih emisija, a ostala je i dalje veza s radijem. Sad radim i više nego prije.

I nije mu krivo. Cijeni radio, tvrdi da radio ima širi dijapazon, kao medij je slobodniji, slušaocu ne nameće fiksnu sliku o ličnostima priče ili raznim situacijama, kao što to čini televizija. Ali televizija je ipak televizija.

— Kad smo vidjeli punu pilot-emisiju, koju smo snimili, bili smo sigurni da ne može proći, i da se ne može toliko sati improvizirati. Zaboravili smo već bili početke televizije, kad se sve radilo »u živo«, kad nije bilo magnetoskopa i potpune sigurnosti tehničke kvalitete, nego se isto tako improviziralo. Zato smo mislili da će »Nedjeljno popodne« propasti.

Nije propalo. Jer u njemu se krio onaj poseban čar rada u živo, bez tehničkog »cifranja« i pretjeranog savršenstva. Krio se čar života, koji je od te mozaik-emisije načinio jednu od najpopularnijih televizijskih emisija.

— Da bi takva emisija imala šansi da uspije, mislim da je jedan od osnovnih preduvjeta da u njoj radi uža grupa ljudi, koja se može u svemu snaći i izvući iz svih situacija do kojih može doći tokom emisije. Neobično je važna ekipa kamermana, koja kreira kadrove, pazi da ne dođe do ponavljanja, pogrešaka, zatamnjenja, gužvi. Sve se improvizira, i onda to ide.

Yugopapir: Nedjeljno popodne TV Zagreb 1977: Iza kulisa najgledanije emisije Jugoslovenske televizije...

Improviziraju se i reklame. Na licu mjesta, bez scenarija, pomagala i režisera. 

I — bez para! Jer, ni voditelj, ni itko drugi ne dobiva honorare za reklame. 

Pa, kad je već riječ o honorarima, treba reći da Levak ne dobiva niti bilo kakav honorar za svoju voditeljsku ulogu u popularnoj emisiji. Spikerska plaća pokriva i ovu aktivnost, koja se zapravo odvija na sasvim dobrovoljnoj bazi.

— Nije to važno. Važno je da se održi onaj životni puls, onaj osjećaj neposrednosti, što ležerniji pristup. Čovjek u takvoj emisiji može biti ležeran, dok to u čitanju vijesti ne može — ni zbog karaktera vijesti često puta, ni zbog uhodanih tv-navika.

Moglo bi se reći zapravo: navika uštogljenosti. No, o tom potom. Ipak se i u tom smislu naša televizija pomalo mijenja. Na bolje, nadajmo se.

— Uštogljenost mi je, zapravo, strana. Volim slobodan govor, slobodne kretnje i — slobodno vrijeme. A to slobodno vrijeme pripada hobijima: fotografijama, 8-milimetarskim filmovima, planinarenju, sitnim kućnim popravcima, a najviše od svega Camping i Caravaning klubu, koji ima svoje prostorije na Trgu maršala Tita br. 3. Tamo se svakog utorka sastaju kampisti, oživljava tipični malalački zanos, planiraju zabave s duhovitim tombolama, brinu brige za dobrobit domaćih kampista, koji su učlanjeni u klub. Članova je sve više, članarine niske, a planovi i beneficije velike. Naši šatoraši i prikoličari dobit će napokon svoje mjesto pod suncem u kampovima vlastite zemlje, a doći će i do razmjena s kampistima Italije i Austrije. To je život!

I čar života — televizijskog i privatnog. Samo nek život teče, mijenja se, donosi novosti. Kao mozaik snova. Kao mozaik zvani »Nedjeljno popodne«, u koji Levak i čitava ekipa pokušavaju da što življe uštrcaju ritam, vedrinu i novost. 

Onaj pravi čar života, bez kojeg ni televizija ne bi bila ono što ponekad jest. Ponekad, kad je život u njoj čarobno prisutan.

Razgovarala: Arlette Ambrožić-Paić (Svijet, decembar 1976.) 


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate