Željko Malnar '89: U Jugoslaviji se mogu izgubiti prijatelji samo zato što ti je žena drukčije boje kože

Studeni 1989: "Ako ikada poželiš od svega pobjeći - govorio mi je još davno stari Ciganin Tarik - ne idi u gradove, ne idi među ljude... bježi u šume, u planinu, jer nećeš naći dobrotu tamo gdje svakog dana ne možeš vidjeti izlazak i zalazak sunca. Priroda je majka, ona će ti pomoći, ali joj ne nosi svoj teret, ona ga neće prihvatiti. Predaj joj se i poštuj njezine zakone."

Prisjećajući se davnih dana najranijeg djetinjstva i čestih druženja s Ciganima zagrebačke Peščenice, Željko Malnar govori polako, pomalo sjetno. 

Kraj njega, u velikom kaminu, vatra romantično pucketa, a na podu se izvalio ogromni njemački ovčar.

Na vratima njegove kuće tablica "Čuvaj se psa", uz dodatnu informaciju "Pazi, ima ih tri!".

Svjetski putnik, dijete iz sretnog braka pilota i domaćice, 45-godišnji kontroverzni šarmer osebujnog imagea, duge kose i dugih pomalo krivih nogu utaknutih u zašiljene čizme, ovih dana ponovo skreće pozornost na sebe. Uskoro, naime, polazi na posve originalno putovanje; konjem, 36.000 kilometara, preko tri kontinenta tragom veličanstvenog puta Aleksandra Makedonskog.

Neće ga biti tri ili četiri godine. Poneki će reći "Hvala bogu", no to je već drugi dio priče...

Nazivaju ga genijalcem, bleferom, fenomenom, šminkerom... već kako tko. Ima čak i onih što tvrde da sve svoje filmove snima na Peščenici, u vrtu, s afričkim studentima koje za tu priliku skida do gola i farba ratničkim bojama. Pričaju da je sve kobre i majmune na svojim filmovima snimio po vašarima i sajmovima, a neki su duboko uvjereni da su svi njegovi dokumentarci ostaci nekih serija s francuske televizije.

- Jedno vrijeme mnogima je "argument" bila činjenica da se mene osobno nigdje ne vidi na filmovima - kaže Malnar. - A kako, mislim si ja, da istovremeno budem s obje strane kamere? Pa onda počnem i sam sebe slikati, a urednici protestiraju: "Što se preseravaš, čovječe?" I daj ti sad budi pametan...

Inače, studirao je medicinu, ali je definitivno odustao na vježbama seciranja kad je pred sebe dobio leš neke stare žene od 120 kg. Prešao je potom na Prirodoslovno-matematički fakultet (eksperimentalna zoologija) pa opet odustao, jer je na ispitivanju uslovnog refleksa jednoj sirotoj žabi trebalo odrezati nogu. Iza toga neko je vrijeme kako sam kaže, bio propali student, sve dok nije diplomirao na studiju masovne komunikacije Univerziteta u New Delhiu.

Prisjećajući se svoje sportske biografije Željko priznaje da je već u najranijem djetinjstvu beznadno razočarao svog oca, bivšeg standardnog Hajdukovog braniča Zvonka Malnara, pokazavši se s onim svojim dugim krivim nogama kao totalni nogometni antitalent. Pokušao je potom trenirati rukomet u Metalcu, ali je i za taj sport bio previsok, ni uz najbolju volju, čak ni uz svu podršku trenera (koji ga je izuzetno volio) nije uspio upasti u prvu momčad.

- Sjećam se, hvatali su se za glavu čim bih se pojavio na treningu.

Konačno je našao sebe u auto-reliju.

- Bio sam čak i drugi u Jugoslaviji 1968. godine, potom sam za nekih 3.000 švicarskih franaka (a to su onda bile velike pare!) pristupio profesionalnom automobilskom cirkusu "Devil drivers" u Švicarskoj. Nažalost, već na prvom treningu doživio sam nesreću, sudar i prevrtanje... a ručica mjenjača zabila mi se u donji dio trbuha tako gadno da sam dva i po mjeseca odležao u bolnici.

Džipom je dosad prevalio stotine tisuća kilometara. Običava reći da je, u usporedbi s onim što je dosad prošao svojim "Land Roverom", razvikani "Camel Trophy" sasvim običan turistički reli.

- Teško je nekome tko to nikad nije doživio opisati kako je jezivo voziti džipom po pustinji nekoliko tisuća kilometara, svjestan da svaka nezgoda, svaki kvar može značiti smrt. Što ako ti crkne motor? Otpješačiti do 100 milja udaljenog sela i pitati "Ima li tu možda neki automehaničar?" A kad ti nestane nafte u divljini prašume (uz pogon na sva četiri kotača džip guta i do 25 litara) možeš se tek nadati da iza tebe stiže još jedan sličan luđak s rezervnim karnistrom goriva!

Jednom je gotovo smrtno stradao u Afganistanu, zajedno s kolonom džipova krijumčara opijuma na putu za Iran. Iznenada je naišla pješčana oluja u kombinaciji s pljuskom.

- Ne možete si to zamisliti... s neba na vas padaju komadi blata! Ipak, najgore mi je bilo u 4.000 kilometra širokoj australskoj pustinji "Great sandy desert". Vozio sam tada jednog 65-godišnjeg domorodačkog poglavicu koji je želio umrijeti usred pustinje. Ustvari, taj je čovjek davno, još kao 25-godišnjak, istrčao iz divljine i gol golcat pojurio da se s kopljem u ruci suprotstavi bijelcima. Grotesknom igrom sudbine upao je pravo na jedan veliki ranč gdje su ga lako svladali i zadržali kao roba slijedećih 40 godina. Nazvali su ga Tom, dali mu kasnije i kuću (na kojoj je on izbušio zidove kako bi vidio izlazak i zalazak sunca) a napokon je, eto, bilo došlo vrijeme i umiranja. Nikada neću zaboraviti tu vožnju tisućama kilometara daleko od civilizacije i tog starca koji je dobrovoljno zauvijek ostao usred onog užarenog pakla.

Dok čovjek vozi džip pustinjom, objašnjavao mi je Malnar, neprekidno je napet; stalno u nekoj psihozi stresa. Približavajući se pješčanom brežuljku treba dobro procijeniti brzinu; usporite li na manje od 5 km/h vozilo će stati i više ga nećete pokrenuti, a ako reduktor za prijenos pogona na sva četiri kotača uključite pri brzini većoj od 5 km/h može vam se raspasti diferencijal. U oba slučaja ostajete izgubljeni i možda osuđeni na smrt.

Malnarova ljubav prema konjima potječe još iz djetinjstva kad je pokušavajući sam nešto zaraditi i pomoći majci, vodio konje do Istočnog Kolodvora na putu za Italiju. "U bolje štale, na pašnjake..." govorili su ljudi. Kasnije je tek shvatio da ih odvode u klaonice.

- Konj je divna, plemenita životinja, čovjeku privrženija od psa. Ali da bi konja doista upoznao moraš s njim biti u prirodi, mjesecima, godinama... Mrzim kad o konjima pametuju oni što ih jednom dnevno iščetkaju, malo pojašu, bace im hrane i odu u kafić na hipodromu. Imam tri konja, jašem svakodnevno i to mi je najbolja rekreacija. Lani sam s konjem prešao tisuću kilometara; od Zagreba, dolinom Une, kroz Liku i Bosnu, kroz divljinu u kojoj su carovali vukovi i medvjedi. Znao sam i zimi izjahati pa se na minus 15 Celzijusovih zaputiti prema Samoborskom gorju. Uvečer se na snijegu uvučem u vreću za spavanje, zapalim vatru, a konj do jutra trčkara okolo.

Pitam ga da li je istina da je svojedobno projahao Tkalčićevom ulicom, po "Markovom sajmu", usred grada?

- Jesam, dotjerao sam konja pred kafić bivšeg nogometaša Zagreba Pere Močiboba. Htio ga je kupiti, ali nikako da dođe i pogleda ga. A ja po onoj "ako neće Muhamed brdu..."

Na put tragom Aleksandra Velikog krenut će, uz Malnara i njegovog pratioca, još šest konja i dva psa. Jasno je: svaki konj koji se vrati s tog puta vrijedit će bogatstvo što će se mjeriti desecima tisuća dolara, a zanimljivo je da je jedan jugoslavenski nogometni klub već sada zainteresiran za kupnju toga konja (!)

- Žele da im bude neka vrsta maskote. No, još ne smijem reći o kojem se klubu radi.

Kad ga zapitate kakav je osjećaj naći se u smrtnoj opasnosti ili prolaziti krajevima gdje smrt vreba, Malnar odgovara:

- Taj strah je užasan, neopisivo užasan. Ali čovjek se uvijek nada da se neće baš njemu dogoditi ono najgore. Jednom sam prolazio područjem na granici Etiopije i Sudana, tamo gdje zarobljenicima na živo režu testise i spolovila, a zatim im u ranu nalijevaju ključalo ulje i puštaju da to stravično umiranje traje katkada i 48 sati. Spolovila potom suše na suncu i poklanjaju ženama kao ukras. Jezivo je noću prolaziti kraj njihovih sela i slušati sablasne pjesme i krikove tih žena... a uz to znati da su upravo žene i djeca u vrijeme rata s Talijanima, zarobljenim vojnicima nožićima znali oderati svu kožu s tijela...

Jednom prilikom upao sam s američkom ekspedicijom Roberta Hahna u zasjedu baš na tom teritoriju. Napadači su nam odmah pobili vodiče, domoroce iz drugog plemena, a nas svezali uz stupove za mučenje. Samo smo nekim čudom ostali živi. Ali dok smo iščekivali ono najstrašnije, dogodio se čudan fenomen; potpuna paraliziranost, obamrlost svih osjetila. Od straha. Naprosto čovjek biva oduzet, fizički i psihički potpuno neosjetan na bilo što...

O svojim bi putovanjima Malnar mogao pričati danima. U sobi punoj uspomena, uz sablje, maske noževe, strelice, ornamente... uz bezbroj predmeta što sa zidova bude sjećanja, na tko zna koja lutanja i krajeve.

O sebi ne govori mnogo.

Živi sam. Oženjen je dosad bio triput. Jednom čak u ljudožderskom plemenu Tinoi na Južnom Pacifiku, prije toga u Jugoslaviji, a treća žena bila je predivna Indijka iz vrlo ugledne obitelji, kšatrijske ratničke kaste. Doveo ju je, kaže, u Jugoslaviju i tek tada shvatio koliko smo "rasistička zemlja" i kako se mogu izgubiti prijatelji smo zato što ti je žena drukčije boje kože.

Zdravlje je nekako uspio sačuvati mada nerado govori o onom tužnom razdoblju šestomjesečnog liječenja u Zaraznoj bolnici.

Rado se druži s pjesnicima, često nastupa s Enesom Kiševićem, druguju i putuju zajedno.

Živi od svojih ekspedicija, trenutno troši pare zarađene još na tropskoj ekspediciji što je završila 1986. godine. Nema ga mnogo na našoj Televiziji ("Kao da sam na nekoj njihovoj neslužbenoj crnoj listi"), čak i novine iz njegova vlastitog grada rijetko pišu o njemu.

- Kako da si to objasnim? Imam niz međunarodnih nagrada, imam čak - evo vam ovdje dokument! - simbolično dodijeljene ključeve američkog grada Fort Wortha za zasluge u zbližavanju kultura, jugoslavenska se zastava vijori i diže na jarbol u svim kampovima mojih ekspedicija, moje filmove otkupljuju u Americi i Evropi... a ovdje, u vlastitoj zemlji sam šarlatan, prevarant, blefer, duhovni vođa "Crne ruže", umirem od AIDS-a...

Poludjele ajkule

"Jedna od najzagonetnijih stvari koje sam u životu vidio bila je grozna igra vrača i morskih pasa u jednom plemenu na otočju blizu Nove Gvineje i Papue. Nakon što bi se prethodno sedam dana "čistio" u prašumi, plemenski bi vrač izašao na obalu i u more počeo bacati komade sirovog, krvavog mesa. Vrlo brzo voda oko mesa bi se zapjenušala i masa ajkula proždirala je bačeno meso gotovo divljačkom halapljivošću. U trenutku kad bi psi otimajući se za meso naprosto "poludjeli", vrač bi se bacao u vodu zatakavši prije toga za pojas komad krvave jetre i među raspomamljenim psima otplivao savršeni krug promjera dvadesetak metara. A zatim živ i čitav izašao na obalu."

Surovo mačevanje

"U području Omo, između Etiopije i Sudana, gledao sam neku vrstu mačevanja dugim drvenim motkama. Borba gotovo u pravilu završava smrću ili teškim ozljedama, krv prska na sve strane, a za sve vrijeme turnira žene sjede oko arene i pjevaju."

Krvavi "buskaši"

"U stepama Afganistana gledao sam čuveni "buskaši", ratničku igru što ju je uveo još Džingis Kan. Dvije momčadi na konjima nastoje uhvatiti lešinu ovna kojoj je odrubljena glava i projahati s njom čitav krug oko arene. I dok jedan drži ovna, njegova momčad ga štiti, a protivnička napada. Bitka je toliko surova - koriste se i bičevi, a sve se odvija u strahovitom galopu - da redovito u svakom buskašiju smrtno stradava nekoliko konja i jahača što bivaju doslovce samljeveni pod konjskim kopitima."

Strijelci i kokoš

"U ljudožderskom plemenu na Maloj Malaiti gledao sam kako metar i po visoki i jedva 45 kg teški ratnici odapinju duge strelice iz lukova koje ja nisam mogao saviti ni dva centimetra, a uz to savršeno točno, na daljini od tridesetak metara pogađaju list banane.

Kasnije, međutim, na večeri u moju čast, dogodilo se nešto nevjerojatno. Najprije su me hranili nekim korijenjem i to tako da su ga žene žvakale i pljuckale na hrpicu predamnom. Kad su dovoljno "napljuckale", ja bih to morao pojesti. Potom me odlućiše počastiti pečenom kokoši i tada je počelo ono najsmješnije: niti jedan od vrlih strijelaca što su toga dana nepogrešivo pogađali list banane nije bio u stanju pogoditi kokoš koja je panično trčala i letjela unaokolo. Odapeli su valjda dvije stotine strelica sve dok jedna konačno nije pogodila jadnu koku."

Razgovarao: Vlatko Mišković, snimio: Darko Jelinek (Sprint, 1989.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate



No comments:

Post a Comment