Kako je Goran Hudec (19) postao TV heroj nacije: Pobednik kviza "Znaš, znam" - zaluđen astronautikom

Travanj 1969: "Startov" reporter posjetio Gorana Hudeca, pobjednika TV kviza "Znaš, znam" na njegov devetnaesti rođendan, dan nakon osvajanja nagrade od 5,600.000 s. d...

"Imao sam užasnu tremu. Gledao sam Miću Orlovića, a on mi se činio dalekim, kao u magli. Pitanja sam mehanički registrirao i, ne znam kako su zapravo glasili moji odgovori... "

"Moje slabe "astronautske" tačke? 

Tehnologija, materijali od kojih su napravljene rakete i ime predzadnjeg psa koji je letio u svemirskom brodu "Putnjiku korablju"... "

"Rekli su mi: Nemoj, Gorane, slučajno odustati, jer će nam inače propasti čitav kviz!"

Petnaest sati nakon hrabre odluke Gorana Hudeca, jugoslavenskog TV miljenika i glavnog junaka kviz emisije "Znaš, znam", da hazarderski ide na sve ili ništa te da tjednima zarađivanu svotu od 2,8 milijuna starih dinara stavi na kocku i udvostruči je (pa "kud puklo - puklo") - u njegovoj kući zatičem slavlje.

Obitelj, čija je glava Mladen Hudec, zagrebački sveučilišni profesor, stanuje na drugom katu grdosije od sedamnaest katova u Čazmanskoj ulici, u blizini hotela "Internacional".

Na okupu su svi. Čini se da je dvosobni stan, tek nedavno naseljen pa još odiše svježe naličenom bojom, prepun: tu su majka i otac, dva Goranova mlađa brata (jedan dobrano zarasli čupavac od šesnaest proljeća i jedan glatko začešljani desetogodišnjak) i, napokon, neidentificirana djevojka koja bi mogla biti Goranova djevojka, ali neugodno mi je da to pitam.

Na stolu golema torta.

- Slavite li Goranove osvojene milijune? - pitam majku, koja je, po svemu sudeći, šef kućnog protokola, i zdušno se brine da novinara opskrbi sa što više informacija o svom najstarijem sinu.

- Milijuni nisu povod, iako su, naravno, uveličali proslavu. Slavili bismo i bez njih, doduše, malo tužnije, ali slavlje ne bi bilo odgođeno. Znate, danas je 12. april, a to je Goranov rođendan. Navršio je devetnaest godina.

- Eto - kažem Goranu (koji se trudi da hini ravnodušnost kao da trijumf na kvizu uopće ne može utjecati na njegovo raspoloženje, ali mu to, zacijelo, ne uspijeva) - niste mogli biti ljepše nagrađeni za rođendan. Veliki novac i velika popularnost! Sada ste u modi kod djevojaka: pišu vam i dive vam se!


Znate li što se dogodilo na današnji dan



Goran, bljedoliki mladić u bijeloj košulji s okruglim ovratnikom ne zna što bi na to, pa pokazuje prstom na mene i kvizovski me pita baš s neba pa u rebra:

- Znate li što se, osim mog rođenja, dogodilo na današnji dan? Pazite: pitanje je iz astronautike!

Goran Hudec me pobjedonosno promatra uživajući u mojoj nemoći. Zatim mi kaže, ali tek kad je proteklo trideset sekundi za razmišljanje:

- Na današnji dan godine 1961. poletio je prvi čovjek u Svemir. Bio je to Jurij Gagarin!

Shvatio sam ovu provokaciju kao revanš za svoj prvi posjet domu Hudecovih pet dana prije Goranova posljednja istupa pred kamerama televizije. Bio je nervozan i pripremao se oštro za odlučan okršaj.

Negdje u redakciji pronašao sam knjigu o povijesti astronautike izišlu u Kijevu prošle godine na ruskom jeziku i pokazao mu je. Goran me zamolio da mu je ostavim, a u diskreciji mi je priznao (pod uvjetom da to nikome ne kažem do petka) kako je "najtanji" upravo iz povijesti sovjetske kozmonautike zato što je o tome izašlo najmanje podataka.

Tada sam nasumce otvorio jednu stranicu te knjige i pitao Gorana Hudeca nešto iz područja američke kozmonautike:

- Kad je izbačen američki "Mariner IV" i koliko je bio težak?

Goran se počešao iza uha i počeo:

- Paaa... poletio je 28. novembra 1967, a težak je ... čekajte ... težak je bio ... 260 kilograma!

- Nije tako! - likujem i čitajući iz knjige dokazujem mu da je "Mariner IV" bio težak 266 kilograma.


Vi ne postavljate fer pitanja



- Moram to malo bolje prolistati - mrmlja Goran, a ja nastavljam s još jednim pitanjem, opet uz pomoć knjige ...

- Koje godine je poletio "Đemini VII", tko je sačinjavao njegovu posadu, koliko je sati proveo u Svemiru i koliko je puta obletio Zemlju?

Goran Hudec je kao iz topa uzvratio da se "Đemini VII" vinuo 1966, da su članovi posade bili Jang i Kolins, ali o vremenu i oblijetanju Zemlje niju izustio ništa. Tek nakon kraćeg razmišljanja rekao je da je brod učinio 43 okreta. No tačno je da je za 1018 sati "Đemini VII" 48 puta obišao našu matičnu planetu.

- Vi ne postavljate fer pitanja! - pobunio se Hudec, ali je ipak zadržao knjigu i učio kao nikada prije toga. Na završni ispit pred očima milijuna jugoslavenskih TV gledalaca izašao je "tip-top" spreman!

Sada se, nakon punog pogotka, s njim može mirnije i sabranije razgovarati:

- Jeste li imali tremu kad ste se odlučivali za sve ili ništa? - pitam Gorana.

- Užasnu tremu. Gledao sam Miću Orlovića, a on mi se činio dalekim, kao da je u magli. Pitanja sam mehanički registrirao i, vjerujte, danas ne znam kako su zapravo glasili moji odgovori. Čini mi se da sam bio u nekoj vrsti bunila kad sam pristao da odgovaram za 5,600.000 st dinara, riskirajući da izgubim sve do posljednje pare.

- A kad su vam postavili ono posebno pitanje o kraterima na Mjesecu koji su dobili imena po jugoslavenskim učenjacima?

- To je bilo vrlo korektno pitanje. Znao bih ga da me netko probudi usred sna. Znali su ga, uostalom, i svi moji ukućani jer nije bilo teško. Ali mene je zahvatila potpuna amnezija. Čudim se da sam se ipak toliko sabrao i sjetio se. Ne bih bio iznenađen da sam propao. Kažem vam, samo od straha! - uvjerava me Goran Hudec.


Osnivač uličnog raketnog udruženja



Svi su Hudecovi tehnički fanatici kakve je rijetko naći. Recimo, njihov je stan pravi opservatorij i, kako kaže otac, oni posjeduju jače i bolje teleskope nego zagrebačka Zvjezdarnica:

- Sami smo brusili leće. Satima promatramo kretanje nebeskih tijela!

Zašto se Goran toliko oduševljava astronautikom? Kaže mi da se mnogi mladići danas oduševljavaju čitajući reportaže, prikaze i naučne rasprave o Svemiru i njegovim istraživačima :

- Još sam kao srednjoškolac u ulici osnovao raketno društvo. S još dvojicom napravio sam raketu, a kad smo je lansirali, poletjela je osamdeset metara u zrak! - hvali se Goran i nadovezuje: Napokon moj maturalni rad bio je o... teleskopskoj optici.

S vidljivim samozadovoljstvom podsjeća se trenutaka kad se odazvao na poziv televizije:

- Vjerujte mi, više sam pošao iz šale da vidim kako će drugi odgovarati. U svoje znanje bio sam siguran, ali sam pretpostavljao da će se naći i većih znalaca od mene. U Zagrebu nas je bilo sto četrdeset, a kroz prvi filter nas je prošlo samo šesnaest. U drugom ispitivanju od dvadeset i osam mogućih bodova skupio sam sedamnaest i zajedno s još jednim Zagrepčaninom otišao na završni ispit na kojem su sudjelovala još dvojica iz beogradske grupe. I tu sam bio prvi...

- A jeste li se plašili nekog od konkurenata? - prekidam ga na tren u razmišljanju,

- Dakako. Prije svega Beograđanina Anđelka Grajića, taj sve zna, možda i više od mene, samo sam ja, eto, bio sretniji. On mi je tokom kviza ostao kao prva rezerva: odgovarao bi u slučaju da se razbolim ili da u tri prve emisije nisam odgovorio ni na jedno pitanje. No drago mi je - nastavlja Goran Hudec - što sam se s njim sjajno sprijateljio. Kad sam bio u Beogradu posudio mi je mnoge knjige i dosta mi je pomogao.


Ljudi vole heroje, ali ih brzo zaborave



Opet se vraćam na ono odlučno u emisiji kad je mogao uzeti 2,8 milijuna st. d. i - povući se. Šta bi bilo da nije smogao odvažnosti?

- Znam, bio bih nepopularan i ljudi bi me kao kukavicu poprijeko gledali, isto kao što bi mrko gledali i psovali inž. Đulajića, koji je sastavljao pitanja, da nisam prošao. Tako vam je to: ljudi vole heroje, ali ih brzo i zaborave. Meni je redatelj Šoštarić prije emisije rekao: "Nemojte Gorane, slučajno odustati jer će nam inače propasti čitav kviz!" Istinu vam kažem: odustajanje nije dolazilo u obzir.

Kad je sve završilo "hepiendom", zanima me na kojim bi se pitanjima Goran spotakao?

- Bio sam pripravan na sve. Čak sam želio da proučim i pedigreje pasa koji su letjeli u Svemir. Slab sam iz tehnologije jednostavno zato što se šuti o materijalima od kojih su napravljene rakete, zatim nisam nigdje našao podatke o smjesama u hipergoličnom gorivu; nigdje nisam mogao saznati kako se zvao predzadnji pas u "Putnjiku - korablj" i... mislim da je to sve! - otvoreno će Goran.

- Tko vam je pomogao?

- Svi, osobito otac. Dobio sam mnoštvo literature od znanih i neznanih ljudi. U ovom dvoboju protiv televizije svi su navijali za mene. Osim, možda, blagajnika televizije, shvaćate...

Neminovno je pitanje o Goranovim planovima.

- Studiram elektrotehniku i čujem, da su se profesori sada naoštrili, prijete mi se, svaki će ispit biti... kviz! Zatim, prihvatit ću ponudu "Plavog vjesnika" da vodim rubriku o kozmonautici jer mladi luduju za tim, a i moja je davna želja bila da se okušam u novinarstvu ...

- A s novcima?


Ipak s obje noge na zemlji



- Oni su već raspoređeni i ja neću imati mnogo od njih. Srednjem bratu kupit ću cipele, a on sada, dok ih ne dobije, u znak protesta hoda samo u teniskim papučama. Svi moji bliski dobit će poneki dar. Novac će se razumno utrošiti - čim je došao u mamine ruke.

Tako ovaj devetnaestogodišnjak koji je zagrizao jabuku slave još plovi u sedmom nebu. Neće li mu zaborav, neminovna pratilja svih asova koji su naglo bljesnuli i napravili "bum", teško pasti kao njegovim prethodnicima, danas već ponovo anonimnim TV junacima?

- Sigurno neće! - kaže otac. - Da sam posumnjao u njegov karakter, nikada ga ne bih pustio u takvu avanturu. Jer Goran čvrsto stoji na zemlji, on je realan dječak, a to mi više vrijedi od svih milijuna.

Goran se nešto dosjetio:

- Možda ću dio novca utrošiti na putovanje po svijetu. Bio sam u Italiji, Austriji i tri tjedna u Čehoslovačkoj (za to vrijeme korektno sam naučio češki!), pa bih želio da malo više proputujem.

Kod Hudecovih telefon zvoni kao navijen, pisma i brzojavke stižu sa svih strana, a iz jednog djevojačkog pisma jugoslavenski TV Goran izvukao je djetelinu sa četiri lista "da mu i dalje nosi sreću".

Novi milijunaš popio je dobar gutljaj opojne čaše sa slatkim okusom slave, ali se nije napio.

I to je u redu.

Napisao: Pero Zlatar (Start, 1969.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment