Prosinac 1975: Iako Mladena
Delića neki nazivaju i "Mister Lapsusom", zbog grešaka u
komentiranju, iako nekima smetaju njegova euforična oduševljenja,
pa neki čak tvrde da tjera ljude da "pate" za vrijeme
prijenosa, ipak je veći broj onin koji tvrde da ga baš ti nedostaci
čine šarmantnim i da se nitko kao on ne identificira s milijunima
gledalaca pokraj malih ekrana. Kako bilo da bilo, broj njegovih
prijenosa uskoro će dostići - tisuću...
Sinjanin Mladen Delić, visoki sportski
reporter zagrebačke televizije, rođen 1919...
... dakle mlad je pedeset
i šest ljeta. Oni koji su ga upoznali samo na malom ekranu, bez po
muke će identificirati njegovu duguljastu koščatu facu i
fernandelovsku čeljust. Gazi samozadovoljna osmijeha, svjestan
iznimne popularnosti. Odavno ga više ne iznenađuje kad ga
zaustavljaju neznanci i s njim, mimo svih pravila i bontona, odmah
navrnu "na ti".
S njim je jednostavno zapodjenuti
razgovor, nije umišljena zvijezda, štoviše isprekidanim glasnim
smijehom, sugovorniku daje k znanju da je nadasve zadovoljan upravo
takvim iskazivanjem simpatija.
Njemu, uglavnom, ne zamjeraju što mu
jezik nije književnički čist, što kadikad u nastupu euforičnog
oduševljenja zbog kakvog zgoditka ili važne pobjede "momaka u
plavim kapicama" (ili majicama) lupi i zafrljoči nešto "pa
ostane živ". On natjera ljude da pate i zatim urliču od sreće
zajedno s njim, nerijetko im ide na živce da bi ga najradije...
Mladena Delića vole. On je apsolutni
šampion u greškama, takozvani "Mister Lapsus" ali
svejedno šarmantan, naš, narodski čovjek. O njemu je jedan
kritičar s pravom napisao:
"Svidio se ili ne, Mladen Delić
je ličnost koja je izborila sebi pravo da bude ono što jest ili što
hoće biti i da nas uvijek intrigira. Zar to ne znači da svoj posao
obavlja kako najbolje umije, da zna što je televiziji - osim slike -
još neophodno: da i taj glas što se čuje bude također obojen".
A drugi, opet nepotpisani, TV-kritik,
polemizirajući sa svojim kolegama - koji su sasvim ozbiljno ozbiljno
optužili Delića da je za vrijeme prijenosa super-važnog nogometnog
dvoboja Jugoslavija - Španjolska iz Frankfurta kod gledalaca
izazivao "predinfarktna stanja" - o njegovu je poslu rekao:
"Kao komentator identificirao se s
milijunima gledalaca pored malih ekrana, njegove su riječi bile naše
riječi, njegova nadanja i naša nadanja, njegove strepnje naše
strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s
nervom, on se uzbuđuje, bučno reagira, on je s nama u sobi, kraj
malog ekrana, on je dio nas."
Delić je pasionirani statističar te
bilježi sve i sva (nekoć je bio jedan od najmarljivijih atletskih
statističara: da ste mu potražili popis pet stotina najbržih ljudi
na svijetu u trčanju na 400 metara - odmah biste bili usluženi!)
zapisivao je, između ostalog, i svaki svoj prijenos.
Tisuću puta pred mikrofonom govorio je
za slušaoce i gledaoce naš Mladen Delić taj nesuđeni pravnik.
Tisuću premijera bez reprize, tisuću puta nov, blagoglagoljiv pred
publikom koju ne vidi i ne zna da li ga tog trenutka sluša sto,
dvjesto ili tristo tisuća ljudi?
Prvi put Mladen je stao pred mikrofon u
proljeće 1947. kad je reportirao s nogometne utakmice Dinamo -
Crvena zvezda iz Zagreba.
Dok niste došli u radio bili ste
nastavnik fizičke kulture u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, zar ne?
- Gle, gle otkud to znate? Taj sam
detalj i ja gotovo zaboravio... Što još znate o meni, ha?
Da ste bili izvrstan košarkaški
sudac...
- I što još? (Detektivski pogled, a
prstima briše naočale).
- Pa tko ovdje pita: vi ili ja?
Volio bih da kroz ovaj razgovor otkrijemo jednoga manje poznatog
Delića, možda osobnije, kakav je kod kuće, koje su mu slabosti,
gdje mu je bilo lijepo za brojnih i dugih putovanja?
- Oženjen sam mojom Marijom trideset i
jednu godinu. Ona je rođena Zadranka a roditelji joj Splićani.
Upoznali smo se u Zagrebu. Imamo kćerku - jedinicu Dunju. Stanujemo
u Vlaškoj ulici...
Dobro, ali život nije počeo
ženidbom, prije trideset i jedne godine...
- Pa, znate da sam iz Sinja...
Alkar, dakle...
- Nikada se nisam okušao u tom
viteškom nadmetanju, iako neizmjerno volim tradiciju i rado prenosim
Alku. Što se sporta tiče, ukoliko na to ciljate, bio sam predviđen
za atletičara, za skakača i trkača, zbog visine i dugih nogu. Još
dok sam bio mali skakao sam u dalj s motkom... upravo tako: u dalj s
motkom... preko Goručice, potoka koji teče kroz Sinj.
To su bili moji počeci u sportu koji
sam zavolio; zbog atletike sam, odmah poslije velike mature 1937.
pošao u Beograd na studij. Izabrao sam pravo a kad je godinu dana
poslije otvorena prva Visoka škola za fizičku kulturu u nas ja sam
se, ne razmišljajući i ne oklijevajući mnogo, odmah upisao.
Školovanje je trajalo godinu dana, a ja sam zaslužio diplomu. Onu s
pravnog fakulteta, na žalost, još nemam!
Tko su vam bili nastavnici? Tko je
bio u vašem naraštaju od slušača?
- To sam vam upravo htio reći...
Predavali sami vrsni stručnjaci, suptilni poznavaoci sporta: Hrvoje
Macanović (koji će kasnije, poslije rata, odigrati presudnu ulogu u
mom životu jer mi je ponudio da se okušam kao radio-reporter, no o
tom - potom), zatim: Milica Šepa, Slovenac Kavčič, Bora Jovanović,
čovjek koji je donio, i uvelike propagirao košarku u Jugoslaviji, i
tako dalje...
U toj prvoj generaciji studenata bili
su: Miro Mihovilović (držali su ga za najboljeg svjetskog vratara u
vaterpolu), Đorđe Valjarević, nogometni reprezentativac; Bela,
prvak Jugoslavije u gimnastici; Pavle Jovičević, atletičar i
drugi. Mogu reći da je ta škola postala rasadnik košarke u nas,
sporta koji je u ono vrijeme bio anoniman li nepoznat kao na primjer
sada kriket ili bejzbol, a danas je najpopularniji nakon nogometa...
Sjećate li se svojih ponajboljih
atletskih rezultata?
- Promatrajući ih danas oni su
smiješni. Ali prije trideset godina bili su pristojni. Na 110 metara
s preponama ostvario sam vrijeme od 17 sekundi, a s motkom 330
centimetara. Okušao sam se i kao desetobojac... Kad već pričam o
atletici moram reći da me Marija gledala dok se natječem i tako smo
se upoznali... Ona je također bila sportašica. Otkako smo se uzeli
gotovo da nije bila ni na jednoj priredbi. Moji prijenosi joj pomažu
da se ne isključi iz sportskih zbivanja. I kćerka Dunja nam je bila
košarkašica, igrala je u prvoj ekipi zagrebačke Lokomotive ...
Sada mi je jasno ono što sam
slutio, da su vam atletika i košarka najdraži sportovi...
- Nije istina. Nema u mene najdražeg
sporta. Za svaki se svoj prijenos pojednako pripremim, preda mnom je
brdo materijala. Tome me je naučio i podučio Hrvoje Macanović.
Govorio mi je: bolje da imaš, a ne upotrijebiš sve, negoli da ti
što uzmanjka u toku prijenosa.
Ovo što ću vam reći nije parola: za
svaki nastup bez obzira jesu li to usmene novine u nekoj školi ili
kasarni ili pak finale prvenstva svijeta u nogometu, zaista se
najsavjesnije spremim. A podatak valja znati iskoristiti u pravom
trenutku, inače, ajme majko... Slušalac, a još manje gledalac: ne
oprašta! Potreban je poseban jezik, kratke rečenice... U mom poslu
ne možeš popraviti propuste: tu nema gumice ni vraćanja vrpce...
To pričate, a izabrali vas za
mistera Lapsusa?
- Ajme onome tko nije pogriješio.
Konačno, ja se ne ljutim na to zvanje... I to je nešto...
Ovo ne kažem ja, ali čujem od
drugih, poglavito od nogometaša: vele, Delić ne voli nogomet,
Stalno grdi nogometaše...
- Koješta! Ta i ja sam igrao nogomet u
pomlatku sinjskoga Junaka, a moj brat Svemir - Cico, on je bio u
Dinamu i Hajduku izvrstan branič... U komentarima se borim protiv
devijacija u sportu bez obzira na to je li to nogomet, vaterpolo ili
boks... Ali kako je nogomet u nas najomiljeniji, onima koji me
slušaju učini se da sam posebno nabrušen na taj sport. Velim vam:
nema veze.
Povučeni ste, a znamo da ste
veseljak u društvu, rado zapjevate...
- Takav sam kad zasjednem. Volim
melodiozne šlagere, dalmatinske klape, starogradske pjesme... Volim
i zaplesati... Uopće, mislim, da sam društven.
Često slušam kako o novogodišnjim
praznicima komentirate skijaška natjecanja iz Austrije i Njemačke.
Kako vaša supruga podnosi vaše odsustvo i za tih svečanih dana?
- Da budem do kraja iskren, ispočetka
joj je bilo krivo, žalostila se. Javio bih se u pola noći
telefonom, rekao joj nešto lijepo... Ali sreća moja što shvaća i
mene i moj poziv. Inače se taj brak ne bi tako dugo i stabilno
održao.
Što donosite s putovanja?
- Svašta skupljam. Značke sa svih
natjecanja na kojima sam bio; kape iz svijeta; iz svakog grada u
kojem sam bio donesem kakvu uspomenicu: vrč, privjesak, žlicu,
lutku; ma gdje bio javim se kući razglednicom, itd.
Vratimo se vašoj profesiji: kad ste
se najviše radovali kao reporter? Ovo vas pitam jer svi znaju da ste
vatreni navijač jugoslavenskih momčadi kad se natječu protiv
stranih, tada vičete, bodrite ih...
To stoji... A najviše sam se
obradovao, da budem iskren kad je na Prvenstvu svijeta u nogometu
1958. u Švedskoj, u Västerosu Jugoslavija već izgubljeni susret s
Francuzima u posljednjim trenucima pretvorila u pobjedu od 3:2. To je
značilo da ću i ja, s reprezentacijom, ostati do kraja natjecanja.
Inače bih se s njima morao spakirati i vratiti kući. To je bio
događaj, jer sam znao da ću prenositi i finalnu utakmicu... Sjećate
se, tada je Pele, još golobradac, fantastično zaigrao i svijet je
dobio novog, još nenadmašnog kralja lopte.
Koje ste velike sportaše osobno
poznavali? Tko vas je impresionirao, kome ste se divili?
- Uistinu im broja ne znam. Evo nasumce
nižem: Emil Zatopek, Fanny Blankers - Coen, Matthews, Toni Sailer...
Gdje se u inozemstvu najljepše
ćutite?
- To pitanje povezujem s radom. Dakle,
u Londonu. Tamo sam dva - tri puta godišnje, obavezno. Prenosim
finale nogometnog kupa Engleske, teniski turnir u Wimbledonu... BBC
nas reportere, ma iz kojeg kraja došli, upravo mazi, tetoši...
Pruži nam optimalne uvjete, dokumentaciju, dobivamo uistinu
lordovski tretman... A ovako, kad bih govorio kao lutalica po
svijetu, od svih zemalja izdvajam Island i Meksiko. Valjda zbog
egzotike, što ja znam zašto, ali se tih putovanja, eto, rado
sjećam.
Radili ste samo kao sportski
reporter...
- Ne. U prvim danima televizije, sjećam
se, pravio sam intervjue s umjetnicima, na primjer sa Sonjom Kastl,
balerinom... Ovo me pitanje i navodi da za nečim zažalim. Dok moj
kolega Radivoje Marković zna prenositi prvomajske parade (a za
prijenos sa sprovoda Borisu Kidriču dobio je visoku novinarsku
nagradu) u nas se u Zagrebu uvriježilo kako sportski reporteri mogu
raditi samo sport i - ništa više. To mi je zaista žao.
Koje rijetke situacije iz svoje
karijere možete izdvojiti?
- Više ih je. Godine 1952. na primjer
prenosio sam iz Beograda utakmicu Zvezda - Dinamo. Veze nisu valjale
i moj glas nije mogao doći do slušalaca nego samo do studija. Ali
dva tehničara, navijača Dinama, u zagrebačkom studiju, pustila su
me da do kraja pričam, jer su bili radoznali zbog rezultata. To je
bio prijenos za najmanji broj slušalaca.
Ubrajate li ga među ovih tisuću?
- Naravno.
Pionir ste TV reportaže u nas...
- Jesam. Prenosio sam 1956. susret
Jugoslavija - Italija sa stadiona u Maksimiru u Zagrebu. Bio je to
prvi prijenos u povijesti naše TV. A što je još zanimljivije, u
studenome 1955., ni sam ne znajući, obavio sam prvi prijenos za našu
televiziju.
U Londonu su igrali Jugoslavija i
Engleska i ja sam putovao samo kao radio-reparter. Ali ondašnji
direktor Radio televizije Zagreb Zlatko Sinobad uključio je moj glas
i za one rijetke televizijske pretplatnike. Kad sam se vratio
poznanici koji su gledali utakmicu čestitaju mi, a ja ih bijelo
gledam. Tek sam kasnije saznao što je bilo posrijedi.
Na kraju kako ste postali sportski
reporter?
- Doveo me Hrvoje Macanović kojem sam
zahvalan za to povjerenje. Macanović mi je dao prve poduke, hrabrio
me da ustrajem. Tu njegovu ulogu u mojoj karijeri, molim vas,
naglasite i nemojte je izostaviti.
Dobro, Mladene, čestitam jubilej...
- Hej'te, molim vas. To je zgodno
registrirati, tisuću prijenosa nije malo i ništa više. Nas vuku
događaji i nemamo vremena za zdravice, patetične govore i limenu
glazbu. Je l' tako?
Razgovarao: Pero Zlatar, crtež: Krešimir Skozret (Start,
1975.)
