Film "Ne naginji se van": Debitant Ivo Gregurević puni ekran unutrašnjom snagom i žestinom (1977)

Srpanj 1977: Posljednjih godina u prilici smo pratiti u Puli - koja jedina pruža cjelovitu sliku stanja jugoslavenske kinematografije - neprekidan pad kvalitete filmova.

Godinama se na svim konferencijama, za okruglim stolovima kritike, u napisima kritičara vapije za suvremenim temama.

Njih ipak nema, ili su tako rijetke da se, jednostavno, ne osjeća njihova prisutnost u cjelokupnom godišnjem proizvodnom repertoaru.

Da ovo nije proizvoljna ocjena, potvrđuje činjenica da se u svakoj prilici "iz prašine" izvlači Bauerov film Licem u lice, snimljen još u dalekoj 1963. 

Naš igrani film malo govori o samoupravljanju, o našem danas. Umjesto uranjanja u bogatu i kompleksnu stvarnost, filmski redatelji i producenti odlutali su u prošlost, bližu i dalju, u dječje filmove, u fantastiku, ekranizacije literarnih djela, povijesne filmove i u uvijek kurentnu tematiku NOB-a.

Razloge takva stanja treba tražiti i u tome što nismo definirali pojavu "crnog vala" u našem filmu. Nismo definirali ni to što je neprihvatljivo u tih desetak filmova, a, s druge strane, nismo naglasili što je vrijedno u preostalih blizu 500 igranih filmova sa stajališta potreba našeg društva. I logično je da je, s vremenom, zavladao strah od svega što je kritičko, pa se između termina "crni film", kojeg se sad svi odriču, i kritičkog filma s nepravom počeo stavljati znak jednakosti. 

Zaključili smo, tako, angažirani kritički film, potreban i našoj kinematografiji i društvu.

Zaustavimo se, npr, na temi "gastarbajterstva". Ta tema godinama nije filmski prezentirana. Problem odlaska radnika na rad u inozemstvo i njihov povratak u zemlju jedan je od trajnih zadataka pred kojim se nalazi naše društvo. Dokumentarni film imao je više sluha za to. 

Tako vrsni dokumentarist Krsto Papić prvi načinje tu temu još 1968. dokumentarnim filmom Hallo, München, a nekoliko godina poslije vraća joj se u filmu Specijalni vlakovi. 

Doajen dokumentarnog filma, Rudolf Sremec, nastavlja razrađivati tu temu u dokumentarnim filmovima Stranac i Cijeli život. Režiseri igranog filma, očito, nisu se usuđivali dirati u to.

No, ta aktualna tema zaslužuje punu pažnju, i to ne samo filma. I književnost i znanstvena istraživanja, sociološke analize neće još godinama moći obuhvatiti sve bogatstvo, kompleksnost i predvidjeti posljedice te velike migracije.

Bogdan Žižić, poznati autor dokumentarnih i kratkih igranih filmova, u prvom igranom filmu, Kuća, kojim je 1975. debitirao u Puli i osvojio Veliku zlatnu arenu, okrenuo se suvremenosti.

Najnovijim igranim filmom, Ne naginji se van, Žižić nas ponovno ugodno iznenađuje, jer se odlučuje za temu iz suvremenog života, ovaj put o našim radnicima na privremenom radu u inozemstvu.

Žižić pripada srednjoj generaciji filmskih redatelja. 

Rad na filmu počeo je, kao i mnogi filmski redatelji, s dokumentarcima. Prvi dokumentarni film snimio je 1964. Bio je to film o poplavi što je zadesila Zagreb. Godine 1966. realizira film Jasenovac, kojim evocira jedan od najtragičnijih trenutaka iz stradanja naših naroda u drugom svjetskom ratu.

U filmu Pohvala ruci snimljenom 1967, Žižić stvara antologijsko djelo našega kratkog metra nenametljivim dokumentarnim pripovijedanjem o graditelju violina Ivanu Husu. God. 1968. Žižić u filmu S one strane mora otkriva, u srcu Apenina, naseobine potomaka starih Hrvata koji su prije nekoliko stoljeća napustili domovinu. 

U svoja dva dokumentarna filma, Otkopčati dugme iz 1969. i Živjeti iz 1972, obrađuje problem rehabilitacije djece. Od 1970. godine usmjerava se kratkom igranom filmu, u nas gotovo napuštenom žanru, i stvara filmove Madlen, mon Amour, Putovanje, Nož i Zurilo. Posebno izdvajam film Putovanje, po mišljenju mnogih filmskih kritičara, nezaobilazno djelo u tom žanru. 

U tom filmu ovaj "škrti" dokumentarist iskazuje sklonost stilizaciji, metaforici, nadrealnom. Izmišljenom pričom o vagonu koji simbolično putuje izvan vremena i realnog prostora, srlja u beskraj, pratimo, na čudesan način evociran, čovjekov strah od smrti, od nepoznatog.


Neprilagodljivi Filip


Vratimo se filmu Ne naginji se van.

Na pitanje kako je došao do ideje za taj film Žižić odgovara:

- Lani sam snimio kratkometražni dokumentarni film Gastarbajter, na temu slikarstva Dragutina Trumbetaša, koji godinama živi i radi u Frankfurtu na Majni. Snimajući taj dokumentarac, imao sam mogućnost promatrati, iz najveće blizine, tamošnji život naših radnika. Osim ambijenata u kojima žive naši ljudi, Talijani, Grci, Turci, Španjolci i dr. upoznao sam niz autentičnih individualnih sudbina. Sve to zajedno pretopilo se u zamisao o igranom filmu, na osnovi čega smo Kruno Quien i ja zajednički napisali scenarij.

Evo, ukratko, sadržaja filma.

Film počinje s kadrom prekriženih ruku zabrađenih žena na pokopu, i kamera se okreće upečatljivu licu mladića. I tako u filmu pratimo sudbinu Filipa, mladića iz Dalmatinske zagore. 

Naslušavši se priča mještana, gastarbajtera o uzbudljivom životu koji čeka naše ljude s onu stranu granice, i Filip polazi njihovim putem, pun nade i očekivanja. Sve se to zbiva u današnje vrijeme. Po prilici od studenog 1973. naovamo, kad više ne postoji mogućnost legalnog zapošljavanja stranih radnika u SR Njemačkoj. 

Osvanuvši tako jednog dana na željezničkoj stanici u Frankfurtu na Majni, Filip se odmah sudara s realnošću gastarbajterskog života. Nepoznavanje jezika, neprilagodljivost novoj sredini, tjeskoba, osamljenost, mladenačka opterećenost seksom, sve se to sručilo na njega. 

Nakon bezuspješne potrage za mještaninom Matom, koji ga, unatoč obećanju, nije dočekao, ilegalnog zapošljavanja, nesreće na poslu i nizu drugih obeshrabrujućih susreta, Filip upoznaje Vericu i rađa se ljubav. 

Slučajno nailazi na Matu i zatječe ga teško ranjena. U bolnici u Höchstu, industrijskom predgrađu Frankfurta, u smrtnom času, Mate razotkriva Filipu svu bijedu svoje gastarbajterske sudbine. Filip odluči vratiti se u zemlju. 

Nagovara Vericu da pođe s njim. Ona odbija. Verica se "prilagodila", i svoju budućnost i životnu perspektivu vidi u Njemačkoj. Filip se vraća kući s mrtvim Matom.

Bogdan Žižić odlučio se, u oblikovanju te sumorne priče, za krajnje dokumentaran pristup. Tvrd jezik gorštaka ikavaca dobio je adekvatan pristup u očišćenom škrtom pripovijedanju, u kojem se iz života čupaju pojedini prizori i nastoje, nedirnuti, prenijeti do nas. U svom filmu Žižić, mnogo više nego u Kući, iskazuje dugogodišnji staž dokumentarista.

Smjestivši film u autentične ambijente Frankfurta, izborom mizanscene, izborom glumaca, stvara vlastito viđenje tog djelića naše svakodnevnice. Ekonomičnost u pripovijedanju, naoko nepovezano nizanje isječaka iz stvarnosti, dramaturgija u kojoj se sve čini slučajnim, sugeriraju istinitost viđenog na ekranu.

Novo lice na filmskom platnu, mladi akademac debitant Ivo Gregurević, svojim licem, svojim habitusom, psihofizičkim kvalitetama znalački je odabran za tumačenje lika dvadesetogodišnjeg mladića Filipa.

Gregurević zrači s ekrana. 

Žižić ga ubacuje u velike kušnje, poteške i za stare lisce, često inzistirajući na dužim krupnim planovima njegova lica. On puni ekran unutrašnjom snagom, žestinom i opornošću.

Gregurević se jednostavno pretvorio u snažnog mladića, neobuzdanog, plahog, koji ne može otrpjeti nepravdu i nasilje. Brzo plane, brz je na jeziku. 

Neuljuđen, nesposoban za komuniciranje s ljudima, pokazuje, istodobno, i toplinu u sceni s dječakom kojem kupuje kolač. Opterećen patrijarhalnim načinom života, posebnim shvaćanjem časti i poštenja, Filip je svjestan da nije "skrojen" po mjerama "novog" svijeta, u koji se Verica tako dobro uklopila.

Inhibiran i izgubljen u mladenačkoj nedozrelosti, Filip sve oko sebe doživljava kao poniženje. Dramatski kulminira scena kad Filip onanira u javnom nužniku. Iz tog očajanja, srama, bezizlazja budi ga nježna zagorska pjesma ostarjele žene. 

Nasuprot toj sceni, u posljednjem dijelu filma dominira prizor kad Filip priča svoju tužnu sudbinu. Ova sekvenca daje filmu potpuno novu dimenziju i nadograđuje dokumentarnu fakturu.

Žižić je izbjegao mnoge zamke, sentimentalnost, patetiku i lakirovku. U režijskom postupku impresionira lakoća s kojom Žižić portretira likove od "krvi i mesa". 

Posebno od epizoda ističem Miru Banjac i njen lik prostitutke Mileve, te Zdenka Jelčića, koji u verziji negativnog lika Čikeša ostvaruje uvjerljivu ulogu.


Kritički film


Uz Ivu Gregurevića, Miru Banjac i Zdenka Jelčića, treba istaći Fabijana Šovagovića i Jadranku Stilin, kojoj je uloga Verice prva uloga na filmu.

Pionir naše kinematografije, Branko Blažina, svojom izvanrednom kamerom uvelike je pridonio uspješnoj realizaciji Žižićeva filma. Taj umjetnik realističnog pristupa filmskom djelu (to govore, npr, filmovi Prekobrojna, Ne okreći se, sine, Kužiš, stari moj) u uspješnoj suradnji s redateljem uspio je preciznošću, jednostavnošću i smirenošću kamere istaći dokumentarnost eksterijera i interijera i stvoriti atmosferu u filmu.

Koncepciju čuvanja čvrste realistične priče Žižić je uspio prenijeti i Ozrenu Depolu, koji je u tom filmu realizirao funkcionalnu filmsku glazbu, poštujući autentičnost pojedine scene, šuma, izvornog zvuka u ime pisane glazbe.

Zaključimo: Bogdan Žižić napravio je filmsko ostvarenje koje će tematskim usmjerenjem i redateljskim pristupom, zacijelo, izazvati veliko zanimanje na ovogodišnjem pulskom festivalu.

Nakon niza "nevidljivih" filmova (termin posuđen od Ranka Munitića), pred nama je filmsko djelo koje, uz Paskaljevićev film Čuvar plaže u zimskom periodu, s prošlogodišnje Pule, najavljuje bolje dane naše kinematografije. 

U borbi za filmove, koji će govoriti o našoj stvarnosti, o svakodnevnici, moramo ponovno izboriti mjesto kritičkim filmovima, koji će na angažiran, pošten i iskren način govoriti o nama samima.

Na pitanje da li svoj film Ne naginji se van ocjenjuje kao kritički angažirano djelo. Žižić kaže:

- Svoj film ne doživljavam kao film o problemu nego kao film o čovjeku. Nemam ambicija rješavati golemu gastarbajtersku problematiku nego izraziti pojedinačnu sudbinu i, dotaknuvši kroza nju dimenzije problema, potaknuti kritičko razmišljanje u gledaocu. Želja mi je da se ljudi, gledajući film, makar na trenutak zamisle. Ako u tome uspijem, bit ću zadovoljan...

Napisao: Mato Kukuljica, snimio: Željko Guberović (Start, 1977.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




1 comment:

  1. Poslednji pozdrav velikom glumcu, nek počiva u miru. Uzgred, hoćete li objaviti tekst i o Marku Nikoliću (takođe velikom glumcu i čoveku koji je ličio na Karađorđa više od samog Karađorđa)?

    ReplyDelete