Pretražite Yugopapir

Dejan Aćimović '98: Kako su "Rane" postale prvi jugoslavenski film kojemu je zabranjena reklama

Srpanj 1998: Nakon komedije "Mi nismo anđeli" i spoja američkoga ratnog spektakla i balkanskog vesterna "Lepa sela, lepo gore", Srđan Dragojević je snimio "Rane" film koji na specifičan način govori o jugoslavenskim ratnim traumama. 

Službena vlast "Rane" tretira kao antidržavno djelo, pa mu je zabranjeno svako reklamiranje na televiziji i radio-postajama.

Ali, publika je opet počela stvarati redove pred blagajnama.

"Kada sam 1992 godine, kao mladi redatelj, u šali izjavio novinarima da je moj prvi film "Mi nismo anđeli" početak ružičastog vala u Srbiji, a bilo je takvo vrijeme da je bio moguć početak svakoga drugog, a ne ružičastog vala, svi novinari i kritičari u Srbiji su to zdušno prihvatili. 

Danas, kada sam mnogo ozbiljniji nego 1992. i kada kažem da je moj film "Rane" početak ne crnog, nego najcrnjeg vala, nitko od istih novinara i kritičara nije spreman da prihvati zdravo za gotovo to moje predviđanje, potpuno normalno, kada danas kod nas postoje dvije generacije ljudi koji pišu o filmu: generacija novinara koji rade za režimske listove i mlada generacija novinara, koji su u ovo nesretno vrijeme sankcija, svoje znanje o filmu formirali na osnovi nekoliko prošvercanih američkih žanr filmova".

Ovo je konstatirao Srđan Dragojević nakon premijere svoga posljednjeg filma "Rane" kojem su, kao antidržavnom elementu, samo nakon nekoliko dana prikazivanja sve državne TV i radio postaje zabranile bilo kakav način reklamiranja. 

Ali, usprkos tome, za sada, obara mnoge rekorde gledanosti u Srbiji. Za samo tri tjedna prikazivanja samo u Beogradu gledalo ga je više od 50 tisuća gledatelja.


Budžet od 2,5 milijuna DM



Da bi popunio prazni prostor, čekajući početak rada na svom prvom američkom projektu (rad s Harveyjem Keitelom u naslovnoj ulozi u filmu "Ja, Edička" po romanu E. Limonova) Srđan Dragojević, nakon samo nekoliko mjeseci stanke od velikog uspjeha s filmom "Lepa sela lepo gore", ponovno u suradnji s producentskom kućom "Cobra" vlasništvo braće Bjelogrlić, koji su producenti ovoga filma, počeo je pripremati, po svom scenariju, mali projekt od 500 tisuća DM koji je trebalo snimiti i montirati za par mjeseci i pustiti da se "vrti", da bi se zaradilo nešto novca za preživljavanje.

Vrlo brzo završilo je na projektu od 2,5 milijuna DM, čija je prava za svjetsku distribuciju unaprijed otkupila jedna od najvećih europskih kuća Canal+ iz Pariza i čija se europska premijera predviđa na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. 

Ispalo je tako da je to najambiciozniji i najprovokativniji Dragojevićev projekt.

Scenarij za film "Rane" nastao je na osnovi istinite priče iz crne kronike. Nakon jedne svađe dvojice najboljih prijatelja, jedan drugog ranjava na četiri mjesta iz pištolja i ovaj drugi, nakon što je preživio, izlazi iz bolnice i kaže da će mu oprostiti samo ako i on njemu na istim mjestima na tijelu, na isti način, napravi iste rane.

U glavnim ulogama, prvi put na filmu, našla su se trojica naturščika, Milan Marić, Dušan Pekić i Andrija Jovanović. Svoj posao su odradili kao vrhunski profesionalci, na zavidnom nivou. 

Dragojeviću nije bilo teško ni režirati film kada su se pored njih našli Dragan Bjelogrlić, Vesna Trivalić, Miki Manojlović, Branka Katić, Nikola Kojo, Bata Stojković, Gorica Popović i odigrali mu, većina od njih, svoje najbolje uloge u svojoj dosadašnjoj glumačkoj karijeri.


Sarkastična komedija



Film govori o odrastanju trojice prijatelja u Beogradu u razdoblju od 1991. do 1996. godine. Na početku kao četrnaestogodišnjaci, odrastajući u vrijeme sankcija, vrijeme neimaštine, moralnog i ljudskog rasula, prepušteni sami sebi na odgoj i "vaspitanje", glavni junaci ne vide nikakvu drugu perspektivu nego da krenu na najlakši, a na kraju vidjet će se, po njih i najskuplji životni put.

Put kriminala, droge, zlata, oružja postaje njihova srednja škola i upis na fakultet, na kojem, kao "jako bistri đaci", nakon nekoliko položenih, onih prvih laganih, ispita, padaju na prvom teškom. Za taj treba sjesti i dobrano "zagrijati stolicu", a oni sa svojim tek navršenim punoljetstvom, nisu, a i ne mogu biti spremni. 

Ne daju im profesori, koji su u toj školi već odavno napravili svoje doktorate i koji su napisali pravila življenja po kojima samo oni na kraju pobjeđuju.

Za razliku od svoja dva prethodna filma, "Mi nismo anđeli", koji je napravljen kao prava hollywoodska komedija smještena u balkanske okvire i koja s publikom komunicira na jedan lagan i lepršav način, i filma "Lepa sela, lepo gore" koji je smišljen kao spoj američkoga ratnog filma i balkanskog vesterna, koji također komunicira s publikom progovarajući o ratnim traumama na jedan drukčiji način, film "Rane" pomalo šokira publiku.

Počinjući kao crna sarkastična komedija, završava s knedlom u grlu kod publike, koja očito ne voli da joj netko servira njezinu stvarnost, onakvu kakva u zbilji jest. Maloljetnički kriminal, koji je uzeo prevelikog maha (u ovom slučaju na području Beograda) i postao problem s kojim se netko mora prije ili kasnije suočiti, nije baš najljepša tema koja bi se trebala pokazivati na filmu, naročito ne mladima, koji usput rečeno izvrsno primaju film i imaju prema njemu baš onakav odmak kakav je autor i htio dobiti.


Pognute glave i kisela lica



Problem nastaje kod njihovih roditelja. Oni koji se i u životu i na filmu pale na lažni patriotizam, nakon gledanja filma su u svojevrsnom šoku. Ne vole da vide svoje stvarno lice. Zbog toga se kod njih i stvara svojevrstan otpor prema filmu. 

Nakon premijere u Sava Centru gdje je pred četiri tisuće gledatelja prikazan, izostao je onaj frenetičan pljesak koji je bio nakon filma "Lepa sela, lepo gore".

Mladi su pleskali i vikali "Bravo!", a "starci" su uglavnom pognutih glava i kiselih lica otišli s premijere nehtijući baš komentirati, a i vjerovati da ovo s platna može biti i istina. Svojim hladnim odnosom i svojevrsnim ignoriranjem željeli bi negirati kvalitetu filma, ali im, čini se, baš i ne uspijeva.

Gledanost filma raste iz dana u dan. Dragojević je dobio ono što je i htio. Vrlo brzo se i javnost očitovala. Na svim državnim TV i radio postajama zabranjena je ne samo reklama filma, nego i bilo kakav razgovor na tu temu.

Najbolje bi ga bilo što prije skinuti s repertoara i zaboraviti. "Rane" su postale prvi jugoslavenski film kojemu je zabranjena reklama. 

Napisao: Dejan Aćimović (Hollywood, 1998.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate