Pitanje prestiža, šta li.
No, još važnija od toga jeste činjenica da su publiku sačinjavale najmanje tri rokerske generacije: oni oko četrdesete šizili su u duetu sa pokolenjem koje ima nešto više od petnaest godina.
Eufrorično raspoloženje prenelo se sledećih dana i na stranice štampe, pa se danas, posle hrpe napisa o grupi Šapera, Divljana i drugih, može slobodno zaključiti kako je zagrebački koncert "Idola " bio najkompletniji i najmunjevitiji prodor u celokupnoj dosadašnjoj istoriji domaćeg roka.
Ni "Bijelo dugme" nije na svom početku bilo prihvaćeno tako kompletno, bez zadrške i bez odstupnice.
Dolazi vreme "Idola".
Oni manje upućeni poverovaće kako su "Idoli" pali s neba. Ni govora.
Događaj u "Kulušiću" samo
je prirodni rezultat dugotrajne pripreme. Istoričari grupe već će
pomno istražiti njihove muzičke korene i početke, ali je za
objašnjenje fenomena "Idola" dovoljno reći kako oni vode
direktno preklo od "Dečaka", benda koji nikada nije postojao.
Radilo se o jednoj, ako tako možemo da
kažemo, konceptualističkoj akciji sadašnjih članova "Idola"
i fotografa Dragana Papića, akciji koja je koristila razne
medije, od novina do zidova, da "ispriča" čitavu
"istoriju" nepostojeće grupe, i time dokaže kako "imidž"
može uspešno funkcionisati sam za sebe, bez "fizičke
činjenice" sa imenom "Dečaci".
Ovo je u najvećoj meri opredelilo kasniji put "Idola" i oni su, govoreći opet uslovno, prvi konceptualistički bend našeg roka.
Ova konstatacija upućuje na zaključak da je delovanje "Idola" programirano pre bilo kakvog nastupa i da je "imidž" grupe, određen idejom o funkciji i krajnjim dometima benda, uslovio njene muzičke sadržaje.
Taj se "imidž" zasniva na svesnoj "pomerenosti" od određenih vrednosti sveta u kome živimo, no "Idoli" nisu parodična grupa, već, naprotiv, osobeni sledbenici "kempa", onog načina umetničkog izražavanja koji, posebno u savremenom pozorištu, izvrće na glavu ustaljeni poredak stvari tretirajući sasvim ozbiljno, "iznutra", neke opsesivne, malo kič a više nešto drugo, sfere tzv. "svetskog duha".
Samo se po sebi razume da tako dosledno razvijen koncept omogućava da se u "sadržaj" grupe "Idoli" unesu muzički elementi koji, inače, oličavaju često nepomirljive suprotnosti.
Upravo to je i cilj "Idola": svođenje suprotnosti na zajednički imenitelj, na isto.
Ovo je u najvećoj meri opredelilo kasniji put "Idola" i oni su, govoreći opet uslovno, prvi konceptualistički bend našeg roka.
Ova konstatacija upućuje na zaključak da je delovanje "Idola" programirano pre bilo kakvog nastupa i da je "imidž" grupe, određen idejom o funkciji i krajnjim dometima benda, uslovio njene muzičke sadržaje.
Taj se "imidž" zasniva na svesnoj "pomerenosti" od određenih vrednosti sveta u kome živimo, no "Idoli" nisu parodična grupa, već, naprotiv, osobeni sledbenici "kempa", onog načina umetničkog izražavanja koji, posebno u savremenom pozorištu, izvrće na glavu ustaljeni poredak stvari tretirajući sasvim ozbiljno, "iznutra", neke opsesivne, malo kič a više nešto drugo, sfere tzv. "svetskog duha".
Samo se po sebi razume da tako dosledno razvijen koncept omogućava da se u "sadržaj" grupe "Idoli" unesu muzički elementi koji, inače, oličavaju često nepomirljive suprotnosti.
Upravo to je i cilj "Idola": svođenje suprotnosti na zajednički imenitelj, na isto.
Nekoliko primera možda neće ubedljivo
potvrditi iznesenu tezu o "Idolima", ali će, u svakom
slučaju, pružiti bar ilustraciju o "imidžu" grupe.
Njihovo svesno insistiranje na socrealističkom usmerenju, izraženom u hitu "Maljčiki", savršeno se slaže sa "panslavističkom" zajebancijom koji neki zovu "Sakam (da fukam te)", a ova, opet, sa "numerom" u kojoj "Idoli", pevajući na nemačkom jeziku, izražavaju odnos prema modernom, kalajićevskom "evropskom bolu".
Ta tri sveta egzistiraju zasebno, ali ih "Idoli" spajaju u jedan jedini, u svet koji treba ozbiljno shvatiti baš zato jer je kič, ali vrlo skupoceni kič čija se vrednost meri mnogim "izgubljenim generacijama".
Njihovo svesno insistiranje na socrealističkom usmerenju, izraženom u hitu "Maljčiki", savršeno se slaže sa "panslavističkom" zajebancijom koji neki zovu "Sakam (da fukam te)", a ova, opet, sa "numerom" u kojoj "Idoli", pevajući na nemačkom jeziku, izražavaju odnos prema modernom, kalajićevskom "evropskom bolu".
Ta tri sveta egzistiraju zasebno, ali ih "Idoli" spajaju u jedan jedini, u svet koji treba ozbiljno shvatiti baš zato jer je kič, ali vrlo skupoceni kič čija se vrednost meri mnogim "izgubljenim generacijama".
