Polde Bibič, životna priča "glumca institucije": Od mariborskog kazališta do Primoža Trubara (1986)

Svibanj 1986: Dojmljiv, tamni pogled Polde Bibiča nije teško raspoznati ni pod maskom Primoža Trubara, uokvirenom dugom, gustom bradom. S njom je živio, od jutra do mraka, četiri mjeseca, za vrijeme snimanja nove serije TV Ljubljana Triptih o Primožu Trubaru, u kojoj istaknuti glumac igra naslovnu ulogu.

Nakon dužeg vremena, opet će se pojaviti u značajnijoj televizijskoj ulozi, a pamtimo ga iz serije Stričevi su mi pričali, Plodne ljetine i nastupa u TV-dramama.

Polde Bibič gotovo je cijelu svoju plodnu karijeru proveo u ljubljanskoj Drami i kratko vrijeme u ljubljanskom Mestnom gledališču.


Ondje nije bio samo jedan od vodećih glumaca nego četiri godine i direktor, i to baš u doba kad se mnogo šuškalo o njezinoj krizi. 

Deset je godina bio profesor glume na ljubljanskoj Akademiji, odgojio je nekoliko naraštaja mladih slovenskih glumaca i uvijek je bio otvoren za njihove probleme i dileme, te zbog toga među njima vrlo popularan.

U mlađim je danima nastupao u eksperimentalnim kazalištima, a u rijetkim glumačkim izletima izvan Drame široka publika mogla ga je vidjeti i u kavani kako igra monodramu Luke D. Dobio je značajna priznanja, nagradu Prešernova zaklada, Župančičevu nagradu, a preklani i Borštnikov prsten u rodnom Mariboru.

Jedan je od onih glumaca koji svoj poziv ne mistificira i koji će bez uvijanja komentirati glumačku taštinu, svoju publiku i kritiku. Svojedobno je objavio Autointervjue u kojima je novinarskom britkošću ocrtao život na daskama.

Uloga Trubara nakratko ga je isključila iz kazališta gdje još mora odigrati samo nekoliko predstava: Višnjika, te Partljičevu Moj tata, socijalistički kulak.


• U karijeri ste igrali mnogo velikih, raznolikih uloga, te u našim uvjetima postigli gotovo sve...


Polde Bibič (foto: Ljubo Stojanović)
Osobno ne osjećam tako, nisam otišao tako daleko! Iako znam da će se jednom i to dogoditi. Ali, zasad ne mislim da sam postigao sve što sam želio, premda se, konkretno, ne mogu sjetiti određene uloge koju bih još želio igrati.

Dosad sam više ili manje bio naviknut da čekam uloge, a ne da ih biram. Među njima bilo je i onih koje sam morao raditi kako bih zaradio za kruh, kako se to kaže. Među njih "padale" su i one uloge koje su me obuzimale i pružale mi umjetničko zadovoljstvo.

Ali, da bih otišao u Dramu i rekao: "Čujte, ja bih igrao to i to" - toga nema u nas! Jedino bi bilo moguće, kad bi mi neka uloga bila odvratna, da kažem: "Oprostite, ali to ne bih želio igrati!" Dakako, ako se ne bih zamjerio direkciji...


• Jedan ste od vodećih slovenskih glumaca koji je dobio brojne laskave epitete: "glumac institucija", "glumac svih uloga", "narodni glumac"...


Da, da... Nadimci su vrlo laskavi! Ali, nije kod nas kao u SSSR-u. Ondje ako si zaslužan umjetnik, imaš barem neke privilegije, ideš u posebne vile na dopust, na posao te voze automobilom... Kad se samo sjetim kako je bilo u nas u doba dok smo imali benzinske bonove! Obično se na večernje predstave vozim vlastitim automobilom, ali tada to nije bilo moguće, pa sam se nakon predstave vraćao kući autobusom.

To je mučno za glumca. Kasni su sati, srećeš pripite ljude koji te gnjave, a ti si izmučen nakon nastupa...To nije ugodno. U takvim sam situacijama želio taj privilegij da se mirno vozim kući.


• Da li vas često prepoznaju i zaustavljaju na ulici?


Da, sjete me se s televizije... Zapravo, ljudi ne misle loše, ali čim su malo pod gasom, vuku me da idem s njima "popivat". Tako dolazim u mučne situacije da se u autobusu čovjek doslovce
objesi na mene...

Eto, to je jedna od loših strana popularnosti. Ali, ima i dobrih, kad osjetiš da si nekom ulogom razveselio čovjeka, da si mu nešto dao...


• Mnogo razmišljate o publici. U vašim glumačkim zapisima cijelo ste poglavlje posvetili odnosu prema publici u kazalištu. Malo je glumaca koji otvoreno govore o tome, o strahu kojim dočekujete publiku s određenih đačkih abonmana, o prekidima predstava, o tome kako ste za dlaku izbjegli željezni predmet koji vam je proletio pored glave. Zar je uistinu publika u kazalištu tako opasna?


Svaki glumac igra za publiku, često kažu, ako si tzv. narodni glumac, da je to nešto prilično sumnjivo, da miriše na šmiru, prilagođavanje ukusu masa. I to se, dakako, događa. Ali osnovni je cilj glumca da igra za gledaoce.

Sasvim je drugačiji osjećaj igrati za petoricu ili za njih petsto. I ja sam u eksperimentalnim kazalištima igrao za samo šest ljudi... I tu može i mora glumac dobro igrati, bez obzira na brojnost publike.

No, na jednom stručnom seminaru sreo sam avangardnog režisera koji se zalagao za teatar bez publike. Bilo je to doba kad je postojao trend da se najboljom smatra ona predstava na kojoj je najmanje ljudi, i taj mladi režiser, koji se zalagao za kazalište bez gledalaca, kaže meni:

"Čujte, pa danas i liječnici govore da onaniranje nije štetno, kao što se nekad mislilo."

Na to sam mu odgovorio: "Štetno nije, ali se koristi samo u nuždi."

Isto vrijedi i za glumu. Pravo glumčevo zadovoljstvo počinje tada kad je dvorana puna i kad osjeti da publika dobro reagira. Ako predstava nije dobra, glumac isto tako zaslužuje i grdnju publike, iako ništa namjerno loše ne radimo. Dogodi se, eto, da nešto ne ispadne dobro...

Ljubljanska je publika prilično diskretna, mariborska je mnogo temperamentnija. Vidim to na Borštnikovim susretima! Najteže je bilo u ono doba kad smo gotovo preko noći uvodili u kazališta moderni repertoar. Ljudi na nj nisu bili naviknuti, i a priori su ga odbijali.

Prije četvrt stoljeća, zgražali su se nad predstavama koje danas smatramo najobičnijima. No, publika se također razvija, pogotovu ona mlađa.


• Čini se da vam baš mladi stvaraju teškoće u Drami. Katkad se zbog njihovih ispada prekine i predstava...


Da, i tu se vidi slabost našeg odgoja. Školski su programi nekako uredski napravljeni. Obično nastaju na raznoraznim odborima, skupštinama i SIZ-ovima... Učenici imaju svoje norme, moraju vidjeti četiri do pet predstava godišnje, ali na to ih nitko ne priprema...

Osjeća se razlika među pojedinim školama. U školama vjerojatno nedostaje kvalitetan kadar. Istina je, dogodi se katkad da glumac, iznerviran, prekida predstavu, ali ima i groznih predstava kad je publika nevjerojatno bučna a mi ih ipak odigramo do kraja.

Imali smo među publikom i jednu ženu koju smo svi dobro poznavali po njenim bučnim reakcijama. Jednom je za vrijeme tučnjave u predstavi Hiengove Lažne Ivane u Mestnom gledališču, gdje je sjedila u prvom redu, čak urlala da ćemo je ubiti.

Ali, bile su to spontane reakcije, ona se uistinu uživljavala u predstavu. No, reakcije koje doživljavamo od dijela omladine drukčije su prirode. Njima je u kazalištu dosadno...



Glumac mora vjerovati režiseru




• Kako ste vi zavoljeli kazalište i zašto ste se još kao đak priključili kazališnoj grupi Mihe Baloha i Mire Sardoč?


To je, zapravo, bila škola za mlade koje je to zanimalo pri mariborskom kazalištu. Miha Baloh i Sardočeva bili su profesori dramske igre. Moram reći da je moja generacija u gimnaziji intenzivno kulturno živjela. Bavili smo se književnošću, glazbom, slikarstvom. Iz mojeg razreda mnogo je ljudi poslije uspjelo u kulturi.

Ja nisam posebno želio postati glumac kad sam došao u gimnaziju. Zapravo, želio sam studirati režiju, ali u to vrijeme, da bi se upisalo na režiju, student je morao imati barem četiri semestra nekog drugog fakulteta.

To mi se nije dalo, pa sam zato išao na prijemni za glumu, gdje sam bio i primljen. Danas su režiseri i glumci izjednačeni po obrazovanju, a nekad je režiser imao određenu prednost pred glumcima, barem što se zrelosti tiče, jer je prije studirao na još nekom fakultetu.

Stoga smo u ono vrijeme imali u režisera veliko povjerenje. Jer, napokon, glumac mora vjerovati režiseru. Ako glumac opazi da režiser ne zna ništa više od njega, da mu ne može zapovijedati, u njemu se javlja otpor,


• Jeste li osobno zbog toga imali konflikte s mlađim režiserima?


Drugo je to kad dođe mlađi režiser! Ti konflikti obično nastaju unutar iste generacije. U mojoj se generaciji školovao, na primjer, Mile Korun koji je bio stariji od nas, koji je već prije studirao arhitekturu... Osobno se nisam sukobljavao s mlađim režiserima, jer oni prema starijim glumcima imaju više poštovanja,


• Jeste li usporedo s gimnazijom pohađali dramsku školu?


Da, da...


• Navodno ste bili kratko vrijeme isključeni iz gimnazije. Je li to bilo nešto u vezi s glumom?


Ne, ne... To je bilo ono doba poslije informbiroa. Stvari su bile politički vrlo napete, i mi učenici bili smo tako reći, žrtve nekih manjih procesa. U školu su došli neki funkcionari i pokušali sijati strah tako što su izabrali jednog đaka i rekli: "On je 'to i to'".

Optužili su ga za nešto iako nije bio uopće kriv, a onda su od nas učenika zahtijevali da glasamo da ga se isključi iz škole. Mi smo se, dakako, pobunili protiv. Danas su mnogi od tih isključenih vrlo utjecajni i korisni članovi našega društva i sasvim su demantirali te sumnje.

No, zbog tog otpora, i ja sam na neki način bio žigosan, pa sam dobio četvorogodišnju zabranu maturiranja na svim gimnazijama u Jugoslaviji. To je za mene bilo sudbinsko pitanje. No, ministarstvo za prosvjetu ukinulo je poslije godinu dana tu kaznu, pa sam ipak maturirao.

To je bilo doba kad su ti mali vlastodršci stvarali veliku štetu među omladinom, ali mi nismo pustili da rade s nama što žele...


• Gotovo ste deset godina bili profesor na ljubljanskoj Akademiji. Uspoređujući vašu i nove glumačke naraštaje, ima li bitnih razlika?


Mislim da je velika razlika u korist mladih - oni su slobodniji! Na nama je ono doba ostavilo trag, jer to ipak djeluje na psihologiju čovjeka. Mi smo bili zatvoreniji. Meni je, mislim, trebalo mnogo više vremena za ono što danas, na primjer, Samobor (Igor, jedan od najdarovitijih i najzaposlenijih novih slovenskih glumaca o. a.), napravi vrlo brzo.

Ne kažem da mladim glumcima danas teče med i mlijeko, ali su ipak slobodniji od nas, pa se brže razvijaju. Mnogo je nadarenih glumaca i glumica. Ali i za njih je, kao i nekoć za nas, budućnost neizvjesna. U naše vrijeme nije bilo televizije, teško je bilo doći i na film.


• Gdje ste dobili prvi angažman?


U ljubljanskoj Drami. Kraće sam vrijeme proveo u Mestnom gledališču.


• U vašim sjećanjima s prvih nastupa ima i mnogo gorkih epizoda, kad su vam stariji kolege pakostili... 


Da, bilo je to doba kad smo, kao mladi, morali slušati starije. Danas ne mogu ni zamisliti da bih mladom kolegi rekao, na primjer "Daj, skoči mi po cigarete"... Danas mi stariji glumci mnogo otvorenije prihvaćamo mlade. Ne da se hvalim, ali mislim da s mladim kolegama imam dobre kontakte.

Nemam ništa protiv nekoga samo zato što je mlad, a nekad je baš tako bilo. Ako si bio mlad, bio si žigosan, kao da je to neki grijeh. Nešto od toga ipak je ostalo i danas... Nedavno mi je jedna mlada glumica, nakon uspjeha u novoj ulozi, rekla: "Joj, što sam sve morala pretrpjeti, da znaš koliko su me tlačili..."

Meni su u mladosti stariji kolege svašta radili. Jedan stariji glumac, koji je bio homoseksualac, stalno je lovio mog ljepuškastog kolegu, sve dok mladom nije prekipjelo pa mu je odbrusio, a veteran ga je prijavio direkciji da mu se ovaj smijao u lice na sceni i tako ga ometao.

Iako to nije bilo istina, svi su vjerovali starijemu. Jednom se prvak Drame napio u obližnjoj gostionici i pozvao dva mlada s Akademije da mu prave društvo. Kad popodnevna predstava nije uspjela, bila su kažnjena samo ta dva mladića.

To se danas ne bi moglo dogoditi. Stariji su nam se osvećivali i na predstavama. Brbljali su, prigovarali nam dok smo igrali. To se dogodilo i meni na debiju, prilikom jednog većeg monologa. Dobacivali su mi primjedbe na premijeri kako bi ne omeli. To mi je upropastilo ulogu.


• Mnogo ste godina proveli u Drami, za koju su često vezuje riječ "kriza". Čak ste bili i njezin direktor. Kako ste se odlučili da to postanete?


Ja se nisam za to odlučio, situacija je bila takva... Drama je bila u teškom položaju. Znate kako je kad se bira direktor... Političari drže svoje, glumci svoje, ali nekako je ispalo da bi i jedni i drugi bili sa mnom zadovoljni, pa su me, na moju nesreću, počeli nagovarati.


• Zašto na vašu nesreću!?


Zato jer to nerado radim! Direktorovao sam samo jedan mandat, dakle četiri godine. Pristao sam na to zbog moralne obaveze. Svi su vidjeli u meni neko rješenje. Znao sam da će, ako Drama ode k vragu dok ja budem na položaju, krivica biti i na meni. Ali, eto, nekako sam se izvukao i iz toga... bez težih potresa!



Trend zanemarivanja glumaca 




• Koji su vam bili najteži direktorski trenuci?


Ah, bilo ih je mnogo! Mnogo... Moraš plivati među raznim interesima.


• Jeste li se posebno zauzimali za glumačke interese?


Pokušao sam, iako se ni to ne može uvijek. Ne možeš ih sve ostvariti. Neki su glumci, bez sumnje, i pod mojim direktorstvom ostali praznih ruku, jer je nevelika vreća dobrih djela koje može direktor pokloniti.


• Mislite li na to da je glumaca mnogo, a uloga malo?


Da, u prvom redu na to!


• Nekoliko ste puta javno reagirali na diskriminaciju glumaca u nas. Izjavili ste da na kazališnim susretima teatrolozi i filozofi mudruju i u svemu traže poruke - u loncu, psu i kišobranu, samo ne u čovjeku glumcu! Kako se glumac osjeća u takvoj atmosferi?


Pa taj trend zanemarivanja glumaca počeo je prije dvadesetak godina. Nekad je glumac bio alfa i omega u teatru, sve se oslanjalo na njega, a to, po mom mišljenju, opet nije bilo dobro. Ali, danas glumac uopće nije suradnik na predstavi, nego samo izvođač.

Suvremeni teatar morao bi omogućiti svakom glumcu da u predstavu unese svoje viđenje uloge, pa da to režiser udruži u neku cjelinu. A glumac je postao nevažan kad je u modu došlo tezično kazalište, kad je prestao biti važan čovjek, a veličala se samo ideja.

Taj odnos prema glumcu vidi se ne samo na različitim simpozijima nego i u podjeli nagrada. Glumac će rijetko dobiti neku važniju nagradu, ako ona nije namijenjena upravo glumi.


• Svojedobno ste željeli režirati. Sada, kad vidite u kakvom je položaju glumac kajete li se što niste pokušali?


Ne, ne... Mislim da mi je mjesto u glumi, gdje sam doživio mnoga zadovoljstva, a doživljavam ih i dalje. Mislim da sam osobno dobio i priznanja za ono što sam napravio.


• U jednom od vaših napisa bili ste prilično oštri prema kritičarima...


Oštar!? Ah, ne, meni se čini da nisam! Mi glumci uvijek smo vrlo osjetljivi na kritiku. Kritika na neki način uvijek čini nepravdu, i smatram da povijest umjetnosti popravlja krivicu koju naprave kritičari. Na žalost, to se ne odnosi na rad nas, glumaca. Jer naše uloge s vremenom nestanu, ostane samo kritika.

Kritičar bi, dakako, morao biti usmjerivač predstave, ali često radi upravo obrnuto. Evo vam i primjera! Prošle smo godine igrali Jančarov Veliki briljantni valcer. U drami smo se držali teksta jer, ako je tekst loš, ne treba ga ni uprizoriti. A ako je dobar, onda ga treba slijediti onako kako ga je pisac napisao.

Drugdje su ga bez smisla dramaturški preokretali i napravili u tekstu zbrku. Mislim da mnogi režiseri danas tako rade, jer je to moderno. Neki misle da nisu ništa napravili ako tekst ne dopišu, promijene i slično, a za to je kriva i kritika, jer ona samo to i priznaje!


• Ali, i vi ste svojedobno igrali u eksperimentalnim kazalištima i nekonvencionalnim predstavama. Znači li to da ste postali konzervativniji?


Znate, eksperimentalno kazalište u naše vrijeme bitno se razlikovalo od današnjeg. Igrali smo Becketta koji nije mogao doći na repertoar većeg kazališta. Igrali smo mlade slovenske dramatičare koji su danas postali klasici - Dominika Smolea, Daneta Zajca, Petera Božića, Primoža Kozaka...

To je bio eksperiment koji smo igrali drukčije nego što se igralo u profesionalnim kazalištima. Ali, u usporedbi s onim što se danas radi - to je klasika.



Nisam prečesto na malom ekranu




• Spominjete Millerovu Smrt trgovačkog putnika kao jednu od prekretnica u vašem viđenju kazališta. Zašto baš tu dramu?


- Ja, naime, nisam sudjelovao u toj predstavi, ali gledao sam je 1953. To je bilo doba socrealističkog teatra, neke vrsti teatarske pustinje. Ne kažem da i u tom razdoblju nije bilo nečeg vrijednog, ali su se uglavnom igrale ruske, pa i američke drame izrazito lijevo usmjerene...

A onda je došlo vrijeme nove drame koja je na čovjeka gledala drukčije. Nije više bila opterećena optimizmom kojim su nužno zračili socrealistički komadi, i to jednostavnim optimizmom, koji je tvrdio da će svijet biti bolji kad pobijedi socijalizam.

Za mene je Millerova drama u to doba bila senzacija. Morate znati da smo tada i u kinu gledali ruske filmove, uglavnom ratne, koji su rađeni svi na isti kalup. Sa Zapada nismo dobivali vrijedne filmove...

Jedino dobro što smo vidjeli bio je Olivierov Hamlet. A onda je, dakako, došao i Bal na vodi... Kao studenti Akademije, mogli smo gledati i zabranjene filmove u sklopu studijskog programa. Nas je svih prilično potresao Clouzotov film Manon Lescaut, koji je također bio zabranjen.

Strašno smo dugo čekali da na repertoar dođu Zabranjene igre. Ja sam za seminarsku temu imao baš Manon Lescaut, a profesor je također bio oduševljen filmom.

Na Akademiji smo vidjeli i neke filmove iz nacističke kinematografije, koji se ni danas ne mogu vidjeti. Na primjer, znameniti Ohm Krüger s Emilom Janningsom, koji govori o burskom ratu s izrazito nacionalističkog stanovišta.

Taj film spominjem baš zato što sam nedavno na televiziji vidio film sa sličnom tematikom; doduše - o Englezima koji dolaze u Afriku i ondje ih napadaju "zločesti" Crnci.

Takvi nam filmovi danas jednostavno promaknu, iako s ideološkog stanovišta imaju istu poruku kao i spomenuti Krüger.


• U posljednje doba češće vas vidimo na televiziji. Koliko vas taj posao veseli?


Mislim da nisam prečesto na malom ekranu. Prije nekoliko godina, gotovo me i nije bilo na televiziji. Ali uloga Trubara zahtijeva mnogo rada. Nemam više onu snagu i energiju, pa ne bih mogao raditi i tu novu seriju i biti opterećen ulogama u kazalištu.

Prije sam mogao juriti iz Novog Vinodolskog do Prekmurja i natrag u jednom danu. S predstave na snimanje... Danas to više ne bih mogao.

Mislim da je i za kazalište dobro kad se glumci pojavljuju na filmu i u drugim medijima, jer ih tako upozna više ljudi, iako neki kazalištarci imaju suprotno mišljenje, smatrajući da je pravo mjesto za glumce - teatar.

Trubara ću snimati najvjerojatnije do 15. svibnja, a nakon toga nemam nikakve nove planove za snimanja. Najprije ću se dobro odmoriti!


• Četiri mjeseca snimate Trubara. Što za vas znači živjeti s tom ulogom?


Intenzivno živjeti s ulogom znači biti njome obuzet stalno, s malom mogućnošću koncentracije da se posvetiš bilo čemu drugom.

Razgovarala: Vedrana Grisogono, obrada: Yugopapir (Studio, 1986.)






Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate