Filmsko leto '84, Dušan Vukotić: Imamo talentovane ljude, ali nas sputavaju neke banalne okolnosti




Znate šta je tragično, tragično je to što sa sigurnošću mogu da kažem da postoje ljudi, ne samo u Zagrebu, nego i u cijeloj Jugoslaviji, koji studiraju režiju, montažu, kameru, a kojima se neće nikada pružiti šansa da pokažu šta su naučili

Jedan od najautentičnijih autora crtanog filma, jedini naš "oskarovac", profesor na zagrebačkoj filmskoj akademiji, smatra da, u ovoj vrsti umetnosti, imamo talentovane ljude, ali nas sputavaju uvek neke druge, banalne, okolnosti...


*****



Oskari se dodeljuju svake godine. Već je prošlo nekoliko decenija od kada je Dušanu Vukotiću reditelju, koscenaristi i animatoru crtanog filma "Surogat" pripala ta čast da ga osvoji.

Kada je pedesetih godina Vukotić studirajući arhitekturu u Zagrebu sarađivao kao karikaturista u satiričnom listu Kerempuh, on je samo pripadao jednoj grupi mladih i vrednih entuzijasta, koji su počeli da se oduševljavaju pokretnim crtežom i da se bave animacijom.

Tada je u našem prvom preduzeću za proizvodnju animiranih filmova "Duga-film" Dušan Vukotić stvorio prvog domaćeg crtanoj junaka Kiću u filmovima "Kako se rodio Kićo" i "Začarani dvorac u Dudincima".

Kada je ugašeno ovo preduzeće cela grupa ovih mladih umetnika je počela amaterski da pravi prve jugoslovenske reklamne filmove, a onda je u okviru "Zagreb-filma" formiran studio iz kojeg će oni razviti čuvenu Zagrebačku školu crtanog filma.

- Taj termin je nastao pedeset sedme godine u Kanu, priča danas Dušan Vukotić, profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji i stalni član Američke filmske akademije. - Poznati filmski teoretičar Žorž Sadul je gledajući naše prve filmove rekao da se ne radi samo o jednom pokušaju, već je to jedan stil, jedan pogled na animaciju, to je zagrebačka škola crtanog filma.

Ne može se odrediti datum njenog nastanka, jer ona ne postoji u jednom akademskom školskom smislu. U jednoj sredini se okupila jedna grupa mladih, talentiranih ljudi, koji su željeli u animaciji napraviti nešto novo.

To novo je bilo u svakom filmu, svako je pokušavao da nađe svoj vlastiti put.

Mi smo i polazili od toga da animacija nije definirana i dovršena onim što je bilo poznato u radu Volta Diznija i drugih starijih animacija, kao što je sovjetska i slovačka.

Danas možemo da kažemo da se radi o jednom tematskom neograničenom proširenju, da sve ono što možemo zamisliti i nacrtati, možemo animacijom realizirati, a naša fantazija nema granice.





Bez histerije - nagrada



• Vi niste imali malo iskustvo pre "Surogata", to je bio vaš trinaesti film. Kako je došlo da njegove realizacije?


Rudolf Sremec, naš čuveni dokumentarista mi je jedanput dao ideju koja je bila zanimljiva, počeo sam da je radim, razvijam, crtački istražujem, da vidim kako se ponaša u uslovima eventualne animacije.

Nikada nisam pristupio animaciji dok mi nije slika filma bila već proicirana u glavi. Drugim riječima, film je već bio gotov, samo ga je trebalo nacrtati, realizirati.

Koristio sam za taj film sva moja dotadašnja iskustva na planu redukcije, crteža, scenografije i zvuka. Učinio sam i neke inovacije u animaciji.

To nisu bile ove današnje velike histerije da se dobije neka nagrada. Ja nisam ni znao da sam nominiran, a sasvim sam slučajno i saznao da sam dobio "Oskara".

Film je potreba da se nešto izrazi i tu postoji ono divno traženje.

Raditi na animaciji je sasvim jedna druga stvar, jer imam iskustva i sa igranim filmom. U animaciji počinjete od čistog, bjelog lista papira i stvarate svijet koji nigde ne postoji osim u vašoj mašti.

Kad taj svijet počne da živi, vi se u tom trenutku osjećate kao bog koji je stvorio jedan svijet. Otuda je taj veliki izazov da stalno istražujete, ukoliko ne uđete u serijsku, industrijsku animaciju.

Zato zagrebačka škola nije nikad negovala samo jedan stil kao Hana i Barbera ili Dizni. Mi nismo nikad stvorili jednu dobru crtano-filmsku konfekciju, nego je svaki film bio autorski. Tako radimo i danas.

Ali onda kada je dodeljen taj "Oskar" ono što je bilo važno za mene i za cijeli studio je bilo da je on došao iz zemlje, iz Amerike, koja afirmira crtani film, koja je stvorila jedan tip crtanog filma koji je dominirao svijetom i da je došao za jedan film koji je bio apsolutno nešto drugo u animaciji.

Znači da je taj naš put, naše traženje i ta naša pretpostavka da u animaciji postoje neistražene mogućnosti, potvrđena baš u zemlji koja ga je stvorila.

Ja sam oduvjek duboko cjenio ono što je radila američka škola, odnosno Volt Diznijev studio. Dizni je sinonim za hiljada anonimnih umjetnika, a on je radio samo jedan-dva filma i poslije se bavio isključivo tim umjetničkim radom, supervizijom, ali iza svega toga je stajala jedna velika, brilijantno organizirana industrija.


• Kakva nije mogla da nastane u ovim krajevima?


Kako nije mogla, kako niz stvari kod nas nije moglo, mada imamo talentovane ljude, ali uvjek neke druge, banalne okolnosti nas sputavaju.

Ali ono zbog čega sam ja danas sretan je to što animacija ne postoji više samo u Zagrebu, da imamo izvrsne animatore i u Beogradu, Skoplju, Ljubljani, Novom Sadu, da su se razvili mali centri, a ono što je tu najvrednije je da svako radi na svoj način, drugačije i svi oni daju jedan značajan doprinos umjetnosti animacije.

I mi smo im pomagali, dolazili su svi oni manje-više ovdje neko vrjeme na specijalizaciju.


• Mislite li da je to još dobro organizovano?


Da, ali ni to nije samim time dovoljno. Uvijek se mora proizvodit', potvrđivat', ić' dalje. Mi ne možemo da spavamo na lovorikama, da se stalno pozivamo na nekadašnju zagrebačku školu, to mora da se nastavlja, a to je pitanje novih ljudi i pitanje sredine, odnosa zajednice, društva prema kulturi.

A mi kada imamo određene ekonomske probleme, onda ko prvi strada, strada kultura, jer uvjek mislimo da je kultura nešto čega se možemo riješiti - nadgradnja.

Međutim, kultura je baza.





Ne radim samo da bih radio...




• Da li ste kao profesor na akademiji uspeli da uradite nešto na afirmaciji animacije među mladima?


Sad smo počeli nešto da radimo, ranije nismo imali mogućnosti. Ali sada moramo misliti i o tome šta će da rade ti mladi ljudi. Mislim da kod nas dolazi u umjetničkim akademijama do hiperprodukcije kadrova.

Jugoslovenska filmska i televizijska produkcija se ne uvećava tim tempom, čak mislim da stagnira, a svakih nekoliko godina izbacujemo nove režisere, snimatelje, montažere.

A ako isključivo specijaliziramo i počnemo da stvaramo nove autore, odnosno specijalne režisere animiranog filma, moramo da im stvorimo i mogućnosti da rade.

Neke moje kolege profesori misle da to nije naša stvar, da je to briga društva. Ja ne mislim tako, ja se osjećam odgovornim da se tim mladim ljudima kad završe pruži šansa.

Znate šta je tragično, tragično je to što sa sigurnošću mogu da kažem da postoje ljudi, ne samo u Zagrebu, nego i u cijeloj Jugoslaviji, koji studiraju režiju, montažu, kameru, a kojima se neće nikada pružiti šansa da pokažu šta su naučili.

Naravno, svaka umjetnost traži selekciju, to je individualna stvar, pitanje talenta, Akademija ne može da vam da talenat, ali može da vas nauči zanatu, da filmski mislite, a pitanje talenta je individualna stvar.

Vi se docnije potvrđujete ili ne, ali vam se mora dati šansa da pokažete ono što ste za četiri-pet godina studiranja naučili.


• Vi ste u svom radu pokušavali da nađete sintezu animiranog i snimanog filma?


Takav je bio moj prvi film nakon "Surogata" i zvao se "Igra". On je isto nominiran za "Oskara" i ušao je u prvih pet, a dobio je "Gran-prix" u Oberhauzenu. Zainteresirala me je ta mogućnost sinteze animacije i snimanog filma da se dođe do jedne nove vrednosti.

Radio sam i neke animirane sekvence za film Soje Jovanović i tako je vjerojatno stvorena neka vrsta mostova za moj interes ka snimanom igranom filmu.

U filmu "Sedmi kontinent" sam se služio ne animacijom crteža, nego objekta, onda sam snimio "Akciju stadion" i poslednji "Gosti iz Galaksije", koji je sajns-fikšn, gdje sam opet koristio neke moje afinitete iz animacije, specijalne efekte, koje sam realizirao u Pragu.


• Što ćete dalje? Čujem da imate i novi projekat?


Sve negdje polazi od teksta, od ideje koja mi se dopadne, onda razmišljam koja je najbolja moguća forma, oblik filmski, na koji ona može da se iskaže. Prema čistom realizmu nemam afiniteta. Ne radim da bih radio - radim kad osjećam potrebu da radim.

Razgovarala: Snežana Zarić, obrada: Yugopapir (RTV revija, jun 1984.)

Izveštaj sa VI Festivala animiranog
filma u Zagrebu 1984. godine
(klik za uvećanje)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate