Rock spektakl u Sarajevu: Drugi način, September i Teška industrija - budućnost YU rocka? (1976)




Kod "Teške industrije" ponovo se javlja shizoidnost koja je već upropastila mnogo ambicioznije jugoslavenske rockere (čitaj Kornelije Kovača) odnosno, podjela na "komercijalne" pothvate (singl-ploče) i na njihovu "pravu" glazbu koja je predstavljena na albumu "Ho-ruk"



Dražen Vrdoljak i Darko Glavan uhvatili su na djelu, tj. na koncertu u Sarajevu, domaće rock-zvijezde "u nastajanju" - Tešku industriju, Drugi način i September...


*****



Na leđima grupa koje su nosile koncert u Sarajevu leži teret budućnosti domaćeg rocka, ali je, čini se, opravdana bojazan da će se, nekima od njih, od tereta već stečene slave, leđa toliko pogrbiti da će teško dalje moći svirati


"Drugi način" s pola snage



Službeni program sarajevske priredbe započeo je nastupom "Drugog načina" iz Zagreba, nakon iznenadna i ne baš sasvim objašnjena otkaza jedne od lokalnih snaga, grupe "Cod". Tako smo izgubili priliku za "Čaj i ajskafe", odnosno "Rock za bivšu punicu i njenu prijateljicu", ali, koliko sam mogao vidjeti, to nikoga nije naročito uzbudilo.

(Foto: Aljoša Milačić)

Prigodan koktel za novinare i sudionike programa, održan prijepodne u jednom od salona "Skenderije", otkrio je nesporazum između organizatora i "Drugog načina": zagrebački su glazbenici, naime, nastupali u Sarajevu nekoliko tjedana ranije, te se organizator pobojao da bi njihov ponovni dolazak mogao hendikepirati posjet priredbi. 

Najvjerojatnije, bilo je povuci-potegni dok se načinio sporazum na zadovoljstvo obiju strana. Kao domaćin priredbe, "Teška industrija" tražila je nastup "Drugog načina" da bi se članovima ove grupe odužila za prijateljsku pomoć koju su joj pružili prilikom snimanja albuma "Ho-ruk". 

U toj atmosferi, prepunoj prijateljstva i međusobna razumijevanja, "Drugi način" također se pokazao kolegijalnim pa je (prema izjavi nekih članova kolegi Glavanu) odlučio nastupati tek s pola snage, kako ne bi zasjenio "Tešku industriju" i tako joj pokvario svečarsko raspoloženje.

Doista, hvalevrijedna gesta superiornih glazbenika kojima očito nije stalo da istaknu kandidaturu za najbolji jugoslavenski pop-sastav; boje se da ne povrijede osjećaje ostalih kolega. Tračak svjetla u džungli naše pop-scene.

Glazba "Drugog načina" (kakvu smo upoznali i s prvog albuma) "ziheraški" je koncipirana. U njoj je sve unaprijed poznato: nema skretanja s jednom određene forme i aranžmana, nema solističkih instrumentalnih avantura.

Poput revijalne glazbene kulise sentimentalnih filmova, ona je higijenski čista, a nevino čistunstvo i rock nikada nisu živjeli u dobrosusjedskim odnosima.

Ovakav dojam samo još više potenciraju vokali B. Požgajca i I. Kurtovića, koji su na neki način postali zaštitnim znakom zvuka "Drugog načina": obdareni sposobnošću da pjevaju vrlo visoko, oni to sada već pomalo koriste kao cirkuski štos, a ne po stvarnoj potrebi, te pomalo nalikuju operetnim zabavljačima kojima galerija dobacuje: "Izdrži! Još više!" kada pred njom izvode vokalne ekshibicije.

Ali, sve je to još podnošljivo do trenutka kada se grupa pokušava osloboditi okova forme i predstaviti nekonvencionalnijim instrumentalnim izrazom. Tek s jednim solistom, a to je prosječan gitarist H. Mekić, ona očito ne može podnijeti sve obaveze teškog zadatka.

Ipak, ako uzmemo u obzir da je "Drugi način" nastupao s pola snage, njegovo sarajevsko izdanje ne valja shvatiti kao reprezentativno, pa nam preostaje da sasvim objektivnu sliku steknemo nekom drugom prilikom. (Dražen Vrdoljak)




Svijetla točka: "September"



Makar je najnoviji spektakl u "Skenderiji" bio oglašen kao "promocija" prvog albuma "Teške industrije", ljubljanski su glazbenici iz "Septembra" imali isto toliko, ako ne i više razloga za slavlje. Njihova se prva LP-ploča, "Zadnja avantura", pojavila, naime, tek nekoliko dana prije koncerta u Sarajevu, i on je označio prvu javnu izvedbu skladbi s albuma-prvenca jugoslavenske "super-grupe".

Tihomira Asanovića, Peru Ugrina, Ratka Divjaka, Branu Doblekara i Čarlija Novaka, čiji je glas Janez Bončina, poznajemo kao najistaknutije u mladoj generaciji domaćih džez i rock instrumentalista. 

Prema tome, smisao njihovog zajedničkog rada treba prije svega potražiti u instrumentalnoj koncepciji i solističkom umijeću. Gledano s toga aspekta, album "Zadnja avantura" svakako je uspjeh i možda najviši domet jugoslavenske rock-glazbe u glazbenom izrazu.

(Foto: Aljoša Milačić)

"Zadnja avantura" čini album "Majko zemljo", koji su snimili manje-više isti glazbenici pod nazivom "Jugoslavenska džez-rock selekcija", drugorazrednim ostvarenjem.

Ambicioznost "Septembra" u usporedbi sa "Selekcijom" ističe se još i više prilikom javnih nastupa: dok se '"Selekcija" predstavlja ekstremno ili džezističkim tipom "jam-sessiona" na jednostavne teme ("Berlin I") ili pak samo pjesmama, "September" pronalazi kompleksniji odnos između instrumentalnih doprinosa i Bončininog pjevanja.

S Ugrinovom violinom, kao najefektnijim solističkim glasom, i dinamičnom ritam-sekcijom, "Septembar" izaziva usporedbe s "Mahavishnu Orchestra", Billyjem Cobhamom ili "Return To Forever", makar bi se moglo reći da je najsličniji zvuku "produhovljenih" "Santaninih" albuma poput "Welcome".

Ali, asocijacije na ishodište glazbe "Septembra" ne upućuju na pomisao o svjesnom kopiranju; to je prije uklapanje u vrlo utjecajan svjetski "rock-džez" stil, kojemu su članovi "Septembra" prirodno skloni, nego izričita ovisnost o pojedinim njegovim modelima.

Hendikepirana uobičajenim okolnostima tehničke naravi, glazba "Septembra" na pozornici (zasad) još ne može ostvariti jednako dobar dojam kao snimka s albuma.

Jedan od zadataka "Septembra" bit će, svakako, i da studijsku preciznost ako već ne ponovi, a ono makar zamijeni scenskom spontanošću i dinamikom.

Naposljetku, ne bismo baš mogli reći da se glazba "Allstarsa" uklapa u najtipičnije ukuse domaćih rock-poklonika. Sve su to izazovi za budućnost "Septembra" koji, iako na početku karijere, nije imao problema da se istakne kao najbolji trenutak sarajevskog koncerta. (Sramota što se, po uzoru na "Drugi način", i "September" nije odlučio nastupiti s pola snage!) (Dražen Vrdoljak)




"Teška industrija" pod krivim svjetlima



Promocija prve long-play ploče sarajevskog ansambla "Teška industrija" okupila je, sudeći barem prema sadašnjoj popularnosti, jedan od trenutno najatraktivnijih "paketa" domaćih rock-glazbenika.

Na leđima ovih grupa leži budućnost domaćeg rocka i njihovom eventualnom definitivnom afirmacijom uski krug današnjih protagonista mogao bi se bitno proširiti.

Upravo zbog važnosti tog koncerta (ne)odaziv publike djelovao je pomalo zloslutno - skupilo se svega oko četiri tisuće poklonika "zvijezda u nastajanju".


Očito, "Teška industrija" nije za Sarajlije favorit kalibra "Indeksa" ili "Bijelog dugmeta" koji na svojim nastupima uspijevaju privući i više od desetak tisuća lokalnih pristalica.

Umjesto najavljene grupe "Cod", program je otvorio "Most" iz Mostara, grupa koja za sada uvelike zaslužuje svoju opskurnost. Mostarski prangijaši ograničili su se na osrednje uspjelo reproduciranje teškometalnih rockera ("Inside Looking Out" Grand Funk) i pri tom iskazivali mnogo više entuzijazma i treme nego glazbenog znanja. Uostalom, od njih se više nije ni očekivalo.

Sličnu sudbinu doživio je i akustičarski duo Narcis Vučina i Slobodan Samardžić koji svojim mlitavim i stereotipskim skladbama nisu uspjeli zaintrigirati ni publiku ni kritiku. No, prvi mačići se obično bacaju u vodu.

"Teška industrija" nije, na žalost, bogzna što. Sarajevski rockeri očito marljivo rade i njihov napredak je uočljiv, na trenutke čak i impresivan (to, istina, ne treba shvatiti kao neki "jači" kompliment jer je njihov prvi nastup na "Hitu 75" bio stvarno užasan). No, neke dileme oko tog ansambla ni danas nisu razriješene.

"Teška industrija" još nije pronašla zadovoljavajuću koncepciju koja bi bila temelj njihova glazbenog djelovanja. Kod njih se ponovo javlja shizoidnost koja je već upropastila mnogo ambicioznije jugoslavenske rockere (čitaj Kornelije Kovača) odnosno, podjela na "komercijalne" pothvate (singl-ploče) i na njihovu "pravu" glazbu koja je predstavljena na albumu "Ho-ruk". 

Takva smišljena podjela stvaralaštva izaziva sumnje u oba aspekta: teško je pisati "pristojnu" komercijalnu glazbu, a ne vjerovati u nju, a još je teže stvarati "pravu" glazbu kao dodatak na kruhoborstvo. No, zaboravimo, načas, ova proturječja i pokušajmo opisati ono što se događalo na pozornici.

Na pozornici "Industrija" nije još pronašla odgovarajući način ponašanja (razumljivo, napustili su neurotične ispade svojih prvih nastupa), što je najviše došlo do izražaja u suradnji s baletnom trupom, koja je djelovala "izgubljeno" među ovim vrijednim teškometalnim radnicima.

Osnovna privlačnost "Teške industrije" trebala bi vjerojatno biti međuigra i kontrast glazbene pratnje. No, ni skladatelj Gabor Lenđel nije zasad uspio pronaći ponajbolji odnos, a ni odgovarajućeg tekstopisca.

Kao instrumentalisti, pozitivan su dojam ostavili gitarist Vedad Hažiabdić (uz Vajtu nesumnjivo najveći potencijalni talent) i Lenđel, dok ritam-sekcija nije bila baš sjajna. Nastup je, kao i album, patio od nedostatka smišljenije dinamike i izbalansiranije strukture.

Ukratko, "Teška industrija" danas još nije sazrela za svjetla reflektora pod koje je bačena. Sarajevski rokeri su, nedvojbeno, zanimljivi i perspektivni, no danas, "kao zvijezde", još nemaju što pokazati. Nadajmo se da ovi preuranjeni istupi neće u potpunosti kompromitirati njihovu karijeru. (Darko Glavan)

Obrada: Yugopapir (Tina, IV 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate