Pero Zlatar, šaljivi zapisi s novinarskih putovanja: "Djevojke iz Gruže" - hit broj 1 u Gvineji? (1966)




Odjednom me nešto šokiralo: jedan tenor pjevao je dobro poznatu pjesmu "Djevojke iz Gruže, lijepe su k’o ruže". Skočio sam kao oparen: ta nije se valjda dogodilo čudo da sam uhvatio program neke radio-stanice iz domovine udaljene gotovo 7000 kilometara? 



"Studio" slavi 100. broj i u ovako dobrom raspoloženju ne želim zamarati uzvanike teškim pričama. Ostavimo na trenutak glavobolje i probleme i razonodimo se. Reporteru je palo u zadatak da čitaoce malko provede po ovom našem ludom, ludom, ludom svijetu. Da prolista stare zapise s putovanja i izvuče ono veselo, najveselije. Izvolite stoga sa mnom. Novinarski vremeplov tek što nije krenuo...


Francuska: Sveti peti



Evo nas u Parizu u novembru 1955. Nakon završene utakmice Francuska - Jugoslavija (1:1), nogometaši, rukovodioci i novinari bili su pozvani na svečani banket u jedan od najluksusnijih pariških hotela. Dogovorio sam se sa starijim kolegom Zvonom Mornarom da se nađemo pet minuta prije početka na ulazu pred tim hotelom. Prije toga smo obojica bili veoma zauzeti predavanjem izvještaja.

(Dopustite da u predahu kažem kako se na francuskom riječ pet, odnosno "cinq" izgovara senk a riječ sveti, odnosno "saint" - sen. To je za one koji ne znaju. Oni koji znaju neka se ne naljute.)

Čekao sam Zvonu, čekao a vrijeme je odmicalo. Gala banket je već počeo, održani su govori, popijene zdravice a njega nema pa nema. Prošla su puna dva sata i prve zvanice već polako napuštaju svečanu dvoranu. I kad sam izgubio svaku nadu da ću ga dočekati, on se pojavio ljut i zajapuren:

- Gdje si bio, zaboga? - pitao sam ga.

Objasnio mi je da je gotovo sav novac potrošio za taksi. Vozač ga je odveo čak u Bulonjsku šumu u neki stari, mali hotelčić. Kad je vlasnika upitao da li se tu priređuje svečani banket za nogometaše, ovaj ga je sumnjivo odmjerio i oprezno pitao da li se u posljednje vrijeme možda slabije osjeća.

Zvone je u brzini zamijenio imena hotela. Umjesto u "George V" (Žorž senk) on je pošao u... "Saint George" (Sen Zorž).


Gvineja: Radio Šabac u Konakriju



Kad sam u Konakriju, glavnom gradu ove zapadnoafričke države, ležao, ošamućen od vrućine u svojoj hotelskoj sobi (a uvjeravali su me da nije baš tako vruće: bilo je samo 44 stupnja iznad ništice) slušao sam muziku s tranzistora.

Odjednom me nešto šokiralo: jedan tenor pjevao je dobro poznatu pjesmu "Djevojke iz Gruže, lijepe su k’o ruže". Skočio sam kao oparen: ta nije se valjda dogodilo čudo da sam uhvatio program neke radio-stanice iz domovine udaljene gotovo 7000 kilometara?

Nakon završetka pjesme čuo se pljesak a zatim glas naše spikerice. Čudo je bilo neviđeno.

Nešto kasnije saznao sam da je to ipak program iz Konakrija.

Ali što se dogodilo? Pošao sam do radio-stanice i pitao tamošnje kolege kako im je u program upala naša narodna "Djevojke iz Gruže".

- To je pjevao jedan naš student koji studira u Jugoslaviji! - reče muzički urednik. - Nastupio je na nekom vašem koncertu, imao je uspjeha s tom vašom pjesmom a vrpcu nam je sam donio. Sada je ta melodija veoma popularna kod naših slušalaca a izvođač je postao poznat, iako nije pravi pjevač.

Bila je to snimka s emisije "Mikrofon je vaš" iz nekog provincijskog mjesta u Srbiji. Student je svoje zemljake u Konakriju uvjerio da je to jugoslavenski šlager broj jedan pa su tako "Djevojke iz Gruže" postale slušanije u Gvineji nego u nas.


Albanci više vjeruju Kinezima nego Bugarima



Ne moram vas uvjeravati koliko je Bugarska geografski blizu Albaniji. Ne moram ni dokazivati koliko je NR Kina geografski daleko od Albanije.

Jednog jutra, u decembru 1965, u Tirani sam pronašao u novinama vijest koja je počinjala ovako:

"Sofija. Kako javlja kineska agencija Hsinhua, u Sofiji je došlo do teške saobraćajne nesreće u kojoj je nastradalo toliko i toliko ljudi ..."




Luksemburg: Veličina je važna



Primijetio sam da sve minijaturne države koje sam posjetio nemaju kompleksa zbog svog "džepnog" formata. Čak štaviše, San Marino, Monako, Lihtenštajn i ostale znaju da na račun te malenkosti uvelike zarađuju od turizma. Izuzetak čini Luksemburg sa svojih 2586 kvadratnih kilometara i 320.000 stanovnika.

Službeni naslov ove državice jest Veliko Vojvodstvo Luksemburg i nemojte biti neoprezni da pred nekim Luksemburžaninom osporite tu veličinu. Ljudi su ovdje osjetljivi i ljute se.

Uoči natjecanja za pjesmu Eurovizije 1962. potražio sam sobu u hotelu "Gare". Prije mene to je namjeravao da učini jedan mladi par stranih gostiju:

- Kakvu sobu želi gospodin? - upita portir mladića.

Ovaj htjede da se našali:

- Po mogućnosti s pogledom na... državu!

Portirovo ljubazno lice se smračilo poput nevremena. Mladi par ostao je bez sobe.


Čehoslovačka: Ivo Robić i autogram od deset kruna



Nakon lanjske priredbe za "Zlatni ključ Intervizije" u Pragu vraćao sam se s Ivom Robićem u domovinu. Na aerodromu, gdje smo čekali avion za Zagreb, on mi reče:

- Morali bismo potrošiti sav preostali novac u krunama. Čehoslovaci ne dopuštaju iznošenje njihove valute izvan granice pa makar i u najmanjim količinama!

Pokupovali smo zato nešto suvenira, popili kavu i uputili se prema izlazu. Djevojka koja je ovjeravala putnice upozori nas: "Morate platiti aerodromsku taksu. Svaki po deset kruna."

- Nismo to znali! - odgovori Robić - a novac smo već potrošili. Nitko nam to nije rekao ...

- Ne mogu vam pomoći. Takav je propis. Ne možete proći tranzitnu zonu dok to ne uplatite.

Situacija više nego glupa. Da nismo kupili one nepotrebne sitnice, imali bismo i dvostruko više para. A sada što da se radi? Avion će uskoro poletjeti pa nemamo vremena da telefoniramo u Prag da nam netko posudi tih dvadeset kruna koje su sada nalikovale na Rockfelerovo blago.

U nemoći smo očekivali nemoguće i spas je ipak došao. Neka starija žena je prišla Robiću:

- Ivo Robić?

- Da! - reče poznati pjevač. - Ja sam.

- Prepoznala sam vas. Gledala sam vas na televiziji kod nas u Berlinu. Sviđa mi se vaš glas. Pisala sam vam više puta i tražila fotografiju s autogramom ali još nisam ništa dobila. Sigurno nemate vremena za pisanje. A ja strasno sakupljam potpise poznatih ljudi. Ovdje imate neprilike, zar ne?

Objasnio je o čemu se radi a žena reče Robiću:

- Dat ću vam za autogram deset kruna. To se isplati!

Što se moglo nego da se prihvati i ta, makar neugodna solucija. Robić je držao novčanicu u ruci. Tada se sjetio da sam tu i ja. "Mister Morgen" proguta još jednu knedlu:

- Ovo je moj kolega, također vrlo poznati pjevač. I on je u istoj gužvi kao i ja.

- O - ho, pa ja bih onda trebala i vaš autogram! - zadovoljno će kolekcionarka i izvuče novih deset kruna.

Rumenilo mi je udarilo u lice, ali druge nije bilo. Iako nisam estradna diva, moj potpis je evo plaćen u gotovu. Potpisao sam se i uplatio svoju taksu. Neznana spasiteljka nam je dugo mahala.

Kroz desetak minuta bili smo veo privezani na svojim sjedištima u JAT-ovu avionu za Zagreb. Tada se Robić pljesnuo po čelu:

- Zamisli a ni hvala joj nismo rekli!

Trgovci autograma su zatim dugo šutjeli od nelagodnosti.


Španjolska: Da li se naš poznati sportaš samo šalio?



Vozeći se lani po Madridu s jednim mlađim istaknutim sportašem koji se tada natjecao braneći boje naše zemlje, primijetili smo da se jedan trg zove Anton Marti:

- Vidite li kako je naša televizija popularna! - pokušah da se našalim.

Mladić me podozrivo pogledao ali nije ništa rekao.

Igrom slučaja ubrzo smo stali na trg po imenu Angel:

- Evo trga nazvanog po Angelu Miladinovu! - nastavih da se šalim. - Što kažete, kakve su sile naši TV-režiseri, ha?

Sportaš me pažljivo promatrao i zatim rekao:

- Dakle čak ih i u Španiji znaju. A vi novinari kod nas živite od toga da napadate domaću televiziju.

Do dana današnjeg nisam siguran da li je to bila ozbiljna reakcija ili se u ovom mladiću skrivao izvanredan cinik.

Ipak, za svaki slučaj, nisam vam rekao tko je to bio!


Cipar: Preporuka za Jugoslavene



Šetajući ulicama Famaguste stadoh pred izlog neke trgovine.

Vlasnik me dozvao unutra a kad je saznao da sam stranac, upita me odakle sam.

Odgovorih mu:

- Iz Jugoslavije.

Na to on razvuče osmijeh s kraja na kraj lica:

- Imam preporuku za Jugoslavene. Dao ju je jedan moj kupac, vaš mornar! - reče blaženo trgovac.

Otišao je po magnetofon, stavio vrpcu i ubrzo se čuo duboki dalmatinski bas:

- Braćo Jugoslaveni, ne kupujte u ovega staroga, skup je ka pas a i roba mu je za ništa, virujte...

- Jeste li čuli, ha? - ponosno će trgovac, diveći se vlastitoj dovitljivosti.

Pogledao me čudno, vrlo čudno kad nisam ništa pazario.


Italija



Festival u Sanremu 1962. Čitav grad oblijepljen golemim plakatima s portretima pjevača. Mnogi od njih su odštampani u naravnoj veličini pa vam se, na čas, učini da je pred vama osvanula glavom i bradom neka od popularnih ličnosti talijanske kancone.

Nakon pobjede Domenica Modugna s pjesmom "Addio, addio" intervju s ovim kantautorom je na posebnoj cijeni kod nas novinara. Šećemo Sanremom i moj kolega Hadži-Kostić iz Beograda staje ispred Modugnova iplakata:

- Snimi me! - kaže mi. - Ja ću se okrenuti prema njemu i tu ću snimku objaviti u svom listu s ovakvim potpisom: "Naš izvjestitelj u živom razgovoru s Domenicom Modugnom".



Naših dvadeset turističkih dolara je utrošeno.

Moramo natrag, iako sam imao volju da još mnogo, mnogo, mnogo lutamo po ovom našem ludom, ludom, zabavnom svijetu.

Napisao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Studio, IV 1966.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate