Josip Torbarina, životna priča šekspirologa svjetskoga glasa: Hamlet je za mene ljubav života (1986)



Primljen sam na Queens koledž, koji nisu smatrali elitnijim. Stipendija je iznosila dvadeset jednu funtu. Brzo sam se prilagodio, ali morao sam se naviknuti i na engleski humorJednom su me kolege htjele odvući odjevenog pod tuš, no tako sam se opirao i lamatao oko sebe da im to nije uspjelo. Gledali su me u čudu i onda rekli da sam "neotesani Balkanac"



"Kad sam pročitao Hamleta na engleskome, postao sam svjestan njegove ljepote u originalu. Zaljubio sam se. Hamlet je za mene ljubav života."


*****



Kao dobrodošla, ali ponešto oslabljena jeka divovskog pothvata što ga je britanska televizija poduzela u suradnji s Amerikancima, na domaću televiziju dospjela je šestina Shakespeareova dramskog opusa.

BBC svih trideset i sedam njegovih drama snima specijalno za televiziju; naši su ih otkupili šest.

Dvije od tih drama emitirat će Televizija Zagreb. To su Mjera za mjeru, te Troilo i Kresida, a preveo ih je glasoviti prevodilac Josip Torbarina.

(Foto: Željko Čupić)
Kad bi čovjek u samo nekoliko rečenica morao obnoviti prva dva-tri dojma koja je na njega ostavila radna soba profesora Torbarine, vjerojatno bi se vrlo brzo uhvatio u opisu engleskog odjela Gradske knjižnice po sjećanju: mir i knjige prvo su što upada u oči.

Naš anglist i šekspirolog svjetske reputacije stanuje u Voćarskom naselju, s njegovih prozora pruža se vidik na brežuljke šalate, koji su potkraj veljače još pod snijegom, a u tihoj sobi barem tri četvrtine zidova pokriveno je policama s knjigama.

Tuđu fascinaciju takvim duhovnim blagom Torbarina vrlo vješto otklanja. Posjetioce koji svoje strahopoštovanje prema gomili znanja na njegovim policama rezimiraju bistrim pitanjem je li sve te knjige doista pročitao, znao je smesti jezgrovitim odgovorom:

"Ne. Nisam pročitao rječnike."

Josip Torbarina je akademik, urednik sabranih djela Williama Shakespearea, osnivač katedre za anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i njen dugogodišnji profesor. Nakon četrdeset godina rada, 1974. godine otišao je u mirovinu.

Dobio je Nagradu grada Zagreba, nagradu Matice hrvatske, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Orden rada sa crvenom zastavom i, kao jedini u nas, Orden Britanskog imperija.

Prevodio je s engleskog, talijanskog i latinskog jezika, ali je zacijelo najznačajniji njegov rad na Shakespeareovim djelima. Pisao je studije o Shakespeareu i prevodio njegove drame, a uveo je i jednu kapitalnu novost, vezanu uz Shakespeareov takozvani blank verse.

Stih je prevodio stihom, produženim za jednu stopu, odnosno za dva sloga.

("Izmislio sam to kod Troila i Kreside. Mjeru za mjeru preveo sam još u stilu Bogdanovića.")

Torbarinin doprinos prijevodu Shakespearea, kao prevodilački, kreativni i eruditski pothvat, vjerojatno najprikladnije ilustrira urednička bilješka na ovitku posljednjeg izdanja Hamleta:

"Kad vidimo kako remek-djelo engleskog jezika postaje našim remek-djelom, razabiremo ne samo svrhu, nego i ideal prevodilačkog umijeća."

Izvrsnog pamćenja i iznimno pažljivog ophođenja, susretljiv i uglađen, Torbarina je zahvalan sugovornik. Reminiscencije na zanimljiv život i karijeru vrhunskog kalibra pokazuju da ga je nekad, baš kao i u ovim umirovljeničkim danima, pokretao elan vital najvišeg stupnja.

Jedino što ga u razgovoru smeta jest upravo očita nelagoda pred fetišima profesije koja je nametljiva već po definiciji i službenoj dužnosti - pred kasetofonima, mikrofonima i kamerama.

Josip Torbarina rođen je 1902. u Račišću na Korčuli, u gimnaziju išao je u Zadru i Splitu, a maturirao u Dubrovniku. Studirao je i doktorirao u Engleskoj, no zanimljiv je podatak da je engleski jezik naučio tek prilično kasno.


Rusi su pjevali Travijatu uz pratnju raštimanog pijanina



- Sve do mature uopće niste znali engleski. Mora da ste se malo uplašili kad su vas izabrali kao stipendista za studij u Cambridgeu?


Do mature zaista nisam govorio engleski. No, nakon završene škole, a prije odlaska u Englesku, učio sam vrlo mnogo, i to kod jedne stare dame koja je cijeli Dubrovnik učila engleski i francuski. Ubrzo nakon mature saznao sam da ću putovati. Moj direktor obavijestio me da ga je posjetio direktor Nautičke škole, koja je trebala profesora engleskog i bila spremna stipendirati njegovo školovanje.

Direktor me pitao želim li ići u Englesku. Rekao sam: "Hoću!" Ipak, potrajalo je dvije godine dok nisam otputovao, jer trebalo je obaviti ne znam kakve sve procedure. U međuvremenu učio sam engleski. Kad sam napokon dospio u Cambridge, mene su vrlo dobro razumjeli, ali ja isprva ništa nisam razumio Engleze (smije se).


- Kako ste se privikli na nov način života?


Primljen sam na Queens koledž, koji nisu smatrali elitnijim. Stipendija je iznosila dvadeset jednu funtu. To nije bilo mnogo, ali pomagalo mi je i Jugoslavensko poslanstvo u Londonu i čovjek koji je tamo radio, Subotić se zvao.

Brzo sam se prilagodio, ali morao sam se naviknuti i na engleski humor, na njihove practical jokes (vicevi na tuđ račun - op. a.)

Jednom su me kolege htjele odvući odjevenog pod tuš, no tako sam se opirao i lamatao oko sebe da im to nije uspjelo. Gledali su me u čudu i onda rekli da sam "neotesani Balkanac". Ali pustili su me na miru.


- Čime ste se sve, osim studijem, zapravo bavili u Cambridgeu?


- Ni trenutak mi nije bilo dosadno, zaista. Ujutro smo biciklima odlazili na predavanja. Znate, u Cambridgeu nema univerze. Poslije sam to naučio - svi strani studenti, kad dođu u Cambridge, najprije pitaju: "Gdje je univerza?" Nema je!

Postoje koledži, a jedino su zgrada senata i sveučilišna biblioteka zajedničke. Svaki profesor predaje na svom koledžu. Studenti imaju bicikle i voze se od koledža do koledža. Tako ni ja nisam sva predavanja slušao na Queensu. Postoji popis predavanja za cijeli Cambridge, i na njemu je, na primjer, pisalo da određeni dan na Queensu taj i taj predaje to i to. Profesori su bili plaćeni po predavanjima, pa se studenti potpišu kad dođu na predavanje. A poslije podne sam veslao.


- Veslali ste?


Da. Kad sam došao u Cambridge, najprije su me pitali što ću učiti, a onda rekli: "Dobro, a sad se javite kapetanu." To vam je onaj za sport, je li, zovu ga captain. Na pitanje je li to nužno, objasnili su mi da će me drugi nezgodno gledati ako se ne prijavim.

Zato sam otišao tom kapetanu koji je pitao što me privlači. Ja sam prije, u Dubrovniku, Zadru i Splitu, znao u barku poć, pa sam rekao da bih veslao. Onaj me malo čudno pogledao i rekao: "Dobro, ali to vam je, doduše, donekle naporno."

Pokazalo se da nije bilo donekle, nego vrlo, vrlo naporno. Da sam izabrao nogomet, naime, trenirao bih tri puta tjedno. Ovako sam veslao svaki dan.


- Znači, lijepo ste se usosili.


Jesam. Veslao sam svako popodne. Pa ipak, bilo mi je i ugodno. Vjerujem da mi je veslanje koristilo, jer bio sam prilično slabunjav. Veslao sam dvije godine, a onda sam prestao trenirati da bih mogao više raditi.


- Kakvo ste iskustvo s teatrom imali do dolaska u Englesku? Jeste li u toku školovanja kod nas išli u kazalište?


Jesam, u to su doba na našoj obali često gostovali Rusi. Nije to bio nikakav Djagiljev, ali nagledao sam se opera. Sjećam se da sam u Dubrovniku, u onom lijepom starom kazalištu, jednom gledao nekakve Ruse koji su pjevali Travijatu uz pratnju raštimanog pijanina.

U Zadar su, pak, često dolazili Talijani. Na kraju krajeva, ne zaboravite da sam se ipak počeo školovati u staroj Austriji. Gledao sam uglavnom opere i operete, jer dramskog repertoara gotovo i nije bilo. I danas sam sentimentalno vezan uz operu.


- Što ste gledali kad ste došli u Englesku?


A to... to je bilo drukčije! U Cambridgeu nisu postojala dva semestra kao u nas, nego tri tromjesečja. Budući da za praznika nismo smjeli ostati ondje, odlazio sam u London; našao sam vrlo zgodan boarding house (pansion, op. a)

U Londonu sam upoznao Wagnera. Tada još nije bilo stalne opere. Danas su dvije - Covent Garden i English National Opera. U ono su doba na vrhuncu sezone, u lipnju i srpnju, dolazili najbolji Nijemci i izvodili cijeli Wagnerov Ring. Gostovao je, primjerice, veliki Bruno Walter.

Odlazio sam na galeriju, za tri šilinga, dobro se toga sjećam. Bilo je to jedino mjesto na koje sam mogao otići, jer dolje su defilirali samo frakovi i večernje toalete. Ostalo mi je to u lijepoj uspomeni. Dvije godine odlazio sam na tu galeriju.


- A dramski repertoar? Niste valjda gledali samo opere?


Nisam, dakako. Bilo je povijesnih predstava u Hammersmith Lyricu, a često sam išao i u Old Vic, koji je prikazivao samo Shakespearea. Tamo je počeo Gielgud, i ne znam tko sve ne. Igrali su cijelog Shakespearea, čak i one najrjeđe predstave, koje se prikazuju zato da bi se popunio cjelokupan repertoar.

A svake godine, na Shakespeareov rođendan, davao se Hamlet in its entirety - Hamlet u cjelini.


Godinama sam odlazio na Lokrum i tamo prevodio po cijelo jutro 



- Kad ste prvi put pročitali Hamleta u originalu?


Bilo je to u toku studija. Već sam spomenuo da nam za praznika nisu dopuštali da ostanemo u Cambridgeu. Obično su studenti bili gosti engleskih obitelji. Ja sam želio ići na more, kući nisam mogao, pa sam jedne godine otišao na otok Wight i ondje čitao Hamleta na engleskom.

Tada sam postao svjestan njegove ljepote u originalu i zaljubio sam se. Hamlet je za mene ljubav života.


- Dok ste još studirali, 1924. godine pojavio se u nas poznati Bogdanovićev prijevod Hamleta. Jeste li ga čitali ubrzo nakon objavljivanja?


Ne, nisam. Prema Bogdanoviću, inače, imam velik respekt. Kad sam poslije izabran u odbor Matice hrvatske, koji je uređivao Shakespeareova djela, malo sam dotjerao San ljetne noći i Mletačkog trgovca.

San ljetne noći i danas se prikazuje u Bogdanovićevu prijevodu. Poslije toga došao je na red Hamlet U Hamletu sam vrlo mnogo mijenjao. Mogao bih vam to i pokazati; negdje još imam svoj primjerak Bogdanovićeva prijevoda iz 1924. Pun je bilježaka i promjena.


- Kako ste osjetili poticaj da Hamleta sami prevedete?


Kažem vam, bila je to prva ljubav. Dugo sam se pripremao, najprije sam prevodio u Dubrovniku. Godinama sam odlazio na Lokrum, imam svoja mjesta ondje, i na njima sam u miru prevodio po cijelo jutro.

Poslije sam dvije godine tako radio na Bledu, pa na Bovcu. Trajalo je to nekoliko godina. I na Macbetha sam potrošio mnogo vremena. Jedino sam Cymbelinea, a to je posljednje što sam radio, prevodio kratko. Počeo sam 6. srpnja prošle godine i završio 21. prosinca, ali već sam otprije imao skicu, ipak sam, k vragu, s vremenom stekao nekakvu praksu.


- Vratimo se malo unatrag. Što ste radili nakon povratka iz Cambridgea?


Diplomirao sam 1926. i ravno iz Cambridgea otišao u Sarajevo u vojsku. Tada me posjetio Subotić iz poslanstva, kad je išao u Beograd. Prije toga bio je u Dalmaciji, pa je putovao željeznicom preko Sarajeva. Pitao me što ću raditi kad završim vojsku. Odgovorio sam da ću se morati zaposliti kao nastavnik u Dubrovniku, budući da me Nautička škola stipendirala.

Rekao je: "A ne biste li vi opet došli u Englesku da radite doktorat?" Obećao je da će se on pobrinuti za sve; ja neka samo pratim novine i, kad vidim da je raspisan natječaj, neka se javim. On će urediti da dobijem stipendiju.

Tako je i bilo. Javio sam se na natječaj, ali dobio sam jedno grubo intonirano pismo od Ministarstva prosvete u Beogradu, kojim sam bio odbijen. Kažu - vi ste već nekoliko godina bili u Engleskoj, a ima i drugih koji čekaju.

Odmah sam o tome pisao Subotiću i pred ljeto 1927. kad mi je završio vojni rok, otišao u Dubrovnik. Rekao sam direktoru Nautičke škole - eto, ja sam se vratio. No dogodilo se nešto neočekivano. Vidjelo se na njemu da mu je neugodno; oni su u međuvremenu zaposlili nekoga drugog.

Savjetovao mi je da se javim za desetak dana. Javio sam se, a tada me opet iznenadio. "Zašto se vi brinete za zaposlenje ovdje" rekao je "pa dobili ste stipendiju za London!"

Zaista, Subotić je očito nešto uredio, i ja sam - a da nisam ni znao - dobio stipendiju. Tri godine bio sam u Engleskoj i pripremao doktorat.


- Tema disertacije bila je Talijanski utjecaj na pjesnike Dubrovačke Republike. No vi ste se i poslije koristili poznavanjem dubrovačke literature. Na jednom ste mjestu, primjerice, Shakespeareovu frazu no fairy takes doslovce preveli držićevskim izrazom vile ne uzimlju.


Da, da - vile ne uzimlju. To znači da vile ne očaravaju. Slučajno sam na to naišao, ali mi se svidjelo. Veselin Kostić, moj znatno mlađi kolega iz Beograda, smatra da se tu kaže - vile ne uzimlju ljude, da je riječ o prelaznom glagolu, glagolu s objektom.

No ja sam u Držiću našao baš primjer u kojemu se kaže uzimlju - dakle - neprolazno, bez objekta, baš kao u Shakespearea.

Osim toga, uvjeren sam i u to da se radnja Shakespearea Twelfth Night (Na tri kralja, op.a.) događa u Dubrovniku. Znate, zaista mi nije žao što sam za disertaciju izabrao takvu temu.


- Kad ste je obranili i doktorirali, niste li možda poželjeli ostati u Engleskoj?


Nisam, ali su me neki članovi komisije za disertaciju pitali zašto ne ostanem. Potrošio sam dosta novca kao stipendist i smatrao sam da ne bi bilo pošteno ostati. Vratio sam se i bio jednu godinu u Odeljenju za Ligu naroda pri Ministarstvu inostranih poslova u Beogradu.

Nije mi tamo bilo lijepo; jedino što sam radio bilo je da pišem Ministarstvu: "Čast mi je dostaviti Vam..." I slično. Iz Ženeve smo dobivali sve moguće pamflete. Jednog sam dana pobjegao a da nikome nisam rekao ni zbogom. Definitivno sam se vratio u Zagreb 1932. godine.


Schiller vam je ništica prema Keatsu!



- Dvije godine poslije osnovali ste katedru za anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Priča se da je njen početak, blago rečeno, bio skroman.


Jest. Bio sam gost Mirka Deanovića. On je predavanja držao u podrumu i pustio me da i sam predajem ondje. Postojao je samo jedan ormar sa stotinjak knjiga u hodniku. Nisam imao gdje ostaviti kaput i šešir.

U početku nije bilo mnogo studenata, i svi su bili germanisti. Inače, poznavanje engleske literature u to doba bilo je grozno. Glavna imena bila su Shakespeare, Byron i Wilde. Ni danas mi nije jasno odakle takav trio zajedno.

I dok sam jednog dana razmišljao kako da predavanje napravim zanimljivim, palo mi je na pamet da pričam o romantizmu. Govorio sam o Byronu, o Shelleyju, ali i o jednom od najvećih, o Keatsu.

Vidio sam da su im lica nekako blijeda. Odjednom se netko usudio i pitao: "Who or what was Keats?"

Gotovo sam eksplodirao. Budući da su svi studirali germanistiku, pitao sam: "Oprostite, ali znate li vi tko ili što je bio Schiller? Znate? Eto, Schiller vam je ništica prema Keatsu!"

Tako sam se bio razbjesnio.


- Budući da se prije niste bavili pedagogijom, jesu li vam kao predavaču koristila studentska iskustva s Cambridgea?


Jesu. Ipak sam na tom studiju uveo neke vražje novosti. Na primjer, bila je velika pobuna kad sam počeo predavati na engleskom. Predbacivali su mi da je to guvernantski engleski, ali ja sam bio uvjeren da treba govoriti jezikom koji se uči.

Uostalom, to zamjeram i nekim ranijim prevodiocima Shakespearea. Ti ljudi, čak ni onaj veliki Slovenac, bio sam ga i upoznao, kako se zvao...


- Oton Župančič?


Župančič, da. Izvrsno je znao engleski, ali nije bio kadar tri riječi progovoriti na engleskom. Nije mogao imati muziku Shakespeareova stiha u uhu. Zato sam na katedri toliko inzistirao na govoru.


- Je li baš određeno strahopoštovanje prema muzikalnosti toga stiha bilo razlog što ste prvi Shakespeareov tekst preveli prilično kasno?


Da, imao sam velik respekt prema Shakespeareu. Vesele žene windsorske prve sam preveo, i to tek sa četrdeset pet godina. Reći ću vam točno kako se to dogodilo. Telefonirala mi je Božena Begović iz HNK i rekla: "Hoćete li malo pogledati prijevod Josipa Eugena Tomića?"

Kanili su postaviti Vesele žene na repertoar. Kažem - ne bih - jer Tomić uopće nije znao engleski. Rekao sam da ću ja pokušati prevesti tekst Vesele žene, uglavnom su proza, ali ni to nije neko olakšanje, budući da je i Shakespeareova proza vrlo teška.

Kad sam završio prijevod, više im nije trebao. Predstava u mojem prijevodu zato je najprije postavljena u Subotici, potom u zagrebačkoj Komediji, i tek onda na Ljetnim igrama, u Violićevoj režiji. Poslije sam Vesele žene ipak iznova preveo.


- Sad ih više nećete...


Ne, ne, bez brige! (Smijeh.) Neću ih više dirati. Znate, nedavno sam razgovarao s njemačkim redateljem, onim koji je radio predstavu Izgled vara u Teatru ITD. Valjda je čuo da prevodim Shakespearea, pa me pitao smatram li da svaka generacija mora imati svoj prijevod.

Rekao sam mu da bih drukčije postavio pitanje. Prevodilac se razvija i više nije zadovoljan onim što je napravio prije trideset godina. Ali dobar prijevod traje dulje od jedne generacije. Najbolji je primjer Schlegelov njemački prijevod s početka devetnaestoga stoljeća, koji se još drži.

Kad je 1964. bila proslava 400. godišnjice Shakespeareova rođenja, u Njemačkoj su koristili prijevode Schlegela, a ne ovih koji danas prave gluposti. Kao jedan naš mladi prevodilac koji je htio upotrijebiti riječ kupleraj.

Spriječio sam ga, srećom. Kako to zvuči u Shakespeareu - kupleraj? Za taj pojam postoji barem sto izraza.


- Vi ste, u tom slučaju, bili vrlo pažljivi. Riječ fishmonger, na primjer, vjerno ste preveli izrazom ribotržac, premda se zna da je posrijedi eufemizam za svodnika.


Da, htio sam... No, izraz fishmonger pojavljuje se u drami dvaput. Budući da je ribotržac ružna riječ, smatrao sam da je sasvim dovoljno jednom je prevesti tako. Drugi put sam napisao: "Mislio je da prodajem girice!" Smisao je jednak, jer je kod nas, u primorskim krajevima, girica izraz za ženu lakog morala.


Neugodno mi je govoriti o tuđim prijevodima



- U istoj drami Hamletu na jednom mjestu u komentaru kažete da su "svi komentatori i gotovo svi prevodioci tu zabrazdili".


Da. Kad Polonije kaže Reynaldu: "U sebi promatrajte njegovo nagnuće."


- Kako na takve opaske reagiraju prevodioci i komentatori, "koji su zabrazdili", kad se jednom u dvije godine s njima nađete na skupu u Stratfordu? Vjerojatno se i posvađate?


Jednom sam se u Stratfordu posvađao s nekim američkim mornarom koji, žao mi je što to moram reći, nije bio baš jako pametan. Govorio sam za pultom, a on je sjedio u prvom redu s velikim izdanjem Shakespearea u rukama.

Kako sam ja pričao, tako je on prelazio prstom preko redaka. Prije svega, to grozno zbunjuje. A kad je počeo upadati - te kako ovo, te kako ono - meni je podmotalo, što kažu u Dubrovniku, i rekao sam mu: "Znate što, doktore King - svi prigovori koje ste naveli nalaze se u bilo kojem komentaru Shakespearea. A ja sam htio reći nešto novo."

Poslije toga... Ja, znate, ne govorim s njim.


- Kad smo već kod prepirki, je li istina da se na skupovima u Stratfordu vi, šekspirolozi, sporite doslovce oko svakog zareza?


Teško je reći koje su interpunkcije Shakespeareove, a što je dodano poslije. Ja sam postao gotovo slavan baš po jednom zarezu u Macbethu. Promijenio sam mu mjesto. To je prizor u kojemu dolazi glasnik i javlja Macbethu da je umrla kraljica. Smijem li citirati engleski?


- Dakako.


"The queen, my lord, is dead." Slijedi: "She should have died hereafter." Trebala je umrijeti kasnije. "There would have been a time for such a word tomorrow". Kad se kaže da bi bilo vremena za takvu riječ, spojio sam to sa sutra. Monolog koji slijedi - sutra i sutra i sutra - inače bi nekako visio u zraku.

I kad smo jedne godine u Stratfordu gledali Macbetha, odjednom je glumac taj veliki monolog počeo govoriti kako ja mislim da treba. To što sam povezao, oni su prihvatili.


- A na domaćem terenu? Što prigovarate našim prevodiocima Shakespearea?


Neugodno mi je govoriti o tuđim prijevodima i o drugim prevodiocima. Možda je malo preuzetno, ali mislim da oni znaju engleski, da poznaju Shakespearea, ali ga ne osjećaju. Vjerujem da ga ja osjećam.


- Jeste li po nekom sličnom kriteriju - osjećaju, sklonosti, osobnom nagnuću - za prijevod odabrali baš određene Shakespeareove drame?


Prvi prijevod, Vesele žene windsorske, radio sam po narudžbi, kao i posljednji Cymbelinea, iako sam na njemu radio već prije. Za Hamleta sam rekao, Hamlet je za mene najveći, premda u Engleskoj već govore da je to Kralj Lear.

Mjera za mjeru, te Troilo i Kresida, pak, drame su koje se u Engleskoj često prikazuju i za koje postoji veliko zanimanje. U nas nitko za njih nije znao. Za Romea i Giuliettu malo me inspirirao Zeffirelli. Kad sam vidio njegov film, osjetio sam želju da napravim prijevod.

Macbetha sam, sjećam se, poćeo prevoditi na putu u Ameriku 1963. godine. Radio sam desetak dana na brodu od Casablanke do New Yorka i zabavljalo me to. Ali tu, u svojim fasciklima, imam još Rikarda II i Henrika V, otprilike u stanju u kakvom je donedavna bio Cymbeline.

I još nešto. Svojedobno sam na poticaj Neve Rošić i Tonka Lonze, koji su htjeli igrati Ukroćenu goropad, napravio sample - preveo sam uzorak - to je onaj veliki Katarinin govor na kraju.

Njih dvoje nisu bili oduševljeni. Ništa nisu rekli, doduše, ali ja sam mislio da je to tako dobro da moraju reći da je dobro. Svejedno sam, za sebe, ipak preveo cijeli tekst. Sada mi treba još samo nekoliko mjeseci rada na njemu.

Razgovarao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, III 1986.)


Dražen Matošec u razgovoru sa Josipom Torbarinom
(foto: Željko Čupić)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate