Azra, izveštaj sa iscrpljujućeg sarajevskog koncerta: Činilo se da će Skenderija eksplodirati (1981)




Branimir Džoni Štulić izgleda kao da svakog trenutka želi izbaciti iz sebe sve što zna i može - i iz njega pjesme na koncertu naprosto kuljaju bez imalo želje da se u toj kolektivnoj seansi koja se graniči sa fizičkim iscrpljivanjem prvog reda napravi neka pauza


Muziciranje bez predaha, snažno, sa prelaska iz pjesme u pjesmu ... Vrsna ekipa u kojoj dominira Branimir Štulić, ali ponekad se ovom gitaristi-pjevaču-pjesniku može i prigovoriti zbog dugih, pa i dosadnih, možda i ličnih monologa...


*****



U svom drugom "sudaru" sa sarajevskom publikom zagrebački rok-trio "Azra" kao da je definitivno odlučio da uvjeri i najveće skeptike da popularnost koju uživa u širim jugoslovenskim razmjerama nimalo nije slučajna. 

Predvođeni karizmatskim vođom Branimirom Štulićem, koji voli da za ga zovu Džoni, naši gosti su dvodnevno druženje sa sarajevskom publikom shvatili kao da im od nje ovisi daljnja karijera i krenuli na sve ili ništa, mada nas izvještaji sa ostalih koncerata uvjeravaju da oni uvijek tako rade i nikako drugačije.



Bez pauze



Treba onda skinuti kapu ovom rok-triju koji se vatrenim nastupima nametnuo kao definitivno jedna od najvećih jugoslovenskih rok-atrakcija (netom smo pisali o "Parnom valjku" koji također na sceni daju sve od sebe!) i grupa koja za sobom ima široki sloj sljedbenika koji joj vjeruju do posljednjeg trena. 

Branimir Džoni Štulić izgleda kao da svakog trenutka želi izbaciti iz sebe sve što zna i može - i iz njega pjesme na koncertu naprosto kuljaju, bez imalo želje da se u toj kolektivnoj seansi koja se graniči sa fizičkim iscrpljivanjem prvog reda napravi neka pauza. 

Naprotiv, pjesme idu jedna za drugom često povezane u jednu cjelinu i to liči na trčanje na deset hiljada metara, ali kao da se radi o sprintu.

I tako u subotu, 7. februara, paklenih sat i pol, a opet i u nedjelju bez ikakvog kalkuliranja, foliranja, do posljednjih atoma snage.

Iako su neki skloni ustvrditi da je "Azra" tek na koncertima ono pravo i da na ploče nije uspjela prenijeti niti dio one uzbudljive atmosfere koja vlada kada se direktno sudari sa svojim sve brojnijim obožavateljima, činjenica ostaje da su njena dva singla i jedan album doživjeli odličan prijem publike, mada je kritika nalazila dosta primjedbi. 

Poznavajući dobro Džonija Štulića mogli bismo ustvrditi da razlozi tome leže u njegovoj egocentričnosti koja u pojedinim trenucima doista može biti naporna, ali i onda kada bi trijezan savjet sa strane mogao značiti više nego i uspaljena mašta naše nove zvijezde, on kao da ga ne želi niti saslušati. 

Čudnija, slojevitija i neobičnija osoba se sigurno nije pojavila na našoj rok-sceni i stoga svi koji imalo žele dobroga "Azri" nadaju se da bi novi, ovaj puta dvostruki album, koji počinje snimati ovih dana, mogao biti mnogo bolji nego prvi, uz sve one kvalitete koje pjesme Branimira Štulića već posjeduju.


Pohvale, ali i primjedbe



Nema nikakve sumnje da je sarajevska publika već od prvog trenutka povjerovala u ono o čemu "Azra" odnosno njen vođa Džoni, pjeva.

Onako u grču, u crnoj košulji i pantalonama, sa "Fender" gitarom, istina sada bez već legendarnih crnih naočala, i kratko ošišan, Branimir Štulić dijeli nesebično emocije, zračeći ih tačno u srce publike. 

Prenesene na publiku u onoj užarenoj atmosferi činilo se da će Dom mladih u "Skenderiji" eksplodirati, ali desilo se obratno, kolektivno samouništenje dovelo je do totalnog iscrpljenja svih - i izvođača i publike koja je smogla jedva da ih pozove na jedan bis i onda je sve bilo gotovo. 

Ne, nije riječ samo o fizičkom iznurivanju, nego i psihičkom, emocionalnom pražnjenju koje Štulićeve recitacije i lamentiranje izazivaju. 

Ima nešto oporo u tim napjevima i kada govori ženama sa kojima očito ima mnogo problema, ali i u pjesmama u kojima pjeva o mnogim stvarima naše društvene stvarnosti.

No, "Azra" i posebno Džoni Štulić kao da povremeno izgube kontrolu nad svojim pjesmama.

Počesto su to same recitacije i melodijski tekst se ruši, a treba imati dosta strpljenja pa da bi se njegove vokalne interpretacije (ako se tako doista i mogu nazvati) mogle izdržati.

Istina, ritam sekcija u sastavu Boris Leiner na bubnjevima i Mišo Hrnjak na bas-gitari svira dobro, da bolje ne može, a uz to izvrsno pomaže svome vođi u vokalnim interpretacijama (Leiner se na posljednjem singlu okušao čak i kao vokalni solista i kaže da mu to ide od ruke).

Džoni se drži svoje gitare koju zna pametno iskoristiti, ako već nije veliki gitarista, tek po koji solo, nekoliko vrućih akorda zaredom, po neka fraza koju publika prepoznaje kao uvod u neku joj dragu pjesmu. 

Sve u svemu, grupa zvuči mnogo efektnije, uigranije i zrelije nego kada smo je čuli prvi puta u Sarajevu, a tome su sigurno doprinijeli i stalni nastupi od kojih izdvajamo serije u Zagrebu i Beogradu, kada je srušila sve barijere pred sobom.

Neosporno, Džoni Štulić je iskrena ličnost i njegova osnovna želja je da svoje frustracije pretoči u pjesme kojih ima "hrpetinu", kako on to voli reći. 

Govori bez dlake na jeziku, njega je teško zaustaviti kada se dočepa mikrofona, monolozi su mu beskonačno dugi i čak pomalo zamorni, ali sve mu se može oprostiti jer u njemu leži pravi pjesnički dar.

Ponekad će nas njegove bizarne i neobične pjesničke rime iznenaditi, pa se i njegovom pesimizmu može staviti po koja primjedba.

Napisao: Ognjen Tvrtković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1981.) 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate