Uoči rukometnog SP-a 1986: Možemo li do zlata? / Sve medalje i rekordi jugoslavenskog rukometa!




Sadašnju generaciju rukometaša Bašića, Arnautovića, Pušnika, Vukovića, Saračevića, Elezovića, Grubića, Mrkonju, Portnera, Vujovića, Cvetkovića, Mladenovića, Memića i Isakovića za put i, nastup na 11. svjetskom prvenstvu, pripremaju Zoran Živković i Abas Arslanagić, uz savjetodavnu pomoć Ivana Snoja


Na 11. svjetskom rukometnom prvenstvu u švicarskom Aarauu, naša reprezentacija počinje 25. veljače put k svjetskom vrhu. Mogu li sedmorica naših novih izabranika ponoviti uspjeh čuvene zlatne olimpijske generacije iz Münchena?


*****



Protječe trideset i prva godina od vremena kada su naši rukometaši prvi put kročili na svjetsku scenu. Doduše, taj prvi nastup odnosi se na natjecanje u velikom rukometu, kada je u SR Njemačku, na Svjetsko prvenstvo 1955. godine, krenula ekipa u kojoj su bila i kasnije proslavljena imena malog rukometa, kao što su Džodan, Tomljenović, Tambić, Patić...

Tada su naši rukometaši zauzeli peto mjesto. No, pokušaj da se na tu scenu stupi zbio se još 1952. godine kada su u Ljubljani igrane kvalifikacijske utakmice za svjetsko prvenstvo u velikom rukometu sa Sarskom oblasti i - kada nismo uspjeli. Eliminirani smo s 14:13.

Odlazak na Svjetsko prvenstvo 1958. godine, u DR Njemačku, predstavljao je prvi izlazak našeg malog rukometa na svjetsku scenu, a susret s Austrijancima u Rostocku - prvu međunarodnu rukometnu utakmicu u malom rukometu koju su odigrali naši reprezentativci.

Za taj susret vezana je nesvakidašnja zgoda!

Noć prije tog "vatrenog krštenja" jugoslavenskog rukometa pao je snijeg. Dvorana Mariane u Rostocku imala je tada plastični pod, i kada su u nju ušli brojni gledaoci, od kondenziranih vodenih para pod je postao klizak i vlažan.

Izlazeći na teren, pala su sva tri suca (u to je doba sudio glavni sudac i dva pomoćna suca uz liniju od šest metara - op. a.) ali i kapetani ekipa! 

Susret je sličio na lošu klizačku reviju u kojoj se više padalo negoli stajalo na nogama, a sve to nije odgovaralo našim protivnicima koji su bili mnogo teži od naših izabranika - Špoljarića, Tambića, Šimenca, Petera, Jovića, Cvijetića, Dogana, Džodana, Karadže, Raguša...

Naši su "klizači" bili uspješniji i pobijedili Austrijance s 35:8.

Novine su nakon tog uspjeha svrstale našu reprezentaciju među favorite, ali uslijedili su porazi protiv Danaca, Šveđana, Poljaka i Mađara, te smo samo s jednom pobjedom, protiv Brazilaca, "doklizali" na osmo mjesto.

I na slijedećim svjetskim prvenstvima, 1981. u SR Njemačkoj, 1964. u Čehoslovačkoj i 1967. u Švedskoj, kao i 1978. u Danskoj nastupi naših rukometaša nisu bili uspješniji.

Godine 1961, plasirali smo se između 9. i 12. mjesta, 1964. zauzeli smo šesto mjesto, a 1967. godine, kao i 1978, bili smo sedmi.

Kao i obično, za neuspjehe pokušavali smo pronaći izgovore.



Velike rukometne sile režirale su ishod prvenstva...




Tako smo 1961. godine tvrdili da smo bili vrlo blizu ulaska u finalnu skupinu, jer nam je u susretu s Norvežanima bilo dovoljno da odigramo neodlučeno. Nakon vodstva od 16:15, prije kraja utakmice to se činilo ostvarljivo.

Doduše, Norvežani su izjednačili, ali to je za nas još bio povoljan rezultat!

Igrala se posljednja minuta, i u takvim situacijama bio je običaj da se odbrojavaju sekunde. Trener Pavlin vikao je s klupe da se igra još četrdeset sekundi, a i dan-danas reprezentativac Perović se kune da je čuo kako je riječ o četiri sekunde! 

Gotovo sa centra pucao je na vrata Norvežana i - promašio!

U slijedećem napadu, Norvežanin Strom nije promašio naša vrata i donio je pobjedu našim protivnicima od 17:16, a nas gurnuo u "donji dom" svjetskog rukometa...

U Čehoslovačkoj su, pak, velike rukometne sile režirale ishod prvenstva!

Mi još nismo pripadali tom krugu i morali smo se zadovoljiti onim što smo osvojili. Imali bismo neke šanse da smo pobijedili Šveđane, ali to nam nije uspjelo, a morali smo priznati i premoć nove rukometne velesile Sovjetskog Saveza, čiji su nas reprezentativci "isprašili" s devet zgoditaka razlike, i zadovoljili se šestim mjestom.

Prvenstvo u Švedskoj pamtimo kao pravu sportsku tragediju naših rukometaša.

Generacija, u kojoj su igrali Dekaris, Đuranec, Horvat, Karadža, Pokrajac, Milković, Pribanić, Selec, Vićan, Iđaković i drugi, bila je spremna za najveće podvige.

Početak je dao podlogu za optimističke prognoze, možda i nadu za medalju.

Svladali smo Švicarce, pa Poljake, a onda je četa Ivana Snoja (inače putnika na sva dosadašnja svjetska prvenstva) i ondašnjeg trenera Irisa Doleneca, načinila pravi podvig svladavši i domaćine reprezentaciju Švedske.

I danas se na ulazu u impozantnu Baltiska Halle u Malmöu nalazi mjedena pločica koja namjernika upozorava da je upravo taj susret pratio rekordan broj gledalaca, nešto više od 5500 ljubitelja rukometa.

Bili su svjedoci velike pobjede jugoslavenskih rukometaša nad viceprvakom svijeta sa 21:17 (8:9)!


Prva medalja jugoslavenskog rukometa



Bio je to pravi brodolom domaćina, rukometne velesile koja je do tada osvajala dva puta svjetsko prvenstvo, dva puta bila treća i jednom druga, a koja se do današnjih dana, iako ima nekih nagovještaja oporavka, nije vratila u svjetski vrh.

Nakon tog uspjeha - kao, uostalom, ne samo u rukometu već i u nekim drugim sportovima - nismo imali snage da učinimo još jedan, odlučan korak. Poraženi smo od Danaca kad smo se tome najmanje nadali, i, tako, nakon još jednog poraza u utješnoj grupi od SR Njemačke, zauzesmo sedmo mjesto.

Tri svjetska prvenstva, ono u Francuskoj 1970. godine, četiri godine kasnije u DR Njemačkoj i, posljednje, 10. svjetsko prvenstvo u SR Njemačkoj, donijelo je jugoslavenskom rukometu medalje - dvije brončane i jednu srebrnu!

Medalja sa SP u Francuskoj bila je prva medalja jugoslavenskog rukometa, slijedila je ona najsjajnija - zlatna, s Olimpijskih igara u Münchenu, a potom srebrna u SR Njemačkoj, te isto tako sjajna medalja na Olimpijskim igrama u Los Angelesu.

Kvalifikacije za odlazak na SP u Francusku nagovijestile su stvaranje izuzetne generacije rukometaša koja je donijela i najviše radosti jugoslavenskom rukometu.

Čak deset igrača - Arslanagić, Bugarski, Fajfrić, Horvat, Karalić, Lavrnić, Lazarević, Pokrajac, Popović i Pribanić, od šesnaest koji su u Francuskoj osvojili broncu - osvajači su i najsjajnije rukometne medalje - zlata u Münchenu! 

O izuzetnosti te generacije svjedoči i podatak da je među osvajačima druge bronce 1974. godine u DR Njemačkoj, iz te "francuske ekspedicije" bilo sedam igrača.

Posljednje svjetsko prvenstvo - deseto po redu - donijelo nam je i najveći uspjeh.

Napravila ga je "novokomponirana generacija" jugoslavenskih rukometaša koje predvode izvanredni Vujović, Isaković, Bašić, uglavnom igrači šabačke Metaloplastike i njihovi "vodonoše" iz ostalih jugoslavenskih klubova, koji čine družinu drukčiju od one čuvene minhenske, ali vrijednu poštovanja.

Poklekla je u finalu pred sovjetskim rukometašima (30:27), ali tek nakon produžetaka.

Sadašnju generaciju rukometaša Bašića, Arnautovića, Pušnika, Vukovića, Saračevića, Elezovića, Grubića, Mrkonju, Portnera, Vujovića, Cvetkovića, Mladenovića, Memića i Isakovića za put i, nastup na 11. svjetskom prvenstvu, pripremaju Zoran Živković i Abas Arslanagić, uz savjetodavnu pomoć Ivana Snoja.

I Živković i Arslanagić proslavljena su imena jugoslavenskog rukometa.


Hrvoje Horvat, rekorder svjetskih prvenstava 



Inače, rekorder svjetskih prvenstava jest legenda jugoslavenskog rukometa Hrvoje Horvat.

Igrao je na četiri svjetska prvenstva, i ti su nastupi bili kameni međaši jedne izuzetne sportske karijere.

U Švedskoj 1967. godine, Hrvoje Horvat skočio je u "visoko društvo" svjetske rukometne elite. Prema njegovu svjedočenju, prije tog susreta Ivan Snoj zamolio je sve igrače da taj susret "igraju za njega", a Horvat, uvijek privržen saveznom kapetanu, odigrao ga je na najbolji mogući način.

Postojao je još jedan dodatni stimulans: s tribina pratiti su njegovu igru otac Franjo i brat Zdravko, a kada bi postigao koji od svojih deset zgoditaka na toj utakmici, Horvat bi pogledao prema mjestu na tribinama i mahnuo rukom, tako da su nakon te sjajne igre švedski novinari pisali da je to bila "igra za oca".

Odlazak legende jugoslavenskog rukometa zabilježen je na SP u Danskoj. Nezadovoljan igrama i rezultatom koji smo postigli, Horvat je na utakmici protiv Poljske samo izveo reprezentaciju na teren u svojstvu kapetana, a potom cijelo vrijeme prosjedio na klupi!

Takav je bio Horvatov oproštaj od reprezentacije...

(Foto: Dragutin Savić)


A uskoro, u Aarauu...



Već na startu 11. svjetskog prvenstva, jugoslavenski rukometaši imaju priliku da djelomično vrate dug sovjetskim rukometašima za poraz u finalu prošlog prvenstva, ali ne i da izravnaju sve račune, jer iz dvadeset susreta samo smo tri puta izlazili kao pobjednici i tri puta igrali neodlučeno, a u ostalima smo napuštali teren pognute glave.

U Aarauu, 25. veljače, ovog mjeseca, nakon susreta naših sa sovjetskim rukometašima, bit će mnogo toga jasnije kada je riječ o konačnom poretku na tom prvenstvu.

Baviti se prognozama vrlo je nezahvalno, a pogotovu prije ovoga svjetskog prvenstva, kad čak deset reprezentacija mogu postati svjetskim prvacima, no to će, u svakom slučaju, dati posebnu draž nadmetanju.

Ova generacija kao da ne voli usporedbe s onom "zlatnom" s kraja šezdesetih i prvih godina sedamdesetih. Ta, sada već "bivša" generacija odlikovala se izuzetnim rukometnim znalcima i sportskim ličnostima, a ovu sadašnju krasi talent i osobina koju ona "zlatna" nije imala - ne priznaje velike rukometne sile!

Ćudljive je, doduše, naravi, jer u posljednjih je šest mjeseci na koljena bacila sve velesile u rukometu, ali je zato zabilježila i poraze od kojih "boli glava", poput onih protiv Islanda, Švedske, Španjolske i, u ovom pripremnom periodu, od Mađarske.

Počevši od prvog susreta naše reprezentacije, u Aarauu, sa sovjetskim rukometašima, narednih će petnaest dana malim ekranima defilirati rukometaši.

Prenosit će se sve utakmice naše reprezentacije.

Iz Aaraua naši se sele u Davos gdje igramo s Kubom, a 28. veljače u Luzern gdje igraju protiv reprezentacije DDR-a.

Uhvatimo li jedno od tri prva mjesta u našoj grupi, tada se selimo u jednu od dvije novoformirane grupe, a trima reprezentacijama iz naše grupe predtakmičenja, pridružuju se tri najbolje reprezentacije iz predgrupe u kojoj igraju Poljska, SR Njemačka, Španjolska i Švicarska.

Nastupe naše reprezentacije u toj grupi također će prenositi televizija.

Postoji mogućnost da naši gledaoci vide i susret SSSR - DDR, a svakako će se prenositi i finalna utakmica svjetskog prvenstva. Ako će se naši rukometaši boriti za treće mjesto, prenosit će se i taj susret.

Napisao: Jovo Paripović, obrada: Yugopapir (Studio, II 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate