Nikola Stojanović o "Rubljovu": Sukob ljudskog idealizma sa silom vlasti, korupcije i zločina (1986)




Zvanično, dakle, anatemisan od kratkovidih kritičara kao "ružan i rđav", ovaj film je, u stvari, veleljepni spomenik traganju za ljepotom i istinom, kao nedosezivim idealima u trošnoj ljudskoj egzistenciji

(Povodom prikazivanja "Rubljova" na programu JRT-a): Andrej protiv Andreja... Da razjasnimo naslov: riječ je o režiseru Tarkovskom i slikaru srednjevjekovnih fresaka Rubljovu. Obojici je ime Andrej. I obojica su genijalci u svom domenu.

Dakle, naslov je mogao biti: Sudar dva genija.

Ili: Namjeri se junak na junaka.

A, sudbina i jednog i drugog je podjednako zanimljiva i - neobična.


Vasilije Blaženi



Taj Vasilije Blaženi - to vam je, u stvari, ime raskošne crkve na najljepšem trgu u Moskvi.

Vidjeli ste je sigurno, barem na razglednici. Njena šarena mnogobrojna kubeta, u blistavim bojama i nijansama boja, dominiraju naspram sivog neba i osmjehuju vam se, ma iz kog pravca prilazili Crvenom trgu.

Izgled crkve, a posebno njeno ime, asociraju na situaciju u sovjetskoj kinematografiji. Zastupljeno je šarenilo svih žanrova, od ozbiljnih kolhoznih drama do fabričkih komedija i brojnih oponašanja Holivuda u avanturističkim žanrovima...

Ali, kroz cjelokupnu filmsku produkciju struji jedna vrsta blaženog mira i stvaralačke nirvane, jer se film još uvijek tretira kao oružje za vaspitanja naroda, a ne kao samosvojna i samostalna umjetnost. 

Filmovi su opterećeni didaktikom i pedagogijom, te malo koji stvaralac, samo ako je od one najtvrđe sorte, uspijeva da izbjegne zamke klišea i pravila još uvijek važećeg modela "socijalističkog realizma".

Među tim malobrojnim bili su Tarkovski, Končalovski, Paradžanov i Larisa Šepitko.

Pogledajmo njihove sudbine: prva dvojica rade u inostranstvu, Paradžanov je već godinama u zatvoru (u koji dospijeva pod neobičnim optužbama - homoseksualnost, pokušaj samoubistva i preprodaja ikona), a Larisa je prije nekoliko godina poginula u saobraćajnom udesu.

Tako je sovjetski savremeni film ostao bez svojih najznačajnijih stvaralaca.

Ubjedljiva pobjeda "Rubljova" u anketi "najbolji filmovi Festa" (prema izboru domaćih kritičara, u osvrtu na prvih petnaest godina FEST-a - op. Y.) pokazuje upravo te dvije činjenice: da iz sovjetskih filmskih studija rijetko izlazi djelo koje je van postojećih dogmi i pravila, ali kad se pojavi - ono svjedoči o silnom stvaralačkom potencijalu koji se krije u njedrima administrativno dirigovane (čitaj: uspavane) kinematografije.


Dvije ljubavi



Kada se portretiše Andrej Tarkovski, dvije činjenice su takođe nepobitne: on silno voli svoju rodnu Rusiju, ali još silnije ljubi svoju, filmsku umjetnost.

Tako je jedan rusofil postao disident, na obostranu štetu njega kao stvaraoca i same ruske kinematografije. 

Nisu mu dozvolili da, nakon "Nostalgije", još jednom snima u inostranstvu i on se naljutio i preselio u Zapadnu Evropu. Sad snima novi film, negdje u Švedskoj, sa njemačkim i italijanskim parama.

Njegov dugo godina najbliži drugar, režiser Končalovski, mnogo je elastičnijeg karaktera i uspio je u nečemu što do tada nije pošlo za rukom nijednom sovjetskom reditelju - da snima filmove za Amerikance, u Holivudu, a da pritom ostane legalni građanin svoje zemlje i ostaje stalno nastanjen u Moskvi.

Nakon "Marijinih ljubavnika", sada je završio svoj novi američki film "Odbjegli voz".

Ta razlika je postojala od početka njihovog druženja, a posebno nakon diplomiranja na Visokoj filmskoj školi u Moskvi, 1960. godine.

Končalovski je radio mnogo češće i nikada nije imao problema sa cenzurom.

Naprotiv, svaki film Tarkovskog, nakon prvog, "Ivanovog djetinjstva" (Zlatni lav u Veneciji, 1962) bio je zabranjivan, bunkerisan, pa onda naknadno pušten u javnost "na mala vrata". Najveće probleme imao je sa "Rubljovom" i "Ogledalom".

Iako je snimljen još 1966. godine, "Rubljov" je od očiju javnosti skrivan do 1969.

U ministarstvu za film objašnjavali su da film nije završen, da reditelj radi na korekcijama montaže, i slično, tako da ne može biti prikazivan, posebno na inostranim festivalima, uprkos glasinama da se radi o remek-djelu.

Tarkovski izjavljuje da ni dan-danas ne shvata koje su bile zamjerke njegovom filmu.


Ružan i rđav



Međutim, nekoliko zvaničnih kritika otkrivaju dio razloga za takav postupak:

"U filmu su zastupljeni nasilje, okrutnost, istorijska netačnost, mistične tendencije, golotinja, krivo predstavljanje odnosa umjetnosti i vlasti". 

Tarkovski je skratio nekoliko scena iz filma i najzad dobio vizu za prikazivanje.

O čemu govori "Rubljov"? 

Samo naizgled o slikarstvu srednjevjekovnog umjetnika, a u suštini: o sukobu ljudskog idealizma sa silom vlasti, korupcije i zločina.

U prologu filma prisustvujemo očajničkom pokušaju naivnih kaluđera da polete sa skrpljenim velikim balonom, da se odvoje od svega ružnog na zemlji.

Pokušaj ne uspijeva i kamera se, sa njima, sunovraćuje ka zemlji.

Poslije toga, zajedno sa Andrejom Rubljovom, prisustvujemo haosu krvoprolića u razjedinjenim ruskim kneževinama, koje nemaju snage da se odupru tatarskoj najezdi, a čiju kulminaciju predstavlja scena krvavog osljepljivanja nekoliko slikara crkvenih fresaka.

U završnoj epizodi "Zvono" ljudska nada se vraća kroz druženje Rubljova sa dječakom, livcem velikog crkvenog zvona, i glavni junak filma, zavjetovan na ćutanje u znak protesta protiv okrutnosti koja ga okružuje, odlučuje da progovori.

Zvanično, dakle, anatemisan od kratkovidih kritičara kao "ružan i rđav", ovaj film je, u stvari, veleljepni spomenik traganju za ljepotom i istinom, kao nedosezivim idealima u trošnoj ljudskoj egzistenciji.

Njegove filmske, takozvane, plastične vrijednosti su izvanredno bogate (snimatelj je Vadim Jusov, koji je diplomirao filmsku školu zajedno sa Tarkovskim), a misaoni naboj tako intenzivan da traži punu koncentraciju gledaoca da bi se dosegla njegova poetska dimenzija i humanistička vrijednost.

U jednom ranijem prikazivanju na televiziji bila je emitovana očajno loša kopija, koja je sprečavala gledaoce da se koncentrišu. Nadajmo se da ovog puta neće biti tako. (Film je bio prikazan u okviru ciklusa "FEST na TV"- op. Y.)

Napisao: Nikola Stojanović, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate