Radivoj Korać: Sjećanja o legendarnom košarkašu ni danas se ne gase - evo nekih priča ... (1985)



Bio je stidljiv, crveneo je u ozbiljnim situacijama kao devojčica. Sećam se kad smo imali veliki tim i uspehe, hteli smo da izuzetno nagradimo Žućka. Pitali smo se na jednom sastanku šta da mu ponudimo. Pomislili smo na novčanu nagradu, ali su rekli da to on ne bi primio

Drugog juna navršava se 16 godina od pogibije legendarnog košarkaša Radivoja Koraća.

Dan je bio kišan, put klizav, kola su jurila. Refleks je zakazao, samo trenutak nepažnje, ko zna šta se desilo, ali taj drugi juni 1969. godine donio je tugu. Poginuo je Radivoj Korać.

Za neke je bio žut, pa su ga prozvali Žućko.

Od riđe kose naslijedio je nadimak "crvenokosa oluja", "furia rosa". Zvali su ga i "mašina za davanje koševa", "katapult iz Beograda", "mister 99" (zbog rekordnog broja poena na jednoj utakmici), "mag iz Jugoslavije", "zlatna ljevica", "prezlatna ljevica"...

Bio je divan čovjek! U košarku je došao kao nejak, tanan, goluždrav. Dobroćudan osmijeh; tihe, male i mirne oči; meka ruka, brze misli. Odličan student elektrotehnike, ljubitelj knjiga, pozorišta, imao je 50 džempera...

Za sviju - najbolji prijatelj na svijetu.

Svakodnevno bi odstojao na svom ćošetu kraj Gradske kafane, svakodnevno je trenirao i svakodnevno se radovao susretima i ljudima.

Sjećanja o legendarnom košarkašu se ne gase. Evo malih priča:


Nikola Vrgotić (školski drug): 



- U razredu je bio najbolji matematičar. Profesorka Slava Jovanović još ne bi stigla kredom da na tabli ispiše čitav problem, a Gedža bi u magnovenju dokučio rešenje. Izišao bi pred tablu, gestom čoveka koji zna znanje, postavio bi problem, nonšalantno ga odmotavao i stigao do pred kraj.

Tada se događalo kao po nekom nepisanom pravilu, nešto čudno, neobično. Dva puta dva jesu... šest?!

Tako bi to Gedža pomnožio i zadovoljno, zajapuren vratio se u klupu. Posle svake ovakve scene, nastao bi smeh, profesorka bi blagim glasom pozvala Gedžu da se vrati pred tablu.

Tek tada bi shvatio zašto se smejemo, pa bi pokretom dečaka koji zataškava grešku izbrisao dva puta dva jesu šest, i naravno, napisao ogromnu četvorku.

A, profesorka bi pretila:

"Za idući čas da mi doneseš 30 puta ispisano dva puta dva jesu četiri".


Miša Pavičević (bivši predsjednik OSD Beograd): 



- Bio je stidljiv, crveneo je u ozbiljnim situacijama kao devojčica. Sećam se kad smo imali veliki tim i uspehe, hteli smo da izuzetno nagradimo Žućka. Pitali smo se na jednom sastanku šta da mu ponudimo. Pomislili smo na novčanu nagradu, ali su rekli da to on ne bi primio.

I, svima smo kupili nalivpera. Žućko je prišao, a kad sam mu rekao da su nagrade iste, a zasluge različite, odgovorio je:

"Hvala i verujte ne bih mogao ništa više primiti nego drugi, sebe smatram delom kolektiva koji je to postigao."

Novembra 1965. OKK Beograd je učestvovao na Interkontinentalnom kupu. Samo u slučaju da igra Korać, Beograd je dobivao 1000 dolara po utakmici.

Predsjednik kluba Miša Trgovčević je prišao Koraću i umjesto kao svima 50 dolara premije, dao mu je 100.

Ali Žućko nije htio ni da čuje.

Pravdao se saveznom stipendijom koju prima i pomoći koju dobiva od roditelja. Na kraju se predsjednik poslužio lukavstvom:

- Drži ove dolare dok smo van zemlje, pa ako ih ne potrošiš, a ti ih vrati.

- I, šta mislite: da ih je potrošio? - sjeća se Trgovčević. - Bože sačuvaj! Kad smo stigli u Sežanu, prišao mi je i rekao:

- Ne budimo deca, obojica znamo da Klub nema para, a ja ionako idem u vojsku. Ovaj će vam novac dobro doći da platite trenera.


Koraćev komandant, pukovnik Milan Novaković u garnizonu JNA u Osijeku:



- Vrijeme hladno, kišovito, marš nas je sve zamorio. Vojnik Jusufi koji je išao ispred Koraća pokazivao je znake teškog umora. Korać je to primetio, uzeo je njegovu pušku i ranac i tako sa duplom vojničkom opremom prešao ostatak puta.

Kada smo stigli na mjesto, tek tada smo vidjeli da je Korać pod teškim teretom prešao desetak kilometara samo da bi pomogao iznemoglom drugu.


Momčilo Pazmanj (suigrač iz OKK Beograda): 



- Kako je samo igrao te nedelje u Sarajevu. Trideset i pet poena. Sedeli smo posle utakmice na Ilidži. Sat-dva iza ponoći Dragutin Čermak i ja smo ga zvali da pođemo zajedno u Beograd, jer nam se žalio da mu jedan far ne radi, pa bismo ga mi u koloni "šlepovali".

Pristao je, a onda odustao, jer je obećao intervju jednom sarajevskom novinaru još u Belgiji, tada je bio sprečen, pa je rešio da ostane do ponedeljka da bi se odužio tom čoveku...

U Beograd nije nikad stigao.


Stanislava Pešić (glumica):



- Koraća sam poznavala, imala sam tu privilegiju. Uvek kad ga sretnem na ulici, imala sam osećaj kao da sam srela Dobrotu i Skromnost.


*****



Pobjede, rekordi, medalje, titule. Žućko je to prihvatao bez trunke uobraženosti i nikad nije postao zvijezda.

Zato, iz godine u godinu (evo, šesnaestu poslije pogibije), sve je blještaviji i topliji sjaj Radivoja Koraća, najljepšeg bisera svjetske košarke.

Napisala: Olga Đoković, obrada: Yugopapir (Svijet / Sarajevo, maj 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate