Antun Gustav Matoš, boem, patnik, ratnik: Ratovao riječima protiv beskrajne ljudske gluposti (1984)




Najveća zapreka radu su ovdje žene. Pariz je jedino mjesto na svijetu gdje je artist najobljubljenija osoba. Pošto poznajem bolje svoje nego njihove ljubavne afere, reći ću ti da se čudim što su tu žene uništile Heinea, Maupassanta, Ropsa i Daudeta. Pakao, pravi pakao, ali taj pakao je često ljepši od svih nebesa

Rodio se u petak, 13. lipnja 1873. godine. Antun Gustav Matoš zvan Gustl, bješe pjesnik i vjesnik nove riječi, esejist i novelist, pisac i putopisac, stari novinarski lisac, zatim boem, patnik i ratnik. Ratovao je riječima protiv beskrajne ljudske gluposti. U Antologiji humora Joe Matošić nazvao je Matoša najduhovitijim našim polemičarom. Marijan Matković nazvao ga je najduhovitijim našim piscem.

No, za života ga nisu mnogo pazili i mazili. Svi su govorili da dobro piše, no nekako su ga nerado objavljivali. Do smrti se morao boriti za koricu kruha, za karticu teksta. Tek poslije smrti postao je besmrtnik.

Iz godine u godinu sve ga više slavimo i hvalimo. Ove godine obilježavamo 70. obljetnicu Matoševe smrti.

Kako ćemo ga tek hvaliti i slaviti za stotu obljetnicu - 2014. godine!


*****



O da, bio je još za života slavljen i hvaljen, no ne toliko kao književnik koliko kao violončelist, i ne u dvadesetom stoljeću nego u devetnaestom, i ne toliko u Zagrebu koliko u Beogradu. 

- Ja sam dijete ostarjelog devetnaestog stoljeća - pisao je Matoš - i starac djetinjastog dvadesetog vijeka.

(Ilustracija: Rudi Labaš)
U tom svom duhovitom pikantnom slogu pisao je vrlo često, gotovo uvijek.

U svakom bi tekstu zablistao ponekim matoševskim biserom, štiklecom, pa ćemo vidjeti da je bio rasni humorist, ili barem humoristički orijentiran novinar i pisac, kako ga nazvaše, prvi naš evropski novinar u pravom smislu te riječi.

Humor mu nije bio najvažniji na svijetu, no rado je ponavljao staru istinu da u svakom dobrom književnom djelu mora klijati humoristička klica, jer je ovaj ludi svijet češće smiješan negoli ozbiljan.

Na pitanje kolege novinara Matoš je bio rekao:

- Što je smiješno? Sve, a najsmješnije je ovo vaše pitanje.

Ipak na jednom mjestu kaže:

- Razumjeti je teže no smijati se. Smijeh nije uvijek dokaz superiornosti jer postoji i smijeh glupana.

U tekstu pod silovitim naslovom Silom budala kaže kratko i krotko:

- Tko je gluplji, taj je sretniji.

U članku pod naslovom Don Kihot napisao je:

- Životinje se ne smiju jer su životinje, a čovjek je životinja, koja nije životinja, jer se smije.

Osim Don Kihota Matoš je napisao Rat i mir:

- Država ima sva prava - piše u Ratu i miru - a čovjek ih nema, umjesto da bude obratno.

Bunjevački Hrvat porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanec odgojem A. G. M, piše: 

- Moji roditelji učiniše sve za moj odgoj. Bio sam na gimnaziji, učio sam francuski i violončelo, ali sam bio poznatiji kao zagrebački fakin no kao prilježno đače. U sedmom gimnazijskom razredu dobih iz logike prvo poljeće odlično, drugo poljeće treći red, i već odatle sudite kakav bijah đak!

Poslaše me u Beč na veterinu, da postanem pasji dentist, konjski specijalist, kravlji geburcelfer i pileći bakteriolog, ali ja svirah sa Suchyjem, kasnijim violinistom u Pragu, lutah s mojim bratićem Hugom Schamsom, današnjim kapelnikom, čitah luckastog Hoffmana i Byrona, izgubih vladinu potporu i dođoh u Zagreb sa dugom kosom i veltšmercem na nesuđenom svom utilitarskom veterinarskom licu.

Smatrao se Zagrepčaninom od glave do pete:

- Jer ja sam u Zagrebu dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, jer su mi tu tatek orguljaš kod Sv. Marka, jer mi na Mirogoju leži djed Grga, jer sam razbijao Crnkoviću obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, jer sam se tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke i tuškanečke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao grožđe u vinogradima...

U anegdotama je također šarmantan i frapantan. Profesor ga je zatekao kako ispod klupe čita Shakespearea:

- Ti fakin nijedan! Kaj to čitaš?

- Nisam je fakin. Fakini ne sjede u društvu Shakespearea ili Goethea.

Poznat je ovaj Matošev epigram, što bi rekao Krklec, ep na gram:


Ne valja mi strofa, kara me Stipan, dok mu srok moj viče: Stipan, ti si klipan.


U polemikama nikog nije štedio, nije birao riječi, nikad nije obrijao dlaku na jeziku. Zapisano je da je polemizirao sa svim pismenim i nepismenim Zagrepčanima. Ostala je i njegova izjava da je oduvijek više volio Zagreb nego Zagrepčane.


Odijelo je pasoš koji sami pišemo



Njegovi suvremenici tvrde da mu nije bilo toliko do vlastita stajališta koliko do polemike.

Majstorski bi skratio ili iskrivio protivnikovo ime. Gospodin Pas (Pasarić), dr Drek (Dreksler), Jarmek, Parmek, Žarmek (Jermačević, Parmačević, Spermačević), Fujević ili Huljević, a Tina Ujevića nazvao je Vušević.

No nije bio zlopamtilo, niti bi mrzio protivnike, naprotiv, mnoge su polemike svršile uz čašicu kod Žagarice ili Kašmirice.

Zvonimir Milčec napisao je da je Matošu bilo stalo tek do javnog zezanja i sprdanja da razdrma agramersku malograđansku sredinu, što mu je ubrzo uspjelo, jer su se novine s njegovim polemikama i kritikama prodavale kao halva. Ljudi su u repovima čekali pred kioscima.

Pišući o Matošu kao putopiscu, Matko Peić kaže da se često prometnuo u šaljivdžiju, dao se voditi rukom Petrice Kerempuha po Hrvatskom zagorju, po Zagrebu, gdje napisa svoje najbolje putopise u obliku veselog plača.

Iz Pariza je A. G. M pisao prijatelju Vladimiru Tkalčiću:

- Najveća zapreka radu su ovdje žene. Pariz je jedino mjesto na svijetu gdje je artist najobljubljenija osoba. Pošto poznajem bolje svoje nego njihove ljubavne afere, reći ću ti da se čudim što su tu žene uništile Heinea, Maupassanta, Ropsa i Daudeta.

Pakao, pravi pakao, ali taj pakao je često ljepši od svih nebesa.

Okorjeli neženja Gustl imao je o braku svoje mišljenje:

- Ne pojmim kako se može s kime, sa ženskim ili muškim, postojano živjeti.

Ipak u njegovim se bilježnicama našlo i ovo:

- Sav moj nemir i jad dolazi otud što nemam žene koju bih ljubio. Ovo u Parizu, to su žabetine. Da nađem curu koja je kao ja, jedno bismo drugo uništili, proždrli od ljubavi.

Uostalom, kad je u Parizu saznao da se u Zagrebu udala Dragica Tkalčić, navodno jedina cura koju je (do tada) volio, cijelu je noć lumpao i pjevao s nekim klošarom da utuče tugu.

Ni u Ženevi mu nije bilo dosadno:

- Danas (4. VI 1899.) upecah novu curu. Olga Beck. Vrlo lijepa, confessionlos. Oteh je prijatelju Meyeru, koji bijaše tako lud te me predstavi.

Pariški konobar upitao Matoša odakle je.

- Iz Afrike - lanu Gustl.

- Iz Afrike? Nemoguće. Recite nešto na nekom afričkom jeziku.

Na to Matoš ispali:

- Bum buš bu bumo bute buju.

Vječito bez love, ali otmjen i dobro odjeven u Dimijama je napisao:

- Moda, kako je poznato, nije tu da otkriva, već da sakriva, nije izumljena toliko za povećanje ljepote, koliko za sakrivanje rugobe. Moda ima i svoje heroje: fićfiriće.

Odijelo je pasoš koji sami pišemo, i nepoznati nas sude samo po ovoj preporuci.

Ima odijela koja su rječitija, ljepša i interesantnija od mnogih lica.

Uvijek i zauvijek živahan i vedar, rasplakani veseljak Antun Gustav Matoš, zvan Gustl, umro je u najvećem siromaštvu, bolestan, jadan i gladan. Sit svega.

Napisao: Vlado Burić, obrada: Yugopapir (Svijet, lipanj 1984.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate