NK Hajduk, junak Kupa UEFA 1985: Kako izgleda jedan dan u životu slavnog prvoligaša (1/2)




U prostorijama Hajduka uvijek je živo. Smjenjuju se garniture igrača, stižu navijači po posljednje informacije i da se osobno uvjere kako se trenira. Svakodnevno dolaze ekskurzije iz cijele zemlje da obiđu jedan od najljepših stadiona na svijetu. Ante Žaja, koji sedmu godinu rukovodi klubom, kaže da najviše posla ima u mrtvoj sezoni kada nema utakmica i događaja, ali kada su zapravo pripreme u punom pogonu



U povodu Hajdukovih dosadašnjih uspjeha u Kupu UEFA i njegova skorog jubileja, naši suradnici Zdravko Reić i Feđa Klarić perom i kamerom zabilježili su jedan običan dan u životu popularnog prvoligaša, predstavljajući dio Hajdukove ekipe, bez koje izabrana jedanaestorica u dresovima i kopačkama ne bi bila ono što jest.

Hajdukova pionirska škola (foto: Feđa Klarić)


*****



Kada se 13. veljače 1986. godine u svečanom salonu stadiona u Poljudu uokolo tri metra visoke torte na sedam katova, ukrašene sa 75 svjećica, okupi velika obitelj Hajduka - bit će to neviđena fešta!

Proslava dijamantnog jubileja ne samo jednog nogometnog kluba nego i slavlje Splita, grada koji u splitskim bijelima ima jedno od svojih bitnih obilježja.

Kroničari su zapisali kako je sve to počelo (četvorica splitskih studenata u Pragu oduševila su se "fuzbalom", pa su i u svom gradu osnovali klub) i kako je Hajduk rastao i razvijao se (od zabave, mularije i mladosti do pravog biznisa), te kako je dobivena dimenzija koja je za neke druge sredine i gradove nezamisliva.

Jednostavno, Hajduk je bio epicentar mnogih, ne samo sportskih nego i društvenih zbivanja, bez obzira jesu li to bili nastupi na "kraljevoj njivi", vježbalištu austrougarske vojske i, poslije, starom placu kod Plinare, predstavama na poljudskoj ljepotici ili utakmicama na gostovanjima...


Jesenski finiš



Hajduk se preselio iz centra Splita 1979. godine na periferiju, u Poljud, i ondje se preobrazio u poslovnog nogometnog diva. Eto, prošle, 1984. godine ušle su dvadeset i tri stare milijarde u klupsku blagajnu, ove godine očekuju i svih 30 milijardi dinara, a to je za pogon u kojem uz dvadeset tri nogometaša radi još sedamdeset profesionalaca - više nego uspješno!

Generalni sekretar Hajduka Ante Žaja kaže:

- U našim uvjetima, kada nisu sređeni statusi ni klubova ni igrača, nije lako raditi, pogotovu kada nam je na grbači održavanje stadiona, odnosno stavka teška 12 milijardi dinara. Ali, ne treba se žaliti; radi se, borimo se, i mislim da svi zajedno možemo biti zadovoljni.

Sada se u Hajduku pripremaju za veliki finiš jesenske sezone. 

Nadaju se da će proljeće dočekati na sva tri kolosijeka u nacionalnom i evropskom kupu, te da će u prvenstvu pratiti beogradski tandem klubova. 

Ipak, u središtu je pažnje dvoboj sa sovjetskom ekipom Dnjepr. Pobjeda bi značila plasman u četvrtfinale Kupa UEFA, a to ne bi bio samo sportski nego i financijski uspjeh - osigurao bi se dobitak još jednog golemog inkasa od pet milijardi - četiri od ulaznica, jedna od televizije i reklama. 

Ali važnije od toga rekordnog utrška, za Hajduk bi bila atmosfera u kojoj će se proslava dijamantnog jubileja ostvariti na pravi način, a ne samo nazdravičarskim referatima, susretima i predstavama.

Jer, svi ti planirani susreti generacija, podjele odlikovanja i priznanja, otvaranje muzeja Hajduka i tko zna što je sve planirano i već mjesecima pripremamo - ne bi bez i jednog takvog uspjeha imalo efekta, pa čak ni najavljene tri prijateljske utakmice Hajduka protiv reprezentacije Čehoslovačke, rođendan bijelih, zatim reprezentacije Jugoslavije kao završni dio prvenstva i superspektakl protiv selekcije Evrope idućeg ljeta, kao njihova novog prvenstva. 

Neće osigurati takav štimung kakav vlada kada bijeli izlaze na evropski megdan. I nisu susretima s Dnjeprom najviše obuzeti rukovodioci kluba i igrači. 

Mnogo više brige imaju navijači bijelih. Ovih dana portiri-telefonisti na stadionu ne mogu se obraniti od poziva...

- Raste napetost uoči takvih utakmica - priča Dasen Smoje, jedan od četvorice uniformiranih portira na ulazu u klupske prostorije Hajduka. - Osjeća se to i vidi baš po učestalosti poziva. Zovu nas naši sa svih strana, pitaju gdje je taj Krivoj Rog, kako će Hajduk putovati, zanimaju se za aranžmane, ima fanatika koji bi i na to putovjanje željeli pratiti svoje ljubimce. 

Onda zovu i radi predbilježba karata, najavljuju već dolazak autobusa...

Ali, telefonskim je "udarima" još više izložena Katarina Wiesner, desna ruka Ante Žaje. Ona obavi bezbroj razgovora u toku dana, i jedina u domu bijelih ne gubi živce, nego staloženo odgovara, bilježi i prenosi, odbija i poziva...

- Tužno je bilo kada su nas prošle godine Rusi eliminirali u prvom kolu. To je ovdje za mnoge bio smak svijeta. Utakmice evropskih kupova uistinu su jedinstvene, one daju poseban štimung. Stadion će opet biti rasprodan. Važno je da u Zaporožju naši ne izgube s više od dva gola razlike. Što se mog posla tiče, on je zanimljiv, na pada mi teško ni kada mi zanovijetaju.


Gužva od jutra



Pod komandom Ante Žaje radi sedamdesetak ljudi; među njima su tri administrativca, šest zaposlenih u financijskoj službi, dvojica u propagandi i marketingu, četiri portira, dvanaest terenskih radnika, šest pralja, četiri čistačice, dva oružara, dva fizioterapeuta, zatim je tu i devet profesionalnih trenera. 

Uglavnom, svi su na poslu od najranijeg jutra. 

Već u sedam sati pogon se priprema za igračku najezdu. 

Prvi stižu pioniri ili, kako ih se u Splitu od davnina zove, "tići" i "repci"; prvotimci jutarnji trening obično odrađuju u dvije grupe, na dva pomoćna terena ili u dvije dvorane. Odvijaju se treninzi bez prekida.

Domeniko Sizgoreo postao je maser prve momčadi Hajduka prije tri godine. On priča:

- Meni je najteže dan poslije... Jer, na sam dan utakmice nije osobito naporno pripremiti igrače za nastup, koliko je to teško dan poslije kada je masaža obavezna. Po ponašanju ne bih nikoga izdvojio osim Ivu Jerolimova. Kad ga se jače stisne, stenje, a kad se popusti, smije se, kaže da ga škakljam.

Prvotimci Hajduka uglavnom se zadržavaju u svlačionicama, u kafiću Bobisa na ulazu u stadion. Mlađi su najčešće dežurni u suvenirnici, često i na porti odakle telefoniraju (rekord u tome trenutno drži Stjepan Deverić), ali svima je najdraže u klupskom restoranu. 

U pravilu, glavni igrači uživaju privilegij da zalaze u kuhinju, zaviruju u lonce...

- Ne ljutite se, oni su mi kao djeca - običava reći glavna kuharica Amelija Velat, Istranka iz Pazina.


Nema što nema



U Splitu je od 1967. godine u kuhinji glavna, a s njom još rade Anđa Boban, Nada Korač, Ana Božiković, Luca Ruščić i Anka Kovačević. Sve su one, po jednodušnoj ocjeni svih koji zalaze u Hajdukov restoran, izuzetno ljubazne.

- Vujovići su gurmani - dalje priča kuharica Amelija. - Oni su probirljivi, traže malo pažnje, ali su i vrlo pažljivi, dobri... Svi su simpatični...

Marinko Božiković (zanat je ispekao u poznatom restoranu Javor u Podstrani) rukovodilac je čete kuharica, spretan i okretan, znade iskoristiti sve prednosti i pogodnosti činjenice da je riječ o Hajduku, pa igračima nikad ničega ne manjka na stolovima.

- Dva sam puta letio u bazen, dakako u odijelu, poslije pobjede Kupa UEFA i nije mi bilo žao! Neka me potope i poslije eliminacije Dnjepra! Takvo mi kupanje ne škodi, ali ni ja igračima ne ostanem dužan... Zalio sam ih šampanjcem poslije pobjede nad Torinom.

Taj susret s talijanskim prvoligašem dočekan je u Splitu, na stadionu Hajduka, kao jedan od najvažnijih međunarodnih ispita svih vremena. 

Stručnjaci tvrde da na evropskoj sceni bijeli nisu nikada pobijedili snažniju i poznatiju momčad od Torina. 

Poslije tog uspjeha nije bilo većeg slavlja, mnogi su funkcionari Hajduka u prvi mah bili bješnji zbog direktnog TV-prijenosa nego što su mislili na to da su bijeli ostavili izvanredan dojam na jugoslavensku sportsku javnost. 

Poslije su se primirili, a svakako je među najzadovoljnijima bio Nedo Petronić zvan Kanta, umirovljeni oficir, šef referade za članstvo. 

U njegovim knjigama zapisano je oko četrdeset pet tisuća članova Hajduka u 239 društava...

- Na ovom sam radnom mjestu dvadeset i četiri godine. Doživio sam kojekakvih čuda s navijačima, ali uvijek im dajem za pravo. Od navijača se živi, oni su jezgro kluba! Tvrdim da nema privrženijih navijača od naših. Zamislite, supruge trojice naših starih članova nisu ni poslije smrti bračnih drugova prestale plaćati članarinu!

Radinka Lendić iz Sarajeva, Branka Košta i Darinka Šoć javile su mi kako je njihova obaveza da ostanu u članstvu.

Kada se Nedu Petronića upita za primjerne članove kluba, odmah će izdvojiti umirovljenika Mladena Perka s najvećim stažem i građevinskog poduzetnika Dragog Ozretića, "fetivog" Splićanina, koji je svojim novcem znao priskočiti u pomoć Hajduku.

Inače, Petronić je vrlo kritičan prema ponašanju navijača mlađeg naraštaja, među koje se infiltriraju neprijatelji kluba i društva.

- Treba znati da je posljednjih godina velika pažnja posvećena radu s najmlađim pripadnicima sa splitske torcide. Oni su baš na utakmici s Torinom bili pod posebnim povećalom zbog ružnih nereda izazvanih poslije derbija Hajduka sa Crvenom zvezdom.

No, novih ispada nije bilo, a iz omladinskih organizacija uvjeravaju da će na tribinama, posebno na sjeveroistoku gdje su navijači ultraši, provesti pravu borbu da stadion na Poljudu ne bude poligon za divljanje i iskazivanje najnižih strasti.


Posao i hobi



U prostorijama Hajduka uvijek je živo. Smjenjuju se garniture igrača, stižu navijači po posljednje informacije i da se osobno uvjere kako se trenira. Svakodnevno dolaze ekskurzije iz cijele zemlje da obiđu jedan od najljepših stadiona na svijetu. 

Ante Žaja, koji sedmu godinu rukovodi klubom, kaže da najviše posla ima u mrtvoj sezoni kada nema utakmica i događaja, ali kada su zapravo pripreme u punom pogonu.

- Sada smo zaokupljeni našim gostovanjem u Krivoj Rogu. Nismo dobili dozvolu za čarter-let. Moramo najprije u Moskvu, pa na dan utakmice u Krivoj Rog. Imamo punu kapu posla oko proslave, a i oko plasmana jubilarnog kalendara. 

Nadam se da ćemo ponovno plasirati svu tiražu od stotinu tisuća komada. To su tekući poslovi!

Predsjedavajući Hajduka, Joško Vidošević, nekadašnji prvotimac i reprezentativac Jugoslavije, zabrinut je zbog zaostatka bijelih za vodećim Paritizanom i Crvenom zvezdom. On kaže:

- Otkako smo se preselili na Poljud, a ovo je šesta godina, osvojili smo samo jedan trofej Kup Jugoslavije, i to prošle sezone. To je nedovoljno za naše ambicije. Bilo bi slatko kada bismo u jubilarnoj godini darovali svojim navijačima npr. finale Kupa UEFA. 

A to nije nedovoljno! Mislim da ćemo daleko doprijeti ako ne zapnemo na Dnjepru. 





U svakodnevnoj inspekciji poslova u Hajduku nismo smjeli zaobići umirovljenog ekonoma Juku Stričića, električara Josipa Tičića ili oružara Matu Kasala, kao ni članove velike porodice bijelih, okupljenih u jednom klubu koji je više od običnog nogometnog kluba. 

No, nitko od njih ne traži takva priznanja. Većina je zaposlenih u Hajduku sretna. Oni su, naime, spojili posao i hobi!

Napisao: Zdravko Reić, obrada: Yugopapir (Studio, jesen 1985.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate