Branislav Glumac o Ivici Frgiću, junaku Mediteranskih igara '79: Veseo momak ispod korice šutnje



Gledao sam izbliza kako se sportaši bore i s tim fantomom, s tom potajnom morom koja je, kao i u svakom ljudskom biću, duboko zapretena i poslagana u njima. Vidio sam tu unutrašnju borbu i to unutrašnje samosvladavanje i u Ivice Frgića. Momak osmijehom gotovo da djeluje nježno i djevojački, a rukohvatom kostolomski

Oduvijek me zanimala izometrija ljudskih napora: do kuda seže granica čovjekove volje i njegovo pomicanje praga bola. Ovo je veoma stručna terminologija: njome se služe, međutim, i sportski stručnjaci i laici. 

Laik sam što se tiče biflanja sportske terminologije, ali i ne baš sasvim laik: veoma poštujem onu sportsku terminologiju koja izmiče golom mjerenju fizičkih napora a interferira inteligenciju, to jest duhovno vrenje usred tjelesnog...

Tu neisključivost interesa veoma lijepo pokazuju oni tzv. muški, "teški", "kvrgavi" i štatijasveneznam sportovi, kao: boks, veslanje, dizanje utega i rvanje.

Rvanje napose. 

Iz jednostavnog razloga što u njemu radi cjelokupno čovjekovo psihofizičko ustrojstvo u oba smjera: između dvojice koji, htjeli to ili ne, moraju jedan drugome dokončati superiornost volje, umijeće, snagu, intelegenciju.

"Skrivenim perom o rvaču Ivici Frgiću": Rubrika Branislava Glumca (1979)

Vrebanje



U rvanju nema vrdanja: kraja mora biti, "spasenje" ne dolazi niotkud doli iz tebe samog - kad si jednom u zagrljaju rvačkog čina, više ti uzmaka nema. 

Dakako, postoji i kapitulacija, ali ona je onaj ružniji i sramniji dio igre, izuzev kad se radi o tzv. objektivnim okolnostima (napuknuću mišića, tetive, zgloba itd.). 

Ne znam da li se i u jednom sportu totalnije ogleda ideogram: čovjek u čovjeka, čovjek na čovjeka. 

Sve je u  a g o n u: od malog nožnog prsta pa do šije. 

Svaki je nerv na kušnji.

Energija cirkulira pojačanim brzinama.

Ako oči k’o u ptice grabljivice vrebaju najosjetljivije i najranjivije mjesto na protivniku. 

Vrebanje! 

Taj mi je sinonim stalno lebdio pred očima gledajući na plohi strunjače zlatnog Mediterana 79 - Ivicu Frgića. 

Dakako, u tom vrebanju nema onih najnižih i mučkih instinkata, ali da svaki sport nije ponekad lišen i njih to stoji. (Ugriz u rame boksača Bogujevcija!) 

Ideja o fernesi, viteštvu, učas se može odbaciti: jedan pogrešan ili opasan protivnikov zahvat može prevagnuti na ovu ili onu stranu svu efikasnost sportske etike i viteštva.


Samosvladavanje



Ivica Frgić: Unutrašnja borba i
samosvladavanje (foto: Studio)
Gledao sam izbliza kako se sportaši bore i s tim fantomom, s tom potajnom morom koja je, kao i u svakom ljudskom biću, duboko zapretena i poslagana u njima. 

Vidio sam tu unutrašnju borbu i to unutrašnje samosvladavanje i u Ivice Frgića

Momak osmijehom gotovo da djeluje nježno i djevojački, a rukohvatom kostolomski! 

To je, dakako, onaj privid divlje snage koja izbija iz boraca. 

Divlje, no voljom i glavom kanalizirane snage koja se katkada zna izventilirati i u običnom muklom stenjanju, ječanju, gudenju. 

U rvanju je tijelo instrumenat: sve su strune napete i bol može slobodno izaći van. 

Dizači utega, na primjer: kriče, urlikom oslobađaju bol i muku. 

Rvači potiho stenju: tijelo svira niz različitih melodija. 

Već prema tome koliki je protivnikov s t e g, zahvat iz grčkorimskog stila ili, pak, slobodnog. 

Tijelo i snaga u svemu tome trebaju - vladara.

Ivica Frgić vješto i gipko vlada svojim tijelom. Čak i u onim nemogućim pozama i situacijama kad vam se čini da kosti krckaju a koža puca. Taj je osjećaj stalno prisutan u gledaocu: da će neka koščica krenuti ili da će koža popucati! 

(Majke koje putem TV-ekrana gledaju svoje sinove, zasigurno nisu hladnokrvne, možda kane i koja suza uz obaveznu rečenicu "zašto sam ga rodila, da ga drugi... " itd. S očevima je već lakše: sujeta snage u njima dreči na sva usta i tu nema milosti ni "objektivnosti"!)


Dobrovoljno mrcvarenje



Svakako da se u takvim trenucima gledalac mora zapitati: koliko je to napora, volje, znoja i kojekakvih drugih teškoća i odricanja uloženo u naizgled jedan jedini meč, u jednu jedinu borbu koja zapravo u sebi sadrži duge godine svih onih borbi prije?

I ne samo borbi, već prije svega dobrovoljnog mrcvarenja i mučenja vlastitog tijela. 

Tijela koje silom i umom hoće da pomakne onu fatalno izazovnu granicu uvijek novog praga bo1a. 

Za Ivicu Frgića, tog nešto jačeg dvadesetogodišnjaka, koji se u času trijumfa radovao kao bezazleni dječarac, rvanje ima slijedeće "šifre":

  • 1) vještina


  • 2) užasna volja


  • 3) duge godine strpljenja i odricanja (onih vrlo zavodljivih, posve prirodnih i prizemnih stvarčica)


  • 4) uspostavljanje one tako važne ravnoteže između glave i svakog zapetog i napetog mišića (a to, dakako, ne uspijeva uvijek jer u vatri borbe sagorijevaju pripitomljeni "recepti")


  • 5) žudnja za dostojanstvom - bilo u slavlju pobjede ili u tuzi poraza.


Ivica Frgić u Somboru, nakon osvajanja olimpijske medalje (1976)
(foto: privatna arhiva)

Šutljivci



Rvači govore malo. Najradije bi vas pozvali na razgovor tamo na strunjaču, tamo gdje se oni osjećaju kao "kod kuće". 

Ispod te korice šutnje, u svojoj ljušturici, zavučen je i skrit i Ivica Frgić. 

A u samoj biti je više no veseo momak!

Pa ipak, ima u svemu tome i nekakve logike: snaga poneki put govori sama za sebe. I, ako su košarkaši najveći brbljavci u onom najdobrohotnijem smislu, ako su nogometaši "najveći bukači i napržice, a vaterpolisti momci s najčudnijim pogledima, onda je posve sigurno da dizači utega i rvači, u svoj svojoj voluminoznosti i širokosti izgledaju najdječačkije, najmirnije i najneratobornije.

To su one suprotnosti koje kolosima i snagatorima - u onom sportskom duhu nadmetanja - daju onu posebnu dražest: jednom Vladimiru Miliću, na primjer, jednom Ivici Frgiću, na primjer. 

Frgiću, ne pregolemom, ali svom od mozaika napetih mišića!

Rvanje mi tako nekako dođe kao ozbiljniji produžetak djetinjstva i mladosti! 

Ta tko se od nas nije hvatao ukoštac sa svojim prijateljem i tko ga jednom davno (ali poneki put i kasnije, u odraslijim vremenima) nije htio povaliti na hladnu zemljicu!

I nek mi stoga oproste na smjelosti rvači svih meridijana: u onim trikoima, u onim ritualnim kaznama - kad protivnik klekne-legne u onim svim nadasve opasnim i tvrdim zahvatima, u svom tom muškom i ponosnom nadmetanju "tko jači - taj kvači", oni mi, rvači, djeluju kao silno i prebrzo izrasla djeca!

Silna energija izgara u njihovim tijelima i silna strast pobjede izjeda njihovu nutrinu! 

Sve je to lukavo sakriveno i pokriveno, ali one čiste radosti odaju ih: radost dobro izvedenog tuša, radost gledanja u protivnika oborenog na plećke, radost u podignutoj desnici! 

A potom i ona kolektivna radost: kad rvaču pobjedniku u naletu i poljupcima čestita vlastita momčad!


Pobijediti bol



Ivica Frgić: Mozaik napetih mišića
(foto: privatna arhiva)

I nije sve ovo o čemu sada pišem bez uzročne veze: okovratica zlatne medalje Ivice Frgića jednim svojim dijelom dobrano se drži za djetinjstvo. 

Tamo, u djetinjstvu, i začeo je Frgić usavršavanje jedne od najstarijih vještina: obaranje protivnika na tlo. 

Tamo, u nekom dvorištu, pa na nekoj livadi, pa u nekoj skrivenoj uličici i jest korijen ovom njegovom velikom uspjehu na MIS-u 79. 

Vještina se kasnije oplemenjivala kroz ukradeno vrijeme u malim, zagušljivim i nikakvim dvoranicama, u nikakvim i mršavim uvjetima. Ali volja i tijelo išli su naprijed. 

Bilo je, dakako, i mnogo padova i poraza na tom putu, no ti porazi kao da su Frgiću davali uvijek neku novu snagu.

Danas je Frgić već sportaš koji je nabijen plus i minus nabojima: zna otrpjeti poraz, muški, ali se zna još dječačkije radovati pobjedi! 

Nesebičan je, dijeli slast pobjede s prijateljima, sa znancima, s novinarima, a podijelit će je i na svom domaćem ognjištu. 

Trenutak tih kratkotrajnih radosti kao da iskupljuje sve one oznojene sate provedene po raznim neprovjetrenim ili provjetrenim dvoranama.

Prošlih dana, u sportski razgaljenom Splitu, u uvjetima za rad i više no zahvalnima - njemu, sad već pobjedniku, Ivici Frgiću bilo je više nego dobro. 

A kad mu je bilo ponajteže, miris Mediterana širio mu je nozdrve a sjajna splitska publika nosila ga je opet na grlatim valovima. 

To ne taji ni Frgić: on zna da je njegovo tijelo, njegova vanjština, pruženo na uvid mnogim nezasitnim očima. 

Strahuje Frgić od tih, za vrijeme borbe, malo vidljivih, ali sveprisutnih očiju. 

I njima i sebi usprkos nastoji i onim posljednjim atomima snage pomaknuti onaj fatalni prag bola. 

Pomaknuo ga je i ovaj put za nijansu, čekaju ga još mnogo pomicanja!

Napisao: Branislav Glumac, obrada: Yugopapir (Studio, X 1979.)

Sombor, 1984: Ivica Frgić, nosilac olimpijskog plamena na putu
ka Sarajevu (foto: privatna arhiva)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate