Gledao sam izbliza kako se sportaši bore i s tim fantomom, s tom potajnom morom koja je, kao i u svakom ljudskom biću, duboko zapretena i poslagana u njima. Vidio sam tu unutrašnju borbu i to unutrašnje samosvladavanje i u Ivice Frgića. Momak osmijehom gotovo da djeluje nježno i djevojački, a rukohvatom kostolomski
Oduvijek me zanimala izometrija
ljudskih napora: do kuda seže granica čovjekove volje i njegovo
pomicanje praga bola. Ovo je veoma stručna terminologija: njome se
služe, međutim, i sportski stručnjaci i laici.
Laik sam što se
tiče biflanja sportske terminologije, ali i ne baš sasvim laik:
veoma poštujem onu sportsku terminologiju koja izmiče golom
mjerenju fizičkih napora a interferira inteligenciju, to jest
duhovno vrenje usred tjelesnog...
Tu neisključivost interesa veoma lijepo pokazuju oni tzv. muški, "teški", "kvrgavi" i štatijasveneznam sportovi, kao: boks, veslanje, dizanje utega i rvanje.
Rvanje napose.
Iz jednostavnog razloga što u njemu radi
cjelokupno čovjekovo psihofizičko ustrojstvo u oba smjera: između
dvojice koji, htjeli to ili ne, moraju jedan drugome dokončati
superiornost volje, umijeće, snagu, intelegenciju.
Vrebanje
U rvanju nema vrdanja: kraja mora biti,
"spasenje" ne dolazi niotkud doli iz tebe samog - kad si
jednom u zagrljaju rvačkog čina, više ti uzmaka nema.
Dakako,
postoji i kapitulacija, ali ona je onaj ružniji i sramniji dio igre,
izuzev kad se radi o tzv. objektivnim okolnostima (napuknuću mišića,
tetive, zgloba itd.).
Ne znam da li se i u jednom sportu totalnije
ogleda ideogram: čovjek u čovjeka, čovjek na čovjeka.
Sve je u a
g o n u: od malog nožnog prsta pa do šije.
Svaki je nerv na kušnji.
Energija cirkulira pojačanim brzinama.
Ako oči k’o u ptice grabljivice
vrebaju najosjetljivije i najranjivije mjesto na protivniku.
Vrebanje!
Taj mi je sinonim stalno lebdio pred očima gledajući na
plohi strunjače zlatnog Mediterana 79 - Ivicu Frgića.
Dakako, u tom
vrebanju nema onih najnižih i mučkih instinkata, ali da svaki sport
nije ponekad lišen i njih to stoji. (Ugriz u rame boksača
Bogujevcija!)
Ideja o fernesi, viteštvu, učas se može odbaciti:
jedan pogrešan ili opasan protivnikov zahvat može prevagnuti na ovu
ili onu stranu svu efikasnost sportske etike i viteštva.
Samosvladavanje
Gledao sam izbliza kako se sportaši
bore i s tim fantomom, s tom potajnom morom koja je, kao i u svakom
ljudskom biću, duboko zapretena i poslagana u njima.
Vidio sam tu
unutrašnju borbu i to unutrašnje samosvladavanje i u Ivice Frgića.
Momak osmijehom gotovo da djeluje nježno i djevojački, a rukohvatom
kostolomski!
To je, dakako, onaj privid divlje snage koja izbija iz
boraca.
Divlje, no voljom i glavom kanalizirane snage koja se katkada
zna izventilirati i u običnom muklom stenjanju, ječanju, gudenju.
U rvanju je
tijelo instrumenat: sve su strune napete i bol može slobodno izaći
van.
Dizači utega, na primjer: kriče, urlikom oslobađaju bol i
muku.
Rvači potiho stenju: tijelo svira niz različitih melodija.
Već prema tome koliki je protivnikov s t e g, zahvat iz grčkorimskog
stila ili, pak, slobodnog.
Tijelo i snaga u svemu tome trebaju - vladara.
Ivica Frgić vješto i gipko vlada
svojim tijelom. Čak i u onim nemogućim pozama i situacijama kad vam
se čini da kosti krckaju a koža puca. Taj je osjećaj stalno
prisutan u gledaocu: da će neka koščica krenuti ili da će koža
popucati!
(Majke koje putem TV-ekrana gledaju svoje sinove, zasigurno
nisu hladnokrvne, možda kane i koja suza uz obaveznu rečenicu "zašto
sam ga rodila, da ga drugi... " itd. S očevima je već lakše: sujeta
snage u njima dreči na sva usta i tu nema milosti ni "objektivnosti"!)
Dobrovoljno mrcvarenje
Svakako da se u takvim trenucima
gledalac mora zapitati: koliko je to napora, volje, znoja i
kojekakvih drugih teškoća i odricanja uloženo u naizgled jedan
jedini meč, u jednu jedinu borbu koja zapravo u sebi sadrži duge
godine svih onih borbi prije?
I ne samo borbi, već prije svega
dobrovoljnog mrcvarenja i mučenja vlastitog tijela.
Tijela koje silom i
umom hoće da pomakne onu fatalno izazovnu granicu uvijek novog
praga bo1a.
Za Ivicu Frgića, tog nešto jačeg
dvadesetogodišnjaka, koji se u času trijumfa radovao kao bezazleni
dječarac, rvanje ima slijedeće "šifre":
- 1) vještina
- 2) užasna volja
- 3) duge godine strpljenja i odricanja (onih vrlo zavodljivih, posve prirodnih i prizemnih stvarčica)
- 4) uspostavljanje one tako važne ravnoteže između glave i svakog zapetog i napetog mišića (a to, dakako, ne uspijeva uvijek jer u vatri borbe sagorijevaju pripitomljeni "recepti")
- 5) žudnja za dostojanstvom - bilo u slavlju pobjede ili u tuzi poraza.
Šutljivci
Rvači govore malo. Najradije bi vas
pozvali na razgovor tamo na strunjaču, tamo gdje se oni osjećaju
kao "kod kuće".
Ispod te korice šutnje, u svojoj
ljušturici, zavučen je i skrit i Ivica Frgić.
A u samoj biti je
više no veseo momak!
Pa ipak, ima u svemu tome i nekakve logike:
snaga poneki put govori sama za sebe. I, ako su košarkaši najveći
brbljavci u onom najdobrohotnijem smislu, ako su nogometaši "najveći
bukači i napržice, a vaterpolisti momci s najčudnijim pogledima,
onda je posve sigurno da dizači utega i rvači, u svoj svojoj
voluminoznosti i širokosti izgledaju najdječačkije, najmirnije i
najneratobornije.
To su one suprotnosti koje kolosima i snagatorima - u onom sportskom duhu nadmetanja - daju onu posebnu dražest: jednom Vladimiru Miliću, na primjer, jednom
Ivici Frgiću, na primjer.
Frgiću, ne pregolemom, ali svom od mozaika napetih mišića!
Rvanje mi tako nekako dođe kao
ozbiljniji produžetak djetinjstva i mladosti!
Ta tko se od nas nije
hvatao ukoštac sa svojim prijateljem i tko ga jednom davno (ali
poneki put i kasnije, u odraslijim vremenima) nije htio povaliti na
hladnu zemljicu!
I nek mi stoga oproste na smjelosti rvači svih
meridijana: u onim trikoima, u onim ritualnim kaznama - kad protivnik
klekne-legne u onim svim nadasve opasnim i tvrdim zahvatima, u svom
tom muškom i ponosnom nadmetanju "tko jači - taj kvači",
oni mi, rvači, djeluju kao silno i prebrzo izrasla djeca!
Silna energija izgara u njihovim
tijelima i silna strast pobjede izjeda njihovu nutrinu!
Sve je to
lukavo sakriveno i pokriveno, ali one čiste radosti odaju ih: radost
dobro izvedenog tuša, radost gledanja u protivnika oborenog na
plećke, radost u podignutoj desnici!
A potom i ona kolektivna
radost: kad rvaču pobjedniku u naletu i poljupcima čestita
vlastita momčad!
Pobijediti bol
I nije sve ovo o čemu sada pišem bez
uzročne veze: okovratica zlatne medalje Ivice Frgića jednim svojim
dijelom dobrano se drži za djetinjstvo.
Tamo, u djetinjstvu, i začeo je Frgić usavršavanje jedne od najstarijih vještina:
obaranje protivnika na tlo.
Tamo, u nekom dvorištu, pa na nekoj
livadi, pa u nekoj skrivenoj uličici i jest korijen ovom njegovom
velikom uspjehu na MIS-u 79.
Vještina se kasnije oplemenjivala kroz
ukradeno vrijeme u malim, zagušljivim i nikakvim dvoranicama, u
nikakvim i mršavim uvjetima. Ali volja i tijelo išli su naprijed.
Bilo je, dakako, i mnogo padova i poraza na tom putu, no ti porazi
kao da su Frgiću davali uvijek neku novu snagu.
Danas je Frgić već sportaš koji je
nabijen plus i minus nabojima: zna otrpjeti poraz, muški, ali se zna
još dječačkije radovati pobjedi!
Nesebičan je, dijeli slast pobjede s prijateljima, sa
znancima, s novinarima, a podijelit će je i na svom domaćem
ognjištu.
Trenutak tih kratkotrajnih radosti kao da iskupljuje sve
one oznojene sate provedene po raznim neprovjetrenim ili provjetrenim
dvoranama.
Prošlih dana, u sportski razgaljenom
Splitu, u uvjetima za rad i više no zahvalnima - njemu, sad već
pobjedniku, Ivici Frgiću bilo je više nego dobro.
A kad mu je bilo
ponajteže, miris Mediterana širio mu je nozdrve a sjajna splitska
publika nosila ga je opet na grlatim valovima.
To ne taji ni Frgić:
on zna da je njegovo tijelo, njegova vanjština, pruženo na uvid
mnogim nezasitnim očima.
Strahuje Frgić od tih, za vrijeme borbe,
malo vidljivih, ali sveprisutnih očiju.
I njima i sebi usprkos
nastoji i onim posljednjim atomima snage pomaknuti onaj fatalni prag
bola.
Pomaknuo ga je i ovaj put za nijansu, čekaju ga još mnogo
pomicanja!
Napisao: Branislav Glumac, obrada: Yugopapir (Studio, X 1979.)
