Zagreb - Banovići - Tuzla - Sarajevo - Split / 860 km na putu s Oliverom Mlakarom (1971)





Oliver je također imao krivi spoj. Ujutro je dobio vezu sa Zagrebom, ali umjesto broja u svom stanu, probudio je nekog u nedjelju u šest ujutro. Ovaj mu je samo rekao: "Zabunili ste se, gospon Mlakar!"

Oliver u Banovićima
(foto: Z. Kovačić)
Oliver Mlakar je nastupio na priredbi "Eho magazin" u Banovićima. Honorar, što ga je od "Studija" dobio za taj nastup, Oliver je poklonio za dvije kapitalne akcije: autoput Zagreb - Split i tunel kroz Učku.

Pričamo o popularnosti ljudi malog ekrana. Izabrali smo najpopularnija TV-lica.

Za naše čitaoce tradicionalno glasanje za izbor najpopularnijih na neki je način događaj sezone, a u najmanju ruku povod za društvenu konverzaciju.

O popularnima se, rekosmo, priča. Oni su prepoznatljivi, pozivani, hvaljeni, Katkad i kuđeni.

Popularnost je za njiih ugodna a vrlo često i unosna. Ali, popularnost često od popularnih zahtijeva izuzetne napore. Putovanja, nastupi, turneje, gostovanja traže od popularnih veliku pokretljivost i zamjernu kondiciju.

Pojedinac iz kruga popularnih vrlo često u jednom danu doručkuje u jednom gradu, ruča u drugom, večera u trećem; prenoćuje u četvrtom gradu, da bi drugog jutra ponovno krenuo na put.

Imao sam nesvakidašnji reporterski zadatak da u ulozi privatnog detektiva pratim jednog od najpopularnijih - Olivera Mlakara, spikera Zagrebačke televizije i voditelja popularnih emisija TV-kviza. 

Bio sam s njim puna 33 sata na putu dugom 860 kilometara. 

Putovali smo osobnim automobilom. 

Veći dio puta vozač je bio Oliver, a ja sam ga zamijenio za volanom posljednjih stotinu kilometara. Bio sam mu suputnik, fotoreporter i reporter. Bio sam navigator, čitajući auto-kartu na dionicama puta kojima smo obojica prvi put putovali.

Povod za ovo putovanje bila je suradnja "Studija" s Radio-stanicom Tuzla, koja je u Banovićima priređivala javnu priredbu. "Studio" je kao gosta na tu priredbu dovodio Olivera Mlakara,

Za putovanje je bila određena prošla subota.

Da bismo dogovorili točan sat polaska iz Zagreba, zvao sam u petak uvečer Mlakara. 

Kod kuće je te večeri gotovo do pola noći prevodio tekst talijanskog igranog filma što će biti prikazan u pauzi ovogodišnjeg splitskog festivala zabavne muzike, na kojem će, usput rečeno, Olliver bitii i voditelj programa.

Dogovorismo se da krenemo iz Zagreba poslije sedam ujutro, jer nas u Banovićima očekuju odmah iza podneva.

U subotu ujutro nađosmo se u određeno vrijeme.

Kao što rekoh, vozač od rent-a-cara iznajmljenog "audija 100" bio je Oliver.

Krenusmo auto-putom prema Županji, gdje ćemo s auto-puta skrenuti na cestu koja vodi prema Tuzli i Banovićima.

Svježe i sunčano proljetno jutro obećavalo je ugodno putovanje.


Dobra vijest za dobro jutro



Novinar Zvonko Kovačić:
860 km u društvu O. M.
Prvo obradovah Olivera viješću da je na glasanju čitalaca "Studija" za najpopularnije TV-lice, čiji su rezultati dan prije dobili konačan poredak, u muškoj konkurenciji zauzeo treće mjesto i time osvojio "Brončani vijenac".

Oliver je bio ugodno iznenađen i spontano je reagirao:

- Pa to je divno! Tome se zaista nisam nadao, jer je konkurencija ove godine bila zaista velika. Prešao sam, znači, Kiću Slabinca. Negdje na početku glasanja nadao sam se, ali što se glasanje bližilo kraju, to me nada sve više napuštala. 

Mogu vam reći da mi je ovaj brončani vijenčić, mnogo draži nego prošlogodišnji srebrni.

Naime, ovogodišnjii mi kviz nije mogao toliko pomoći, jer nije bio tako popularan kao lanjski.

Znači da mi je moja srebrna osobna popularnost ove godine pomogla.


Oliver kao vozač



Negdje kod Novske jedan se "opel" s austrijskom registracijom, iako nema ni preglednu cestu ni snažniji motor, gura pred nas i Oliver se ljuti, ali odmah dodaje, služeći se tipičnim vozačkim žargonom:

- Ovo će ga uskoro jako zaboljeti!

Već na prvom ravnom potezu Oliver ga s lakoćom pretječe i malo zatim "opel" nas iz daljine gleda u leđa.

Ovo malo nadmetanje ne znači da je Oliver kao vozač trkač na cesti.

Naprotiv, na našem priličilo dugom putu danju i noću, po poznatim i nepoznatim cestama, većim dijelom punim zavoja, Oliver se pokazao kao izvrstan vozač.

- Vozim - rekao je - toliko brzo koliko mi dopuštaju automobil i uvjeti na cesti.

Zamijetio sam, osim toga, da je vrlo izdržljiv za volanom.


Posjet rudniku u Banovićima



Iza Županje nebo se natmurilo i počela je sipiti kiša, koja nas je pratila do kraja našeg putovanja. U Banoviće smo stigli oko jedan poslije podne.

- Tu će nas čekati organizatori u hotelu "Bristol"- reče mi Mlakar - pa ćemo se malo odmoriti.

Na ulasku u Banoviće raspitasmo se za hotel "Bristol", ali nam odgovoriše da takvog hotela nema. Priredba na koju smo došli održat će se u Radničkom domu.

Tada se Mlakar prisjeti da se zabunio. U pismu što ga je dobio od organizatora iz Radio-stanice Tuzla pisalo je da nas zapravo očekuju u hotelu "Bristol", ali se taj nalazi u Tuzli. 

U Banovićima nema "Bristola" a ni ikakva hotela. Da se vraćamo, bilo je prekasno. Javismo se stoga u Radnički dom. 

Gostoprimstvo, vrlo prijazno i vrlo gostoljubivo, pružio nam je upravitelj doma Danilo Bukelica. Posvetio nam je sve vrijeme do dolaska organizatora priredbe iz Tuzle. 


Danilo Bukelica i Oliver Mlakar (foto: Zvonko Kovačić)

Da bismo skratili vrijeme do ručka, gostoljubivi upravitelj odveo nas je da vidimo sedam kilometara udaljeni najveći u našoj zemljii površinski kop mrkog ugljena. 

Iako je padala kiša, iako nam se na cipelama nakupilo dosta raskvašenog blata, s velikim smo zanimanjem promatrali impresivnu sliku površinskog rudnika ugljena. 

Najsuvremenije dizalice-buldožeri, deset-tonski kamioni što odvoze zemlju i ugljen mijenjaju ovdje konfiguraciju tla i pejzaž na nekolilko desetaka kvadratnih kilometara. 

Mrki ugljen rudnika Banovići ne samo što mijenja sliku ovog kraja, nego zapošljava četiri tisuće banovićkih rudara. 

Zahvaljujući ugljenu ovdje je sagrađen lijep i uredan gradić, izgrađeni su asfaltni putovi, a Radnički dom s nizom društvenih prostorija, velikim restoranom i krasnom dvoranom sa 600 mjesta građevina je koje se ne bi stidio ni mnogo veći grad nego što su Banovići sa svojih pet tisuća stanovnika. 

Televizor, rekoše nam, ima gotovo svaka kuća, pa stoga nije neobično što je sudjelovanje Olivera Mlakara na priredbi te večeri u Radničkom domu bilo prava atrakcija.

Kad je u kratkom razgovoru s Oliverom voditelj priredbe i urednik Radio-Tuzle Bora Slepčević objavio da je Mlakar ovogodišnji dobitnik "Brončanog vijenca" u glasanju "Studijevih" čitalaca za najpopularnije TV-lice i da publika u Banovićima ima prvu priliku da sazna tu vijest, dvoranom se prolomio srdačan aplauz. 

Na žalost, morali smo iz Banovića krenuti prije svršetka priredbe da bismo još iste večeri stigli bar do Sarajeva, jer je Oliver morao sutradan, u nedjelju, najkasnije u dva poslije podne biti u Splitu. 

Pred nama je bilo još 400 kilometara puta.


Neprilike s brisačima



U deset sati navečer krenuli smo iz Banovića. Do Sarajeva, gdje smo namjeravali prenoćiti, imali smo sto i tridesetak kilometara noćne vožnje po kiši koja je neprekidno padala. A da neprilika bude još veća, brisači stakla neprestano su nam se kvarili.

Kvar se na sreću dao otkloniti, ali na taj način što smo svaki put morali stati, podignuti haubu motora, namjestiti zglob poluge koja pokreće brisače te ponovno zatvoriti haubu. 

Tako je kiša i dalje padala, a brisači bi se zaustavljali prosječno svakih petnaestak minuta. 

Oliver i ja bismo izlazili na kišu, popravljali taj nesretni zglob pod haubom, a kad bismo ponovno krenuli, štedjeli smo brisače, uključujući ih kad se od kiše zaista ništa više nije vidjelo. 

Večerali smo u 11 sati u "Šumskom dvoru" kraj Olova, jer su nam taj restoran uza cestu preporučili još u Banovićima. 

Iz muzičkog automata orila se pjesma "Krčmarice, još vina natoči", a ulazak Olivera u gostionicu pobudio je veliku pozornost dvadesetak gostiju.

U Sarajevo smo stigli oko pola sata po ponoći i uzeli dvije sobe u hotelu "Evropa". Pružajući mi na recepciji prijavnicu za hotel, noćni portir mi reče:

- Olivera Mlakara znam, ali vi ćete, druže, morati ispuniti prijavnicu. Ime, prezime, broj legitimacije ...

Oliver traži telefonsku vezu sa Zagrebom. Želi se javiti ženi, ali je veza prekinuta.

Molimo portira da nas probudi u šest ujutro.

Nasumce smo uzeli ključeve od soba, očito obratno nego što je kod portira ostalo upisano, jer me ujutro telefon probudio:

"Dobro jutro, druže Mlakaru, šest sati je ..." 

Oliver je također imao krivi spoj.

Ujutro je dobio vezu sa Zagrebom, ali umjesto broja u svom stanu, probudio je nekog u nedjelju u šest ujutro.

Ovaj mu je samo rekao:

"Zabunili ste se, gospon Mlakar!"

Od Sarajeva do Ploča kiša je i dalje padala, a brisači su nas i dalje prisiljavali da povremeno stanemo.

Djeca su uza cestu prodavala trešnje, pa im je jedan od mnogih kvarova naših brisača doveo mušterije.


Gostoljubivi Brišćani



Slučaj i dosadni brisači zaustavio nas je kod privatnog bifea "Naranča" u Bristu kraj Makarske, pa smo odlučili doručkovati.

Gazdarica je tog trenutka bila sama i nije mogla od iznenađenja doći k sebi kad se na vratima uredne kuhinje stvorio Oliver. 

Lice što se gotovo svake večeri pojavljuje na malim ekranima poznato je u svim krajevima, pa i u najmanjim mjestima.

Mlakar, koji više od sveg jela voli ribu, žalio je što nas je vrijeme tjeralo te nismo mogli čekati da se pripremi svježa riba, koju je gazdarica imala u hladioniku.

Naručili smo domaći pršut i sir, a gazdarica je, zovući djecu da dođu i vide tko im je došao u goste, neprestano ponavljala da još ne može doći k sebi. 

Zamišljala je, kaže, Mlakara mnogo nižeg i malo udebljanog. 

Došao je i vlasnik Ante Veža i on nam je ponudio da se pripremi riba. 

Bilo nam je žao - u Splitu smo morali biti na vrijeme. 

Kad smo tražili račun, vlasnici "Naranče" nisu za to htjeli ni čuti. Tko zna, rekli su, kad će opet imati priliku da vide Mlakara. Oliver se na to našalio:

- Vidjet ćemo se sutra uvečer u TV dnevniku!


Gost frizerskog natjecanja



Žurili smo se u Split, gdje se održavalo natjecanje mladih frizerki za "Narta-omladinski pehar". Organizator, "Ilirija" iz Ljubljane, pozvao je Mlakara da kao gost otvori to takmičenje, koje je okupilo preko sto i trideset natjecatelja i isto toliko modela.

Nakon puta od 860 kilometara stigli smo na vrijeme.

Uz Olivera Mlakara na natjecanju su bili gosti i popularni "Dubrovački trubaduri".


Moj posao završio se u Splitu.

Istog poslijepodneva letio je moj avion u Zagreb, jer su rukopis i fotografije s puta s Oliverom u ponedjeljak morali biti u redakciji.

Oliver je sutradan, u ponedjeljak, ujutro morao sam našim "audijem" (s njegovim nezgodnim brisačima) u Zagreb, da bi isto popodne nastavio s prevođenjem filma, koje je prekinuto u petak uvečer, te da bi iste večeri čitao vijesti u emisiji "TV-dnevnik" i svim onima koji su nas u protekla dva dana sreli zaželio dobro veče.

Čini se da sam u ta dva dana u ulozi privatnog detektiva imao sreću da se krećem u društvu popularnih.

Tek sam ostavio Mlakara u Splitu, došavši na aerodrom u Kaštelima, sreo sam Asju Kisić, Zdravku Krstulović i pjevača Srdana Breškovića. Letjeli su istim avionom u Zagreb na priredbu u korist izgradnje autoputa Zagreb - Split.

Napisao: Zvonko Kovačić, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1971.)

Split, natjecanje mladih frizerki 1971: Oliver i Dubrovački trubaduri
(foto: Zvonko Kovačić)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate