Pretražite Yugopapir

Od Tvigi i Veruške do Tamare i Tice: Ko su bile najatraktivnije domaće i strane manekenke? (1980)




Manekeni odavno nisu ono što su bili. Na ulicama je neuporedivo više lepog i elegantnog sveta, nego na modnim pistama. Zato će ovo biti sentimentalne i u velikoj meri podgrejane uspomene na jedno pomalo ubajaćeno i mnogo skromnije vreme kada se posle gotovo propisanih uzornih duša, prosto vapilo za uzornim telima, po mogućstvu obloženim odgovarajućim krpicama

U deceniju staroj andergraund enciklopediji Bore Ćosića "Miks medija" na ne naročito istaknutom mestu kaže se da maneken uvek simboliše neku lažnu radnju. Laže da jede zalogaj naboden na viljušku kao što laže da nekoga čuje dok, reklamirajući svoj veš, samo slučajno drži telefonsku slušalicu u ruci. Tako sve postaje privid, dekor, oplata stvarnih okolnosti, sve samo liči na uobičajene i napred precizirane životne realnosti.

I samim protagonistima dosta je tog lažnog života.

Svojevremeno, ne samo "najfotogeničnija" devojka Engleske, nego i "najlepša", "najinteresantnija", ukratko "idealna savremena" devojka Džin Šrimpton, svoj neminovni izlazak iz mode protumačila je ostvarenjem svog dečijeg sna: da živi na farmi i gaji životinje. Zaboravila je samo da su je 1961. možda upravo na jednoj takvoj farmi kao simpatičnu lokalnu više klincezu, nego princezu, bezecovali za naslovnu stranu "Voga" i veliki modni biznis. 

Kako i ne bi, kad je danas navodno srećna, a verovatno i presrećna, jer konačno živi "pravi život". 

Za njega je, kaže u nastavku, i rođena. Voli prirodu i životinje i više joj ništa ne treba.





Poslednji javni i poslovni uspeh legendarna Tvigi postigla je još pre nekoliko godina kada je u anketi dva miliona posetilaca londonskog muzeja voštanih figura madam Tiso, izabrana za najlepšu voštanu figuru.

A pre desetak godina ona je ličnim primerom naterala pola ženskog sveta da gladuje.

U modi je bila Tvigi zvana Aušvic-dama, grančica i grisini, a bližih osobenih znakova: mršava, bleda, uznemirena, bez grudi i kukova, u nekoliko reči šaka koščica bez trunke seksepila. U međuvremenu, boreći se da ostane nezaboravna, snimila je nekoliko nezapaženih filmova i gramofonskih ploča. 

Nije pomoglo ni to što je njen debitantski film režirao slavni Ken Rasel, ni što je reklamna mašinerija nju i njenog anonimnog partnera Tomija Tima, na neviđeno, proglasila naslednicima klasičnog celuloidnog igračkog para Džindžer Rodžers - Fred Aster

Ne garantujem da je sama tako mislila i smislila, ali je izjavila: 

- Najviše bih volela da zaboravim vreme kad su me svi znali i istovremeno ismejavali kao najskuplju motku na svetu. Suviše dugo sam bila glupava devojčica, skoro besprizorno dete, mršava manekenka sa bubi-kupf frizurom u kratkim haljinicama. Želela sam da se promenim i uspela sam u tome. Pevačica Tvigi to je moje pravo - Ja.

Malo ko se više seća i drži do tih njenih reči.

Istina, povremeno se bez najave i razloga pojavi u više ogovaračkim, nego informativnim, rubrikama tipa "Ljudi i događaji" i "Kako slava (ne) prolazi", ali isključivo u ulozi malograđanski uzorne supruge i majke.






Talas rugoba



Glavna konkurentkinja i u slavi i u zaboravu Tvigi i Džin Šrimpton, Veruška, godinama samouvereno izjavljuje:

- Baviću se filmom jer je to jedini način da izrazim svoje prave mogućnosti. Film je moj novi razlog življenja. Snimiću još nekoliko filmova kao glumica, a onda ću se posvetiti režiji. 

Ušteđeni novac utrošiću za svoj rediteljski debi, a posle tog prvog uspeha, producenti će se otimati za moje usluge.




Na muške modele za oglasne delove listova i časopisa, kao i za plakate i modne revije, dugo se gledalo s ironijom, podjednako i u Americi i u Evropi. Muški manekeni su morali proći mučan put borbe za emancipaciju i afirmaciju u struci i u društvu. 

U određenom smislu poput žena u borbi za ravnopravnost s muškarcima. Morali su redovno pristajati na male honorare, donedavno neuporedivo niže od honorara manekenki.

Pravi prevrat nastao je tek početkom sedamdesetih godina, a 1972. i 1973. afirmisali su se prvi moderni manekeni zvezde.

Tako je u SAD Mat Kolins prvi među manekenima postigao toliku čuvenost da mu se plaćalo i sto dolara po satu poziranja ili nastupanja na revijskoj stazi.

Od muških manekena, više od telesne lepote zahteva se običnost i to ona karakteristična u kojoj i najprosečniji potrošač mora prepoznati sebe.

Dok su pre petnaestak godina najtraženiji bili stasiti i plećati manekeni s nestašnim čuperkom ili uvojkom na čelu, sada se može videti da je u modi "talas rugoba" koji su šezdesetih godina najavili ćelavi, gojazni i čak izrazito smešni modeli. 

Zato nikoga i ne iznenađuje što je u Njujorku uvek najrasprodaniji pedeset osmogodišnji maneken Vilijam Luk.



Vaše krize su vaša stvar



U jednom našem modnom listu svojevremeno, ima tome više od decenije, od reči do reči je pisalo: 


Ako u pozorišnom svetu postoji jedan Ljuba Tadić, ako u jugoslovenskoj književnosti postoji Ivo Andrić, ako u sportu postoji jedan Šekularac, ako u medicini postoji Isidor Papo, onda u manekenstvu nešto slično znači ime Irene Uhl.



Tamara Bakić je u drugom listu sročila dvadeset razloga da žene između 18 i 25 godina odustanu od manekenskih ambicija. Između ostalog:


  • Maneken mora da ima najmanje srednje obrazovanje. Mnogi imaju i fakultet. Jer, manekenski poziv nije večit, a još gore - nikad se ne zna dokle traje.


  • Trudite se da budete šarmantni. Vaše krize su vaša stvar.


  • Ne izigravajte zvezdu. Maneken ne radi nikakav izuzetan posao. Ako publika primeti i manekena, onda je to prijatno, ali ništa izuzetno.


  • Mnoge devojke ne znaju kako se oblači kaput i navlače ga muški, preko glave. Ne znaju ni da se češljaju, šminkaju, kako da drže ruke i slično. Ipak, za dva meseca manekenskog kursa, nauče toliko da ih je posle teško prepoznati.


Tamara Bakić: O jednom Miši, koji me je naučio da se čovek ne ceni prema... 

Lepota Ljubljančanke Mojce Platner pismeno i usmeno je označavana savršenom i pomalo hladnom. Uz to obavezno je išla prigodna izjava Salvadora Dalija data prilikom otvaranje jedne njegove pariške izložbe na kojoj mu je naša Mojca bila domaćica:

- Vas je nemoguće prepoznati, vi ste uvek nova žena!

Branko Ranitović i Nikola Tanhofer su snimili dokumentarni film "Mojca", a ona sama u statusnom upitniku u listu "Čik pogodi" napisala je da ima nekada zelene, a nekada zelenkasto-braon oči, da su joj od različitih stvari omiljene (doba dana: popodne, boja: crna, životinja: konj, oružje: revolver, istorijski period: XIX vek, režiser: Veljko Bulajić).

Isto tako, navela je da je završila filozofski fakultet, da vozi "trijumf" i da se plaši rata.

Dve devojke i dva citata iz novina: Duga plava kosa i velike oči, svrstale su brzo Jasnu Mihalinec u prvu garnituru jugoslovenskih manekenki...

Ime Anke Senčar širokoj televizijskoj publici ne znači ništa, ali zahvaljujući supama koje je reklamirala na malom ekranu, lepu Slovenku mnogi znaju samo po imenu - "Magi", pa je tako i oslovljavaju na ulici.

Ni tada ozbiljni "NIN" nije mogao da prođe bez usluga prvoligaških manekenki, pa je oformio i ovlastio autoritativnu selektorsku komisiju: Tamara Bakić, Nuša Marović i Irena Uhl, da izabere najelegantnije Jugoslovene.

Tako su u muškoj konkurenciji prvi ljudi od ukusa bili Aleksandar Joksimović, Koča Popović i Perica Slovenski, a u ženskoj Ana Karić i Ksenija Urličić.


Žrtve stabilizacionih mera



Manekeni odavno nisu ono što su bili.

Na ulicama je neuporedivo više lepog i elegantnog sveta, nego na modnim pistama. Zato ovo sve liči na sentimentalne i u velikoj meri podgrejane uspomene na jedno mnogo skromnije vreme kada se posle skoro propisanih uzornih duša, prosto vapilo za uzornim telima, po mogućstvu obloženim odgovarajućim krpicama.

Zato kod nas, razumljivo, nikada nisu palile nikakve ženske grančice ili grisini nego sve od reda ispravno oblikovane žene.

Uostalom, kolač "medenjak" je i bio jedan od ravnopravnih simbola, te zbog mnogo čega, prelazne epohe.

I najlepša naša, a jedne godine druga svetska lepotica Nikica Marinović bila je manekenka.




Druga važna stvar je da je domaće manekenstvo, za razliku od svetskog, od početka bila priznata disciplina za dokazivanje metropolskih i provincijskih muškarčina.

Maneken Duško Karuović je u "Bazaru" vodio rubriku "Modni vremeplov", osobenu kritičku modnu retrospektivu Kluba poznatih, a i dan-danas jedan univerzitetski nastavnik, bežeći od relativne anonimnosti koju mu je donela priroda novog posla, često značajno prošeta kafanom "Madera", ne bi li prisutne podsetio da je u svojim najboljim godinama bio prvi beogradski maneken.

U ovom trenutku sve manekenske potrebe u Beogradu gotovo u celosti podmiruju jedan lekar sa suprugom, Ljiljana Tica, Ljiljana Perović i Đoka "Kortina", u povremenoj saradnji sa nekolicinom prijatelja i prolaznih pridošlica.


A i oni sami su, vidi se na njima i oko njih, prva ozbiljna žrtva stabilizacionih mera. 

U ekskluzivnoj izjavi jedan čuveni maneken mi je rekao da njegov "radni dan" trenutno izgleda ovako: ustaje u podne, odlazi u kafić "Papagaj", zatim u kafanu "Sunce" i vraća se kući na obavezni popodnevni odmor.

Uveče, posle višečasovnih priprema, odlazi u Klub književnika.


Amateri protiv profesionalaca



Na početku je rečeno da je i u belom svetu došlo do manekenske smene generacija. Jedan filozof je nove zatheve estetike tela uopštio rečima: 

- Ona je seksi i veoma zemaljska. 

Sa novim zahtevima došle su i nove junakinje modnih pista. 

Margo Hemingvej, kao "vesela i zdrava američka devojka", Čeril Tajgs, koja "potiče iz srca američke provincije i koja se odlikuje prirodnim i zdravim izgledom" i koja je prošle godine kao poželjna ličnost nadmoćno pobedila u velikoj letnjoj anketi: S kim biste najradije proveli leto?

Zatim Fara Fosit, koja, ako ništa drugo, ima lepu i zdravu kosu i isto takve zube i "Amerikanka čistog lica i bakarne kose koja dopire do struka" i verenica Mika Džegera, Džeri Hol





Za Italijanku Adrijanu Konstantini kažu da ima najlepše oči na svetu, a ona sama u samoodbrani je "vrlo skromna" i samosažaljiva.

Sve se menja, ostaje samo holivudski dizajner Blekvel.

O njemu niko ništa ne bi znao da nije njegove čuvene liste "najgore odevenih" još čuvenijih žena sveta koju već dvadeset godina neprekidno objavljuje u najpoznatijim modnim žurnalima sveta.

Tako su najslavnije ličnosti decenijama besplatno šetali i amaterski se manekenisali tom Blekvelovom modnom pistom.

Sad više nisu tako naivni, slavni amateri u honorarima daleko premašuju profesionalne manekene.

I kod nas je dosta davno uvedena ta svetska praksa i legendarna televizijska emisija "Obraz uz obraz", dugo je bila samo spektakularni paravan za modne revije Ace Joksimovića.




Međutim, nije sve sprovođeno na ilegalan način i vremenom nijedan tv spot nije mogao da prođe bez neke zaprške ili "vegete" iz Kluba poznatih.

U svetu, reklama popularnim ličnostima donosi neuporedivo više prihoda od njihove osnovne delatnosti.

Teniser Bjern Borg, na primer, samo zato što se smišljeno oblači dobija godišnje više od pola miliona dolara, a pored sportista, glumaca i pevača, svetu reklame sve teže odolevaju i, na izgled, ozbiljniji, mirni i povučeni umetnici.

Pisci Frederik Forsajt i Truman Kepot su manekeni za satove, odnosno odela, a slavni violinista u godinama, Jehudi Menjuhin reklamira fotoaparate!?

Napisao: Milomir Marić, snimio: Boris Stanić, obrada: Yugopapir (Duga, 1980.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate