Studentske demonstracije koje su uzdrmale Evropu i Jugoslaviju 1968: Tito na strani studenata

Svibanj 1978: "Ovo više nije opasno, postalo je povijest" - napisao je nedavno jedan francuski list nudeći svojim čitateljima seriju fotografija na temu "Svibanj '68". "Nije ni bilo odveć opasno", zaključuje površno neki drugi francuski građanski list: "Bila je to tek kriza jedne generacije..."

Prema jednom francuskom piscu, "svibanjska revolucija" bila je "više filozofska i socijalna nego politička i institucionalna revolucija, više zastrašujuća nego realna pobuna".

Bit će, ipak, da imaju pravo oni koji u "burnom svibnju 1968" vide ne krizu jedne generacije, nego krizu jednog društva, pobunu koja je ostavila tragove, ne samo u svijesti sudionika i svjedoka. Jer, tih svibanjskih dana Evropa se tresla:

"Mogli smo izmijeniti povijest" (Daniel Cohn-Bendit).

Danas, deset godina poslije, i pored tisuća knjiga o "zapadnoj kulturnoj revoluciji", još nema potpune ocjene svibanjskih dogadaja 1968, još se ponegdje osporava značenje pariških barikada i njihovi (mogući) dometi. Pa ipak:

"Društvo prije 1968... bilo je društvo u kojemu su na sveučilištima, u kulturnom životu dominirali mandarini, u kojemu je sindikalni život bio često sapet u tvornice i urede, u kojemu su suci bili poslušni, u kojemu je riječ ekologija bila gotovo nepoznata. Činilo se da taj svijet pripada pretpotopnom dobu. No, je li zaista posrijedi bio potop? U dva mjeseca potopljen je Stari svijet, pometene su crvotočne strukture, očito je dokazano da je stup poštovanja, na kojemu je taj svijet počivao, nagrizen" ("Le Monde").

Bili su realni i tražili nemoguće, ali i Francuska (gdje je svibanj '68 doživio kulminaciju) i Evropa doimale su se poslije pariških barikada drukčije.


"Reci mi to - kaldrmom!"



Što je utjecalo na rađanje borbenog studentskog pokreta na Zapadu, "nove opozicije" koja će svoje političke manifeste pisati po zidovima, braniti ih iza barikada i koju će neki pokušati negirati zbog "nejasnih političkih ideja" ("Ne znamo što hoćemo, ali hoćemo odmah!")?

U Francuskoj, koja se tih svibanjskih dana ’68. našla na rubu društvene krize, koju je generalni štrajk gotovo potpuno paralizirao i gdje su pod pritiskom nezadovoljnih (studentskih) masa dovedene u pitanje gotovo sve vrijednosti što su u građanskom sustavu i svijesti smatrane svetima, na trenutke se moglo činiti da je ipak moguće ostvariti "nemoguće". U svakom slučaju, jedno ustajalo društvo bilo je do temelja uzdrmano.

Zašto je baš tamo svibanjska studentska revolucija mogla doseći kulminaciju? Francuska je u tim trenucima bila jedna od najcentraliziranijih zemalja svijeta, s institucijama što su još pamtile Napoleona, s vlašću vrlo daleko od građana, sa staromodnom nastavom na sveučilištima, sa studentima u posvemašnjoj ovisnosti o profesorima i njihovim pogledima. I, premda je svibanj '68. rođen iz jednog "nesporazuma između profesora i studenata na sveučilištu u pariškom predgrađu Nanterre" (22. ožujka 1968.), korijeni te pobune mnogo su dublji.

Medu mnogima što su mogli utjecati na pojavu borbenog studentskog pokreta, nekoliko je osobito značajnih čimbenika. Prije svega - staljinistička orijentacija nekih zapadnih komunističkih partija, zatim to što je radnička klasa i u visokorazvijenim zemljama Zapada sve više postajala "klasa po sebi", te da su se osjećale posljedice manipuliranja njezinom klasnom sviješću i njezinom spoznajom sebe. Prema studentskim tumačenjima iz svibanjskih dana 1968, nepostojanje subjektivne potrebe za društvenom promjenom ne znači i nepostojanje objektivne potrebe za njom.

Treći je čimbenik fenomen koji filozof Marcuse karakterizira društvom izobilja. To je gnušanje mladih generacija prema bogatstvu koje, obiljem ponuđenih dobara, stvara pritisak na svijest pojedinca. (Bogatstvo kao sredstvo manipulacije.) Sam Marcuse, koji je tih godina od studenata zazivan i citiran kao prorok, u jednom je intervjuu "Le Mondeu" rekao:

"Nezadovoljstvo studenata nije usmjereno toliko protiv nevolja što ih donosi ovo društvo, nego protiv njegovih navodnih blagostanja. To je posve novi fenomen, svojstven samo društvu izobilja."

Rudi Dutschke, uz Daniela Cohn-Bendita jedan od glavnih vođa i ideologa studentske revolucije, kaže:

"Ono što nas ujedinjuje nije nikakva apstraktna teorija istine nego jedno esencijalno gnušanje prema društvu koje se samo sebi dopada ćaskajući o slobodi, koje na rafiniran, ali brutalan način ugnjetava interese i neposredne potrebe kako individua tako i naroda što se bore da ostvare svoju socijalnu i političku emancipaciju."

Iz toga je rođena teza o borbi nasiljem protiv nasilja, teza koja će u svibnju 1968. mobilizirati zapadni studentski pokret i izvesti studente na bulevare, iza barikada.


"Noć barikada"



U Francuskoj se to nazivalo "idejom stalnog osporavanja", u Zapadnoj Njemačkoj "idejom organiziranog odricanja poslušnosti", a i jedno i drugo značilo je da "buržujska država i sve njezine institucije moraju biti predmetom stalnih napada i ispitivanja".

Toga je proljeća Zapadni Berlin vidio studente kako opsjedaju Springerov toranj ("Protiv monopola informacija!"), a u Nanterreu, na sveučilištu u predgrađu Pariza, studenti su zauzeli upravne prostorije. Stvoren je "Pokret 22. ožujka", Daniel Cohn-Bendit jedan je od vođa. Objavljen je letak u kojemu se osuđuju "policijska nasilja i kapitalisti kojima te mjere služe". Dekan naređuje da se fakulteti zatvore nekoliko dana, nemiri se nastavljaju.

Drugoga svibnja dekan u Nannterreu obustavlja sveučilišne tečajeve, četiri su studenta zbog demonstracija i nereda pozvana pred sveučilišno viječe. Dan poslije neredi izbijaju i u Parizu, na Sorboni: rektor Roche poziva policiju da prodre u prostorije sveučilišta i "uhapsi studente koji se pripremaju da se suprotstave komandosima krajnje desnice".

Uhapšeno je 569 studenata. Studentska reakcija: podignute barikade. Protureakcija: rektor zatvara sveučilište. Savez studenata poziva na štrajk.


Poslije svibnja - lipanj



Šestoga svibnja studenti izlaze na ulice, njih 20.000 podiže barikade u Latinskoj četvrti i sukobljava se s policijom. Uhapšena su 422 studenta. Dan poslije: veliki marš studenata od Latinske četvrti do Etoilea i natrag, uz brojne usputne sukobe s policijom.

Desetoga svibnja (petoga dana pobune) - glasovita "noć barikada". U borbama studenata i policije ozlijeđeno je 367 osoba. 460 studenata je uhapšeno.

U Zapadnoj Njemačkoj demonstracije solidarnosti s francuskim studentima. Trinaestoga svibnja u Francuskoj: generalni štrajk u znak protesta protiv policijskih represalija. Protestni marš u Parizu: 500.000 ljudi. Studenti zaposjedaju Sorbonu.

24. svibnja: druga "noć barikada" u Parizu. Zapaljena je Burza, u borbama s policijom jedan student pogiba, bezbroj je ranjenih. 648 uhapšenih.

29. svibnja: Generalna konfederacija rada (CGFT) organizira demonstracije u Parizu, 200.000 studenata traži "formiranje nove narodne vlade". Bila je to kulminacija "svibanjske pobune", trenutak u kojemu se učinilo da je "sve moguće". Zatim pobuna jenjava: 16. lipnja policija ponovo zauzima Sorbonu...

Nekoliko godina poslije, Daniel Cohn-Bendit i Rudi Dutschke govorit će o "danima kad smo posljednji put bili mladi", i: "Mogli smo izmijeniti tok povijesti!"


Burno i kod nas



U nas su studentske demonstracije počele 3. lipnja, jednim incidentom i tučom između studenata i brigadira u Beogradu, tučom zbog nesporazuma koji će ubrzo biti izglađen, ali koji će prerasti u nerede sa, u početku, nejasnim političkim tonovima.

Naime, priredba "Karavane prijateljstva '68" trebala se održati u Omladinskom naselju, a uz brigadire bilo je najavljeno da će je moći vidjeti i studenti. No, zbog kiše koja se očekivala u posljednjem je trenutku odlučeno da se priredba održi u dvorani Radničkog univerziteta koja ima samo 400 sjedala.

U dvorani su se, dakle, imali naći samo brigadiri, a za studente neće biti mjesta. Ozlojeđena masa studenata što se okupila pred zgradom Radničkog univerziteta, smatrajući da je prevarena, počela je svoje negodovanje izražavati kamenjem. Priredba je morala biti prekinuta, a brigadiri su poskidali letve s obližnjih izložbenih panoa i suprotstavili se napadačima, studentima.

Jedan od studenata u tučnjavi je teže ozlijeđen, a u Studentskom se gradu pronio glas da je ubijen. To je još više uznemirilo studentske duhove. Milicija se nije pojavljivala sve dok gužva nije bila potpuna i dok oko tisuću i po studenata nije opkolilo zgradu Radničkog univerziteta. Tek su se tada pojavila vatrogasna kola sa šmrkovima pokušavajući razdvojiti sukobljene.

Studenti su se tada okrenuli protiv milicije, zasuli ih kamenjem, osvojili jedna vatrogasna kola i od šmrkova napravili pendreke. Nekoliko se studenata popelo na vatrogasna kola i pozvalo ostale da budu "dosljedni drugovima u Francuskoj i Njemačkoj" te da odmah, dok su još svi na okupu, krenu prema Saveznoj skupštini i Saveznom izvršnom vijeću.

Gurajući pred sobom vatrogasna kola, masa studenata krenula je prema Beogradu. Ta je noć završila incidentima i sukobima studenata i milicije, koja je tek poslije ponoći uspjela potisnuti demonstrante natrag prema Studentskom gradu.

Sutradan je održan veliki studentski miting u Studentskom gradu, na kojemu je postalo očito da za studentske demonstracije postoje drugi, politički razlozi, koje je slučajan povod samo izbacio na površinu.

Studentski zahtjevi, postavljeni tih dana, odnosili su se, prije svega, na poboljšanje uvjeta života i školovanja. Drugi zahtjevi, općijeg karaktera, privlačili su već pozornost: tražilo se da se smanje velike socijalne nejednakosti u društvu, da se hitno rješavaju problemi nezaposlenosti, da se osigura stvarna demokracija u svim oblastima društvenog života, da se brže i temeljnije uspostavljaju samoupravni odnosi.

Pred uzburkanu demonstrantsku masu stigli su toga jutra Veljko Vlahović, član Predsjedništva CK SKJ, Miloš Minić, tada predsjednik Skupštine SR Srbije, i drugi političari, i razgovarali sa studentima, raspravljali o njihovim zahtjevima. Poslije će Veljko Vlahović govoriti preko televizije i reći, osim ostaloga:

"... Osjećam da u mladoj generaciji sazrijeva i demokratičnost, želja za svježijim duhom, svježijom misli i svježijom akcijom".

A onda je, također preko televizije, studentima i o njima govorio i Tito. Agencija AFP javit će:

"...A onda je, dok je situacija još bila krajnje napeta, jedan govor druga Tita preko televizije sve umirio. Gotovo svi studenti i profesori Beogradskog univerziteta odlučili su da poslije jednotjednog štrajka i nereda nastave rad, jer im je šef države sasvim jednostavno rekao što namjerava učiniti za njih i za zemlju".

Što je rekao Tito studentima? Nije ih osudio, naglasio je da studentski nemiri u Beogradu (i drugim našim gradovima) nisu pod utjecajem događaja u Francuskoj, Njemačkoj ili Čehoslovačkoj, nego da su odraz aktualnih slabosti jugoslavenskog društva. Listovi širom svijeta javili su o tom govoru naglašavajući da je "Tito uzeo u zaštitu studente" i da je "stavio na znanje cijeloj naciji da se slaže sa studentskim zahtjevima".


Deset godina poslije



A u Francuskoj, Njemačkoj...? Ako danas Cohn-Bendit s malom dozom žaljenja kaže: "Mogli smo izmijeniti tok povijesti", bit će da je ipak svjestan da su ti svibanjski dani 1968. nešto izmijenili. Ne samo u svijesti jedne generacije koja je razbješnjena izašla na bulevare i stala iza barikada, i ne samo u Francuskoj ili Njemačkoj.

Jer, i bez opasnosti da se podlegne mitologiziranju svibnja '68, bili su to dani koji su ne samo potresali svijet nego ga i prisilili da drukčije razmišlja o sebi.

Napisao: Krešimir Fijačko (Start, 1978.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment