Ivo Štivičić, naš najplodniji TV pisac: Intervju povodom 25 godina rada i TV serije "Brisani prostor"




Ono što se gledalo na ekranu nije stvarna priča, nije prava rekonstrukcija razbijanja ustaške grupe Feniks. No, bez obzira na to što sam tako govorio pokušavajući predstaviti svoj scenaristički rad, interpretaciju i razmišljanje o hodu zla, uporno se u kritikama zamjera što sam odstupao od činjenica. U mojoj dramaturgiji pokušavam da zlo i nasilje postupno i razložno otkriva i skida masku sa svoga lica - kaže Ivo Štivičić, jedan od naših najplodnijih TV-autora koji ove godine slavi jubilej 25-godišnjicu scenarističkog rada

Svibanj 1985: "Nemam nikakva osjećaja krivnje zbog toga što sam odustao od bezbroj faktografskih činjenica, ili što sam ih smatrao manje važnim i manje značajnim za dramaturgiju i uzbudljivost scenarističkog, televizijskog i filmskog iskaza... "

Tako je započeo razgovor s Ivom Štivičićem, najplodnijim i najpriznatijim TV-piscem u nas.

Dakako, te riječi odnose se na one kritike koje zamjeraju da je nedavno završena serija Televizije Sarajevo Brisani prostor daleko otišla od stvarnih događaja - upada ustaških terorista 1972. godine u našu zemlju.


- Operacija Raduša još je živ događaj, aktualan i ima svoj živi, aktualni politički naboj. 

Terorizam, nasilje o kojem smo govorili u seriji, dio je naše današnjice. 

I ne samo nje nego i bliže i dalje prošlosti.

Dakako, zbog toga je znatiželja bila posebno velika prilikom rada i emitiranja serije Brisani prostor...

Upravo zbog toga, ja sam uporno ponavljao, kao što i sada činim, tvrdeći da upad ustaških terorista u ljeto 1972. godine na Radušu i Vran-planmu, iskrcavanje kod Gračanice, u blizini Bugojna, njihov put od granice do središnje Bosne u otetom kamionu - meni služi isključivo kao inspiracija.

To što se gledalo na ekranu nije stvarna priča, nije prava rekonstrukcija razbijanja ustaške grupe Feniks.

No, bez obzira na to što sam tako govorio pokušavajući predstaviti svoj scenaristički rad, interpretaciju i razmišljanje o hodu zla, uporno se u kritikama zamjera što sam odstupao od činjenica.

Pojavljivale su se te kritike u listovima koji su najprije objavili moja objašnjenja da će mi Operacija Raduša biti samo inspiracija.

Ili me neki nisu shvatili, ili se njima čini da je sve ono što se događalo u ljeto 1972. godine zavrijedilo da se vjerno rekonstruira.

Ivo Štivičić (foto: Pero Lovrović)
- Da upitamo i mi zbog čega se niste sasvim držali stvarnih događaja iz Operacije Raduša?

- Kada bi se ta faktografija iz 1972. godine slijedila i u jednoj TV-seriji, kada bi se vizuelnom metodom ilustrirala, ona bi bila nezanimljiva. Na primjer, put terorista od granice do Bugojna u otetom kamionu nije donio ničeg dramatičnog.

Zatim, i susret terorista sa skupinom lovaca i dijeljenje letaka činilo bi se kao naivna priča za malu djecu.

Dramatike nema sve do onog trenutka dok se nije dogodilo da se zlo sudarilo s elementom pravde.

Prema tome, ja sam već na jednom jedinom detalju, koji se zvao šofer, demonstrirao svoje odstupanje od faktografije.

To znači, kada sam tu ličnost vozača raspolovio u dvije sudbine, namjerno polarizirajući njihove temperamente i njihove segmente, obojicu stavio pod udar i malj tog nasilja, time je postignut onaj dramatski efekt koji sam želio - da se pažljivo prati taj hod zla!

To što teroristi 1972. godine nisu ubili vozača otetog kamiona Radenska, ali to što su poslije ubili drugog vozača, pripadnika jedinica teritorijalne obrane iz Prozora, u biti ne mijenja ništa.

U mojoj dramaturgiji pokušavam da zlo i nasilje postupno i razložno otkriva i skida masku sa svoga lica.

U tome je, zapravo, čitavo moje odstupanje od faktografije.

Dakako, ja joj se primičem u onim elementima fizičkog čina, sve u dozama koliko mi je potrebno za moj postav riječi, ideja, misli...

Takvim načinom pokušavam iskazati svoj emocionalni, ljudski stav prema činu nasilja.

- Jeste li kao autor imali potpuno slobodne ruke da događaje, kojih se mnogi još sjećaju i od kojih su još nezacijeljene rane u osam komuna Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, obradite na svoj način? Naime, govori se da ste iz određenih razloga morali odstupiti od faktografije?

- Ne, to nije točno. Ako niste znali, ja sam bio prvi novinar, pisac koji je kročio na još svježe tragove sukoba s teroristima na područjima kuda su se oni kretali i gdje su likvidirani. 

Najprije sam prošao cijeli prostor, pokupio životne, autentične priče ljudi koji su bili neposredni sudionici događaja. Imao sam osjećaj da još mogu skupiti vruće čahure ispaljene u obračunima.

Poslije materijala skupljenog na samome mjestu u ljeto 1972. godine, dobio sam i podatke sa suđenja uhvaćenim teroristima.

Ono što mi je još nedostajalo, pronalazio sam u arhivima.

Kod nas postoji veoma sadržajna dokumentacija o mnogim terorističkim grupama koje su godinama prije pokušale upasti u našu zemlju, donoseći zle namjere i doživljavajući svoju zlu sudbinu, o njihovim akcijama koje su sve bezumnije i svirepije. 

Svjedoci smo da se danas ne razmišlja tko je protivnik, koga treba likvidirati, nego se jednostavno ide na namjeru da zločin odjekne, da dobije svoje mjesto u mas-medijima... 

Dakle, preda mnom je bilo obilje materijala koje je trebalo obraditi. Ja sam odabrao ovaj put koji sam iskazao u Brisanom prostoru.



Vrijeme uvijek čini svoje, nije li tako? 



- Kada ste radili na scenariju, jeste li očekivali takvo reagiranje gledališta, kritike?

- Da budem iskren - nisam! No, kada sam odlučio da počnem raditi, odlučio sam da u to uranjam vlastitom spisateljskom avanturom, da ulazim u bit s vlastitim rizikom, da raspravljam o zlu, da ga, jednostavno, dokumentaristički ne obrađujem.

To je posao feljtonista, žurnalista, a ne dramskog pisca.

U kredu mog pisanja mene zanima intimnost, rendgentska slika unutrašnjih poriva što vode do uzroka i posljedica.

To nikako ne bih mogao izraziti u formi dokumentarističkog rada.

Znam, postoji i žanr dokumentarne drame u kojoj se može na slobodniji način varirati na zadanu temu.

Mene takav rad nikad nije osobito zanimao. Jer, uvijek kada bih krenuo u tom smjeru, osjećao bih da su mi odnosi u dokumentarnoj drami suviše zadani, određeni, i da tu kao dramski pisac nemam mnogo autorskog pomaka.

Tu osjećam sputanost svog izraza, misli.

- Može li se reći da ste od činjenica iz 1972. godine odstupili i zbog temperature same teme, njene blizine?

- Zbog mnogih, razumljivih okolnosti, tema se teško probijala do ekrana. Poznato je da sam 1972. godine imao već gotov scenarij za seriju Teroristi, koji nije mogao biti realiziran zbog nekih međunarodnih poteza naše zemlje. 

Taj sam scenarij nakon trinaest godina ponovno uzeo u ruke. Zapravo, on je tek sjena svega ovoga što sam poslije učinio. Kako su godine tekle, u meni su sazrijevale i druge misli o tom ljetu 1972. 

Vrijeme uvijek čini svoje, nije li tako? 

Druga scenaristička forma koju sam predložio Televiziji Sarajevo, odnosno predao, imala je svoju valorizaciju, recenzente, u ljudima od autoriteta, politike, funkcije. 

Ocijenjeno je da je tema dobro postavljena, procijenjena i zanimljiva, da scenaristički donosi neobičan odnos prema činjenicama, da ne manipulira nikakvim polovičnim istinama itd. 

Nakon snimanja, serija je ponovno dobila prolazne ocjene, i to posebno u specijalnim disciplinama koje obrađujemo, kao što je obavještajni, kontraobavještajni rad i slično.

- Da usporedimo taj rad s vašim prijašnjim djelima. Je li bio najteži?

- Ne bih rekao da je bio najteži, ali sigurno najduži! Dok sam radio taj scenarij, stalno sam bio u nekoj unutrašnjoj nervozi.

Jer, tema terorizma svuda je oko nas.

Uključite radio, TV, otvorite novine uvijek vas dočekuju crne riječi o događajima u svijetu, ili ta nedavna suđenja u nas. 

Zbog toga je ta nervoza u meni bila oscilirajuća, sve dok se nisam odlučio kako da obradim temu...

- Ove sezone obilježavate 25-godišnjicu rada za mali ekran i film. Ova jubilarna godina kao da je u znaku vašeg stvaralaštva - je li to slučajno ili namjerno?

- Prije bih rekao slučajno. Dogodilo se da u ovoj godini ide Brisani prostor, a od jeseni će, nadam se, i Krležijana, odnosno Godina 18.

Tu je još nekoliko tekstova koji čekaju TV-obradu. 

Skromno mogu izjaviti da je moj opus za ta dva i pol desetljeća priličan. 

Počev od onih prvih TV-drama koje su išle u živo, od kojih danas nema ni traga ni glasa - iz te, 1959/60. godine.

Od početnih drama Treba zaklati pijetla i Treći je došao, do ovih posljednjih - taj se broj djela zaokružuje na oko sedamdeset. 

Obrađivao sam od ratnih, povijesnih do suvremenih trenutaka, ali tema je rata ipak bila najčešća.



Najuspješnije djelo?



- Što biste izdvojili kao najuspješnije djelo?

- Moj dramaturški rad imao je svoj logičan razvoj. Hod k svojoj zrelosti, slojevitosti. Bilo je tu i zanesenjačkih zapisa, do današnjih studija.

Ima drama koje su značajne s estetskog ili literarnog gledišta

Na primjer, Mokra koža, koja se pojavila 1965. godine, bila je drama duhovno-idejnog loma u bićima glavnih junaka i ostavila je trag kod publike i kritike. 

Zatim, drama Kokošari značajna je po tome što je gledala rat s druge strane - iz tamnog, ljudskog dijela, pronalazeći argumente za svoju egzistenciju. 

To je, rekao bih, bio samo širi zapis za seriju Divlje svinje koja se poslije rodila.

Po ocjeni kritičara "Divlje svinje" bile su apsolutno novo gledanje rata i revolucije iz zaleđa, pozadine, iz sudbine običnog, gotovo anonimnog čovjeka. Kroz njegove dileme, strahove, sumnje.

- Divlje svinje vaš su najveći uspjeh?

- Teoretičari filma kazuju da su one ostavile dubok trag na kasniji razvoj našeg filma, TV-drame. Divlje svinje vrtjele su se dosad deset puta na JRT. Ovih dana ponovo se prikazuju u Sloveniji.

Dakako, radostan sam što jedno moje djelo i nakon trinaest godina od prvog emitiranja nije zaboravljeno, nego privlači gotovo jednakom snagom.

Prvo emitiranje Divljih svinja završeno je upravo u trenutku kada sam se odlučivao da napišem scenarij za Brisani prostor

I to simbolički kazuje koliko se dugo rađala scenaristička forma za nedavno završenu seriju TV Sarajevo.

- Vi scenaristički obrađujete i djela mnogih naših priznatih književnika. 

- Još kao mlad pisac volio sam raditi vlastite dramaturške provjere nad već gotovim literarnim djelima. To je za mene bila dobra škola. 

U početku rada obradio sam Dostojevskoga, Lalića, Marinkovića, Matoša

Taj period donio mi je iskustvo i saznanje da nema djela koje ne bih mogao dramaturški obraditi, dobiti inspiraciju da prema gotovom radu načinim novo djelo... 

Najviše volim Krležina djela. 

Dobro ih poznajem, i često sebe uhvatim kako razmišljam nad njegovim duhovnim, misaonim valovima i maštam kako bi to bilo zanimljivo vidjeti u mediju za koji Krleža nije, čini mi se, imao vremena. 

Sjećam se iz osobnih susreta s njim kako je iskazivao gotovo dječačku radoznalost da vidi kako izgleda njegovo djelo u novom mediju.

- Tako stižemo i do Krležijane...

- Ona je uslijedila nakon mojih prijašnjih radova nad djelima Miroslava Krleže. Radio sam već drame Kandidat smrti, Vražji otok, Tomo Bakran po njegovim djelima.

Nakon toga, uslijedila je moja odluka da se okušam na pravljenju šire televizijske teme na temu Krleže i Krležijane.

Tako se rodila Godina 18. inspirirana djelom Krleže, posebno Vučjakom kao sadašnjim dramskim motivom oko kojeg se složilo bezbroj drugih Krležinih tema i ideja na tu godinu.

Znamo da je 1918. godina, godina apsolutnog Krležinog književnog interesa, njegova literarnog angažmana u sferi političke teme, poetske znatiželje...

Krležijana je možda najveći zalogaj Televizije Zagreb i naše televizije uopće.

U deset epizoda defilira oko 250 likova. Epizode traju od 80 do 100 minuta. Možete zamisliti koliko je napora trebao uložiti redatelj Eduard Galić da napravi djelo koje traje gotovo šezdeset sati!

Istakao bih da je to programski uspjeh koji je realiziran gotovo zanesenjaštvom, uz velik kreativni, ljudski napor, u kojemu se, reklo bi se, najmanje gledalo na materijalnu protuvrijednost rada.

Nikada još u svome poslu nisam osjetio takvu atmosferu rada, takvu oduševljenost igrom.

Godina 18. rađena je u izuzetno teškim uvjetima. Rađena je u gotovo svim godišnjim dobima...

Nakon gledanja obrađenog materijala u montaži, čini mi se da će ta serija privući gledalište kada u jesen počne njeno emitiranje.


Vječiti dužnik ljudima, autorima



- Govori se i o vašem projektu Hrvatska Bastilja.

- Temu Lepoglave, kaznionice, već dugo nosim u sebi. Posebno me privlači onaj trenutak njenog pada 1943. godine kada je unutarnjom i vanjskom organizacijom, dolaskom 12. slavonske divizije u sektor Zagorja i u blizini te robijašnice, pobjeda izvojevana upravo istoga dana kada je pala i legendarna Bastilja. 

Sudbina dobre drame je da se pojavi
na ekranu (foto: Pero Lovrović)
Odlučio sam se za Lepoglavu kako bih proniknuo u to koliko čovjek može izdržati razne lomove i količine nasilja nad njim.

Želim prikazati koliko je ljudski duh neukrotiv, koliko ga se ne može slomiti čak ni u strašnoj Lepoglavi. 

Moja su istraživanja u svojoj biti optimistička. 

Priča će imati vanjski spektakularni hod, ali ću nastojati načiniti zanimljivu storiju o ljudima onako kako ih dosadašnji filmovi iz NOB-a i o NOB-i, a i TV-drame, nisu prikazivali.

- Čuli smo da će se raditi i nastavak serije Brisani prostor.

- Nastavak serije Brisani prostor nije rođen danas, nego prije šest-sedam godina kada prema toj temi nije bio današnji odnos, nego je potpadala pod razne uvjete diplomatske, međudržavne suradnje i slično.

Usput, ja tvrdim da nema drame koja se neće, ako je dobro napisana, jednoga dana pojaviti na ekranu. Pitanje je, štono bi se reklo, samo pravog trenutka, razumijete? 

Mene je davno prošla znatiželja da to što danas napišem odmah vidim na ekranu.

Svladao sam tu sujetu u sebi, i s te sam strane miran, odnosno točno znam kada će se neki moji tekstovi, koji danas stoje, ipak realizirati.

Tako se rodila ideja da se ta tema terora trebala obraditi u složenijoj formi koja bi bila psihološki razlomljivija, te se mogla objasniti u raznim smjerovima u onom istraživačkom značenju same teme.

Dakle, taj drugi dio bio bi onaj procesni, samo tok suđenja...

Uz taj projekt u Lepoglavi, već mi je u završnoj fazi jedna tema iz Slovenije, iz ratnog vremena, dakako - viđena na moj način!

Može se lako dogoditi da to djelo bude realizirano prije Hrvatske Bastilje...

Inače, mislim da sam vječiti dužnik ljudima, autorima. Mana mi je što vrlo brzo prihvatim ponude za određene projekte, ali volim iznevjeriti rok završetka. No, mogu se pohvaliti da sam sve zadatke koje sam prihvatio i realizirao! 

Neke možda godinu- dvije kasnije, ali ipak završio sam ih! 

- Prati vas glas da redateljima dajete odriješene ruke?

- Jedan sam od autora koji ima veoma veliko povjerenje u redatelje. To je, zapravo, posljedica toga da razmišljam o redateljima. Čini mi se da već znam tko bi mogao najbolje raditi djelo koje upravo pišem.

Meni nije bitno da se moje viđenje djela poklopi s finalnim djelom redatelja.

Meni je najvažnije da se naše znatiželje unutar teme poklapaju, nadopunjuju. 

Za snimanja, sve promatram s distance, ne želeći prekidati temperaturu njihova rada.

Televizijski pisac Ivo Štivičić, iako je gotovo utemeljitelj takve profesije u nas, njen doajen, nikako ne popušta. 

Ima još na desetke ideja.

I, dakako, godine koje slijede pokazat će koliko će ih uspjeti realizirati.

Zasad je u prvom planu rad na realizaciji igranog filma na temu Brisanog prostora. To bi bilo prvi put u nas da je iz TV-serije nastao film. Uvijek je bilo obratno!

Razgovarao: Pavle Pavlović, obrada: Yugopapir (Studio, svibanj 1985.)





Podržite Yugopapir: FB TW Donate