Slaven Zambata, popularni Dinamov napadač: Dvije sobice - dosta je za staru i mene (1967)




Da su bili više energični, sigurno bih igrao za "Hajduk". A bila mi je strašna želja da me prime u "Dinamo". Javio sam tada našem Sinjaninu Mladenu Deliću da kaže "Dinamu", da ima jedan mladić koji žarko želi igrati za njih. Pozvali su me u jesen 1959. Smjestili su me u apartman u "Esplanadi". Bio sam impresioniran svime. O tome sam sanjario, dok sam igrao za sinjski "Junak"

Lice koje se neprekidno veselo smiješi, čak i očima. Vedrina i bezbrižnost dječaka. Ljubeznost i susretljivost, koju ne rukovodi proračunatost. Otvorenost i iskrenost, koja razoružava. Neočekivana jednostavnost i skromnost ... 

Neka mi bude oprošteno, zato što sam imao sasvim drugačiju predodžbu o nogometnim "zvijezdama", a sasvim drugačije dojmove stekao sam kao gost popularnog "Dinamovog" napadača Slavena Zambate.

Slaven Zambata u svojoj sobici: Na radio prijemniku ponosno se šepuri omot najnovije
ploče Beatlesa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" (foto: Marko Čolić)

Ne, nisam bio "predriblan" ...

Zambata se vješto probijao kroz saobraćajnu gužvu sa svojim "Taunusom 17 M".

Na svakom raskršću su ga pozdravljali saobračajci.

I ljudi s ulice su mu domahivali.

- Tako je to uvijek dan-dva poslije pobjede. Zaustavljaju me ljudi, čestitaju, tapšu. Klinci traže autograme. A poslije poraza svak' na tebe vatru diže. 

Svi su uvjereni da je to njihovo pravo.

Da te mogu hvaliti i kuditi kako im padne na pamet.

Publika, novinari... svi žele stalno pobjede, pobjede. Tako je to - priča Zambata, ali nikako tonom žalopojke.



Nova hrpa ploča



Zambatin "ID"
S užitkom mi objašnjava neke odlike svog automobila naglašavajući da je to tip "super".

Unatoč tome - prodaje ga.

- Dobit ću najmanje tri milijuna. Zašto ga prodajem? A šta će mi? Idem u vojsku. Osjećam se onako ... onako kako se već ljudi osjećaju u takvoj situaciji. Nije mi lako.

Stigli smo pred kuću u kojoj stanuje. 

Ugledavši ga, dječaci iz okolnih kuća smjesta su prekinuli šutanje lopte i opkolili ga.

Morao sam još sačekati dok jedan postariji navijač nije zaključio da se dovoljno narukovao sa svojim ljubimcem.

Zambata se smiješio, ljubezan i prijazan ...

- Pa može biti da su pojedinci umišljeni - priča mi preskačući po tri stepenice. - Većina nogometaša to nije. Neko reče i za mene. To je tak... Može se dobiti dojam.

Imam masu prijatelja. S mnogima se upoznaš. I onda nemaš za sve dovoljno vremena. Mislim, koliko bi oni htjeli. Onda kažu: umišljen.

Stigli smo pred stan. 

Dok premeće vrećicu iz ruke u ruku, ključeve drži zubima.

- Vidite, to je moj stan. Sasvim pristojan, ne? Dvije sobice.

Ali dosta je za staru i mene.

Vidite, kuhinja je prilično velika. To je dobro. Jasno, dobio sam ga.

U njegovoj sobi, čini se, ničeg nema.

Osim sportskih trofeja i baterije, radio, TV i gramofon.

- Pa je. To mi je slaba strana. Od radija i televizora "Saba". Magnetofon, to je "Grundig". Vidite, kutija u boji pokućstva. Od gramofona, to je "Dual". Jasno, stereo. Vidite, tu su zvučnici. Kad nemam šta raditi - onda sve zajedno spojim. 

Priča mi dok na automat slaže novu hrpu ploča.

- Pazite ovo. To što sad čujete, to je sada jako moderan pjevač - Tony Bennett.




Dohvatio je loptu s ormara.

- To je lopta s kojom smo igrali protiv "Leedsa"... Ma nisam dobio. Uzeo sam. To je sad nekako u modi. Tko uzme loptu, ne daje ju. Zadnje minute samo se čeka lopta ... 

Dragoceni suvenir sa utakmice protiv "Leedsa"
(foto: Marko Čolić)

Nego, jeste za whisky s ledom?

Nasuo mi je u čašu originalni "Ballantine's". 

Sam je zagrizao u breskvu.

- Nisam antialkoholičar. Ali sinoč smo imali jednu sjedeljku. Oproštaj. Vojska i te stvari. Znate, "lungići" i karmenatli s češnjakom, pa rizling ... Zabrazdio sam...

A sa vojskom je definitivno...

Zadnja utakmica bit će izgleda u Hamburgu. To će biti dosta teška utakmica. Jako sam skeptičan. Jer su Nijemci najbolja evropska reprezentacija.

Ovo je zanimljivo. Od Beatlesa. Nešto kak naša narodna ... Kak vam se dopada?

Ni on nije ostao imun od zagrebačkog dijalekta.

- Pa tu sam već više od osam qodina. Zagrepčanin sam. Inače umijem i "dalmoški". Rodom sam Sinjanin. Sada pola mojih Sinjana za "Dinamo" navija. Radi mene. Na utakmice u Splitu dovučem "Hajduku" i dvije hiljade Sinjana.

Sada vjerojatno "Hajduk" i njegovi navijači ne mogu prežaliti, što je rukovodstvo svojevremeno prezrelo mladog Sinjanina.

- Da su bili više energični, sigurno bih igrao za "Hajduk" ...

A bila mi je strašna želja da me prime u "Dinamo".


Htio bih postati novinar



Zambata u društvu popularne manekenke
Nuše Marović (foto: Marko Čolić)
Javio sam tada našem Sinjaninu Mladenu Deliću da kaže "Dinamu", da ima jedan mladić koji žarko želi igrati za njih. 

Pozvali su me u jesen 1959. Smjestili su me u apartman u "Esplanadi". 

Bio sam impresioniran svime. O tome sam sanjario, dok sam igrao za sinjski "Junak".

Poslije toga imao sam želju kao i svaki nogometaš: igrati u reprezentaciji. 

Sada opet da odslužim vojsku. I onda da vani odem igrati jedno dvije godine. 

I onda, ako se sve realizira, mirno živjeti. Htio bih postati novinar. Zato studiram.

U kutu leže nekakve sprave.

- Time sam razgibavao noge poslije povrede. Vježbao ...

Noge koje zlata vrijede. 

Mnogi bogatstva nuđaju da bi ih unajmili. Zambata mi priča pokazujući vježbe:

- Glavni novci su, ako se uhvati u inozemstvu. Sad sam bio u Parizu. Menedžer Ukrajinček kaže da se pet-šest klubova interesira za mene i spremni su platiti 50 i 60 hiljada dolara.

Ali izvoz je zabranjen do 28. godine. 

Poslije vojske će i cijena pasti...

Svi su graknuli zbog poziva iz St. Louisa. A tko ne bi pregovarao kad su mi za sedam mjeseci nudili 35.000 dolara?

Belinu i meni.

Da je bilo pola isplaćeno u Evropi, možda bismo i pristali.

Jedino bi nas FSJ suspendirao doživotno. Ali nismo htjeli platiti američki veliki porez.


Nova ploča Beatlesa vrti se na gramofonu.




- Pa je. Nogometaši mnogo zarađuju. U zadnje vrijeme i kod kuće. Više nego ranije. Dosta. Ali ima i dosta žrtvovanja i svega.

Možda se ljudi, koji nam prigovaraju, ne bi postavili u naš položaj.

Svaka tri-četiri dana utakmica. Stalno karantena. A svak u nas prstom upire.

Skočio je na vagu. 

Težina 74 kilograma. Visina 179. Vitak poput torera. I nehotice je potvrdio asocijaciju pokazujući suvenire iz Španije.

- Putovanja su jedina satisfakcija za velike napore... Kad nekud otputujem stara izvjesi sve moje slike po stanu. Teško će joj pasti kad odem u vojsku.

Nemoguće je opisati s koliko ljubavi je izgovorio riječ "stara".

napisao: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, oktobar 1967.)


*****


Zambatu je nacrtao Dinko Žibrat



Slaven Zambata rodio se 1940. godine u Sinju i u tom gradu počeo je sportsku karijeru. Nakon mature doselio je u Zagreb i potpisao za "Dinamo", čiji je danas kapetan i najbolji strijelac. Višestruki je reprezentativac. Sudjelovao je na Olimpijadi u Japanu. 






Veoma je dobar student prava. Mnogi su čitaoci zaželjeli razgovor s tim popularnim nogometašem. Između njih je ždrijebom izvučen Branko Beluk iz Rijeke, Ul. Blaža Polića 12/4, koji će dobiti Zambatinu karikaturu s autogramom.

- Kažu da ste bili nadareni za više sportova, recimo, rukomet, jahanje i košarku. Kako to da ste izabrali nogomet?

- Moj stariji brat Miodrag bio je najbolji igrač momčadi sinjskog »Junaka«. Svi su mu se divili zato što je imao jak udarac i postizao mnogo zgoditaka. Naravno da sam i ja pošao njegovim stopama. Miodrag mi je bio prvi uzor. Danas je mornarički oficir i nogomet prati samo s tribina.

- Dugo ste čekali da se iz druge momčadi »Dinama« probijete u prvu, nije li tako?

- Čini mi se da u mene ispočetka nisu imali mnogo povjerenja, pa sam tako davao zgoditke u rezervnoj ekipi i čekao svoju priliku. A kad god bih uskočio u prvu momčad, pratila me je strahovita nesreća: stalno sam bio ozlijeđen pa se nisam mogao ustaliti među najboljima.

- A kad ste se jednom sasvim ustalili?

- Iste sezone poveo sam na listi strijelaca Prve lige i odmah postao reprezentativac. Prvu utakmicu odigrao sam u Lajpcigu protiv Istočne Njemačke u septembru 1962. i postigao dva zgoditka. Jedan je čehoslovački sudac priznao, a drugi poništio, iako je bio ispravan.

- Kad ste se najviše razočarali kao sportaš?

- Poslije neuspjeha naše reprezentacije na Olimpijadi u Japanu. Što je najgore, ja sam bio njezin kapetan.

- Što upisujete u hotelskoj rubrici »zvanje«? Nogometaš ili ...

- Napišem: student. Od nogometa se ne živi vječno, pa se zato brinem da polažem svoje ispite na fakultetu.

razgovarao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, april 1966.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)