Sinolička Trpkova zablistala je u filmovima "Srećna Nova '49" i "Dom za vešanje" (1989)




Da li ću imati sreće kao dosad da me filmski redatelji zovu, vidjet ćemo. Ja ću se rado odazivati, ali ne uvijek. Razlog je jednostavan; ne želim devalvirati uloge iz "Srećne Nove '49" i "Doma za vešanje". Već sljedeća mora biti barem toliko podatljiva za kreaciju kao dvije prethodne. U protivnom, neću imati volje da na njima radim na pravi način, a to znači neuspjeh i možda nestanak s filmskog platna

Sinolička Trpkova prva je priznanja dobila zahvaljujući ulozi u TV seriji "Srećna Nova '49", a nakon uloge u Kusturičinom Domu za vešanje, dokazala je da njena upornost nije bila uzaludna - luda hrabrost i zaljubljenost u glumu usmjerile su je na put do zvijezda.

- Ti mala nemaš talenta, ali si radišna - rasturaš! 


Sinolička Trpkova (foto: Željko Puhovski)
Ovim šamarom i komplimentom u paketu počastio je poznati kazališni redatelj Ljubiša Georgievski, Sinoličku Trpkovu još na prvim satima glume na Kazališnoj akademiji u Skoplju. 

S obzirom na značenje koji pridajemo talentu, takva bi ocjena većini ubila želju za daskama koje život znače - utoliko više što je došla od čovjeka koji je stvorio generacije i generacije sjajnih glumaca - ali ne i Sinolički.

Krhka dugokosa djevojčica iz čijih se krupnih ljubičastih očiju po boji kojih joj je majka i dala ime (Sinolička na makedonskom znači Ljubičica) - naslućivala neizmerna želja za dokazivanjem, samo je odmahnula rukom, vragolasto se nasmijala svom profesoru i "nastavila dalje kao buldožer".

Obeshrabrujuće, opore riječi nisu imale efekta jer je prethodno, puno dramatičnije, već preživjela jedno slično odvraćanje od profesije "koja joj se slila u žile".

Majka, spikerica na radiju nije htjela ni čuti za sklonosti vlastite kćerke, još manje da bude njen oslonac na putu k zvijezdama.


Ipak, da bi je razuvjerila na najbolji mogući način, dozvolila joj je da, bez njene podrške, pokuša.

Sinolička prvu šansu nije iskoristila, ali drugu jest.

I to na pravi način.

Jedna dobra uloga donijela je drugu, ova pak sljedeću, da bi sad slobodno mogla reći da je osvojila mali i veliki ekran.

Prva, prava priznanja filmskih i TV-kritičara stigla su s ulogom četrnaestogodišnje djevojčice u filmu i TV seriji "Srećna Nova '49", te s ulogom Azre u Kusturičinom "Domu za vešanje", jugoslavenskim filmskim hitom koji je samo u Beogradu dosad vidjelo više od 200.000 ljudi.

Debi u kazalištu bio je pak sasvim neuobičajen: s ulogom pudlice (!)

Bila je tako uvjerljiva da Slobodan Unkovski nije ni trenutak razmišljao kad mu je za TV seriju "Razbarušena azbuka" zatrebalo jedno ljupko lice.

Uslijedila je još jedna TV serija ("Pretežno vedro"), a zatim dotad najozbiljniji zadatak, uloga gluhonijeme djevojke u predstavi "JU-antiteza" Jordana Plevneša u režiji Ljubiše Georgievskog.


Majstori zanata



No, nije samo rad ono što je Sinoličku Trpkovu izbacilo u prvi plan već na startu njene glumačke karijere. Mora se priznati, imala je i puno sreće.

Koliko se glumaca, i mnogo starijih, može pohvaliti da je u jednom kratkom razdoblju surađivalo s takvim imenima kao što su Ljubiša Georgievski, Slobodan Unkovski, Paolo Magelli, Stole Popov i na kraju Emir Kusturica.

Ako se pak nekome, kakav je to slučaj sa Sinoličkom, takvi ljudi dogode na početku - teško je ne uspjeti.

Majstori svog zanata znali su da anđeosko lice, krhke prozirne djevojke pod reflektorima, na daskama ili ispred kamere, iskoriste na najbolji mogući način.

Napravili su ga još čednijim, ljupkijim i nevinijim, te publici ponudili jednu nestvarnu djevojku iz snova, kakva se rađa i umire samo u mislima.

Teško je reći kako je Paolo Magelli u takvoj fizičkoj konstituciji vidio kurvicu (valjda je to odlika velikih), ali u predstavi Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja "Crna rupa" koju je režirao po tekstu Gorana Stefanovskog, ponudio je Sinolički baš takvu ulogu i - nije pogriješio.

- Teško mi je bilo da se skinem u bebi-dol i usvojim manire jedne fufice, glupače, kojoj ništa na ovom svijetu nije jasno, pa sve ravnodušno propraća smijuljenjem, ali znala sam da to neprijatno moram u sebi slomiti ako želim dobiti ono pravo, ako želim postići ono čime će biti zadovoljan i redatelj i ja - kaže Sinolička.

Kusturica je imao još veće zahtjeve od Magellia. Zatražio je od Sinoličke da nestane i bebi-dol.

- Nisam se dugo dvoumila kad je Kusturica predložio skidanje. Imala sam scenarij pred sobom i vidjela jednu predivnu scenu đurđevdanskog kupanja.

Unaprijed sam znala da će moje nago tijelo tu scenu učiniti još idiličnijom, da ni na trenutak neće dobiti primjesu vulgarnog, pornografskog, pa sam bez dvoumljenja prihvatila da se svučem.

To je svlačenje prije svega bilo odraz ljubavi prema Perhanu, a sve što se radi iz ljubavi nema šanse da zvuči, izgleda, drukčije negoli čedno i lijepo. 

Ljubav isključuje vulgarno. 

No zasmetalo mi je što su slajdovi te scene u nekim novinama zloupotrebljeni. 

U određenoj mjeri sam uvrijeđena i revoltirana.

Bez sumnje, Kusturičin će film, odnosno uloga Azre, ostaviti trajan pečat u glumačkoj karijeri Sinoličke Trpkove. 

To je lik koji joj je, po njenom vlastitom priznanju, zadao mnogo muka.

- Kusturica se "uhvatio" na moj fizički izgled, odgovaralo mu je jedno naivno, mladoliko lice, što u biti, nema veze sa mnom. 

Utoliko mi je bilo teže igrati.

Istina, našla sam neke sličnosti među nama dvjema, ali umjesto da mi to pomogne, još mi je više odmoglo.

Pekla sam se na žeravici.


Bez devalviranja



Sinolička Trpkova na naslovnici Vena, jula 1989. godine
Svi redatelji s kojima je Sinolička radila imali su veliki problem - kako obuzdati temperament koji izbija iz svakog njenog pokreta.

Teško da se može naći osoba s takvim neskladom temperamenta i fizičke konstitucije. 

Sinolička objašnjava:

- Volim uloge koja od mene traže suptilnost, mirnoću ali, u pravilu, stavljaju me na velike muke. Po prirodi sam strašno ekstrovertan tip; derem se, mlataram rukama, nestrpljiva sam, nagla i nervozna, pa mi svako obuzdavanje pada izuzetno teško!

Azra je Sinolički pomogla da bljesne, ali, Slobodan Unkovski je onaj koji je stvarao, profilirao ovu, ipak, rođenu glumicu, i najdirektnije joj pomogao da se dogodi Azra.

Od prvog susreta na akademiji (na četvrtoj godini ju je preuzeo od Ljubiše Georgievskog) nije je ostavljao na miru.

Nudio joj je ulogu za ulogom i polako stvarao glumicu modernog senzibiliteta koja je jednom morala bljesnuti na jugoslavenskom planu. 

Po vlastitoj dobro iskušanoj metodi on je i od nje uspio izvući maksimum u svakoj predstavi.

- Unkovski je vidio da imam nešto - kaže Sinolička - da sam upotrebljiv materijal, da sam pomalo luda i uspio je iz mene na scenu istjerati ono što nikome nije uspjelo.

S obzirom na početak moglo se pretpostaviti da će Sinolička zauvijek ostati na kazališnim daskama i da će na njima ostvariti svoje najbolje uloge. 

Ali film je "preduhitrio" kazalište.

Bez sumnje, rođena je nova filmska zvijezda, a da li će to i ostati, ne ovisi samo o njoj.

- Mislim da mi film više odgovara, iako ne vjerujem da ću se zauvijek riješiti kazališta. Ispred kamera sve se događa iznutra, a u kazalištu sve se mora vidjeti izvana. 

Osim toga filmsko je ostvarenje dugovjeko, a ja bih voljela da dugo trajem.

No, da li ću imati sreće kao dosad da me filmski redatelji zovu, vidjet ćemo.

Ja ću se rado odazivati, ali ne uvijek.

Razlog je jednostavan; ne želim devalvirati uloge iz "Srećne Nove '49" i "Doma za vešanje".

Već sljedeća mora biti barem toliko podatljiva za kreaciju kao dvije prethodne.

U protivnom, neću imati volje da na njima radim na pravi način, a to znači neuspjeh i možda nestanak s filmskog platna.

To ne želim!

Zato ću, dakako, ako bude moguće, pomalo birati.

No, koliko je to ostvarljivo u ovakvoj našoj kinematografiji ne znam.

Makedonskom kazalištu nikad nisu nedostajale dobre glumice, ali filmu jesu. 

Ne zato što među kazalištima nije bilo one koja bi podjednako mogla biti uspješna i na filmu, nego zbog toga što im nije pružena šansa.

Redatelji, pa i oni makedonski, radije su tražili glumice među poznatim jugoslavenskim filmskim licima.

Sinolička Trpkova je prva kojoj su vrata širom otvorena, na pravi način.

Šansu sigurno neće propustiti.

Dovoljno je, kako sama kaže, luda, hrabra, uporna i zaljubljena u glumu a da bi dozvolila da joj golub odleti iz ruku.

- Ono što me ipak ozbiljno muči je dilema: da li nakon Azre i uloge u Srećnoj Novoj '49 mogu dati još više? Nadam se i vjerujem da mogu, ali strah je prisutan. Možda je to i dobro, kao poticaj i upozorenje da se ne uspavam na lovorikama. Premlada sam da bih si to mogla dozvoliti. Namjeravam i dalje napredovati, gurati naprijed kao buldožer.

napisao: Jovica Trajković, obrada: Yugopapir (Studio, 1989.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)