Slavko Goldstein, "Židovi na tlu Jugoslavije" (1. dio): Kako me je osvojio kult knjige (1988)




Mene je, recimo, u židovstvu osvojio kult knjige. Možda i zato kaj sam knjižarski sin. Thorah je najveća židovska svetinja, a to je knjiga. Nije nikakvo svetilište, ni hram, ni kapelica, ni sinagoga. Thorah sadrži zakone. Recimo, jedan je od tih zakona da moraš biti pismen, moraš čitati tu knjigu, moraš konstantno učiti. Moralni principi židovstva nisu više specifično židovski, jer ih je preuzelo i kršćanstvo 

Slavko Goldstein predsjednik je Jevrejske općine Zagreb od proljeća 1986. Glavni je inicijator velike izložbe Židovi na tlu Jugoslavije, koja se otvara 14. travnja u zagrebačkom Muzejskom prostoru. Jedna je od najsvestranijih ličnosti hrvatske i jugoslavenske kulture. Za sebe skromno tvrdi da je "samo izdavač - svaštar, u dobrom smislu te riječi", koji se "uvijek trudio puno delati". 


Slavko Goldstein (foto: Željko Čupić)
Namjerava se poslije otvaranja izložbe prihvatiti pisanja knjiga. 

Naslov jedne od tri, koje planira objaviti, jest U društvu s knjigom

"Pisat ću o knjigama koje sam čitao i izdavao, te o autorima s kojima sam kontaktirao". 

U mirovini je, no od 1983. godine radi kao zagrebački urednik ljubljanske Cankarjeve založbe za izdanja na hrvatskom ili srpskom jeziku.

Veći dio Goldsteinova života vezan je za knjige i knjižarstvo. Godine 1945. vraća se iz partizana kao poručnik. Kratko vrijeme vodi očevu knjižaru u Karlovcu, no ubrzo je daruje zagrebačkom izdavačkom poduzeću Kultura.

Završava gimnaziju i paralelno radi kao direktor karlovačkog kinematografskog poduzeća. (Godine 1945. sedamnaest mu je godina!)

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje 1947. studij književnosti i filozofije, no ne diplomira jer je već 1948. asistent režije u filmu Branka Marjanovića - Zastava.

Nakon toga provodi nešto više od godine u tek osnovanoj državi Izrael, a od 1951. je u novinama, u tjedniku Vjesnik u srijedu, kojemu je jedan od osnivača.

"Najviše sam o uredničkom poslu naučio od Ive Mihovilovića", kaže.

Paralelno radi u novinama, na filmu kao scenarist, a surađuje i s izdavačima. Od 1968. glavni je urednik Novinarsko - izdavačkog poduzeća Stvarnost, a 1970. osniva i postaje direktor knjižarskog poduzeća Liber, u kojem isprva radi i kao glavni urednik.

Goldstein je, a u to sam se i sam uvjerio, čovjek - dinamo. 

Nema toga na što on neće stići i što neće obaviti pedantno. Živahna i znatiželjna duha, okretan i brz, on i u svojoj šezdesetoj godini ima više energije nego neki u dvadesetoj.


Istovremeno pripadaš i jednoj drugoj tradiciji



- Kakav je položaj Židova danas u svijetu?

- Danas je nakon puno, puno, stoljeća došlo doba da je u nekim zemljama prednost biti Židov. Uvijek je to bio jedan minus, jedan balast, kamen oko vrata, a ponegdje je to i danas. Ali, ponegdje je i prednost, katkad čak i kod nas! (smijeh)

A to nikada prije nije bilo tako. Budući da su Židovi cijenjeni kao sposobni ljudi, nekad će čak netko zato za neki posao radije uzeti Židova nego nekoga drugoga.

- Je li utjecaj Židova u svijetu, osobito na politiku a preko raznih neformalnih "lobija" uistinu jak, ili su to samo zlobne priče?

- Nisu to samo priče, iako se ponekad pretjeruje. Kao što u Americi, recimo, postoji irski lobi ili neka vrsta jugo - "gastarbajterskih" lobija u zapadnoj Evropi, tako se i Židovi većinom drže skupa i uzajamno se potpomažu! (smijeh)

To ponekad ima utjecaja i na širu okolinu, a ako govorimo o privredi, kulturi i nauci, mislim da je taj utjecaj najčešće pozitivan.

Sve to potječe od izuzetnog položaja židovstva, što pomalo prestaje.

Postoji država Izrael, u kojoj žive Izraelci, i ta će se "izuzetnost" uskoro svesti na "izuzetnost", recimo, naših hrvatskih iseljenika u Pittsburghu ili Detroitu, ili talijanskih u Brooklynu.

- Ali, nije li još i danas situacija Židova izvan Izraela "izuzetna" jer su u "dvojstvu": dio su naroda u kojem su rođeni i u kojem žive, a pripadaju i židovskom narodu?

- I to su stvari koje su se tumačile različito. U Zagrebu je postojala od kraja devetnaestog stoljeća, pa do tridesetih godina ovog stoljeća, jedna vrlo jaka grupa Židova asimilanata koji su tvrdili:

"Mi smo Židovi po vjeri, a Hrvati po naciji." 

Ali, tridesetih godina počeli su im govoriti:

"Ti si Židov i po vjeri, i po naciji, i po smrti, i po životu!" 

Taj je asimilantski trend suzbijen zbog događaja u svijetu, koji su pokazivali Židovima da će oni, bez obzira što se osjećaju Hrvatima, svejedno otići pod rasne zakone i kasnije u plinske komore.

Zbog vala antisemitizma probudio se cionistički osjećaj da židovstvo nije samo vjera nego i nacija. Taj cionizam je podrazumijevao shvaćanje:

"Mi smo Židovi po naciji i trebamo imati svoju državu, kamo možemo otići ako se zlo nastavi." 

Vidite, do sredine devetnaestog stoljeća Židov je morao biti Židov. Nije mogao prijeći na kršćanstvo, osim u izuzetnim slučajevima. Tada, u devetnaestom stoljeću, Židovima se otvaraju nove mogućnosti, i oni su na raskrsnici: ili će se pokrstiti, promijeniti prezime i nestati kao Židovi ili će se zatvoriti u svoju čahuru - a to su bili ortodoksi, koji su ostali strogi vjernici ili će prihvatiti dvojnost koju je život donio.

Takvih je bilo najviše.

To znači da istovremeno pripadaš i jednoj drugoj tradiciji.

Ja, recimo, sebe osjećam dvojno.

Osjećam i pripadnost židovstvu ali i pripadnost hrvatskom narodu, hrvatskoj kulturi i Jugoslaviji.



Moraš konstantno učiti



- Što je, zapravo, židovstvo? Koja su njegova osnovna moralna načela, njegova "filozofija"?

- Židovska vjera nije samo vjera. Židovska Sveta knjiga je historija jednog naroda. U Mojsijevim knjigama ima 613 propisa! Normativizam je počeo u Bibliji! (smijeh)

Među tim propisima postoje i nekakve moralne zasade, tradicionalističke, prema kojima svaki Židov - ako je odrastao u židovskom domu - stekne nekakvo poštovanje.

Kod svakog je to različito, ali mene je, recimo, u židovstvu osvojio kult knjige. Možda i zato kaj sam knjižarski sin...

Thorah je najveća židovska svetinja, a to je knjiga. Nije nikakvo svetilište, ni hram, ni kapelica, ni sinagoga.

Thorah sadrži zakone.

Recimo, jedan je od tih zakona da moraš biti pismen, moraš čitati tu knjigu, moraš konstantno učiti. 

Moralni principi židovstva nisu više specifično židovski, jer ih je preuzelo i kršćanstvo. 

Najpametniji rabiner živio je još u doba cara Augusta, vjerojatno prije nego se Isus pojavio u Jeruzalemu. Zvao se Hilel. Njemu je netko došao i rekao mu: 

"Daj ti meni reci, dok stojiš na jednoj nozi, što je to židovstvo?" 

A Hilel je već bil stariji gospon koji nije mogal dugo na jednoj nozi stajati, i on je zato moral biti jako kratak. 

I rekao je: 

"Što ne želiš da se učini tebi, nemoj ti činiti drugom! To je suština. Sve ostalo je interpretacija. Idi doma i čitaj Bibliju!" 

A Hilel je živio približno trideset godina prije Isusa. Isus je to preuzeo. Hilel je bil vise racionalac, a Isus je bil više emotivac, pa je on to prevel u svoje riječi: 

"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe"...

- Koliko danas ima Židova, računajući i one koji žive u Izraelu?

- Nema ih ni punih petnaest milijuna.

- Kako ste došli na ideju za ovu veliku zagrebačku izložbu Židovi na tlu Jugoslavije?

- Ovdje je bila proslava dvjesta godina Židova u Zagrebu, i pala je ideja da se napravi izložba o zagrebačkoj Jevrejskoj općini. Tada sam, u ime tog odbora za proslavu, pitao Antu Sorića - direktora Muzejskog prostora - da li bi on htio tamo postaviti tu izložbu. On je rekao:

"Ne, ja hoću još veću izložbu - o Židovima na tlu Jugoslavije!" 

I tako smo se on i ja dogovorili da se to pokrene. Sve dalje nije bila moja stvar.

- Vi ste urednik kataloga izložbe. Što bi izložba trebala reći znatiželjnom posjetiocu?

- Izložba ima dva kolosijeka. Jedan je objektivan, historijski, prikaz dvije hiljade godina Židova na tlu današnje Jugoslavije. Prikazane su sve nevolje i prednosti kroz koje su Židovi prolazili.

Drugi kolosijek jesu kulturne vrijednosti koje su Židovi stvorili kao prvenstveno židovski kulturni proizvod, ali su obogatili i ovu kulturu. Vide se i kulturne vrijednosti koje su Židovi primili od ove kulturne sredine. 

Židovska se zajednica više neće obnoviti na onaj način na koji je do rata postojala na cijelom teritoriju Jugoslavije. Danas u Jugoslaviji ima 6000 Židova. Od tih šest hiljada, oko dvije hiljade je u Hrvatskoj. U Zagrebu je oko 1500, a ostali su u Splitu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku i drugdje. 

Poslije rata, ova je okrnjena zajednica pokušavala vrlo strastveno skupiti sve što je kao "trag" u Jugoslaviji ostavila. I kod drugih naroda danas postoji taj poriv da se sačuvaju historijske vrijednosti. Izložba želi pokazati što se od te historijsko-kulturne ostavštine uspjelo sačuvati.

- Kad su se Židovi počeli doseljavati na teritorij današnje Jugoslavije?

- Grubo rečeno, postoji pet pravaca i "valova" useljavanja. Mislim da je prvi pravac bio preko Soluna u doba helenizma. Židovi su bili najviše raseljeni u prvom stoljeću, osobito nakon rušenja Jeruzalema sedamdesete do sedamdeset druge. Tada počinje i drugi pravac preko Rima na Istru. O tome postoji dokaz u Senju. To je grob jednog židovskog trgovca iz trećega stoljeća. 

Židovi se spominju i ranije po Istri, jer su tamo bili dovedeni vjerojatno kao roblje. Tvrdi se čak da su gradili i pulsku Arenu.

Treći pravac doseljavanja, u dvanaestom stoljeću, bio je u Sloveniju i Istru. To su bili Židovi koji su bježali pred pogromima u zapadnoj i sjeverozapadnoj Evropi. Prvi križarski rat počeo je pokoljima Židova u Rajnskoj oblasti!

U Piranu, Puli, Ljubljani, nešto kasnije u Mariboru, Celju, Slovenjgradecu - imali su svoja naselja. Interesantno je da su ih jako dobro primili seljaci. U tim su krajevima, osobito u Mariboru, jako dobro stajali. Nakon stanovitog vremena, neki su se i obogatili, posuđivali velikašima novce, i velikaši su se prema niima dobro držali. 

A onda su 1469. velikaši isposlovali izgon svih Židova kako im ne bi morali vratiti dugove.



Djed se negde moral oženiti



- Kada počinje četvrti val?

- Četvrti val doseljavanja počinje negdje u šesnaestom stoljeću, nakon što je inkvizicija 1492. najprije iz Španjolske, a onda, 1496, i iz Portugala protjerala sve Židove. Imali su izbor: ili da se pokrste, ili da budu protjerani, ili da budu ubijeni. Neki su se pokrstili, ali ih je inkvizicija pobila ako su otkriveni da potajno drže židovsku tradiciju.

Oni koji su pobjegli, otišli su u većini na teritorij turske carevine, kamo ih je pozvao, kao sposobne ljude, sultan Bajazit II. Pretpostavlja se da je tada u Solun i Carigrad stiglo oko 200.000 Židova.

To su Židovi sefardi. Sefarad je na hebrejskom naziv za Pirenejski poluotok. To su kasniji makedonski, sarajevski, dijelom dubrovački i beogradski Židovi. 

Na teritorij ove zemlje došlo ih je dvadesetak hiljada.

- A peti val?

- Taj je peti val najbrojniji. Dolazi u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, uglavnom iz Mađarske i austrijskih zemalja. Postojao je zakon u tim zemljama da se samo prvorođeni sin smije oženiti u gradu u kojem je rođen!

Njegov mlađi brat već se tam nemre oženiti! 

Naravno da su ljudi odlazili, i tak je i moj djed došel ovamo jer se negde moral oženiti! (smijeh)

- Otkuda su vaši?

- Moj je otac rođen u Topuskom. Studirao je u Beču i tam se oženil s mojom mamom, koja je austrijska Židovka. Otac mog oca došao je iz Bukovine. Bukovina je bila područje pod Austrougarskom, i u njoj su Židovi govorili njemački.

Moj se djed doselio ovamo zadnjih godina devetnaestog stoljeća, kao šesnaestogodišnji dečko. Odmah je počeo raditi kod nekakvog trgovca u Karlovcu, pa je u Topuskom otvoril svoju trgovinu.

Bil je zgodan momak, pa se u njega zaljubila kćerka karlovačkog rabinera. Iz te rabinerske familije netko je imal knjižaru, i tak je moj tata kasnije preuzel knjižaru u Karlovcu.

- Jeste li bili odgajani u židovskom duhu?

- Pa, djelomično. I moja mama i tata znali su hebrejski. Tata je pjevušio jidiš pjesmice, ali nije bio vjernik. Za Novu godinu i za Jom Kipur išao je u sinagogu, a to je bilo samo poštivanje tradicije. Ni mama nije bila vjernica. Kuća je bila puna židovskih knjiga. Tata je dobre knjige i doma donosio.

- Koliko je Židova bilo u staroj Jugoslaviji?

- Bilo je oko 75.000 Židova, a to je u odnosu na cjelokupno tadašnje stanovništvo 0,5 posto. Bili su dosta koncentrirani u nekim većim mjestima. U Zagrebu ih je bilo približno deset do jedanaest hiljada, u Sarajevu devet do deset hiljada, u Beogradu deset do jedanaest hiljada, u Subotici pet hiljada, u Novom Sadu četiri hiljade, u Bitolju tri i pol hiljade, u Skoplju tri i pol hiljade. 

Interesantno je da je materijalni status Židova u predratnoj Jugoslaviji bio vrlo različit, a zato je i odnos prema njima bio različit. 

Zagrebački su Židovi bili izrazito bogati. To je bila najbogatija općina, a to se vidi po statističkim podacima. U Zagrebu je tada živjelo maksimalno dvanaest - trinaest posto svih Židova u Jugoslaviji, a svi doprinosi u židovske blagajne, fondove za dobrotvorne svrhe, bili su u visini čak jedne trećine iz Zagreba. 

A Židovi u Bitolju, recimo, bili su puka sirotinja, financijski ispod prosjeka Makedonije.

- Zašto su Židovi kroz povijest bili progonjeni? Gdje su korijeni antižidovstva?

- Korijeni su višestruki. Spomenimo najprije onaj najevidentniji razlog - ksenofobiju. Netrpeljivost prema strancu. Što tebe briga što je on protjeran i što mora doći nekamo? Svi mi osjećamo nekakav animozitet kada ti dođe nekakav stranac kao uljez. 

Drugi, isto tako evidentan razlog, jest raspirivanje vjerske mržnje.

U srednjem vijeku ona nije još rasna, nego vjerska. Židove se okrivljavalo za ubojstvo Isusa, a to je historijski proizvoljno, jer Židovi tada nisu imali vlast u Jeruzalemu.

Mogli su ga ubiti samo Rimljani.

Ali Židovi su za to bili okrivljeni.

Pa čak i da jesu krivi, nemreš to kroz hiljadu godina vući! 

Okrivljavali su ih i za mnogo drugih stvari, kao što je i ritualno ubojstvo. U srednjem vijeku, prepunom praznovjerja, pričalo se da Židovi moraju ubiti dijete kako bi krv od njega imali za nekakve svete obrede.

Bilo je takvih optužaba svagdje, pa i kod nas.

Godine 1502. bila je u Dubrovniku izmišljena optužba za ritualno ubojstvo, Židove su protjerali, da bi ih onda kasnije dubrovački trgovci opet primili natrag!


Matošev problem



Mora se reći da je na području današnje Jugoslavije bilo progona, ali oni su bili blaži nego drugdje, i zato su se Židovi iz raznih krajeva ovdje sklanjali. Zašto? Progoni su počinjali u centrima. A naše su zemlje bile na periferiji carstva, austrijskog i turskog, na periferiji venecijanske države.

U Veneciji su 1736. bile uvedene protužidovske mjere, a Split, koji je bio pod Venecijom, proveo je to tek četrdeset godina kasnije i Židove zatvorio u geto.

Čak ni pogroma, direktnog ubijanja, kojih je bilo po Rusiji, Litvi, Ukrajini, Galiciji, Mađarskoj, Moldaviji ovdje nije bilo. 

Jedini slučaj koji bi se mogao nazvati pogromom bio je 1849, u Vojvodini, u Senti, kada je ubijen rabiner i nekoliko drugih Židova iz osvete, jer su bili na strani mađarskih ustanika.

U osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pojavljuje se novi razlog antižidovstva, a to je konkurencija.

Konkurencija trgovačka, konkurencija obrtnička. 

Dolazi tuđin, koji možda ne zna ni tvoj jezik, a poduzetan je - jer poduzetan mora biti kako bi se održao - pa ti oduzima mušterije, budući da je jeftiniji ili je donesal nešto što ti nemaš.

U devetnaestom stoljeću, najčešće su trgovci inicijatori zahtjeva da se Židovima zabrani boravak u pojedinom mjestu. 

Godine 1839, recimo, iz Zagreba je trgovački ceh pokušao istjerati Židove. Razbijali su im trgovine. 

No, hrvatski Sabor uzeo ih je u zaštitu

Židovi u sjevernoj Hrvatskoj bili su prije rata strahovito ekonomski uspješni i izazivali su prirodan konkurentski jal. Bili su među prvim industrijalcima, među prvim bankarima, među prvim poduzetnicima. 

Drugi je razlog ksenofobija u jednom specifičnom i razumljivom smislu. U devetnaestom stoljeću, Hrvatska se odupire mađarizaciji i germanizaciji. A Židovi dolaze iz Mađarske i govore njemačkim jezikom! 

Dakako da opet postoji animozitet! 

Istina je da je nova generacija prelazila na hrvatski jezik, ali doma se govorilo njemački. 

Matoš u jednom svom poznatom putopisu, koji je napisao kad se vratio iz Pariza, kaže otprilike: 

- Ja nisam antisemit, ali ja sam antituđinac. Smetaju me Židovi koji imaju natpise radnji na njemačkom jeziku.

On opisuje kako se spušta s Griča po Dugoj ulici prema Jelačićevu trgu i vidi sve njemačke natpise, a već je dvadeseto stoljeće! 

Hrvatska tada ima probuđenu nacionalnu svijest.

I zato Matoš kaže - ja nisam antisemit, oni su sposobni i poduzetni ljudi koji podižu našu privredu, ali ponašaju se kao tuđinci.

razgovarao: Darko Zubčević, obrada: Yugopapir (Studio, april 1988.) 



2. dio intervjua






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)