Slavko Goldstein, (2. dio): Partizanstvo je značilo povratak ljudskog dostojanstva (1988)




Za sve je Židove koji su došli u partizane, a bilo ih je pet hiljada, po prilici - bilo bi ih i više, da se nije dogodilo sve što sam spomenuo - partizanstvo, sudjelovanje u tom ratu, značilo povratak ljudskog dostojanstva. Bili ste progonjena zvijer, a došli ste među ljude koji te primaju kao normalnog čovjeka i s kojima dijeliš dobro i zlo. Bez obzira što o mnogo čemu danas razmišljam kritički, partizanski je rat za Židove, i ne samo za njih, bio ne samo spašavanje glave nego puno više od toga


Slavko Goldstein (foto: Željko Čupić)

- Kada prestaje taj otpor prema Židovima na teritoriju naših zemalja?

- Nema prave granice. To je išlo postepeno. Zakonski je proces za stjecanje ravnopravnosti Židova tekao od 1783. kad je Josip II izdao Edikt o toleranciji, koji je dao punu vjersku slobodu na teritoriju Autro-Ugarske - do 1873, kada je ban Mažuranić potpisao punu ravnopravnost u svakom pogledu.

U tom međurazdoblju, Židovi su postepeno stjecali određena prava. Zadnje pravo koje su stekli bilo je negdje 1859. kada im je dopušteno i posjedovanje nekretnina. 

Sve do tada, Židov nije mogao kupiti ni kuću ni zemljište. Zato među njima nije bilo poljoprivrednika. 

Situacija na teritoriju pod turskom carevinom bila je drukčija. Tamo su oni, budući da su ih pozvali, bili zaštićeni drugorazredni nacionalni stalež. Nikada nisu bili ravnopravni muslimanima. Takav je bio sistem turske carevine. Imali su vrlo sličan tretman kao i kršćani, s time da su u početku bile male razlike u korist Židova. Trebali su ih kao liječnike, trgovce, zanatlije. 

Tako je to bilo sve do odlaska Turaka. 

Promjene su išle nagore ne zbog zakona, nego zbog raslojavanja turske carevine i samovolje lokalnih upravljača koji su mogli ljude ucjenjivati. Židovi su se tako ispočetka, u šesnaestom stoljeću, tamo smatrali pravno jako dobro stojećima. 

U to je vrijeme jedan rabiner iz Maribora stigao u Tursku i ubrzo pozvao svoje ljude da dođu za njima jer da mu je tamo sjajno! (smijeh) 

U devetnaestom stoljeću. Turska je već "bolesnik na Bosporu", sve je trulo, i Židovi su na strani oslobodilačkih pokreta.



Kako to da nisu pokušali pobjeći?



- Najveći progoni Židova na teritoriju Jugoslavije bili su u drugom svjetskom ratu. Kako objašnjavate strahovite razmjere tog pogroma i njegovu nevjerojatnu brzinu?

- Različiti su uzroci. U Banatu su tome pripomogli folksdojčeri. Čim su njemačke trupe došle, oni su za tri dana popisali Židove, stavili ih pod kontrolu, neke odmah pohapsili i u toku četiri mjeseca sve otpremili u logore smrti. 

Hvalili su se pred Evropom da je to prva oblast Judenrein ("čista" od Židova) u Evropi. To se dogodilo već u kolovozu 1941. Stradalo je četiri do četiri hiljade dvjesta ljudi. 

Na teritoriju NDH, naročito u sjevernoj Hrvatskoj, to su proveli ustaše po uputama jedne njemačke Einsatzgruppe. To je bio specijalni kombinirani odjel SS-a, koji je uključivao i Gestapo. 

Na teritoriju Srbije, posebno u Beogradu, ta je grupa direktno provodila progone uz pomoć Nedićeve policije. 

Brzina i "efikasnost" tih progona i pokolja može se objasniti time sto su gestapovci, nakon "dobroga treninga" u Austriji i Čehoslovaćkoj, već bili spremni i imali razrađen sistem i organizaciju. 

U Sloveniji nije bilo Židova. Makedonija je pala pod Bugarsku, koja je imala dosta protužidovskih zakona, ali nije ih hapsila. 

U ožujku 1943, Nijemci su izvršili pritisak na Bugarsku, i Bugarska je dopustila da Nijemci provedu hapšenja u Makedoniji. Tada su iz Makedonije odveli u Treblinku sedam hiljada Židova. 

Sve se dogodilo u jednom danu, 11. ožujka 1943. Spasili su se samo oni koji su prije toga otišli u partizane ili u talijansku zonu, a izdvojili su iz transporta neke neophodno potrebne liječnike.

- Postavit ću vam jedno, možda bolno pitanje što često muči one koji to doba nisu preživjeli: Kako to da Židovi nisu odmah pokušali pobjeći? Zar nisu znali što se već zbiva u okupiranoj Evropi?

- Upravo sam o tome prije tri dana pisao za katalog ove izložbe Židovi na tlu Jugoslavije. I sam sam se bio udubio u to pitanje. Opet ima puno razloga, kao i za sve u životu, ali glavni je razlog što su hapšenja najčešće (ne baš svuda) provedena prije mogućnosti bijega.

Osim toga, malo je tko očekivao da će se ubijati.

Pedeset i pet hiljada židovskih bjegunaca iz Austrije, Češke i Njemačke prošlo je do tada kroz Jugoslaviju, najviše kroz Zagreb. 

Najviše ih je prošlo trideset i osme. Svi su oni pričali o pljački, o progonima, ali ne i o ubijanjima. 

Ubijanja još nije bilo. 

Prva masovna ubijanja Židova bila su na području Jugoslavije. 

To je bio probni poligon za "konačno rješenje". Ubijaju ustaše u NDH i Nijemci u Srbiji, uz pomoć nedićevaca. 

U Rusiji to počinje gotovo istovremeno. U Einsatzkomandi za Jugoslaviju bili su neki, kasnije vrlo istaknuti, komandanti logora koji su ovamo došli, gotovo bi se reklo, "na trening". 

To su bila prva ubijanja. 

Moj se otac spremao pobjeći na selo, ali je mislio: "Imam vremena nekoliko dana." 

Nije bilo vremena! Uhapšen je treći dan po dolasku Nijemaca. 

To je prvo. 

Drugo, kamo su mogli otići? Kuda? 

Kasnije se moglo ići u partizane. 

Ali, već prije početka ustanka, ovdje, u sjevernoj Hrvatskoj, svi mlađi muškarci bili su pohapšeni i odvedeni u logore. 

Glavna hapšenja bila su u lipnju. Gdje je još ustanak? Gdje su partizani? U rujnu više nema mladih ljudi na slobodi, mnogi više nisu živi. 

Čulo se da je u talijanskoj zoni blaže. Sedam hiljada ljudi pobjeglo je u talijansku zonu. A ni to nije bilo lako. Zamislite ovu dilemu: tu imaš ženu i dvoje djece i ako odeš, familija ide u logor. 

A kud ići s cijelom familijom? 



Ljudi koji te primaju kao normalnog čovjeka



Da bi se došlo u talijansku zonu, trebalo je dobiti propusnicu, što je bilo nemoguće, osim ako je netko došao do kupljenih ili falsificiranih dokumenata, a to je također bilo pogibeljno. 

Talijanska okupaciona zona je cijelo Hrvatsko primorje, dalmatinski otoci, Dubrovnik. 

Moju su mamu isto tako uhapsili, ali ju je pustio jedan šef ustaške policije u Karlovcu. Bio je mlad pravnik, postavili su ga za šefa policije, ali on je odmah shvatio da počinje zločin. Nastojao je spašavati ljude kako bi i sebi stvorio jednu legitimaciju za poslije rata. 

I on ju je i stvorio - bio je suđen samo na tri godine zatvora. 

Mada je pod njegovim zapovjedništvom bilo pohapšeno mnogo ljudi koji su stradali, mnoge je i spasio. 

Mojoj je mami dao propusnicu za Kraljevicu i rekao joj: 

"Gospođo, ova vam propusnica vrijedi samo tri dana."

Ona nije odmah shvatila o čemu se radi. Otišla je u Kraljevicu. Došao je i moj brat, ja sam došao iz jednog hrvatskog sela, gdje sam se sakrio pred hapšenjima, i onda smo svi skupa otišli u partizane

U Kraljevicu sam stigao sa falsificiranom propusnicom,

- U partizane ste otišli kao trinaestogodišnjak. Što je, kad danas o tome razmišljate, za vas tada i kasnije značilo partizansko iskustvo?

- Za sve je Židove koji su došli u partizane, a bilo ih je pet hiljada, po prilici - bilo bi ih i više, da se nije dogodilo sve što sam spomenuo - partizanstvo, sudjelovanje u tom ratu, značilo povratak ljudskog dostojanstva. 

Bili ste progonjena zvijer, a došli ste među ljude koji te primaju kao normalnog čovjeka i s kojima dijeliš dobro i zlo.

Bez obzira što o mnogo čemu danas razmišljam kritički, partizanski je rat za Židove, i ne samo za njih, bio ne samo spašavanje glave nego puno više od toga.

To sudjelovanje Židova u ratu donijelo je i u njima i u drugima prijelom.

Nema vise onih predratnih, povremenih antisemitskih predrasuda. A nema ni kod Židova onog nepovjerenja kojega je prije rata znalo biti prema ovoj široj društvenoj zajednici.

Za Židove je to bilo i iskustvo da ustaše nisu hrvatski narod, jer su ih primili hrvatski partizani i oni su im spasili glavu.

Taj prijelom u odnosu Židova prema Jugoslaviji osjeća se nakon rata i izvan židovske zajednice u Jugoslaviji.

Bez obzira na vanjskopolitičke neprilike između Izraela i Jugoslavije, za koje mislim da nije kriv ni samo Izrael ni samo Jugoslavija, uvijek je postojalo međusobno poštovanje.

Turisti idu tamo i dolaze ovamo, košarkaši igraju tamo, i tako dalje.

Prije deset godina, izraelski je predsjednik Jichak Navon prilikom jednog primanja za Židove, koji su se iz Jugoslavije doselili u Izrael, rekao:

"Vi možete o sadašnjoj vanjskoj politici Jugoslavije prema Izraelu misliti što god hoćete - i ja ne mislim dobro o njoj - ali mi vječno moramo pamtiti da su jugoslavenski partizani pružili židovskom narodu šansu da pokaže da nije ovca koja se vodi na klanje, nego se zna suprotstaviti, boriti i ima svoj ponos." 

I taj odnos šire židovske zajednice prema jugoslavenskim narodima traje do danas. 

U Izraelu se kadikad otvoreno govori da su pojedini narodi za vrijeme rata bili užasni prema Židovima. 

Nikada vam to neće reći ni o jednom jugoslavenskom narodu, pa ni o Hrvatima, među kojima je bilo dosta ustaša. 

Ali, bilo je još mnogo više Hrvata koji su bili protiv ustaša i pomagali Židove



Propust u pedanteriji "konačnog rješenja"



Ima jedan zanimljiv, a nedovoljno poznat detalj. Najveća koncentracija Židova koja se sama spasila u toku rata bila je iz židovskog logora na Rabu. Tih se oko tri i pol hiljade ljudi, kada je došlo do kapitulacije Italije, organizirano oslobodilo, razoružalo straže, formiralo bataljon i povezalo s partizanima

Hiljadu i trista ih je otišlo u partizanske jedinice, a hiljadu i osamsto nemoćnih, starih, žena s djecom partizani su evakuirali, ujesen četrdeset i treće, najviše na popaljeni Kordun, gdje nije bilo hrane.

No ljudi su preživjeli hranjeni od partizana

Samo petnaest ih je umrlo. 

Postoje dokumenti ZAVNOH-a, potpisani od Paje Gregorića, u kojima se kaže: 


"Pazite da dobiju jednaku hranu, po minimalnim stopama naše vojske. Ne smiju biti gladni, obzirnost prema ženama i djeci... i ovo i ono. Tko ima novaca, plaća hranu, tko nema - ne mora plaćati."

- U jednoj ste prilici izjavili da je zagrebačka židovska općina bila jedina koja je funkcionirala do kraja rata na okupiranom teritoriju. Kako je to bilo moguće?

- Bilo je to žalosno funkcioniranje. Samo 106 ljudi, od općine koja je uoči rata brojala blizu 11.000 članova. Ni jedan posto!

Sve su to bili Židovi koji su još prije rata stupili u mješovite brakove s katolkinjama (ili katolicima).

Čak su i Nijemci u takvim slučajevima ponekad znali odustati od odvođenja u logor, a u Hrvatskoj se za Židove iz takvih, mješovitih brakova zauzimala katolička crkva i, kao što vidite, neki su bili spašeni.

Treba odati priznanje desetorici ili dvadesetorici tih ljudi koji su u tim prilikama kada im je glava stalno bila u torbi - imali hrabrosti okupljati se u jednoj prostoriji Židovske općine i sistematski slati pakete svojim rođacima i sunarodnjacima u Jasenovac. 

Paketi se nisu vraćali iz logora, ali ih ni adresanti u velikoj većini slučajeva nisu primali, jer ih više nije bilo među živima.

Ilegalnim kanalima iz Švicarske, odbjegli zagrebački Židovi slali su novac za te pakete.

Jedna od žalosnih, shizofrenih situacija, kakvima je drugi svjetski rat obilovao.

Kao i onih 44 staraca i starice, spašeni dio predratnog židovskog staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su preživjeli rat na crkvenom imanju u Brezovici, vjerojatno zaboravljeni i od ustaša i od Nijemaca, prehranjeni također uz pomoć spomenutog ilegalnog kanala iz Švicarske. 

Eto, i u pedanteriji "konačnog rješenja" bilo je omaški i propusta.

- Molio bih vas da sada raščistimo jednu malo terminološku zbrku. Osim Židovi, na teritoriju Jugoslavije za taj se isti narod upotrebljavaju i nazivi Hebreji, Jevreji i Izraelci. Zašto je to tako?

- U hebrejskom jeziku postoje tri imena za židovski narod. Jedno je Ivrii. Od toga dolazi hebrejski i Hebreji, Ebraioi na grčkom - i Jevreji.

Drugo ime je Jehudi. To je po glavnoj provinciji Judeji, koja je opstala nakon propasti dijela Izraela i koja se suprotstavljala Rimljanima.

Za Rimljane su Palestina i današnji Izrael bili Judeja. To su Judeorum, Jews na engleskom, Juden na njemačkom, Giudei na talijanskom i Židovi kod nas.

To su oni koji su k nama došli iz zapadnih krajeva.

Treće ime je Israeli. Trećem praocu, Jakovu, od kojeg su potekla sva židovska imena, Bog je - kaže se "dao ime Israel".

"To je zemlja Israelova", zemlja tog praoca.

U svijetu postoje isto dva imena. Izraelci sebe nazivaju "Israeli", a u Americi će reći: "I am a Jew."

Tako je prirodno bilo da su se u Hrvatskoj zvali Židovi, jer su došli sa Zapada, a da su se u Makedoniji ili Beogradu zvali Jevreji. 

Turci su Židove zvali Čifuti, što je najnormalnija turska riječ. To nije nikakva pogrdna riječ. Ona dolazi od perzijskog Džuhud, jer su Turci upoznali Židove preko Perzijanaca. 

U krajevima pod Turskom, sada se najednom ta imena počinju diferencirati. Kad hoćeš nekome reći pogrdno, kažeš: "Čifute", a kada ga uvažavaš, kažeš "Jevreju". 

Zato je ime Jevrej sačuvalo manje prizvuka pogrdnosti od svih drugih. 

Kada su Židovi ovdje, u Hrvatsku, počeli dolaziti - Židov je imalo pogrdan prizvuk. U petnaestom stoljeću, dva se čovjeka parniče u Zagrebu jer je jedan pljunuo na drugoga, a ovaj pljunuti kaže:

"Što pljuješ na mene, nisam ja Židov!" 

U Austro-Ugarskoj se u devetnaestom stoljeću, u službenim nazivima, izbjegava riječ "jüdische", "židovski", jer ima pogrdan prizvuk, pa se općine zovu Izraelitske.

Tako je i u predratnoj Jugoslaviji: Židovska općina u Zagrebu jako dugo se zove "Izraelitska", zatim "Jevrejska vjeroispovjedna", i tek uoči rata Židovska općina Zagreb. 

Međutim, ovdje već 1906. izlazi prvi put časopis Židovska smotra, a hrvatski Židovi tada sebe nazivaju Židovima. 

Ne stide se tog imena, a ako to netko upotrebljava s pogrdnim prizvukom, to je - smatraju - na njegovu štetu. 

Postoji i časopis Židov, i to hrvatski Židovi naročito konzekventno provode u Zagrebu. Uspijeva se dosta u javnost probiti stav da to nije ništa pogrdno, nego je ime naroda. 

Ali, ustaška i nacistička propaganda za vrijeme rata vraćaju se svim mogućim pogrdama vezanim za ime "Židov". 

Pajo Gregorić u onom dokumentu govori o Jevrejima, a i bataljon izbjeglica s Raba zove se Jevrejski bataljon

Ime Jevreji nije bilo sasvim nedirnuto pogrdama, ali ipak relativno najmanje.

Poslije rata se, međutim, i kod nas mnogih javlja otpor: Židov je najnormalniji hrvatski izraz i zašto bih se ja tog imena svog naroda stidio? 



Zabrinut za budućnost 



Sada hrvatski Židovi nastavljaju ono što su zagrebački i osječki Židovi počeli početkom stoljeća i nazivaju se Židovima.

Ima tu i prkosa, a i solidarnosti s jezikom kojim se služimo. 

Vjerujem da ćemo i ime zagrebačke Jevrejske općine promijeniti u Židovska općina.

Zadržalo se staro ime jer se tako i Savez zove.

- Lani je objavljeno da će se u Zagrebu na mjestu nekadašnje sinagoge, u Praškoj ulici, izgraditi nova sinagoga. Kada bi trebala početi gradnja?

- Mi smo službeno poduzeli sve korake koji su uobičajeni. To nije sinagoga, nego ono što se u Americi zove Jewish Community Center, dakle jedno središte za okupljanje i sastajanje pripadnika židovske zajednice.

Tu bi bila i sinagoga, i bogata judaistička biblioteka, i sala za predavanja i priredbe.

Sinagoga bi od tog cijelog prostora zauzimala jednu desetinu, jer je ostalo vrlo malo vjernika.

To će biti sagrađeno na mjestu nekadašnje sinagoge i arhitektonski će podsjećati na sinagogu. Mi smo definirali svoje potrebe i rekli da nam treba 1400 do 1500 m2, što je trećina ili četvrtina onoga prostora koji je moguće tamo iskoristiti.

Naš zahtjev predali smo općini Centar i Urbanističkom zavodu, te čekamo odgovor.

Usmene suglasnosti imamo, i ja mislim da ćemo mi tu dozvolu uskoro dobiti. Nakon što dobijemo dozvolu, mi ćemo novac - milijun i pol dolara - skupiti za manje od godinu dana.

To bi financirali i Židovi koji žive ovdje, ali i oni koji su iz Jugoslavije otišli. 

Tih, jugoslavenskih Židova ima vani najmanje petnaestak hiljada. I oni, dakako, ne žive svi u Izraelu. Obećana je pomoć i od odgovarajućih međunarodnih židovskih institucija.

- Druže Goldstein, posljednjih ste godina mnogo pisali o ekonomskim temama nudeći prijedloge za izlazak iz krize u kojoj se zemlja nalazi, premda nikada ekonomiju niste studirali...

- Ne pišem teoretski o ekonomiji - to se ne bih usudio, jer vrlo malo znam - već pokušavam osmisliti praktično iskustvo, koje sam obilno nakupio. 

Mislim da obilju ekonomsko-teoretskih analiza i rasprava, preobilju u posljednje vrijeme, praktični i pragmatični rakurs može biti važna dopuna, pa i korektiv. 

Hrabrost mi daje što sam u ekonomskim poslovima, kad sam ih vodio, bio uspješan, kao što je izuzetno ekonomski uspješna i izdavačka jedinica u kojoj sada surađujem.

- Kako vidite svoju budućnost i budućnost ovoga društva u svjetlu krize koja vlada?

- Imam šezdeset godina, relativno podnošljive prihode, budućnost više nije suviše dugačka preda mnom, pa sam u tim razmjerima za sebe i manje zabrinut.

Imam dva sina, nećaka, nećakinje, snahu, njihove mlade prijatelje, koji su mi dragi, i za njihovu sam budućnost jako zabrinut. 

Jako!

razgovarao: Darko Zubčević, obrada: Yugopapir (Studio, april 1988.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)