Igor Mandić, autointervju '71: Dok drugi drijemaju, po kavanama politiziraju, ja barem čitam i pišem



A što se tiče plaće, molim, ja radim na učinak: koliko napišem, toliko zaradim, tako da sve ovisi o meni. Nemam nikakvih drugih "privilegija": ni fotelje, ni službenih kola (kakvim se može poslužiti i najmanji funkcionar nekog komiteta), ni crnih fondova, ni ušteđevine. Imam samo knjige, otplate, dugove, neprijatelje
Vrag mi nije dao mira, pa sam se baš morao sprijateljiti sa šefom družine koja svakog drugog tjedna prodaje našim gladnim očima uvijek novu porciju ženskih butina i inih stvari. Kažem, vrag mi nije dao mira, jer je neki dan vrag došao po svoje: okružen tonama golišavih časopisa iz čitava svijeta, dižući galamu zbog slabih tekstova, dijeleći zaduženja i lekcije, veliki šef ovog časopisa za muškarce, kombinator akcija što potresaju Jugoslaviju i naše živce, suhonjavi, energični Andrinko zadao mi je težak, gadan zadatak.

Na račun ove reklame drugi će izvući
tantijeme: Igor Mandić (foto: Start)
Uputio me, naime, u posjetu onom prepotenku, onom piskaralu, onom zakašnjelom čudu od djeteta što ga neki zovu Igorom Mandićem, a čini se da i on sam sebe tako naziva.

Veli urednik "Starta":

- Dadem i li ti nekoga da s tobom razgovara, bojim se da te on neće pitati sve što bi trebalo.

Hajde sad da vidimo je li istina ono čime se hvališeš.

Naime da nemaš dlake na jeziku, da priznaješ svoje mane, da se voliš šaliti na vlastiti račun (tako da bi se smio šaliti na tuđi), da ne poštuješ napuhane veličine ...

Zaista, kakva li izazova!

U ovom neosobnom vremenu, kad nas svi uvjeravaju kako smo dužni biti samo dio jedne velike cjeline, tko ima hrabrosti da priča o sebi i to odgovarajući na vlastita pitanja?

Zar neće odmah svi uskliknuti: to je samoreklama?!

Dakako, ali na onom rubu ispoljavanja osobnosti na kakvo je zaboravilo naše vrijeme.

Samoljublje ili samouvjerenost - kako mi danas nazivamo "samoreklamu" - to je ono što Montaigne proglašava "suviše dobrim mišljenjem o našoj vlastitoj vrijednosti". 

Ali Michel Eyquem de Montaigne ne bi bio ono što jest kad nas ne bi na vrijeme upozorio:

"No, ja ne bih htio da iz straha od zastranjivanja u ovom smjeru" - tj. iz straha da sebe ne precijeni - "čovjek sebe ne cijeni, niti da sebe potcjenjuje. Rasuđivanje treba svuda i svagda zadržati svoja prava: a pravo je da u tom predmetu, kao i drugdje, vidi ono što mu istina prikazuje."

Kako sam ja predmet što ga najbolje poznajem, učinilo mi se prikladnim da svoju malenkost ne prepustim tuđim pitanjima.

Moja sudbina i sudbina ovog intervjua u mojim je rukama i zato sam ih dobro oprao prije nego što sam pristupio ovom poslu (ako je slobodno tako parafrazirati jednu glasovitu prekorječicu). 

Gdje da potražim svoju malenkost kako bi mi dala odgovore? 

Odlučio sam da ugovorim sastanak sa samim sobom za onaj trenutak kad ne budem imao drugog, pametnijeg posla. 

Tu bi stvari trebale izaći na čistac.


- Jeste li Vi malograđanin, Vaša malenkosti (ovaj časni "VI" je pokušaj da se stvori nekakva distanca između ispitivača i ispitivanoga)?

- Živimo u malom gradu, krećemo se tijesnim ulicama, susrećemo uske ljude, imamo sitne navike, žalimo se na provincijalnu kulturu, plivamo - sve više - u kiču i sentimentalnosti, jeftinoći, sladunjavosti, eklekticizmu, oponašamo svakojake modice - pa što bih drugo i ja mogao biti?

Bio bih previše pretenciozan kad bih kazao da se mogu izdići iznad svoje sredine...

- Ne okolišajmo: jeste li ili niste malograđanin?

- Uostalom, što bi to bila malograđanština? Ako ćemo pravo, taj je pojam nastao u jednom građanskom društvu i to kao kritika tog društva s lijevih pozicija. Ako mi živimo u jednom, doduše još dobrim dijelom neostvarenom socijalističkom društvu, koncept malograđanštine značio bi da se vraćamo nekim prevladanim društvenim odnosima.

Malograđaninom držim čovjeka uskih, siromašnih vidika, a ne čovjeka uredna, jednostavna života. Malograđanštinu ne određuje skladno odijelo, kozmetika "Old Spice", trošenje whiskyja ili travarice, pušenje cigara, nego je određuje nedostatak duhovna života. 

Ljudi koji misle samo na zaradu i na blagoutrobije, na zabavu u "Esplanadi", na praznu dokonost, na novo odijelce kod naših vajnih kreatora mode (koji nijedno dugme ne znaju zašiti), na svečane plesove, na izlete do žderaonica pod Sljemenom, na nogomet i na memoare pjevača lake glazbe - takvih ljudi ima kod nas u izobilju. To su malograđani...

- Znači, Vi niste: Vi ste - velikograđanin?

- Nešto tako, premda Vam je pojam "velikograđanina" - blesav. Nigdje nema više malograđana nego u velikom gradu.

Ako od svojih najranijih godina do danas, bez prestanka, od jutra do noći, na svakom mjestu, gutam knjige, izabirem iz njih ono vrijedno, pamtim i probavljam, zaboravljam i filtriram, ako pratim sve oblike kulture koji su mi dostupni (od glazbe do slikarstva, do filozofije do filma), ako djelujem u njima, ako ih pokušavam prevladati, ako pratim velik dio evropske i svjetske štampe, časopisa i literature, ako se nastojim izvući iz okvira koji su mi nametnuti, ali uvijek tako da u njima nađem svoje mjesto (a ne da duhovno emigriram), ako ne živim po planu, ako se ne obazirem na konvencije naših "malograđanskih" slojeva, ako mislim drugačije nego većina - onda sam nešto drugo...



Pjesnici, pojci i stihoklepci



- Otkuda ta želja da se razlikujete od drugih? Zar to nije "elitizam" protiv kojega se Vi upravo borite u našoj kulturi?

- Bravo, to je dobra zamka. Elita prema masi - to je građanski kulturni koncept. Mislim da bismo ga u socijalizmu mogli tako prevladati da svi postanemo "elita". Dakako, to je čista utopija u našem vremenu i situaciji u kakvoj se nalazimo.

Ako ja pišem o bijedi masovne kulture i ako se zalažem da se ona prevlada (tj. bijeda), onda je jasno da govorim s jedne "elitne" pozicije (mada pišem u masovnom tisku).

Ali ja barem uviđam tragičnost te pozicije, i to je sve što mogu napraviti.


- Neće, valjda, Vaša malenkost proglasiti sebe "tragičnim"?! Vlada opće mišljenje da Vi izgledate prilično samozadovoljno i nadmeno, da ste se slizali sa svojom pozicijom.

- Koješta, dragi kolega, ako Vas smijem tako nazvati. Nisam "tragičan" u toj mjeri da bih plakao nad sobom, kao što to čine svi naši neostvareni mislioci i mislimame, pjesnici, pojci i stihoklepci. Ja ne bacam krivicu na drugoga, niti mislim da treba cmizdriti nad "bijednim" stanjem naše kulture, naše knjige, naših umjetnika, Hrvatske uopće...

Sve se može, kad se hoće: pogledajte Hrvatsku danas.

A "samozadovoljstvo" je tuđa projekcija: možda bi se oni koji me radi toga optužuju baš tako osjećali da su na mome mjestu.

Međutim, ne vjerujem da se imam čime pohvaliti.

Čujte Montaignea:

"Jer, uistinu, što se tiče duhovnih ostvarenja, bilo koje vrste, nikad nisam načinio ništa što bi mene zadovoljilo, a tuđe odobravanje ne donosi mi naknadu." 

Znate, da produžim s ovim mudracem, ja imam dovoljno dobar ukus da se ne bih sviđao samome sebi.

- Polako, Vaša malenkosti, nemojte razočarati svoje prijatelje, možda čak i obožavatelje. Pitao sam Vas nešto drugo: koliko ste Vi slizani sa svojom pozicijom? Tvrdi se, eto, da ste Vi državni iliti državotvorni pisac, najmljeno pero i da zato uživate mnoge privilegije, osim što masno zarađujete.

- Iz Vaših usta - u uši nekoga tko bi mi dao stan. Moja pozicija je samo (?!) pozicija pisca, nemam nikakvih drugih kvaliteta. Čudna bi to bila država koju bih ja gradio: još mi nitko nije dao "zadatak" u tom smislu. 

Kad biste znali - a Vi to znadete, samo se pravite - koliko je malo važno ono što ja pišem. Sve su to efemerije, prolaznosti, sitna zabadanja, razbibriga.

Nisam ja ničiji Trojanski konj.


Bezočno, sistematski i usrdno



A što se tiče plaće, molim, ja radim na učinak: koliko napišem, toliko zaradim, tako da sve ovisi o meni. 

Nemam nikakvih drugih "privilegija": ni fotelje, ni službenih kola (kakvim se može poslužiti i najmanji funkcionar nekog komiteta), ni crnih fondova, ni ušteđevine ... 

Imam samo knjige, otplate, dugove, neprijatelje.

- Ovo je već previše: Vi ste jedina idealna osoba kod nas. Poštenjačina, naivčina, idealist... ma kome Vi to prodajete maglu?

- Zar nije dosta što kidišem na samoga sebe, nego biste još htjeli i da sebe vrijeđam?

- Što hoćete, pa svi Vam idu na ruku. Što ste ovih dana digli buku oko nekakve svoje knjižice kritičica? Da niste na takvoj poziciji na kakvoj jeste, ne biste to mogli napraviti, a druge mnogo bolje knjige naših vrijednih pisaca - koji nemaju takav monopolistički položaj kao Vi - prolaze nezapažene.

- Oprostite, molim Vas. Ja već 6 godina gutam knedle na račun ove naše tzv. elitne kulture, a nikad mi nitko nije ni hvala rekao. Pisci koje sam dizao u nebesa, pravio im reklamu, nisu pokazali ni takav minimum odgoja da se uljudno zahvale.

Zanimljivo je, ali kod nas se više neprijatelja stiče hvaljenjem, nego kuđenjem.

I onda, kad me svi žele poniziti, zar ne bih bio budala kad ne bih iskoristio svoje veze? Ali, zapamtite: preko moje knjige književnih kritika, "Uz dlaku" (naklada "Mladosti", Zagreb), ja ne reklamiram sebe - nego hrvatsku kulturu, suvremenu hrvatsku književnost.

Na račun stanovite popularnosti moje malenkosti, najveći dio čitalaca uopće će doznati da postoje nekakvi pisci koji nešto rade i stvaraju. 

Reklamirajući svoju knjigu, bezočno, sistematski i usrdno, ja ne reklamiram nekakve bezvezne svoje stihove: na račun te reklame drugi će izvući tantijeme...

- Evo, i opet ste plemeniti, Vaša malenkosti. Još ću Vas zavoljeti, kad ne bih mislio da Vaše kritike nisu tko zna što.

- Recimo da nisu, ali gdje su druge, bolje? Dok drugi drijemaju, po kavanama politiziraju i zabadaju međusobno noževe u leđa, ja barem čitam i pišem ...

- Vi pišete - svašta... Mislite li da ste renesansni talent pa da na to imate pravo?

- "Svestranost" se ne pobija samom činjenicom svestranosti, nego ukazivanjem na ono što je promašeno.

Kultura nije tehnika, da bi tražila visokospecijalizirane stručnjake, pogotovo danas kad se sva njena područja međusobno prožimaju.

Osim toga, ja pišem u novinama gdje je takva svestrana površnost razumljiva.

- Jeste li Vi klaun naše javnosti?

- Da, ukoliko obrćem na glavu ono što se mnogima čini samo po sebi razumljivo.

- Da li je Vaša malenkost rušitelj "svega što je pozitivno" u našoj kulturi, kako su Vas nedavno optužili?

- Jest, jer tu "pozitivnost" vidim s drugačijim predznakom. Zašto to ne bih smio?

- Zato što se kod nas traži složnost!

- Oprostite, u stadu je toplije, ali zaudara. Našoj kulturi i Hrvatskoj nećemo pomoći otupljivanjem kritičke oštrice prema nama samima. Naprotiv, što smo strožiji prema sebi, to imamo više prava da i drugima postavimo više standarde.

- Imate Ii zaista "monopolističku poziciju", kao što sam Vas prije pitao, ali mi niste odgovorili?

- Imam, za trenutak, jer se pamet budalama uvijek pričinja "monopolističkom", "agresivnom", "prepotentnom"...

- Opet se nešto mnogo pušete!

- Tko sebi uopće odriče razumnost? Montaigne kaže da bi takav sud bio kontradiktoran.

- Dobro, a dokle ćete ovako?

- Dok se ne zamorim, a na to ćete dugo čekati.

- Čovječe, Vaša malenkosti, zar ne vidite da ste mi se već popeli na vrti glave?

Tad sam ovog reportera izbacio iz svoje kože. Sve ima svoje granice: svlačiti se ovako, javno i bez stida, moralo bi biti nedostojno jednog pisca, makar i novinarskog kalibra. Ali, dragi moji čitaoci, pisanje je ona aktivnost koja "prelazi sve granice".

Napisao: Igor Mandić, obrada: Yugopapir (Start, april 1971.)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)