Radmilo Mišović, sve popularniji čačanski košarkaš: Svi rekordi "Princa s Morave"! (1971)




Iznenadili su se njegovu povratku, a on im je mirno objasnio naglu promjenu odluke: Gledao sam kroz prozor svoje sobe u Beogradu. Gledam lijevo, gledam desno, a sve mi nešto nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovjek ne može vidjeti Moravu. U Čačku može. I zato sam, eto, tu!... Od tada više nije ni pokušavao da promijeni klupsku pripadnost


Morava je oduvijek privlačila Radmila Mišovića. Svaki slobodni trenutak provodio bi na njenoj obali s udicom u ruci. Smiren, strpljiv i spretan, kući ne bi polazio dok ne bi napunio koš. Punjenje koša kasnije je postala opsesija Radmila Mišovića...


Radmilo Mišović (foto: Arena)
Nitko u Čačku, izuzevši njegove najbliže prijatelje, ne zna da je Radmilo strastveni ribolovac. 

Prijatelji sporta znaju ga kao "kralja strijelaca" u našem košarkaškom prvenstvu.

Čačanski "Borac" dugo je bio prosječna košarkaška momčad. Takmičio se u Istočnoj grupi Druge lige, sve dok Radmilo nije stasao.

Radmilo je počeo gotovo kao samouk: gledajući starije drugove i ubacujući - poslije njihova treninga - bilo kakvu loptu u koš.

Za košarkaške pojmove, Radmilo je prilično niska rasta i zdepast, ali zato ima - vrijeme je učinilo svoje - nevjerojatno sigurnu ruku.

Njegova su specijalnost udarci iz daljine.

Iz situacija, odakle drugi i ne pomišljaju da upute loptu prema košu, Radmilo ubacuje loptu savršeno precizno u "gajbu".

Taj Viljem Tel naših košarkaških stadiona bez sumnje je najomiljeniji sportaš Čačka, a da je zaista popularan, svjedoči i nadimak koji su mu Čačani nadjenuli: Princ s Morave.

A otkako je taj "Princ s Morave" i standarni prvotimac "Borca", klub je vidno napredovao.

Posljednjih godina Čačani su stalni članovi Prve lige, a Radmilo prvi strijelac državnog šampionata.

U reprezentaciju je, doduše, rijetko pozivan jer se - prema mišljenju saveznog kapetana Ranka Žeravice - ne uklapa u koncepciju igre s njemu ravnim igračima (naučen je na soliranje - op. p.), ali upravo zbog toga ni Ranko Žeravica ne uživa veliku popularnost u Čačku.

Pomoravlje mu ne može oprostiti što zaobilazi najboljeg košarkaša "Borca" ...

- Dijelite li i vi, Radmilo, mišljenje svojih sugrađana? Osjećate li se zapostavljenim kad je riječ o reprezentativnoj momčadi?

- Ako netko na svakoj utakmici postiže 30 do 40 poena, to znači da ima dobru ruku i da mu suigrači prepuštaju egzekuciju - odgovorio je pribrano. - Ja jesam naučen da mi nitko ne prigovara što pucam iz svih pozicija na koš, ali je ta moja samouvjerenost posljedica povjerenja u moju ruku.

U reprezentaciji igraju mahom izvrsni pojedinci koji su toliko disciplinirani da se lako uklapaju u kolektivni način igre.

To ne znači da ni ja, iako sam više sklon soliranju, ne bih koristio reprezentaciji. Uvjeren sam da bih bio dobar "dvanaesti" igrač koji bi saveznom kapetanu izvrsno došao u kritičnim trenucima kad drugim reprezentativcima drhte ruke i kad treba udarcima iz daljine olabaviti protivnikovu obranu te se rezultatom odlijepiti od njega.

Kad bi u Rankovoj reprezentaciji postojao jedan igrač sličan meni i s takvom ulogom u momčadi, ne bih mu spočitavao što me zaobilazi.

Ovako, smatram da sam zapostavljen...


Kad zapreti majka Mica



Najpopularniji sportski par u Čačku:
Vesna i Radmilo Mišović (foto: Arena)
Radmilo je od svih Mišovića najpoznatiji košarkaš.

Kažemo najpoznatiji, jer su svi članovi njegove porodice na neki način vezani za ovu dinamičnu sportsku igru koja posljednjih godina stječe sve veći broj prijatelja u našoj zemlji.

Stariji Radmilov brat bio je godinama standardni prvotimac "Borca", a sada je trener košarkaša "Maribora".

Mlađi brat Petar bio je izuzetni talenat, ali je košarku potčinio školi i sad je samo navijač "Borca".

Gorljivi navijač čačanskih košarkaša jeste i Radmilova majka Mica koja ne propušta ni jednu utakmicu.

Kad Radmilo slabije igra njen se glas čuje s tribine:

"E, teško tebi, Radmilo, kad dođeš kući."

Dobro upućeni tvrde da se poslije tog Micinog uzvika Radmilo pokunji i nimalo ne sliči na "Princa s Morave".

Obje Radmilove sestre, i Ana i Mirjana, igračice su ženske košarkaške momčadi "Borca", a s njima zajedno boje čačanskog kluba brani i Vesna Marinković, odnedavna Radmilova žena.

Radmilo Mišović sada je u zenitu igračke karijere i mnogi bi ga klubovi rado "kupili" od "Borca".

Jednom je to gotovo uspjelo beogradskom "Partizanu".

Radmilo se već bio preselio u Beograd, ali se nakon nekoliko dana vratio među svoje drugove iz "Borca".

Iznenadili su se njegovu povratku, a on im je mirno objasnio naglu promjenu odluke:

- Gledao sam kroz prozor svoje sobe u Beogradu. Gledam lijevo, gledam desno, a sve mi nešto nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovjek ne može vidjeti Moravu. U Čačku može. I zato sam, eto, tu!

Od tada više nije ni pokušavao da promijeni klupsku pripadnost.

S upravom "Borca" sklopio je ugovor da će preuzeti treniranje košarkašica kluba. Zaposlio se. A kad jednog dana, a toga se dana plaše svi ljubitelji košarke u Čačku, objesi patike o klin, Radmilo neće raskinuti drugovanje s košarkaškom loptom.

Njemu to ne bi bilo moguće.

Košarka je za Mišoviće isto što i jelo i piće. Bez nje oni ne mogu ...

Napisao: P. Tozić, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1971.)


*****



Nikad nije pogledom slijedio put trobojnice na vrh jarbola uz zvukove himne. Radmilo Mišović i Ranko Žeravica isplivali su nekako u isto vrijeme na površinu srebrne košarke. Žeravica se u minulih pet godina domogao mnoštva trofeja i nagrada, čak i srebrne olimpijske medalje i zlatne kolajne s prvenstva svijeta, a Radmilo Mišović se nije "maknuo" iz Čačka, zapravo u dresu "Borca" krstari Jugoslavijom i rešeta mrežice ligašima više, bolje i preciznije nego bilo koji od izabranika Ranka Žeravice.


Mišović i Žeravica nikad jedan drugome nisu uputili nijednu ružnu riječ.

Naprotiv!

Ali, "rat" započet prije šest godina nikako da prestane:

- Mišović ne može biti reprezentativac u onoj selekciji o kojoj se ja brinem - kategorično se usprotivio Ranko Žeravica nekim članovima stručnog savjeta KSJ i tadašnjem Mišovićevu treneru Aleksandru Stefanoviću, na zagrebačkom dogovoru o kandidatima za reprezentaciju u ljeto 1969, tik prije početka realizacije ciklusa priprema za "najveću predstavu na svijetu".

Žeravica je razlagao poštovanom skupu stručnjaka sve osobine najboljeg strijelca Jugoslavije svodeći svoje zaključke na bitnu konstataciju da Mišović nije model modernog igrača - jednako dobrog u napadu i obrani, sposobnog da se uspješno odupre protivniku u agresivnim varijantama obrane jednako toliko dobro koliko umješno i precizno gađa obruč promjera 45 centimetara.

- Momčadi koju bih ja vodio na utakmici Mišović ne bi mogao ubaciti više od 15 koševa - govorio je Žeravica. - Preko Mišovića, međutim, vodi put k dvostruko većem broju bodova negoli što ih on postiže.

... I Radmilo Mišović nije se našao ni na širem popisu ratnika za veliku ljubljansku bitku.

Ipak, Žeravica nije ostao srca kamenoga.

Argentina je gostovala u Jugoslaviji u proljeće 1970. godine.

Žeravica je bio spreman Mišoviću "posuditi" plavi dres, jer su Jugoslavija i Argentina igrale u Čačku.

Mišović se ozlijedio i foto-reporteri su ostali bez slike koju bi mogli ustupiti i jednom Ripliju.


U sjeni - Šolman i Plećaš



Radmilo Mišović, najbolji strelac Jugoslavije
(foto: Plavi vjesnik)   
U detalje priče o Mišoviću, o njegovu ostajanju pred reprezentativnim vratima, neće povjerovati oni koji su na televizijskim prijemnicima imali prilike vidjeti na djelu Mišovića, strijelca s diopterom, trenutačno najboljeg strijelca Jugoslavije.

Naročito na skopskom meču između "Rabotničkog" i "Borca" punom dramatike, uzbudljivosti i nadasve fascinirajuće demonstracije preciznosti košarkaškog strijelca koji, šest kola prije završetka prvenstva ima, vjerovali ili ne, 100 bodova više od Damira Šolmana i 114 više od prošlogodišnjega "kralja strijelaca" - Nikole Plećaša.

Istakne li se prosjek Šolmana i drugih reprezenitativaca, prosjek postignutih bodova po jednoj utakmici, proizlazi da bi Mišović mirno mogao s tribina gledati juriš svojih protivnika na "prvu ruku" u četiri utakmice i još uvijek ostati prvi strijelac Jugoslavije.

Radmilo Mišović je visok "samo" 183 centimetra.

Čvrste i nabijene statue, kratkih nogu, mišićava i jedva uočljiva vrata, malih i bistrih očiju.

Šutljiv i miran, na košarkaškom igralištu obuzet je samo loptom i košem, njegovim jedinim ciljem, uvijek spreman da uputi projektil sa svakog slobodnog djelića terena.

Djeluje neprimjetno.

Što se utakmica više približava kraju, gledalac sve više otkriva u sebi ushićenje za Mišovićevu preciznost.

Zaista, košarkaš iz Čačka ostavlja dojam igrača koji ne može promašiti.

Radivoje Korać je posebna priča naše košarke, igračka klasa čija je preciznost postala poslovična, efikasnost nedostižnih granica.

Korać je sedam godina bio najbolji strijelac naše lige, zatim Belgije i Italije.

U razdoblju od 1957. do 1965. nije imao premca.

Postavio je jugoslavenski i evropski rekord u efikasnosti na jednoj utakmici; zagrebačkoj "Mladosti" ubacio je Korać 74 boda, a prvaku Švedske, "Alviksu" iz Stockholma, čak 99 bodova.

Koraća je zamijenio Cvetković. U dvije sezone je bio najbolji strijelac. Sa 755 bodova i prosjekom 34.3, Cvetković je 1966. godine postavio apsolutni rekord u uspješnosti, koji je prošle godine srušila Marija Veger!

Novosadska reprezentativka je ostvarila 903 boda i senzacionalan prosjek od 41 boda po susretu. Cvetković je izgubio apsolutne, ali je zadržao "muške" rekorde.



45 koševa po jednoj utakmici



Radmilo Mišović se neće približiti ni Koraću ni Cvetkoviću. Ostat će samo Mišović koji će sa tri streljačke titule izmijeniti mjesto s Cvetkovicem, na ljestvici uspješnosti u dosadašnjih 27 prvenstava, postat će treći strijelac u zemlji prvaka svijeta, čije reprezentacije dres nikad nije nosio, zaborave li se neslužbeni nastupi, tih pet utakmica na kojima i nije bilo prilike barem za jednu putanju njegove lopte.

Zato Radmilo Mišović u savezu i nema reprezentativnog dosjea, zato još nikad nije slušao himnu obučen u plavi državni dres, iako bi s prosjekom od oko 30 bodova po utakmici i u kolijevci košarke bio visoko cijenjen.

U saveznoj ligi čačanski "revolveraš" se pojavio 1966/67, sa 23 godine, nekoliko mjeseci poslije "dolaska na vlast" na mjesto saveznog trenera - Ranka Žeravice, stručnjaka koji je u sjeni Ace Nikolića prebirao omladince tražeći buduće oslonce "svoje" reprezentacije.

S košarkom se upoznao u Čačku gdje je kao jedanaestogodišnji dječak gledao ondašnje zvijezde.

Prilika mu se pružila zbog toga što je "Borac" 1964. "zalutao" u Saveznu ligu.

Novija ligaška povijest "Borca" usko je vezana uz Mišovića.

Već 1968. Mišović je prvi strijelac lige, najbolji je i 1969. a prošle sezone zaostao je iza Nikole Plećaša ispuštajući i posljednji argument protiv Žeravice.

Mnogi smatraju da je pad Mišovićeve uspješnosti neposredno uoči prvenstva svijeta bio posljedica surove istine što selektor u njegovoj ubojitoj desnici vidi opasnost za ekipu u kojoj Mišović igra.

Ali u prvenstvu koje traje, u zlatnoj godini naše košarke, poslije ljubljanskog trijumfa, Mišović je ponovno strah i trepet.

Sipa koševe.

I 45 u jednoj utakmici.

Strijelac je s najvećom prosječnom preciznosti u Evropi, nenadmašan s linije slobodnog bacanja.

Izuzetno visokog postotka ubačaja (87,38).

Glavni je oslonac "momaka od Morave" koji pobjeđuju sadašnjeg ("Olimpiju"), i, vjerojatno, budućeg prvaka ("Jugoplastiku") trudeći se da zadrže prvoligaški status.

Denis Peralta, iz Paname, bio je najbolji strijelac olimpijade u Meksiku, a Panama je završila u drugoj skupini, Grčka je na prvenstvu Evrope u Napulju prošla vrlo slabo dok je Kolokhitas bio prvi strijelac, Čehoslovačka je zauzela u Ljubljani šesto mjesto, a Zidek je u Prag odnio "Zlatnu ruku" beogradske "Politike".

Mišović kao da potvrđuje pravilo po kojem se najbolji strijelci mogu održati samo u slabim ekipama, pravilo koje je bio "zamrzao" Radivoje Korać, strijelac čija je preciznost rasla paralelno s prodorom Jugoslavije prema košarkaškom Olimpu.

Sigurno je da će 10. travnja Mišović osvojiti novu medalju za preciznost.

"Borac" će vjerojatno ostati prvoligaš, ali s trenutačnim zadovoljstvom pomiješat će se i tuga koja ne ostavlja Radmila Mišovića.

Tuga zbog zatvorenih vrata reprezentacije.

Jer, sa 28 godina Mišović je sve dalje od plavog dresa i himne ... himne za jedno srce.

Obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, mart 1971.)

Mišovićeva čuvena slobodna bacanja: Fotografisano
ispred starog crno-belog televizora 

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)