Kaća Dorić i Zijah Sokolović u sarajevskoj hit predstavi "Kako ubiti suprugu i zašto" (1980)






Nema tog reditelja koji bi radio s toliko strpljenja kao Kaća - ističe Zijah Sokolović - niti s tako mnogo energije kao Zijah - dodaje Kaća Dorić, a oboje se slažu da u situaciji kada se tekst stvarao kroz rad, malo koji bi reditelj pristao da radi "na neviđeno" dugih pet mjeseci

Dva glumca, iz dva pozorišta, tražili su i našli publiku. Njih dvoje, Kaća Dorić, član Narodnog, i Zijah Sokolović iz "Kamernog tatra 55", na publiku, i s publikom, su prije svega računali kada su odlučili da prema motivima odabranim iz knjige Antonija Amurija "Kako ubiti suprugu i zašto" sroče komediju i odigraju je. 

Gdje i kada, to nisu znali dok su još u septembru počeli da rade na ovom pothvatu.

Bilo im je jedino jasno da komedija nema dovoljno na repertoarima, koji su često preozbiljni bez razloga.

Na komediju se u nas gleda, neopravdano, s potcjenjivanjem, a zasmijati gledaoca u pozorištu nije lako.

Ne pogotovu ako se glumac služi jedino riječju i pokretom.

Time su se rukovodili Kaća Dorić i Zijah Sokolović radeći ovu predstavu u kojoj su glumci, reditelji, tvorci, bolje reći improvizatori teksta, a koja zrači izrazitim glumačkim poštenjem.

Upravo onako kako gledalac želi.


Smijeh od srca



"Kako ubiti suprugu i zašto" predstavlja čisto urađen glumački posao. To je predstava koja se svidjela publici, a ako je smijeh nekakav barometar, pomenimo da čitavi slapovi smijeha teku tokom igre u kojoj Kaća Dorić i Zijah Sokolović pružaju dokaze da su svaki geg temeljito radili i uradili ga glumački iskreno.


Od časa kada gledalac uđe u "Kamerni teatar 55" i dobije podmetač za čašu i prikače mu na rever bedž s riječima "Kako ubiti suprugu i zašto", s paukovom mrežom u pozadini, i sam je uhvaćen u ovu mrežu igre koja ne traje sat i deset minuta, koliko je duga, ili kratka, već mnogo duže.

Sve dok sat poslije predstave ne utihnu akordi muzike s klavira u foajeu.

I sve uz fotografisanje bračnih parova na ulazu i odmah gotovu fotografiju - dio je igre koja je u petak naveče premijerno izvedena u "Kamernom teatru 55" i, što je neubičajeno za sarajevske pozorišne prilike u posljednje vrijeme, rasprodana dva dana ranije.

Iz knjige Antonija Amurija, u kojoj su 34 motiva, odabrano je 12 najkarakterističnijih. To je pogled na brak iz komičnog ugla, tako kao da je nužno zlo.

Supruga je za sve kriva ("najsrećniji brak je onaj u kome nema supruge"), a dosjetke u tom stilu pljušte kao kiša. Isto kao i smijeh.

Pomenimo i to da za razliku od uobičajenih i sve više udomaćenih psovki u predstavama ove vrste, ovdje nema nijedna.

Bile su, vele autori dvije, ali su i njih izbacili.

Ostala je, dakle, čista igra i ništa drugo. To je od glumaca iziskivalo mnogo napora koji se, eto, isplatio.


Zajednička ideja



Predstava je imala i svoju predistoriju. Zijah Sokolović, nekadašnji student Kaće Dorić u Dramskom studiju, i njegova negdanja profesorka pročitali su Amurijevu knjigu i svako za sebe odabrali po 12 motiva iz nje.

Bili su u raskoraku samo u dva slučaja, i tako je počelo objedinjavanje u zajednički projekt:

On je vjerovao da njoj treba jedna ovakva uloga, ona da u njegovim komičarskim nastojanjima upravo treba da igra u ovakvoj predstavi. 

Tako je počela da se rađa improvizacija, ne dramatizacija, jer je od Amurijevog teksta ostalo tek 20 odsto.

Tokom rada vršena je selekcija, zapisivan tekst, sve dotle dok predstava nije uobličena.

Tada je nestalo improvizacije, a nastalo je uvježbavanje i to studiozno, o čemu govori i rad dug gotovo pet mjeseci.

- Bez reditelja?

- Nema tog reditelja koji bi radio s toliko strpljenja kao Kaća - ističe Zijah Sokolović - niti s tako mnogo energije kao Zijah - dodaje Kaća Dorić, a oboje se slažu da u situaciji kada se tekst stvarao kroz rad, malo koji bi reditelj pristao da radi "na neviđeno" dugih pet mjeseci.

Kaća Dorić ističe:

- Prije našeg rada lebdjelo je pitanje: "Može li Zijah Sokolović dalje nakon izvanredne monodrame "Glumac je glumac je glumac". Nije li u njoj izvukao najbolje što ima u sebi.

Mislim da je pokazao kako može.

Mi smo pomagali jedno drugom i uspjeh, koji kažu da smo postigli, rezultat je takvog rada.

To smo mogli da uradimo samo radeći ovako, jer reditelji zbog brzine moraju da budu i površni, za razliku od nas dvoje.


Sistem ponude



Vrlo je uočljivo da predstava "Kako ubiti suprugu i zašto" teče bez pada, s primjetnom uzlaznom linijom u drugoj polovini. Prijatno iznenađenje čine igračke numere koje je postavila Minka Kamberović, tako da je i s te strane čestito posao urađen.

Ovakvu predstavu valjalo je staviti ispod nečije firme.

Agilni protagonisti prvu pomoć dobili su od "Kamernog teatra 55", koji je ponudio svoj prostor za probe od mizanscena.

Vidjevši da je riječ o ozbiljnom poslu, Umjetnički savjet se saglasio da uvrsti igru "Kako ubiti suprugu i zašto" u vlastiti repertoar.

Glumci su sa svoje strane uložili 24 stara miliona (plakat, bedževi, podmetači i ostalo što slijedi), oni su dužni da sklone staru i postave svoju scenu, da je poslije predstave uklone. 

Da organizuju gostovanja.

"Kamerni teatar", pod uslovom da prodaje svih 126 mjesta sa 40 predstava isplatiće ulaganja i računa se s izvjesnom dobiti.

- Ono što smo uložili mi glumci, vratiće se, valjda, kroz gostovanja. Izvjestan kapital stekli smo valjda kroz "minuli" rad oboje - kaže Kaća Dorić. - Sokolović je, osim toga, mnogo gostovao s monodramom "Glumac je glumac je glumac", ljudi imaju povjerenja u njega.

Mislim da sam i ja, naročito kroz rad u "Teatru u gostima" u istoj situaciji, pa vjerovatno će "Kako ubiti suprugu i zašto" imati mnogo domaćina - s pravom se nada Kaća Dorić.

Najzad, pomenimo kako su dvoje glumaca, u nastojanjima da rade na neuobičajeni način, imali podršku dvaju radnih organizacija, Fabrike ćilima i NIŠRO "Oslobođenje".

Oni, takođe, ne mogu da zaborave ni pomoć Miodraga Bradanića koji je dao dizajn za plakat, bedževe i podmetače, Kemala Hadžića (fotografija) i trojice studenata, Adžada Ibrahimovića, Džavada Hasića i Zekira Mujagića, te Borisa Jarmaza koji vodi predstavu.

Sve ovo što je rađeno, a publika dobro primila, prima, a nadajmo se da će još dugo primati, jer kažu ova predstava će imati dug vijek, izazivalo je tokom posla nevjericu, pa i sumnju. 

Bilo je, kao što je "red" u ovom poslu, i zavisti. 

A danas kruže priče među glumcima; mnogi bi da se uključe u ovakav način rada. 

Ako ništa drugo, neuobičajen je, upravo koliko i saznanje da je jedan privatni ugostitelj, umjesto daleko pozvanijih i nadležnijih za to, pozajmio glumcima dio novca da uđu u priličan finansijski rizik, koji može, ali ne mora, da se na kraju isplati. 

napisao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1980.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)