Jasenko Houra, novi LP "Zaustavite zemlju" '88: Trebalo je da Davor Gobac postane pjevač Kazališta




Gopca sam slučajno zamijetio u Studentskom centru, on je tada imao petnaest-šesnaest godina i nevjerovatnu dozu ludila, koja je rijetka za pjevače.Imao je jednu prirodnu drskost na bini i sjećam se da je za vrijeme svirke ležao u bas-bubnju i pjevao! To me nevjerojatno šokiralo! Em je bio pijan, em je ležao u bas-bubnju, a znaš koliki je, visok, to još nigdje nisam vidio

Kada su već svi pomislili da je "Prljavo kazalište" zauvijek spustilo svoje zastore, Jasenko Houra i njegova četvoročlana banda iz zagrebačke Dubrave oglasili su se novim albumom. Nekadašnji promoteri svjetskih glazbenih trendova u našim krajevima, prvoborci domaćeg novog vala, danas zvuče znatno umivenije, profesionalnije, pa čak i smirenije, ali još uvijek dovoljno intrigantno, emotivno nabijeno i sugestivno, tako da ne treba čuditi što je kritika u albumu "Zaustavite zemlju" već prepoznala jednu od mogućih spasonosnih injekcija domaćem rocku, koji - kao što se zna - već godinama pouzdano tone uz harmoniku i "zvuke rodnog kraja". No, Jasenko Houra, nekadašnji wunderkind domaćeg rocka, a danas etablirani muzičar sa zaleđem od šest albuma, bez obzira na očevidno zadovoljstvo posljednjim projektom, nije preveliki optimista. Kako? Zašto?

- Nakon albuma "Zlatne godine" neuobičajeno dugo ste šutjeli. Već smo pomislili da je šutnja i vaša definitivna odluka.

- Da, poslije "Zlatnih godina" odlučili smo se za dužu pauzu i cijelo vrijeme ama baš ništa nismo radili. Svirali smo samo jedan jedini koncert, onaj "ZG Rock Forces", tek toliko da bismo vidjeli jesmo li još na okupu. Razloga za tako veliku stanku bilo je nekoliko. 

Prije svega, ja sam privatno imao jedan veoma loš period, što se, naravno, odrazilo i na mene kao autora, a isto tako, nakon osam-devet godina neprestanog prisustva u ovom poslu, čovjek se i više nego zasiti, ponestane mu pravih motiva, i logično je da traži nekakav predah.

- Znači, sve ti je pomalo dosadilo?

- Pa, meni i nije toliko koliko je bendu. A kad bend nema motiva, nemam ga ni ja.

- Jednom si, ako se ne varam, rekao da nećeš ništa raditi sve dok toliko narodnjaka bude na našoj sceni. Očito si promijenio mišljenje...

- Jesam, jer kad bih čekao da se narodnjaci smire onako kako bih sam želeo, morao bih šutjeti bar još pedeset godina! Shvatio sam da sve to što se događa u našoj diskografiji nije samo stvar muzike, već, prije svega, primitivizma, i to onog koji se ne može promijeniti. Stoga, postalo mi je jasno da nije pametno da šutim, da mirujem, već obrnuto -  da što više radim.

- Imam dojam da se većina domaćih rock bendoya povukla, da ne kažem da su pobjegli, baš u onom trenutku kada su narodnjaci započeli svoju invaziju. Nije li to bila neka linija manjeg otpora?

- Ne bih rekao baš tako. Mislim da je svemu, u velikoj mjeri, kumovala diskografija. Što se rocka tiče, očito je da jugoslavensko tržište funkcionira po nekim čudnovatim principima. U vrijeme novoga vala, početkom osamdesetih, svi su konzumirali novi val; kad je bio ska, svi su slušali ska; kasnije har drock, a danas, eto, sevdah rock.

Nema nikakvih podjela, za diskografiju je sasvim dovoljno da funkcionira samo jedan trend, oni smatraju da je naše tržište premalo i da ono više od jednog ne može podnijeti. Zato, kad su se pojavili narodnjaci, ostali su iščeznuli, jer za njih, naprosto, nije bilo prostora.

- Činjenica je da se nakon posljednjeg albuma više pojavljuješ u javnosti. Inače si dosta rijetko davao intervjue, nisi se baš pretrgavao po novinama?

- Nisam, budući da nije bilo nekih specijalnih razloga za to. Još tamo davno, u doba prvog albuma, sve što je trebalo reći o bendu i meni - rečeno je. Znalo se što jedem, što kuham, s kojim djevojkama spavam... Sve ove godine to ponavljati, bilo bi glupo...

- Nije valjda da još uvijek spavaš s istim djevojkama?

- Ne, naravno, ha ha... One su sada isuviše stare.

- Kaži, koliko se sam osjećaš starijim, drugačijim, nego u ono "zlatno doba"?

- Stariji sam, neminovno, sada imam već 28 godina. A i mnogo toga se promijenilo. Krajem sedamdesetih je ovdje bila neka euforija, neko ludilo, sve je pokretala ta new wave scena. Azra, Kazalište, Film, Pankrti - svi su bili tu, mladi i puni energije. 

A onda je to iščeznulo. 

Jedino mi je žao što, izgleda, nismo ostavili dovoljno veliki uticaj, nismo ostavili nikakav dublji trag, budući da danas nema bendova kojima smo bili idoli. Jer, ako sam ja bio idol onima što danas sviraju narodnjake, onda je bilo bolje da sam još sedamdesetdevete razbio gitaru! 

Jer, to je bilo vrijeme kada smo bili posve ukorak sa svijetom. Tada i nikad više! Danas nam je svijet toliko pobjegao da ćemo ga jako teško stići. 

Pitanje je tko se zapravo prepao tog izravnog dodira sa svijetom. To je druga priča. Odjednom su mediji počeli iz druge ruke prodavati nešto sasvim deseto, a nas gotovo bojkotirati. 

Početkom osamdesetih, ti nisi na televiziji mogao vidjeti nijednog narodnog pjevača. Bilo je smiješno kako su izgledali, u onim kič-odijelima i onim seljačkim cipelama! Tada su svi shvaćali da to nije i ne može biti dobro, no, danas se sve to na silu vraća. 



U jednom trenutku smo počeli ozbiljno pucati




Meni je, naravno, sasvim jasno da mi ne možemo zatrijeti naše korijene. Kad govorimo protiv narodne muzike, nikada ne mislim na izvorne pjesme, da me se ne bi krivo shvatilo. Dapače, vrlo mi je draga i prekrasna Džonijeva obrada "Klinček stoji pod oblokom"...

- Međutim, u doba vašeg početka, postojala je i publika koja je davala legitimitet onome što ste radili. Gdje su danas ti ljudi koji su kupovali vaše ploče?

- Mislim da je moja generacija ona od 58. do 65. uletjela u poprilično veliki škripac, u jedno totalno beznađe, našla se u poziciji iz koje se ne vidi ni pedalj naprijed, a kamoli kakva budućnost. Tada prestaje interes za bilo što, a pogotovo za rock.

Isto tako, novac, odnosno pomanjkanje novca, igra veliku ulogu u svemu tome.

Primijetio sam i još nešto: ljudi slušaju rock'n'roll nekako do tridesete godine života, a onda se sve više vraćaju starogradskim i sličnim pjesmama, smatrajući svoju zaluđenost rockom nekom vrstom prolaznog hira.

- Budući da si sve ove godine veoma malo govorio, nikada nije posve razjašnjen odlazak vašeg bivšeg pjevača Davorina Bogovića. Koliko znam, s njim ste oduvijek imali problema, pa si ti vaš treći album "Heroj ulice" otpjevao sam...

Slušaj, u jednom trenutku smo počeli ozbiljno pucati. Ne na prijateljskom planu, već upravo na poslovnom. Prvo i osnovno, njegovo zdravstveno stanje nije bilo takvo da on može normalno funkcionirati u bendu. 

Kako mi imamo prešutan dogovor da štitimo Kazalište, da nam ono ostane u najboljoj uspomeni, ne bih potezao pitanje kako, zašto i zbog čega je bilo tako, jer bismo time ušli u Davorinov privatni život. 

Ipak o raskidu s njim još uvijek mi je teško pričati, iako se ne viđamo baš često. Bilo je kao kad prekineš s curom s kojom već dugo hodaš... 

No, bez obzira što je Davorin bio "problem", kako ti kažeš, on je imao neko pozitivno ludilo u sebi, bio je nepredvidljiv i imao je šarma. S njim nikada nisi bio načisto šta može napraviti. 

Možda nije bio pevač velikog kalibra, ali je imao ono nešto što je potrebno za ovaj posao. No, u jednom trenutku, on je otišao predaleko. Povratka nije bilo.


Drago mi je da je konačno isplivao



- Album "Zaustavite zemlju" je već drugi album koji pjeva Mladen Bodalec. Da li se on sada definitivno uklopio?

- Bodaleca je u Kazalište doveo naš gitarista Marijan Brkić. Oni su nekada imali svoj bend. Kada smo ostali bez Davorina, Mladen je bio jedini neiskorišteni pjevač velikog kalibra u gradu. Njegove prve prave mogućnosti primijetio sam kad smo radili "Korak od sna" (četvrti album grupe, op. N. K.). gdje je on Bogoviću radio nekakva dupliranja vokala. 

Meni je tada bilo najhitnije da nam u bend dođe čovjek koji može sve otpjevati. A Mladen to doista može! Njegov najveći problem je bio kompleks koji se obično javlja kada iz malog benda prelaziš u recimo to tako "veliki". 

On je to prebrodio kao i probleme da moje pjesme počne shvaćati kao svoje. On danas pjeva izuzetno sugestivno.

- Koliko znam, još tamo davno za vaših početaka, postojala je mogućnost da Davor Gobac (pjevač Psihomodo popa, op. N. K.) postane pjevač Prljavog kazališta?

- Istina je. Gobac je tada bio u sastavu koji se zvao Klinska pomora. U tom periodu, kad smo trebali raditi naš prvi singl "Televizore", imali smo velikih problema s Bogovićem. On je doista imao žute minute! 

Nesretne ljubavi, stalno je nestajao, nismo ga mogli pronaći, pa smo neprestano dolazili u konfliktne situacije, a singl nam je bio pred vratima... 

Gopca sam slučajno zamijetio u Studentskom centru, on je tada imao petnaest-šesnaest godina i nevjerovatnu dozu ludila, koja je rijetka za pjevače... 

Imao je jednu prirodnu drskost na bini i sjećam se da je za vrijeme svirke ležao u bas-bubnju i pjevao! To me nevjerojatno šokiralo! Em je bio pijan, em je ležao u bas-bubnju, a znaš koliki je, visok, to još nigdje nisam vidio!

I onda sam ga doveo na probu. Međutim, on je tada bio posve neizgrađen pjevač, a opet, možda mi je nekako bilo žao da ga uzimam iz Klinske pomore, jer je tada i taj bend nešto obećavao i nije se znalo šta će s njima biti. 

Ništa, dakle, od naše suradnje nije bilo, on se godinama potucao po sceni i drago mi je da je konačno isplivao!

- Album "Zaustavite zemlju’ se pojavio neposredno prije ljeta. Čini mi se da je to poprilično nezgodno vrijeme?

- Točno. No, dopuštam si neke stvari u životu, u krajnjoj liniji, da izađem onda kad meni odgovara. A meni je baš tada odgovaralo. Nisam bio pretjerano voljan slušati diskografe, niti bilo koga drugog, jer su sve njihove teorije veoma tanke, na klimavim nogama. 

Oni smatraju da je pravo vrijeme za ploču ono kada ljudi imaju najviše para, međutim, danas ljudi ni u jednom trenutku nemaju para. Sad, koliko je ovakav moj potez bio dobar ili ne, pokazat će vrijeme.

- Ponovo ste se vratili u "Suzy"...

- Znaš, ja se ne mogu niti hoću natjecati s "Jugotonovim" zvijezdama. Potpuno shvaćam da je u ovim vremenima "Jugotonu" više stalo da Magazin proda svojih četiristo tisuća ploča, nego Kazalište, recimo, trideset tisuća više. 

Osnovni moj problem u toj velikoj diskografskoj kući bio je što nikada nisam imao uvid u posao. A ja moram znati što se događa. Ako prodamo dvije tisuće, ili ako ne prodamo nijednu ploču, moramo znati zašto je to tako. 

I to ne možemo saznati tek nakon godinu dana, prilikom raskidanja ugovora ili nečeg sličnog! Mislim da je bilo bolje da smo se u ovom trenutku maknuli iz "Jugotona", ako ništa drugo bar da vidimo tko je dobio, odnosno izgubio, mi ili oni.

- Da li danas imaš imperativ koliko ploča moraš prodati?

- Sigurno da postoji neka određena količina koju moramo prodati da bismo pokrili troškove, ali isto tako treba znati koliko se od Prljavog kazališta može očekivati. Mislim da ne moramo biti u strahu.


Ne vidim čime bih ljude mogao probuditi



- Iako Prljavo kazalište nikada stilski nije bilo "čisti'' bend, novi album donosi izuzetnu žanrovsku raznovrsnost. Na njemu čak koketirate i s nekom country-varijantom...

- Moje će ploče uvijek biti raznovrsnije, što ih duže budem radio. Jer moj princip je poznat, ja ne bježim od utjecaja, slušam, gledam, pratim što se događa, apsorbiram i, naravno, radim različite pjesme. "Ružu" sam npr. složio godinu dana prije ostalog materijala.

- Odakle fascinacija filmom "Paris, Texas"?

- Ha, slušaj, ne bih mogao točno reći. Vjerojatno je to plod asocijacija. Ja isto, kod kuće, kao i svi ljudi, plutam. Neki put se i ja, nije muški, blesavo zaljubim, glupo se osjećam, gledam "Paris, Texas", spajam to asocijativno sa nekim drugim trenucima, rasploženjima i dobijam pjesmu.

- Da li to znači da si danas smireniji, polaganiji?

- Mislim da nisam. Htio sam jednostavno napraviti četiri-pet ljubavnih pjesama, stalno se boreći protiv srama da nisam dovoljno muško, da nisam trebao tako, no, danas mi je drago da sam baš te pjesme stavio na ploču, jer su mi baš one, čini mi se, osobno najbitnije.

- Nakon prvog albuma, kada ste imali poznatu trku s porezom na promet, čini se da ponovo imate problema. Pjesma "Mojoj majci" je proglašena nacionalističkom zbog stiha "umrla je posljednja ruža Hrvatska", a također je netko pedantno promatračko oko u Charlesu Chaplinu iz "Velikog diktatora", koji krasi vašu omotnicu, doslovno spazilo Hitlera i povezalo vas s fašizmom...

- Zbog imidža koji smo stvarali još početkom osamdesetih, a i zbog samog imena grupe, mi imamo duplo veću "težinu" nego bilo tko drugi. Svaki detalj se motri, mi smo stalan problem. Da sam stavio i Mickeya Mousea na omotnicu, opet bi se našao netko tko bi prokljuvio nekakva sumnjiva značenja. 

Priča da je "Mojoj majci’ nacionalistička pjesma krenula je sa Radio Zagreba, isključivo zbog privatnih računa. Mislim da se u ovoj zemlji čovjek najlakše može eliminirati ako mu natovariš etiketu da je peder, da ima sidu, ili da je šovinista i nacionalista. 

Ljudima koji su me imali na piku to je bio najjednostavniji način da me zbrišu. Vrlo dobro se zna zašto je ta pjesma napisana, kome je posvećena i tu se nema što objašnjavati.

- Ovaj je album jako izgurao naprijed Marijana Brkića, vašeg gitaristu...

- On je doista čovjek koji je godinama nekako stajao u sjeni, iako se zna da je najveći muzičar među nama. On je na posljednjih nekoliko ploča stalno, na neki način, bio vezan uz produkciju. Radio je s Tinijem Vargom, s Pikom Stančićem, s Nenadom Zubakom i od svakog je nešto povukao, a i sam je napredovao, tako da je danas veoma dobar producent. 

Ovaj posao na posljednjoj ploči je odlično napravio, jer on vrlo dobro zna kako ja funkcioniram, koji su mi problemi, kakvu pjesmu želim napraviti, pa je, jasno, bilo najpametnije da ga pustim da sam producira, uz Zubakovićevu pomoć, naravno.

- Vašom reinkarnacijom, Džonijevim povratkom, uz stalno djelovanje Stublićeva Filma, čini se da je glasovita zagrebačka trojka s početka osamdesetih ponovo na okupu. Daje li to kakve nade?

- Ako se održiš deset godina, koliko se svi ti bendovi drže, a tu bih pridodao i Parni valjak, to je valjda dokaz da u tim ljudima ima nekog prokletog talenta! No, od tih ljudi ne treba previše očekivati. Mi stalno hoćemo nešto više od njih samih. Ali, ja ne znam šta se više može, imamo samo jedan život! 

Nama je sve teže raditi neku novu i novu muziku! 

Problem je što ne dolaze neki novi ljudi. A uz to, u rock and roll su se umješala dobra djeca. To ne ide! To ti je isto kao kad dobra djeca igraju u "Dinamu". Dakle, katastrofa!

- Nisi optimista...

- Nisam. No, svejedno mi je. Bez obzira da li ću prodavati svoje ploče, bez obzira da li će tvornice ploča postati tvornice keramike, ja ću svirati. Jer, to je jedino što znam i ništa drugo mi ne preostaje.

- Situacija u zemlji nije baš blistava. Nije li možda rock and roll, kao nekakva, u principu, muzika bunta, upravo sada najpogodnija? Ti si ranije na svakom albumu imao po nekoliko angažiranih pjesama. Danas ih više nemaš, osim, možda, naslovne...

- Mislim da je vrlo teško raditi političke pjesme u trenutku kada nas je politika sasvim okružila. Mislim čak da za to i nema razloga. Takve pjesme funkcioniraju kada se ljudi uljuljkaju u "lijepo", kada im je dobro, one su nešto čime ih budiš... Ali, ovog trenutka ne vidim čime bih ih mogao probuditi...

Razgovarao: Neven Kepeski, obrada: Yugopapir (Pop Rock, septembar 1988.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)