Grupa Cacadou Look: Prvi ženski bend koji je u istoriji YU rocka stigao do albuma (1987)

Evo njih najzad. Pet devojaka iz Opatije o kojima mediji stalno nešto zuckaju a čiji koncerti predstavljaju pravo zadovoljstvo.

Cacadou Look su stigle do svoje debi-ploče "Tko mari za čari" i sada je na njihovim pitkim i šarmantnim pesmama da se izbore za svoj status.

Uostalom "Sama (Najbolja)" i "Kao pjesma" su to već uspele.

Razgovarati sa njima je kao borba za opstanak.

U duelu sa bubnjarkom Tanjom i basistkinjom Suzi teško je izboriti se za pravo na postavljanje pitanja.

Negde na pola intervjua kasetofon se predao i odbio da snima dalje. Zato je na dodatnoj seansi intervjua bila samo Tanja. Uspelo je.


- U istoriji domaćeg rocka vi ste prvi ženski bend koji je stigao do albuma. Kakva je polazna pozicija?

Tanja: Ta spoznaja da smo prvi ženski bend koji ima ploču fantastično godi. Činjenica je da mi radimo već četiri i pol godine a mislim da je situacija na svjetskoj sceni sa ženskim bendovima doprinijela tome da i mi imamo ploču, jer i ranije su tu bili ženski bendovi koji su nešto značili na sceni, ali Bangles su bile dosta komercijalne i napravile su nekakav pomak, od njihove pojave stvar je nekako koakretnije krenula čak i u Jugoslaviji.

Možda je i sam Jugoton zbog toga bio spremniji da uđe u projekat. Naravno, situacija uopće nije riješena samim tim što imamo ploču. Ja stalno navodim jednu anegdotu. Smiješno je bilo kada smo došli na snimanje u Zagreb, a onda su nas producenti Hus (Parni Valjak) i Tomo (ex Karlovy Vary) sat i pol prije snimanja pitali da li smo mi zaista svirale na onim našim demo-snimcima.

Nama je to na jedan način bilo tragikomično. Ali to dosta dobro pokazuje kakvo je općenito stanje prema ženama bez obzira da li su to pjevačice ili sviračice. Još uvijek je tu neka skepsa, počevši od toga da li one to uopće sviraju a kasnije da li pet žena zajedno mogu opstati.

Suzi: S jedne strane nam je lakše dospjeti na televiziju, u novine, ali nitko ne shvaća da imamo neke totalno nove probleme koje druge grupe nemaju. To je neko nepovjerenje drugih a i sam odnos u grupi, sve skupa to drugačije diše.

- Sećam se izjava nekih naših poznatih muzičara koji su svojevremeno radili sa pevačicama u grupi i koji su se žalili na probleme u radu, te imaju menstruaciju, te ih je ostavio dečko...

Suzi: Zamisli nas pet...

Tanja: Mi se trudimo da budemo vrlo profesionalne i tu smo jako rigorozne Kašnjenje na probe ako nije opravdano se naplaćuje. A problema imamo, to nije ovo sto ti karikiraš spominjući menstruacije, stvar je u tome da smo mi sklonije dramatiziranju. Muškarci su tolerantniji jedni prema drugima. Ali za sve ove godine koliko postojimo smo uspjele nekako uskladit karaktere...

Suzi: Kod nas ima puno više reda. Svako zna šta joj je posao. Urednije smo, mene je sram ne doći na probu zato što mi se ne da, ili što bih išla u kino sa dečkom. A družimo se sa muškim bendovima, vježbamo u istoj prostoriji i imamo prilike vidjet, to je kaos.


A sa nama radit je jako teško



- Par godina unazad vas su stalno nešto najavljivali po novinama, te veliki intervjui i hvalospevi, pa redovne nade za sledeću godinu, ne čini li vam se da je sve to bilo preuranjeno?

Tanja: Točno tako. Ali mi smo taj publicitet dobile zato što smo bili ženska grupa koja se furala na žene. Nismo se krili iza muškaraca. A ja sam već prezasićena pitanjima tipa: E, vi sad kao žene, šta posebno imate poručit naciji, kako se osjećate. Čuj, ja se osjećam najnormalnije i ne želim nikakve drame oko toga radit.

Ženu koja vozi tramvaj nitko ne intervjuira. E, a u ovom poslu se tome pridaje pažnja. Tu je na nama da odlučimo da li to treba napuhivat dalje ili prekinuti sa tim.

- Kako se u Opatiji kao malom mestu, našlo na okupu pet ženskih zainteresovanih za rock'n’roll?

Suzi: Mi smo jednog dana odlučile da ćemo napraviti bend a nismo znale svirat. Imali smo dečke koji su svirali, išli smo na koncerte, stalno smo bile na probama i tako smo se upoznale. Onda su nas dečki počeli lagano učit da sviramo da bi nakon nekog vremena otišli u vojsku i ostavili nam instrumente na godinu dana.

U početku su to shvatili krajnje neozbiljno, ali im je bilo simpatično i podržavali su nas. A sad kad se sjetim... ne mogu vjerovat kako nam se to dalo. Razumiješ, početi od prvog tona. A od samog starta smo bile nafurane da je super to što radimo.

Alenka je nešto znala na sintu i mogla je ponešto odsvirat, a mi ostale stvarno pojma nismo imale. I to je tako išlo, uvijek je neki muzičar u neku bio zaljubljen, hodao je sa njom i imao je dovoljno živaca i volje da nam nešto pokaže. A sa nama radit je jako teško.

Tako su se ljudi smjenjivali, ne samo frajeri već i prijatelji. Dolazili su jer su bili zainteresovani, špijunirali su šta mi to radimo dolje. Svaki bi izdržao par mjeseci i na kraju ga je hvatala koma. Jako smo impulsivne, htjele smo da nas uče, ali da smo mi u pravu.

A čim smo mi počele same stvarat, odmah se javio neki lagani otpor. Te ne možemo više dobijat instrumente ni prostoriju, tako da smo se mi našle samo sa Mrletovim pojačalom i basom, jer je on još bio u vojsci. Onda smo mijenjale prostorije i jako smo se borile jer smo se zainatile. Tu smo očvrsnule i počele smo doslovno sve same radit.

- A kako je došlo do raspodele koja će koji instrument da svira?

Suzi: Ma klasično, ja sam hodala s basistom, ona sa bubnjarom, Ninin dečko je bio pjevač. Jer kada smo mi odlučile napravit bend, svaka je dobila mjesec dana da nešto nauči prije no što dođe na probu.

Tanja: Meni je dečko rekao:

"Da ne znam da umiješ plesat mislio bih, bože ova žena nema ni trunke ritma u sebi".

A ja sam od početka hvatala ritmove koji su teži i nikako nisam mogla uloviti onaj osnovni. Vježbala sam satima, kad sam ga shvatila furala sam ga kroz sve stvari.

Suzi: Slušale smo snimke sa naših prvih proba kojima smo se oduševljavale a tada nam je jedan riječki kritičar rekao da moramo još puno radit jer je to komično. Joj, kako smo se uvrijedile, mrzile smo ga iz dna duše, tvrdile smo da nema pojma. A ta ideja da smo super nas je i održala.


Sviramo na 45 okretaja



- Kako je došlo do toga da počnete same da komponujete?

Tanja: Taj period se desio neposredno poslije toga kad smo ostale sasvim same, bez instrumenata, bez ičega. Trebalo nam je samo mjesec dana da napravimo stvari. Jer prošle smo mukotrpan put i kod nas je sve bilo obrnuto. Bendovi se okupljaju kad ljudi već znaju svirat. A to je najčešće razlog sukoba u grupi. Dok smo mi sazrele zajedno. Sve smo u isto vrijeme naučile svirat i do svega smo došle zajedno.

- Vaš album se zove "Tko mari za čari" a to maltene podseća na reklamni slogan, da li se iza toga krije želja da skrenete pažnju na muziku?

Tanja: Nije, da ti iskreno kažem, mi smo prema svemu tome igrale malo koketno, pa tako i prema naslovu. Dva mjeseca smo intenzivno razmišljale kako bi se ta naša ploča trebala zvat. Morale smo biti oprezne da to ne ispadne pretenciozno, pa da mi imamo neku strašnu poruku za to i na kraju smo završili sa ovim naslovom. Nismo stavili interpunkciju, ali u biti je to više (upitno intonira, op. P. J.) Tko mari za čari?

- Kako je došlo do toga da se Vlada Divljan pojavi na vašoj ploči?

Tanja: Njegov rad, odnosno rad grupa koje su u vrijeme novog talasa bile aktuelne je vezan za jedno razdobije kada je, sad da ne počnem nostalgično pričati o tome, ali sve je bilo drugačije. I logično je bilo da sa njim uradimo jednu pjesmu zato što je sama muzika koju je on radio puno bliža našim pjesmama, nego recimo da smo radili sa nekim tko je prije godinu i pol bio u žiži interesovanja ljudi. Vlada je kompletan autor pjesme "Ne dozvoli" koju nam je poklonio a svirao je i gitaru na njoj.

- Dosta je čudno da se na ploči ne pojavljuje nijedna balada?

Tanja: To nam nikako ne polazi za rukom. Uvijek kad se odlučimo i kad smo u raspoloženju da napravimo neku finu, laganu, pjevnu stvar, krenemo i onda je sviramo sve brže i brže. Na kraju shvatimo da je sviramo na 45 okretaja.

Koliko su mi ljudi pričali, dosta njih ima problema sa tim baladama, odnosno sentišima, kako ih mi zovemo. Vjerovatno iz straha da ne naprave ljigu. Evo, sad se ne mogu sjetit nijedne dobre balade u poslednjih par godina. Tako da su rijetko koje spore stvari ostale zabilježene onako kako bi trebalo i ljudi se jednostavno plaše da ne naprave neku fuj žvaku.

A da ne govorim o tome da se tek sad, nakon puno vremena ljudi ne srame upotrijebit riječi za koje se dugo smatralo da su banalne. Tu mislim na ljubav, na ono ja te volim i te stvari.

- "Tako je lako zaljubiti se", eto stare teme na nov način. Kako ste se odlučile za obradu ove Badi Holijeve pesme?

Tanja: Jako smo željele da imamo jednu obradu na ploči i puno smo razmišljale o starim pjesmama za koje smo vezane i koje su se puno slušale. I jednom sam na radiju čula ovu pjesmu u verziji Linde Ronštat i sjetila sam se da bi to bilo dobro prepjevati.

Nismo išli na to da pjesmu ne znam kako obrađujemo, jer je ona sama po sebi toliko jednostavna i upečatljiva i tu bi bilo kakva obrada bila smiješna. Tako da smo se odlučile za varijantu prepjeva i vjerujemo da smo tu unijeli malo Cacadou Look zvuka.

- Na neki način može već da se izvuče kao manir da ti iza Mininog vokala stalno nešto podvriskuješ...

Tanja: Ja urlam, ha ha, nije baš da podvriskujem ja se tu jako trudim. Sad ćemo na koncertima pjevat sve zajedno, ali kad smo bile u studiju ispostavilo se da je puno jednostavnije da ja otpjevam neke dionice jer se moj i Ninin glas jako dobro slažu. Nije bilo potrebe da pravimo mali đački zbor jer bi to stvarno izgledalo komično, pet različitih glasova koji vrište kao bečki dečki.


Opatija nosi neku egzotičnost



- A na koncertu te ne dekoncetriše da u isto vreme sviraš i pevaš?

Tanja: Ne, vjerovatno zato što kad sam počela učit svirat usporedo sam i pjevala. Što je bilo nezgodno jer se treseš dok lupaš, pa vokal ispada aaaa, ispada drhtavo.

Onda sam kasnije skužila da to i nije loše zbog trilinga, šalim se naravno.

- Sa pesmom "Sama" obezbedile ste sebi priličan medijski prostor, slično se dešava sa novom, "Kao pjesma". Da li su se to same pesme progurale ili je pomogla intriga koju grupa sa sobom nosi?

Tanja: Rekla bih da se radi o samim pjesmama, da nije tako mi bismo do sada sigurno nešto već napravile. Raduje me što smo sa demo-snimcima napravili jako puno. Na kraju se ispostavi da sve ima svoj prirodan put i da mi ipak nakon četiri i pol godine dobijamo ploču a ne ranije.

Što je i normalno jer je naše muzičko znanje ranije bilo takvo da sigurno nismo mogle dobit ploču i dobro je što je tako. Jer tek sada je situacija sazrela i mi se potpuno OK osjećamo kao autori, nema presije.

- Spomenule ste mi kako vam smeta kad vas najavljuju kao riječku grupu a vi ste opatijska grupa...

Tanja: Rekla bih da nije isto kad kažeš idemo u Opatiju ili idemo u Rijeku, iz tog razloga i mi inzistiramo na tome iako je na neki način glupo forsirat to uporno makar je to petnaestak kilometara razlike, a u biti Opatija je ipak gradić. Išli smo na to jer ljudima to zvuči ljepše kad se kaže.

- To može da se protumači da ne želite da se poistovećujete sa riječkom scenom?

Tanja: A ne, ne bih ja to tako grubo postavila. Jednostavno, Opatija nosi neku egzotičnost, pa smo išle za tim. Dalo bi se pomisliti tako jer nas nema na kompilaciji "Rijeka Pariz Texas" ali u vrijeme dok se pravila ploča, mi smo sklapale posao sa Jugotonom i nismo ni pomišljale na neku kompilaciju.

- Nudite jasnu i čistu pop svirku, da li to u potpunosti pokriva vaše afinitete?

Tanja: Kad kažeš pop, odmah se sjetim Novih fosila, Borisa koji u ovoj zemlji kotiraju kao pop. Tako da u tom slučaju uopće ne želim bit u toj kategoriji, ne zbog toga što oni ne valjaju već zato što mi nemamo nikakve sličnosti.

Mi nikad nismo specijalno razmišljale da se opredijelimo za pop. To su nametnuli drugi. Postojao je jedan razvojni put. U početku smo svirali sasvim drugačije stvari možda zato što su nam učitelji u drugim vodama i to punkerskim i postpunkerskim.

Vremenom, kada smo stale na svoje noge, vjerovatno se i na stvari počelo odražavat ono što slušamo. Sad, ne mogu reći da slušam samo pop, daleko od toga, ali se nas pet najbolje našlo u ovome što sada radimo.

- Kakva je kadrovska raspodela u komponovanju i pisanju tekstova?

Tanja: Većina tekstova su zajednički, par njih je napisala jedna osoba, ali nastupamo, što se autorstva tiče, kompletno zajednički. I tako radimo.

- Kako to izgleda kad se zajednički piše tekst?

Tanja: Joj, super! Nemaš pojma kako je to divno. Jer kad jedna osoba piše tekst to nastaje iz neke vrlo lične situacije i teško je približiti ljudima. A kad pet ljudi zajedno pravi tekst odmah se stvari koje su glupe u početku odbacuju. Jer čim to na bilo koji način smrdi, odmah reagiramo. Tako smo smišljale naziv za ploču. Kakve su tu gluposti padale!

Razgovarao: Petar Janjatović, obrada: Yugopapir (Rock, decembar 1987.)



Podržite Cacadou Look na društvenim mrežama :-)