Kad nastupa Rade Šerbedžija, kriza publike i kazališta jednostavno ne postoji! (1976)


Svi su bili oduševljeni, samo je Boba Selenić, jedan krasan tip, napisao u kritici da sam bio izvrstan, da sam napravio pravo glumačko remek-djelo, ali da mu se čini da je to bilo iz neke druge predstave. I zamislio sam se, shvatio da čovjek ima pravo. Mislio sam da pridonosim predstavi tom svojom virtuoznošću, a, zapravo, oduzimao sam predstavi 

Kad nastupa Rade Šerbedžija, kriza publike i kazališta jednostavno ne postoji. Kamo god je došao s "Krležinim obračunom s nama", punio je dvorane. Predstave "Hamleta" na Dubrovačkim ljetnim igrama rasprodane su od prvoga dana, a procesije optimista ne žale truda popeti se na strmi Lovrjenac ne bi li u posljednji trenutak uvrebali "kartu više". Sličan je slučaj i s kazališnim predstavama u kojima nastupa u Zagrebu i s filmovima u kojima glumi.

U čemu je tajna?

U privlačnosti njegova izgleda, magiji njegove glume, snazi njegove ličnosti ili boji njegova glasa?

No, Šerbedžija kaže:

- Riječ je jednostavno o tome da zainteresiraš publiku. Ne samo glumom, nego onim što govoriš. U tome je problem!

A Rade zaista zna zainteresirati za ono što govori, čak i u tako nemogućim uvjetima kakav je predah između doručka i kupanja u Dubrovniku gdje smo s njime razgovarali o glumi, kazalištu i Hamletu uz ciku kupača, pljusak vode, šum tuševa i narudžbe konobarima.

- Kakva je gluma magija da privlači ljude, a oni uvijek nanovo vjeruju u iluziju?

- U nerazjašnjenim osnovnim pojmovima i zagonetkama života, koje muče svakog čovjeka, kazalište i film - to jest gluma, društvene zabave i igre neka su vrsta odmora i zaborava. Čovjek se jednostavno uljuljkuje u život. Jer, razmišljati o besmislu sasvim je glupo, a gledati sebe na pozornici, rješavati na taj način neka svoja razmišljanja o životu kudikamo je lakše kad sve to uvijemo u priču.

To je prodiranje u samoga sebe!

Zapravo, nije fraza i nije banalna izreka "Gluma ili život?" Jer, u posvemašnjom siromaštvu poznavanja sebe i osnovnog smisla i razloga življenja, podjednako je istinita pozornica koliko i stvarni naš život u kuhinji ili spavaćoj sobi...

A sve to polazi od čovjekove potrebe za predstavljanjem. Kao da čovjek u tom svom suvišku raspoloživa vremena, otrgnut od svoje prvobitne životinjske uloge uživanja sunca, lova i borbe za vlastitu egzistenciju mora izmišljati stvari, mora se prilagođavati bojama, novim kostimima, nekim čudnim aparatima.

Čovjek spontano reagira na probleme svijeta i zabavlja se. On se cijeli svoj život zabavlja!

- Prema tome, gluma je igrana misao!

- Gluma je nastala iz obreda, a obredi iz lova još u primitivnim zajednicama. To je želja za ispuhavanjem, za nekom zajedničkom seansom. Što to vuče ljude da u jednom trenutku njih 300, 500 ili 5000 budu zajedno? Stalno razmišljam o tome.

I nametnula mi se jedna usporedba.

Sjećam se da sam još kao klinac promatrao ovce kod svojega djeda u Lici i pitao se:

"Žive li ovce život i kako?" 

Jasno da žive, kao i sva bića. Imaju svoj dnevni raspored. Onda sam promatrao njihovo ponašanje, kretanje. I vidio da se one, bez razloga, negdje poslijepodne ili predvečer, zbiju sve zajedno i stave glavu do glave. I što rade? Tada mi to nije bilo jasno, ali danas jest! Meditiraju! Pune akumulatore.

Slično je i kod takvih "društvenih zabava" - to je, zapravo, tjeranje organizma na zajedničko razmišljanje.


Dobar glumac, a loš režiser?



- Tko je, zapravo, glumac? Ličnost koja udahnjuje život mnogim likovima ili mnogo likova koji već žive u nekoj ličnosti?

- Riječ je o dva tipa glumca. Postoji ličnost koja može udahnuti život mnogim likovima, a postoje i ljudi koji su sposobni ubaciti mnoge likove u sebe - tu su razlike. Treba razlikovati misionare i komedijaše.

- Koji ste vi? Onaj prvi?

- Stalno se zaplećem u zamku, vrtim se u krugu i na trenutke mislim da je to, što radim, taj glumački posao, najvažnije na svijetu. Pa mi se onda čini da je sve to skupa nevažno. Evo, opterećen sam mnogim razmišljanjima o smislu života, a onda pomislim kako se netko blago nasmije i kimne glavom kad pročita sva ta moja razmišljanja.

Stalno sam u tom procijepu!

Ali... čini mi se da sam onaj prvi, tip glumca. Pokušavam reći nešto, riješiti neke svoje intimne dileme, pa ma kako one za druge bile beznačajne.

- Kažete da ste u procijepu! Pokušavali ste režirati, recitirati... Je li to iznevjeravanje glume?

- Ne, sve je to bavljenje kazalištem. Može se čovjek baviti kazalištem kao glumac, scenograf, kostimograf... Najvažnije je pri tom izraziti autorstvo, iskreno pokloniti svoj dio razmišljanja, a onda nije bitno jesi li glumac ili režiser. Jer, glumac često izrežira predstavu a da režiser toga nije ni svjestan.

- Reakcije na vaše bavljenje režijom bile su, otprilike, ovakve: Što njemu treba, kad je najbolji glumac Jugoslavije, da se bavi i režijom? Dobar glumac, a loš režiser!

- To je glupo! Nisam se htio baviti, niti se bavim režijom kao režiser. Ne! Čovjek u jednom trenutku kad nema priliku da se kao glumac potpuno autorski izrazi u atmosferi jedne grozne zagrebačke kazališne klime želi reći neke stvari.

Ne želi da mu vrijeme tek tako prolazi!

U takvom trenutku došao sam na ideju da bi trebalo napraviti "Cezara". Smrt vladara i ništa više. Jer, mene ne zanima da sada odmah režiram i "Richarda III". Ne!

- Bili ste, a i sada ste poznati kao oštri na jeziku, jedan od malobrojnih koji otvoreno misle o onome o čemu drugi šute!

- Otac mi je uvijek govorio:

"Rade, razmisli prije nego što ćeš nešto reći!" 

I to uporno nastojim postići, a nikako mi ne uspijeva!

Razmišljao sam stalno:

"Ne, ne smijem reći!", no nisam se mogao svladati.

Sad sam napokon odustao od toga da se sputavam jer to je glupo. Odustao sam, svjestan svih neprilika koje me mogu snaći.

- Ne vrijedi se sputavati?

- Ne! Zato što čovjek tad mijenja sebe, a ja ne bih želio da se u tom smislu promijenim.

- Dilema: daske koje život znače ili film i TV - koji više donose!?

- Ja sam za kazalište, jer u njemu su svi konci povezani. Iako sam spreman na dobar film i volio bih ga raditi. Tri godine nisam snimao film.

- Premalo ste iskorišteni na jugoslavenskom filmu?

- Ne, ne podnosim da me iskoriste, nisam lud! Odbio sam šesnaest filmova u te tri godine jer neću raditi bilo što. Znate, film je opasan! Možete napraviti lošu kazališnu predstavu, ali ona prođe, nestane, zaboravi se...

I loša kritika se zaboravi jer slijedeći mjesec napravite dobru rolu, a film je nešto što ostaje.

Ta prokleta traka ostaje zauvijek, ili barem za ono vrijeme dok će nas se sjećati. Jače djeluje na ljude. I, onda, zašto bih se sramotio? Naime, dosta sam se sramotio na filmu i obećao sam sam sebi:

"Neću više!" 

Nema više kompromisa, novaca mi, u tom smislu, ne treba mnogo, i glupo je prodavati dušu đavlu. Ako je prodaš, gotov si, ne možeš se vratiti!

Da sam snimio tih šesnaest filmova u roku tri godine, siguran sam da bi sa mnom kao glumcem bila sasvim drukčija situacija. Bio bih popularniji, ali bio bih potrošen!


Don Juan je božanstvena uloga!



- Hamlet na Dubrovačkim ljetnim igrama! Je li to bila uloga života jer, kažu, da svi glumci kad-tad žele igrati tu rolu?

- S Hamletom imam vrlo čudnu priču. Nikad ga nisam želio igrati - to je prva stvar. Mislim na ono kad mladi glumac želi igrati nešto određeno. Uvijek sam želio igrati Don Juana. Privlače me uloge Don Juana, Tartuffea, Richarda III i neki drugi Shakespeareovi likovi.

Hamlet me uvijek smetao svojom bolećivošću i prevelikom teatralnošću.

Ali, što se zbilo? Nešto kao dodatak onoj tvrdnji koliko malo sebe poznajemo! Još sam na Akademiji igrao Hamleta, u klasi Georga Para, ali kriminalno, užasno sam igrao. To je bio jedan od najlošijih ispita na drugoj godini Akademije; najlošiji ispit otkad postoji Akademija! Bio sam grozan.

- U kojem smislu grozan?!

- Loš, baš loš! Teatralan, grozan, nikakav. Ništa nisam shvaćao. I danas razmišljam kako glumci na akademijama treba da rade Shakespearea jer se na njemu mnogo može naučiti, a nitko ga ne radi i glumci se s njime susreću tek u kazalištu.

A mene je Dino Radojević pitao hoću li igrati Hamleta, i ja sam bez razmišljanja pristao.

Dakle, nakon onog groznog Hamleta u Akademiji napravio sam ovog, dubrovačkog, mislim dobro, ja sam zadovoljan.

A Don Juan, kojega sam oduvijek želio igrati, nije ispao tako dobar. Nisam otkrio njegovu pravu tajnu. To je misterij teatra!

- Zašto vas Don Juan više zanima od Hamleta?

- Slušajte, on je oštrica, on je onaj koji sagori. Hamlet svoje monologe govori, a Don Juan svoje monologe šuti. A to posljednje teže je izdržati jer onaj koji šuti dobije čir na želucu ako trpi. Kad bih mogao naučiti igrati Don Juana... To je božanstvena uloga!

- Možete li svoga Hamleta, kojega ste tako dobro odigrali, opisati u nekoliko riječi. Ima li današnja generacija s njim nekih dodirnih točaka?

- Osjećam da ga ne mogu igrati uvijek isto. Odnosno, ne mogu svake godine igrati određenog Hamleta. Jer, napravio sam ga nekonvencionalno, neprinčevski i mislim da je to, što on nije princ, najveća kvaliteta moje uloge.

U našem je kazalištu inače takva situacija kad se igra princa, onda se mora prinčevski hodati, što ne može biti istina. Kad je čovjek u teškoj situaciji, on zaboravlja da je princ, on se vlada protiv ustaljenih norma ponašanja.

Igrao sam Hamleta na premijeri strašno bijesno i ogorčeno. To je bio i moj trenutak kao čovjeka, a poklopilo se to raspoloženje i s osjećanjem publike.

Čudno je to: glumac može biti dobar, uloga izvanredno napravljena, a da ne pogodi pravi senzibilitet gledaočeva trenutka, pa ostaje samo artificijelni glumački zanat. 

Ako ne pogodiš temperaturu gledališta, uloga šuplje zvuči. Smatram da sam te prve godine uspio "izmjeriti" temperaturu gledalištu. No, slijedeće godine zbiva se nešto zanimljivo: radeći Don Juana za zagrebački ITD, malo sam se ohladio za Hamleta, pa sam cijelu predstavu prošle godine igrao pomalo umoran od svega.

A ove godine smirio sam bijes, bunt i temperament od prve godine s prošlogodišnjim predavanjem i potpunom melankolijom. Moj ovogodišnji Hamlet tvrdoglavo je igran.

- Hamlet je, znači, postao mudriji?

- Pa, jasno, jedino se tako može preživjeti u kazalištu. Mora se mijenjati. Najteže je pobijediti glumačku taštinu! Na primjer: igrao sam kockara u Bulgakovljevu "Gospodinu Moliereu", u ITD-u. Uvijek sam dobivao aplauze na otvorenoj sceni. Iako je uloga mala, samo pet rečenica, napravio sam je tako efektno da sam uvijek dobivao pljesak.

To se dogodilo i na gostovanju u Beogradu. Svi su bili oduševljeni, samo je Boba Selenić, jedan krasan tip, napisao u kritici da sam bio izvrstan, da sam napravio pravo glumačko remek-djelo, ali da mu se čini da je to bilo iz neke druge predstave.

I zamislio sam se, shvatio da čovjek ima pravo. Mislio sam da pridonosim predstavi tom svojom virtuoznošću, a, zapravo, oduzimao sam predstavi. I, jednostavno sam sam sebi oduzeo pljesak, ulogu drukčije napravio, ubacio se u predstavu. 

To mi je najdraži potez u mojoj kratkotrajnoj glumačkoj praksi: prevladavao sam taštinu. A taština je pljesak!


Uskoro kao Nikola Tesla!



- Trenutno snimate ulogu Nikole Tesle za televizijsku seriju. Čini mi se to sasvim normalnim jer ste fizički prilično slični...

- Da, dosta.

- No, pri tom pomišljam kako uvijek igrate po nečemu izuzetne likove, ili im to vi, možda, dajete izuzetnost? Što je posrijedi?

- Ne mogu nikako dati Tesli izuzetnost jer je jedan od najizuzetnijih ljudi. No, to je upravo ono o čemu smo maloprije govorili, to je to čuvanje sebe za neke uloge. Osim toga, postoje baš glumci izuzetnosti, iako oni ne moraju biti i najbolji glumci. Postoje glumci koji nose repertoar.

Vidite, ja sam taj po kojemu se repertoar može graditi. Mogu igrati Cida, Hamleta, Don Juana. A postoje glumci koji igraju Sganarellea, Bokčila, tzv. druge uloge, iako mogu biti pet puta bolji glumci od mene. To ovisi o ličnosti glumca.

- Jedno pitanje, pomalo "tinsko": kakva ste vi ličnost? Površno vas znamo kao momka koji stalno nosi traperice i šešir na glavi...

- Da, da... Pa nisam lud da vam kažem... kakva sam ličnost! Neću vam kazati ono što ja mislim o sebi.

- Zbog čega?

- Pa, tako! Ne znam. Nastojim biti iskren u životu. Ma kako se to činilo čudno, možda sam... moja je najveća mana... možda sam lakovjeran. Unatoč tome što djelujem dosta sigurno.

- To ne mora biti mana!

- Ne mora biti, ali ja je tako osjećam.

Razgovarala: Katja Šutić, snimio: Davor Šiftar, obrada: Yugopapir (Tina, septembar 1976.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)