Olivera Vučo, posle Kana i Olimpije - prvi deo ispovesti za čitaoce Plavog vjesnika (1968)


Bekim me je hrabrio. Stalno je govorio: "Moraš uspeti, to ti je prilika! Istraj!" Imao je pravo. U očima prisutnih primećivala sam zadovoljstvo. Bila sam srećna da tog trenutka nisam samo Olivera, već Jugoslavenka


"Umorna sam, ali i srećna. Nekoliko napornih mjeseci rada, snimanja i pjevanja potpuno su me iscrpli. Nisam vjerovala da ću sve to izdržati. Možete misliti, na jednome mjestu, u istom trenutku, u ulozi najpoznatije filmske i pjevačke zvijezde. I ne samo to. Otvorila sam u Cannesu Internacionalni festival zvijezda najpoznatijih diskofilskih kuća. Prve večeri održala sam samostalni koncert."

Ovim riječima počeli smo razgovor s Oliverom Vučo, u njenom stanu na petom katu u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu.

To nemirno dijete jugoslavenskog filma, kako za nju kažu mnogi naši i inozemni producenti, bila je gostoljubljiva i raspoložena za iskreni razgovor.

Nije bila nemirna.

Staložena i na trenutak impulzivna, Olivera je odgovarala na telefon koji je neumorno zvonio.

Kao da je znao da je Olivera kod kuće.

- Tako je uvek. Nikada nemamo mira: telefon neprestano zvoni. Da su to bar kratki razgovori, sve bi bilo u redu, ali uglavnom nazivaju obožavaoci koji žele da me čuju. Međutim, što ja tu mogu!

- Spomenuli ste publiku. Prije nego što nešto kažete čitaocima "Plavog vjesnika" o značajnijim trenucima svog života, recite, odakle vam darovitost za pjesmu. Poslije filma "Skupljači perja" postali ste najtraženija jugoslavenska umjetnica mlađe generacije. Parižani su mjesec dana neprestano govorili o vama, o najljepšoj Jugoslavenki, krupnih očiju i božanstvena glasa.


Od malih nogu s muzikom



- U mojoj porodici je odmalena uvek bila prisutna muzika...

Olivera nije dovršila rečenicu. Umiješala se njena majka koja je bila prisutna razgovoru:

- Oliverin tata je bio boem. U slobodnom vremenu rado je pevušio sa drugovima.

- Tata je voleo da svira na usnoj harmonici, kaže Olivera. - I danas, kad sednemo svi zajedno, posle nekoliko otpevanih pesama, tata uzima usnu harmoniku i počne da svira.

Olivera Vučo je rođena prije 28 godina u Dobanovcima, u okolici Beograda. Roditelji su joj živjeli u Beogradu, ali teški predratni dani natjerali su porodicu Petrović (Oliverino djevojačko prezime) da se mjesec dana presele u Dobanovce kod rodbine. I baš se u to vrijeme rodila Olivera.

Ratni dani bili su teški za porodicu male Olivere. Majka i otac su se mnogo zalagali da podignu Oliveru, da je školuju i da joj pruže što bolji odgoj. S odličnim uspjehom je završila osnovnu školu i - veliku maturu.

Već kao gimnazijalka Olivera pokazuje želju za glumom; sudjeluje na školskim priredbama, recitira.


Želja za kazalištem



Prirodno nadarena za glumu i naklonjena pjesmi, Olivera se upisuje na Akademiju za pozorište i film.

Međutim, ti prvi dani na Akademiji odvode je u kazalište. Iznenada dobija poziv da u režiji Milenka Maričića, asistenta Akademije za pozorište i film, igra naslovnu ulogu u "Koštani" od Bore Stankovića.

Ova predstava je bila dvostruko kobna za mladu i neiskusnu Oliveru. Ali, mladost ne zna granice. Katkad u godinama kada maštamo o budućnosti, zaboravljamo šta će se sutra dogoditi. Gotovo i ne znamo kolika je cijena te sutrašnjice. Uvijek mislimo na ono što će se dogoditi danas, večeras. I to večeras je bio pristanak za "Koštanu".

Ne samo za "Koštanu" već malo nakon toga i za brak.

Pokusi su tekli normalno. Stariji i iskusni kolege pomagale su Oliveri da spremi ulogu u kojoj su nekada trijumfalno igrale pokojne Teodora Arsenović, Draga Spasić, zatim Divna Đoković i ostale glumice kazališta na Trgu Republike.

Suočena sa svim problemima teške uloge i pripremanja jednog velikog kazališnog komada, Olivera svladava ulogu i za vrlo kratko vrijeme izlazi na scenu.


Pred matičarom bez osobnih karata



Puna ambicije, kao glumica i kao pjevačica, Olivera doživljuje prvi kazališni neuspjeh. Ne njenom krivicom, već pogrešnom koncepcijom reditelja Maričića, koji je osnovne postavke scene i teksta podredio svojoj zamisli. U njegovoj režiji "Koštana" dobija neadekvatno ruho moderne šablone, koja ne pristaje Bori Stankoviću. Njegova "Koštana" doživljuje potpun neuspjeh.

Nezadovoljna i nesretna što se prvi nastup završio neuspjehom, uz mnoge kritičare koji su je napali Olivera upoznaje i mladog pisca i reditelja Vuka Vuča.

Taj je susret bio koban.

Reditelj, mlad i pun energije, bio je posve iskren u davanju ocjene Oliverine "Koštane". Na trenutke je bio i slobodan u pojedinim ocjenama lika nosioca glavne uloge. Razgovor se vodio u kazališnom bifeu, i tom je prilikom čak i vrijeđao protagonisticu.

Olivera je mirno i staloženo primala kritiku, sve do jednog trenutka kada je uzviknula:

- Što zapravo vi želite? Želite li da nešto učinim da biste prekinuli s uvredama? Ja sam svoju ulogu dobro odigrala. Ne interesiraju me rediteljske koncepcije. Nisam reditelj, već glumica. Bolje reći umetnica. Uostalom, šta se ja sa vama objašnjavam.

Posle ovih riječi Oliverina ruka se našla na Vukovu obrazu. Začuo se udarac. Mlad, bez ikakvih predrasuda, Vuk Vučo je muški "prihvatio" šamar.

Ovom razgovoru prisustvovali su Oliverini i Vukovi prijatelji. Jedan od njih je i naš kolega koji je smirivao duhove da ne bi došlo do ozbiljnije tuče. Zato ih je odveo u svoj stan. Društvo je bilo veliko.

Međutim, mladost i zdravo srce kao da ne znaju za mirovanje. Poslije višesatnog objašnjavanja Olivera je prešla u napad: sad je ona počela rešetati mladog pisca.

Vrijeme je prolazilo, a s njim se rađao i novi dan.

Bilo je šest sati izjutra; trebalo je krenuti kući. Ali, nešto se iznenada dogodilo. Vuk je zamolio Oliveru da se uda za nj... Olivera je bila iznenađena, ali i sretna. Prihvatila je "životni dvoboj". Kumovi su bili prisutni prijatelji.

Brak je sklopljen tog istog prijepodneva u deset sati u Općini Čukarica, bez ikakvih dokumenata!

Naš kolega, poznati novinar, osobno je garantirao za mladence predsjedniku općine. Tek poslije te garancije matičar je pristao da vjenča dvoje zaljubljenih.

I tako je poslije šamara, bez osobnih karata, sklopljen brak između Olivere Petrović i Vuka Vuča.


S "perjem" u Cannes



Dok razgovaramo s Oliverom, telefon neumorno zvoni.

- Oprostite, ali više ne mogu. Još ovaj razgovor pa ću isključiti telefon, rekla je Olivera, očito iznervirana što je telefon prekidao razgovor.

Za vreme snimanja filma: Tomislav Pinter, Saša Petrović, Olivera, Bekim Fehmiu 

Dok je govorila, zamijetili smo da joj se lice grči. Nismo znali tko je na drugom kraju žice. Poslije je objasnila.

- Nikada nisam odbila novinare. Uvek su bili fer prema meni. Ali, ove vaše kolege iz radija nisam nikada srela. Bili su kod mene pre nekoliko dana sa neispravnim magnetofonom. Morala sam nekoliko puta da isto ponavljam. Na kraju je sve propalo. I sada traže ponovo da snime razgovor. Da li biste vi pristali na to?

- Da se vratimo našoj temi. Nemamo mnogo vremena, jer vas očekuju snimanja u televizijskom studiju. Rečeno nam je da ćete snimiti polusatni "show" za televiziju. To vam sigurno ne stvara teškoće, s obzirom na to da ste pred kamerom proveli dosta vremena. Prvi put, koliko se sjećamo, bilo je to prije četiri godine.

- Da, u pravu ste. Vratit ćemo se nekoliko godina unatrag. Bilo je to 1964. godine. Počela sam snimanje prvog filma. Bilo je naporno. Ali, kada se nešto od srca želi, nikada nije teško. Uspela sam. Posle prvog usledio je drugi i treći film. 

- Dok ne dođemo do koprodukcije s inozemnim partnerima, recite koji vas se film najviše dojmio?

- Nemojte me pogrešno razumeti. "Skupljači perja" su za mene ulaz u svetsku kinematografiju. Nisam imala veliku ulogu, ali su moje pesme učinile svoje. Pesma "Đelem, đelem" je nešto što će uvek biti sa mnom. Ta pesma me je dovela do "Olimpije", do Cannesa, do "Philipsa"...


Milena snažno glumi



U crnim hlačama, sivom džemperu i s prekrasnim pojasom oko struka, Olivera je pušila cigaretu za cigaretom. Na licu joj se zamjećivao umor. Međutim, nije joj se bilo teško sjetiti uspomena, susreta sa svojim starijim kolegama.

- Rade Marković je izvanredan glumac. To isto važi i za Batu Živojinovića za koga s pravom možemo reći da je doajen jugoslovenskog filma. To je nepresušna energija...

Od mlađe generacije spomenut ću samo Bebu Lončar i Milenu Dravić. Svaka na svoj način ima nešto specifično i neiscrpno.

Milena je nežna, neposredna. Ima beo ten, lepršasta je i snažno glumi. Beba ima više uspeha u inostranstu...

- Vratimo se sada vama. Prvom internacionalnom filmskom uspjehu u Cannesu. 

- Veličanstvena noć. Bekim Fehmiu i ja debitovali smo pred elitom svetske kinematografije. Bila bih neskromna ako bih rekla da nisam imala tremu. Kao i svi pred važne nastupe, i ja sam osećala neku neobjašnjivu nesigurnost. I pred svojom publikom imate tremu, a kamoli pred inostranim gledaocima!

Film je primljen iznad očekivanja. Naš izlazak na podijum izmamio je aplauz koji Cannes nije čuo. Bekim i ja smo se stalno gledali. Saša Petrović, roditelj "Perja", bio je miran.

Međutim, posle projekcije svi smo jedva čekali da dođe kraj festivala. U nadi da bar netko od nas dobije neko priznanje. I šta se dogodilo? To se već zna. Za taj uspeh sam presrećna. Bekim je uspeo da se plasira, dosada najbolje od svih jugoslovenskih glumaca.

Drago mi je, jer je to izvrstan glumac, redak prijatelj i čovek. Kolega o kome mogu samo najlepše da kažem.


Nisam prihvatila Godardovu ponudu



- Pričalo se da ste poslije velikog uspjeha "Perja" odbili ponudu čuvenog Godarda. Je li to tačno?

- Delimično da. Znate, uvek kada se filmski festival završi, glumci dobiju nekoliko ponuda. Bilo je pregovora ne samo sa Godardom već i sa još nekolicinom reditelja koji su dobro poznati u svetu filma. Na žalost, tada nisam mogla da prihvatim ponude, jer sam imala sklopljene ugovore s "Avalom". I ploče sam u to vreme snimala. Međutim, taj poziv nije neostvarljiv.

- Za trenutak ćemo vas razvesti od vašeg muža Vuka.

- Zašto, slobodno napišite da je brak sa Vukom bio lep. Kada je nestalo ljubavi, prestala je i bračna zajednica. Ta rastava nije značila stagnaciju mog uspeha. Nastavila sam da radim i mislim da sam za poslednje dve godine postigla dosta. Najviše se radujem uspehu mog pevanja.

Posle povratka iz Cannesa snimala sam nekoliko ploča. To su bile ciganske melodije. Jedna ploča je bila posvećena Hebrejcima. Baš te hebrejske pesme učinile su nešto čemu se malo tko nadao. Veliki tiraž i prva zlatna ploča. Verujte, posle ovih pesama uvidela sam da je publika željna pesama živog temperamenta.

Za trenutak smo prekinuli razgovor, jer je Olivera željela da se podsjetimo tih pjesama što ih s pravom naziva "zlatnima". Nekoliko akorda na klaviru učinili su svoje. Olivera je pjevala iz srca, nježno i tiho. Uvjerili smo se da joj je pjesma svojstvena. Izgarala je u njoj.

Slušajući je kako divno izgovara originalni tekst, razmišljali smo o njenom neuspjehu na kazališnim daskama prije nekoliko godina. U njenim smo očima gledali nadu u uspjeh, uvjereni da takva energija, kakvu ima Olivera, neće tek tako presušiti i izblijediti.


"Đelem" pevam od srca



- Da li sam dosta pevala? Hoćete li da nastavim?

Bili smo sretni da Olivera i uza sav primjetni umor želi da nam još nešto otpjeva. Pristali smo. Otpjevala je nekoliko ciganskih melodija za koje je dobila još dvije zlatne ploče. Pjevala je i čuvenu "Đelem, đelem" iz filma "Skupljači perja", koja je postala ne samo bestseler u Jugoslaviji već i u mnogim zemljama Evrope.

- Mislim da je "Đelem, đelem" postigla željeni cilj. To je pesma koja je postala pevana odmah posle projekcije "Perja".

Na svečanom prijemu što ga je priredila "Avala" u Cannesu pevala sam od srca. Svi prisutni su tražili da nekoliko puta u toku noći pevam "Đelem". I zaista, ne samo oni koji su me slušali već i ja sam se zaljubila u tu pesmu.

Možda je želja za afirmacijom, svojom i jugoslavenskog filma, učinila da dobro pevam. Ciganske kompozicije su se svidele svima.

Bilo mi je malo i neugodno, jer sam gotovo celo veće ja zabavljala goste. Bekim me je hrabrio. Stalno je govorio:

"Moraš uspeti, to ti je prilika! Istraj!" 

Imao je pravo. U očima prisutnih primećivala sam zadovoljstvo. Bila sam srećna da tog trenutka nisam samo Olivera, već Jugoslavenka.

(Plavi vjesnik, februar 1968.)

Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)