JNA: Kako provode nedjeljno popodne vojnici zagrebačke kasarne? (1970)

Mart 1970: Nikola Plećaš, košarkaški as Lokomotive i najefikasniji igrač Prve lige uskoro će dobiti stan od SOFK-e grada Zagreba. Ta je vest ublažila Plećaševu tugu zbog nedavnog poraza njegovog tima od Fidesa sa čak 18 koševa razlike. Prijatelji ga pitaju da li će se sada, kada se skućio, i oženiti, a on vrti glavom: "Ne pre Olimpijskih igara u Minhenu!" Znači, rok je pomeren za dve godine... Ima i onih koji se žure da što pre stupe u brak: venčali su se mladi beogradski glumci Ljiljana Gazdić i Petar Kralj, a kum im je bio Filip David, dramaturg Televizije Beograd. Kum nije dugme, pa je tako David obezbedio za Gazdićku i Kralja glavne uloge u svojoj drami o Svetozaru Markoviću - "Srbija na istoku"... Sedmogodišnji Dean Dvornik, sin poznate glumačke zvezde Borisa, već se oprobao na filmu ("Ljubav i poneka psovka", pored tate i teta Ružice Sokić), a sada polako osvaja i mali ekran - ulogom u TV seriji "Naše malo misto", za koju je dobio lep honorar: 70 hiljada starih dinara.... Otkako je postao otac, scenarista Gordan Mihić, poznat i kao muž Vere Čukić, radi non-stop! Kaže: "Valja zaraditi za budućnost ćerke. Samo se nadam da neće biti ni pisac, ni glumica!"... Dušan Prelević Prele, zvezda hit predstave "Kosa" i pobednik prvog "Maksimetra", očekuje da mu izađe prva ploča, na kojoj će se naći pesma "Daj nam sunca", završna tema mjuzikla u kojem upravo igra. Istovremeno očekuje i honorar od singlice "Cigu-ligu" sa Korni grupom. Primećuje: "Ploča je prodata u 30 hiljada primeraka, a ja još nisam dobio ni dinara. Ako tako dobro zarađuju pevači - pa ja ću umreti od gladi!"... Bivši "Kornijevac" Dalibor Brun upravo snima drugu ploču i priprema pesmu "Istočni vjetar" za sarajevski festival lakih nota "Vaš šlager sezone". Dalibor se preselio u Zagreb, ali i dalje muku muči kako da nađe odgovarajući stan... A sasvim drugačije muke muče vojnike u zagrebačkim kasarnama... Koje? Saznao je reporter Plavog vjesnika...

"Dođete na ples, ili neku drugu zabavu i djevojka okreće glavu od vas. Neće da igra s vojnikom. Pa je li njezin otac bio vojnik? Ima li ona brata? Mladića?! Uvijek dobijemo isti odgovor: Ne mogu zbog svijeta. Što će reći oni sa strane? I što ćeš onda?! Samo je pogledam i slegnem ramenima"


Jesmo li se ikada zapitali kako provode nedjeljno popodne mladi ljudi u sivo-maslinastim odijelima, na što se svode njihove zabave? (ako ih uopće ima?!) U što obično utroše tih pet-šest sati slobodnog vremena? 

Zatekao sam ih ispred kasarne, u grupicama; natezali su se na koju stranu grada da pođu, pravili viceve, provodili svoj uobičajeni vojnički život. Poneki bi izvadio malo ogledalo iz džepa i češljao se okrenut malo u stranu.

- A što se zalizivaš stalno... voli ona tebe i bez zalizivanja... Dobra je tvoja frizura ...

- Ćuti, bre, remo... i ti bi se zalizivao da se nisi ugledao na Jula Brinera. Evo ti malo pa se začešljaj, proviriće ti, bre, ispod kape...

Svi su se smijali i ponešto dobacivali jedan drugome...

- A tako... Hm! Prije nam prođe vrijeme. Pa znate da vojnici ne mogu bez... Nije to ništa zlonamjerno ... to je vojnički.

Pristupio sam im bliže. Vojnicima se i može biti jedino blizu, napola kod njih nema. Takvi su jer drukčiji ne mogu biti.

Došao sam s rukama u džepu od kaputa, kapom na glavi, a na leđima sam nosio neku torbicu. Htio sam da oni započnu.

Gurkao je jedan laktom u onog do sebe; bili su stari vojnici. Vidjelo se to po držanju. Kolega je razumio njegov dodir (kako i ne bi kad rade na istoj frekvenciji!), namignuo je kobajagi i stao me tako gledati:

- E, moj remo, kukala ti majka, đe te ovo uputiše...

- Gledaj, gledaj kakve dasa bafe ima... ala će ih burazer s guštom sutra očerupati, a...

- A odakle si, crni kukavče? Sigurno je iz daleka, vidiš torbu... 

- Imaš li cigareta?

- Ej, Stipeee, zapalit ćemo jedno moravče... 

Prilazila nam je prava vojničina (asocirao me na Ćopićeva Nikoletinu), pružio mi ruku i u stilu zapitao:

- A koje cigarete imaš?... Navali rajooo! Danas slavim rođendan, namignuo je na mene...

Znao je da se neću ljutiti. A kako bih i mogao?! Podijelio je cijelu jednu kutiju, a drugu samo načeo, prevrtao je u rukama, i kao neki skupocjeni nakit mjerio očima kao da sumnja da je to prava. Stisnuo ju je još jednom čvrsto, i kad se uvjerio, brzo je turio u džep i zadovoljno se nasmijao:

- A sad, repete nema. Jasno!

Pa naravno. Svima je bilo jasno, jer što on reče ne poreče, pa sad da je za "likariju", kako veli njegov zemljak Jure.


Možete li pustiti Kirila Popovskog?



- E pa, drugovi, kamo se sada spremate?

Zbunjeno su me pogledali, očito zatečeni na krivoj nozi od "jednog remca", a neki su počeli vrtjeti glavom, čuo sam onoga istog Crnogorca što se oglasio najprvi: 

- Ma jesi li vidio. Nijesam ovo očekivao. Đe se baš ja prvi javi i nazove ga remcom, a on... ma vidiš nešto piše... Što sam se prešao. I što sad o nama može napisati? A o meni?! 

Vrtio je glavom, stiskao zube... 

- Mmm... ne gine mi tri dana požarni...

- Ej ti, Makedonija, idemo u grad, dovikivali su jednom kolegi s onu stranu "rešetaka".

- Lako je vama, ja ne mogu. Neće da me puste. Bio sam već tri nedjelje vani i ovu ne daju.

Pomišljao sam i kako da ga izvučem. Pa, to je jednostavno. Doznao sam tko je i odakle je. Uputio se stražaru i rekao:

- Oprostite, molim vas, možete li pustiti Kirila Popovskog? Traži ga brat... Hoću, hoću. Reći ću komandiru ... 

- A dokle trebate dozvolu? 

- Pa do osam... 

- Odmah! Ja ću vam ga pozvati...

I jurio je Kiril meni u susret, srdačno smo se izljubili! Tek što je došao sebi, izustio je: 

- E hvala, brate, što si me izbavio. Zamalo se nisam odao, jer ja nemam brata. Ali, dobro. Glavno da sam se izvukao. A brat je svak tko ti pomogne, pa i prevarom... jel' tako...

Pričao je veselo, pomalo još zbunjeno i zatečen nenadanom dozvolom.

- E pa, brate, sad možemo skupa u grad, ako nemate ništa protiv?

- Ma kakvi protiv? Kud god želite, na raspolaganju sam vam do večeras. Pa mi ionako nemamo nekog cilja... A i kad bih imao, kud bi od svog brata?!

Nasmijao se zadovoljno vrteći glavom. Malo smo šetali, razgledali izloge, pričali o djevojkama, o nogometu, o politici, o svemu. Kad bi prošla koja u mini-suknji, oči su se okretale, hod usporavao, padale šale.

- Kako provodimo?!... Pa evo... ovako. Lutaš dok se ne umoriš i onda... svratimo u koju kavanicu, popijemo nešto... i tako...

- Nezgodno je ovdje u Zagrebu nama mladim vojnicima. Ima toliko primamljivih mjesto za izlaske, no najčešće se sve svrši na besciljnim lutanjima zagrebačkim ulicama i "obijanju" restorana. A i gdje ćeš? Grad ne poznajemo, nova sredina ne otvara se lako prema našim uniformama... A ne znam zašto...

- To vam je grozno. Dođete na ples ili neku drugu zabavu i... djevojka okreće glavu od vas. Neće da igra s vojnikom... Pa je li njezin otac bio vojnik? Ima li ona brata? Mladića?!... Uvijek dobijemo isti odgovor: Ne mogu zbog svijeta... Što će reći oni sa strane?... I što ćeš onda?! Samo je pogledam i slegnem ramenima, evo kao i sada...


Jednom sam se duže zadržao



- A to vam je naš ludi običaj. Dok ti neko stariji vidi djevojku sa vojnikom, odmah je ona svakakva... Ima i izuzetaka, pa i sretnih ljubavi, ali... (uzdahnuo je duboko i odmahnuo rukom). 

Vidite, ja sam upoznao jednu krojačicu, lijepo smo se zabavljali, izlazili gotovo svake nedjelje, diskutirali o svemu... slagali se i gotovo.

Bio sam čak kod njene kuće. Sve je bilo dobro dok me nije srela njena majka, koja je, slučajno došla u posjetu iz Zagorja. A što da vam dalje pričam... Djevojka mi je rekla da dalje ne možemo, da joj je žao, da me voli, ali... pružila mi je ruku. 

A što sam mogao. Pružio sam i ja njoj... pa i njenoj materi i i krenuo dalje. Sad mi ovako teško prolaze dani... navikao sam, znate, a sada? Nemaš kuda...

- Upoznao sam je na plesu. Naime, ja ovdje imam prijatelje što studiraju. Nedjeljom odem kod njih, preobučem se i idemo. Sve ide glatko kad nisi vojnik. Mačke se same lijepe. 

Bili smo u "Cvjetnom" jedne nedjelje i tu sam sreo Anu. Onako visoka, crnka... moj tip. Studirala je medicinu, treću godinu. Zavolio sam je, a i ona je meni rekla to isto. Hodali smo i vani. Dolazio sam k njoj... 

A jednom sam se i duže zadržao. Dobio ti ja lovu od kuće, a inače s parama nisam loše stajao, povjeri ja njoj sve, a ona ti meni odmah, da je položila jučer ispit, pa da proslavimo. To me veselilo. Nisam žalio ništa. Volio sam je, kažem vam, volio...

Ostali smo sami. I znate što je bilo dalje... produžio ja do pola noći... 

Sreo sam je nakon desetak dana. Tužila mi se na neke bolove, da je u drugom stanju, kako joj trebaju hitno novci... A dao sam joj... sve što sam imao. Bilo me pomalo strah da štogod ne ispadne šašavo... Nakon pet-šest dana dobio sam od nje pismo: 

"Dragi Marine, drago mi je što smo se zabavljali i upoznali..."

Otpratio sam Kirila do kasarne. Putem mi je pričao o svojoj djevojci u svome selu, tamo daleko u Makedoniji. Vjeran joj je i živi od pisama. Zna da ga voli i da će ga čekati. Takvi su zakoni kod njih. Tko se zaruči, taj čeka. Ne smije nikoga ni pogledati, a kamoli da razgovara s muškarcem. 

Roditelji su obavili zaruke i sve je pripremljeno za njihov prvi susret, za njihovu prvu noć. A oni se još nisu nijednom sastali. Moraju čekati...

- Ne mogu otići drugoj. To bi je pogodilo, dotuklo. Ja bih prešao to, ali ona bi bila gotova. Njen život bio bi upropašten. To ne mogu učiniti. Peklo bi me cijelog života. Volim je i ona je dobra...

Zaželio sam mu sreću i što prije taj dugo čekani susret.

A Kiril je pričao iskreno kao dijete. A zar svi mi nismo pomalo djeca!

zabeležio: Božo Šimleša (Plavi vjesnik, mart 1970.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)